Vječno sadašnji Jure

1.

Mediteran: krenuvši od nekadašnjega, ali i danas aktualna tehničkog termina, mogli bismo izvoditi čitav niz suznačenja i novih značenja, a mogli bismo se zadovoljiti i stereotipnim ikonama kao što su notorni magarci ‒ jedno kao drveni suvenir koji više svjedoči o naivnosti svojih prodavača, nego o željenoj gluposti nekog turista, pa bio on i Amerikanac; drugo kao živa, dobroćudna i trpeća bića, mitske upornosti što se ponekad pretvaraju u zagonetnu tvrdoglavost. Ili ‒ jednako tako notorni galebovi, bilo oni s dva krila ili oni s dvije noge (i još pokojim udom) koji u nuđenju svojih umijeća nipošto nisu naivni, a recipijenti istih još manje glupi (glupe! da ne bude zabune; mada je u ovo doba kompleksnih rodnih identiteta pitanje osobne određenosti prestalo biti prirodnom zadanošću i postalo predmetom političke korektnosti). More, sunce, jeftine ljubavne pjesme, sladunjava šaputanja na klupama uz mreškanje valića, bogata trpeza, dobar ili manje dobar repertoar erotskih vještina, rafting, paraglajding, surfanje, avanturistički turizam...i sve bi to bilo idilično da se možda baš u trenutku nečijeg uzbuđujućeg užitka ‒ svega koju stotinu metara ili koji kilometar dalje ‒ sklepana brodica ili gumenjak ne pretvara u mrtvački kovčeg desetaka jadnika što će umjesto u boljem ili barem mirnijem životu svoj put skončati na dnu modre grobnice.

Da bi lakše živio sa sobom i u svijetu, čovjek zaboravlja uporno i sustavno, pa se tako ciljano ne sjeća da Mediteran nije mjesto tragedije od danas. Taj prostor je u momentu našega postojanja zamijenio bespregledne pustare i vrleti podmetnuvši se pozornicom drami gigantskih srazmjera što smo je pod gotovo poetskim imenom »seobe naroda« samouvjereno zakopali u sarkofag povijesti, uvjereni da ga nikada i nitko više ne će otvoriti. Sarkofag je ipak otvoren, mumija je oživljena i strašnim nas licem podsjeća da je Mediteran od početaka uljudbe do njena sadašnjeg trenutka bio i ostao prizorištem tragedije. On/Mediteran ili Sudbina trajno prerušavana u njegovo ruho, opako nas je zaveo na pomisao o lakoći ljepote i trajnosti lakoće, tjerajući nas u zaborav, rasadište strašnoga lica mita. Kao žirarovac, uvjeren sam, naime, da mit nije izmišljena, manje ili više zabavna priča, nego da je to šifrirani zapis o pravome licu čovještva.

Nije slučajan naslov okupljenim tekstovima Kaštelanovim »Svjetlost Dalmacije«. Svjetlost, bjelina, ponekad blještava do boli, krije drugo lice Sredozemlja i kao i svaka krinka, ne uspijeva ga nikada do kraja ni sakriti, još manje izbrisati. U slučaju Mediterana, svjetlo je dvojaka stvarnost: sprva nas vuče na sliku tame, a odnos »svjetlo – tama« po sebi je dvojak; oni su i suprotnosti ako ih promatramo u očištu prirodnoga ritma vremena, ali nas njihova asocijativnost (rekli smo – prva pomisao što nam pada na um kad spomenemo jedno, jest odmah ono drugo!) istodobno opominje da je riječ o partnerskim pojmovima, toliko povezanima, da jedan bez drugoga ne ide, odnosno, da se jedan nužno definira onim drugim. Ova simbolika boja temeljac je svih sredozemnih suprotnosti.

Čarobnjaci savršeno poznaju sva dvojstva, oni su majstori i prokazivači dvoznačnosti i Jure Kaštelan samo je jedan od njihova sveta i prokleta roda. U njegovoj poeziji s jedne strane nikada ništa nije izvjesno do kraja, a s druge – sve je tako bezvremenski čvrsto. Ta neizvjesnost nameće hod po oštrici, postavlja pjesnika u nemilosrdan izbor »ili – ili«: ili će iskazati sve ili će se nedovršenošću sunovratiti u provaliju prazne općenitosti. Postoji, kako je već u znalstvu o književnosti uočeno, stanovit broj Kaštelanovih neuspjelih uradaka, ali je, srećom, broj uspjelih daleko veći. Oni nam na sretan način predočuju »cjelinu svijeta i života«1), totalitet sam, opredmećen. U njima se u svoj punini materijaliziraju četiri zakladne teme Kaštelanova pjesništva: rat, smrt, ljubav i sloboda.2) U težnji k totalitetu »Kaštelan polazi od pretpostavke da postoje mjesta u kojima je totalitet pohranjen, iz kojih on lakše progovara i preko kojih do njega možemo doći«.3) Ta su mjesta priroda, jezik, kultura, ljudska jedinka.

Kada u kaštelanovskom kontekstu izgovaramo riječ totalitet, nikada ne smijemo s uma smetnuti istoznačnost s mitom. Mit nije samo tradicionalna naracija, on nije tek jedna od jednostavnih formi, on je i arhajski totalitet, pracjelina iz koje su nastale sve druge književne, filozofske i znanstvene naracije. Stoga bi ubikaciju Kaštelanove pjesničke topografije trebalo znatnije razuditi definicijom kako je njegovo stihotvorstvo »potraga za mitskim iskonjenjem utemeljenim na predsokratičnim četirima elementima (zemlja, zavičaj, kamen; voda, more, ponornica; zrak (planinski), bura; vatra, sunce, ognjica). To su kozmološke, genezne i antropološke figure koje Kaštelanovo poetičko auratiziraju mitskom dubinom, magijnošću (nad)realnoga i snovidnim (podsvjesnim) pulsirajućim značenjem«.4)

2.

Krenemo li k pjesnikovu mediteranizmu od zbroja navedenoga kao početnoga tezarija, uviđamo dvije osobine njegova sredozemnoga kompleksa: on je čvrst, stamen, čist u svome jednostavnom gigantizmu, ali, s druge strane, nipošto nije jednoznačan. Nameće se pitanje i koliko je sam mediteranizam tumačiv jednolinijski. Jer, Mediteran su i pučina i litice što se u nju sunovraćuju i pitome vale nastanjene žalima, ali je Mediteran i suri Mosor, škrto kameno krovovlje uzgojeno na njegovim padinama, Mediteran je i vodoplavna Cetina. Stoga je i najbolja definicija Kaštelanova mediteranizma sažeta legendarnim stihovima njegova zemljaka Pupačića o moru koje se penje oku pjesnikovu, onome moru što, vidimo li ga s nakličkog platoa iznad cetinskog kanjona, neposredno nad Omišem, buja između dviju oštrih klisura i traje neizbježno poput pozdrava, ali u toj prisnosti ostaje i daleko, tajanstveno, neuhvatljivo.

Upravo je poljička zavičajnost pružila temelj specifikumu Kaštelanova mediteranizma: ta seljačka knežija, osim morfološki reducirane ruralne arhitektonike, nije ostavila znatnijih materijalnih tragova. Namrla nam je zato svoju duhovnost, pravne običaje kodificirane svjetski relevantnim Poljičkim statutom, soparnik, tradiciju plemenštine začete još u doba starohrvatske države, jer poljički didići potječu, navodno od samoga kneza Miroslava pa, ako je igdje sačuvana krv hrvatskih narodnih vladara, onda je ovaj kraj njen pehar. On to i jest, hrvatski sveti gral što čuva nešto puno važnije od možebitnih gena: pamćenje. I to paradoksno: najplemenitija hrvatska krv skriva se, simbolički ili i stvarno, u žilama seljaka. I još jedan paradoks: najčišći simbol poljičkoga mentaliteta nalazi se izvan samih Poljica – na Braču, u eremitoriju zvanom Pustinja Blaca, kamo su se još u davna vremena pred turskim najezdama sklonili poljički popovi glagoljaši. To naselje, od kamena i u kamenu, nedostupno je s kopna i posve dostatno dugotrajnom preživljavanju, materijalnom i duhovnom, onim dovoljno snažnima za trajnu samoću.

Kada listam Kaštelanove zbirke, prisjećam se njegova tjelesna lika, visoka, vitka, snažna. Njegovi stihovi, jednako kao i ovaj šutljivi div neizbježno prizivlju samoću. I tu se utjelovljuje još jedan mediteranski paradoks: s jedne strane teatralizacija i karnevalizacija svakodnevnog života na pozornici javnoga trga i ulice, s druge, osamljenost zakrinkana bukom, igrokazom urbanoga svakodnevlja. Kaštelan je jednako nadahnuto pisao i o bogatoj ikonografiji velikoga jadranskoga grada i o jedinstvenom kompleksu trogirskoga grada-otoka i o poljičkom ruralnom sužitku života. Ipak, u gradu ga iza teatraliziranih kulisa urbaniteta zanima trag suspregnute, ali nikada iščezle numinoznosti, ne bigotizma, nego onoga »sacer« koji, neprevodiv u hrvatski jezik, u sebi ravnopravno uzgaja sveto i prokleto5). Utoliko je grad praprizorište, »prazor« tragedije, ne toliko različito od sela, drugoga lica mediteranske samoće, kako se na prvi pogled čini. Samoća gradskoga trga samoća je stigme i stigmatiziranoga, samoća gumna samoća je praelemenata lišenih kulisa urbanog socijeteta. I jedan i drugi ambijent trag su čovjeka i njegove povijesti, i u toj dvojnosti zalog humanuma kao jedinstva iskazana histrionskim inačicama janusovske božice Klio. Na tom dualitetu, ipak ne ravnomjerno raspoređenom, »počiva predmetni stratum pjesama – zavičajnost, povijest, kultura, pučka predaja, mitsko, san, ali i gradska (nadrealna) somnambulnost, doduše u manjem opsegu«.6)

Još je nešto tipično mediteranski naravno Kaštelanovim književnim tekstovima. Putovanje. Svi veliki mediteranski likovi ujedno su i putnici, sudbinom i vremenoprostorom. Edip je putnik, stranac i opasno blizak srodnik čije ga putešestvije vraćaju ishodištu od koga se pobjeći ne može; Odisej se dugim putovanjem vraća zavičaju; Herodot hodočasti prošlim vremenima i vraća se svome. Tu je simboliku Kaštelan sažeo zapisom Kratko putovanje u kome i opet spaja praelement prirode i naizgled mikroelement ljudskoga trajanja. Naizgled utoliko što je svaki pojedinačan hod pod zvijezdama dio nadpojedinačne čovječanske sudbine. Cvrčak7) kao dio putovanja, neosjetljiv za zbivanja na pozornici ljudskog vremena i prostora, glas je i prirode i vremenitosti: »On veže stoljeća u neprekinuti svijet zvuka«.8) I uvodi u Solinsko polje, ne tek mjesto nego metonimiju Mediterana kao prizorišta povijesnih sukoba čija je narav i veličina mitska: »Tu su se u prvim stoljećima naše epohe sukobili svjetovi, misli, mitologije i narodi«.9) Ali Mediterana kao svjedočanstva i babice rođenja tragedije povijesti koja, zanimljivo, dokida onu teatraliziranu kojoj je ujedno bio roditelj: »U amfiteatru drevne Salone odigravala se tragedija koju nije pisao Eshil. Sudbinom protagonista nisu upravljali bogovi. Glumci nisu imali maske, nego golo lice i izbezumljeni pogled«.10) Zanijekavši činom povijesti estetski čin, Kaštelan neizravno svjedoči zatvaranju kruga: iz tragedije povijesti rađa se »sacer«, iz svetoga/prokletog mit, iz njega drama, a ona biva dokinuta brutalnim povratkom sirove povijesnosti. Krug ipak nije zatvoren sasvim: »Život se opet rodio iz ruševina«.11) No, je li to spas? Drugi jedan Mediteranac, Petar Šegedin, izjednačio je život sa zločinom. Kaštelan ne ide tako daleko. Obojica su, pak, svjesna da se od života pobjeći ne može.

3.

Vremenitost – Vječnost, Kamen – More, Zemlja – Nebo, Čovjek – Priroda, sve su to snažni mediteranski kontrasti. Kaštelan, međutim, ne pristaje na razdor. On suprotnosti izmiruje, gotovo racionalizira. Kada mu to ne polazi za rukom, zastaje pred njima začuđen nad strašnim i veličanstvenim misterijem života. Afirmacija je njegov odgovor tom misteriju. Vječito da životu. Učinkovito u čudesnoj sintezi urbaniteta, tla kao jamstva trajanja i ulja i vina, mitske krvi Mediterana. Ostaci Dioklecijanove palače i u njima grčki kapitel i rimski sarkofag ugrađeni u zidove pučke kuće, niču na istoj onoj rodnoj zemlji što vjekovima goji maslinu i vinovu lozu. Nije slučajno da Kaštelan svoju šetnju Splitom kruni ovim simbolima Mediterana. Maslina je drvo mira, plodnosti, očišćenja, snage, pobjede i nagrade. Loza je od starine smatrana za sveto, ako ne i božansko drvo, u Izraelu jednim od mesijanskih stabala. Ona je prije svega posjed, stoga osiguranje života i ono što ga čini vrijednim.12)

Vino, piće bogova i božanska krv i ulje, sveta tekućina pomazanja, posvećenja kraljeva i očišćenja pred konačno putovanje – znak su pomirenja u Kaštelanovu mediteranizmu. Njegovi su kontrasti kamen i more, a sinteza nebo – iskazana pjesmom u njegovoj finalnoj zbirci, poetsko-grafičkoj mapi u suradnji s Matkom Trebotićem Sve plavo, nebeski plavo. I kada Milanja iz naslova tih pjesama izvodi hermeneutički naputak, on ne samo da navodi na konstante Kaštelanove poetike, nego i na poetiku njegova mediteranizma utemeljenu na području arhajskog u smislu podrijetla i zavičajnoga u smislu iskonjenja, konkretnosti koja se poopćuje te je po definiciji otvorena, (ne)moći pjesništva da obuhvati cjelinu i, konačno, na ugroženosti bića u njegovoj temporalnosti i materijalnosti, a izlazak i punina su u njegovoj duhovnosti koja je sposobna da amalgamira i osmišljava vremenitost, ma kako nestalna bila.13)

Konačno, mediteranizam Jure Kaštelana tih je, meditativan, sažet pa i ponizan. Izbjegava krimen one slavne Matvejevićeve definicije po kojoj govor o Mediteranu trpi od mediteranske govorljivosti. Jurin je Mediteran »sklad i mjera, geometrija i logika, zakon i poetika«.14) Naravno, to nipošto ne znači da je bio nesvjestan nesklada, razora, kaosa. O njima je vitgenštajnovski šutio. S mjerom! Jednako onako kako je i kazivao. Mediteranac, opojen tihom tugom postojanja. Štujući Ljepotu, pomiren s njenim strašnim naličjem. Nešto je mitsko, znači duboko mediteransko, u njegovoj pojavi. Prošlo je dosta vremena od njegova tjelesna odlaska. Ipak, još uvijek je tu, bezvremen, nadvremen. Baš kao i mit. Vječno sadašnji Jure.



___________________

1) Pavao Pavličić, »Jure Kaštelan / Sebevido i snovido«, u: P. Pavličić, Moderna hrvatska lirika. Zagreb: Matica hrvatska, 1999: 224.

2) Inga Vilogorac, »Svevremena ljepota i značaj Dalmacije u Kaštelanovu djelu«, u: Jure Kaštelan, Svjetlost Dalmacije / Mozaik Splita i okolice. Zagreb: Ex libris, 2007: 8.

3) P. Pavličić, »Jure Kaštelan / Sebevido i snovido«: 226.

4) Cvjetko Milanja, Hrvatsko pjesništvo 1930-1950. Novoostvarena stilska paradigma. Zagreb: Matica hrvatska, 2017: 357.

5) Sveto i prokleto svodivo je na estetskoj doživljajnoj razini i na lijepo i strašno, ne, doduše, na banalnu opreku lijepo – ružno, nego, u slučaju ovoga drugog pojma u paru, na nešto daleko dramatičnije od same ružnoće, gutajući i nju samu svojom užasnom veličinom. Na razini, pak, simbolike boja, opreka bi bila bijelo – crno. Jer, upitati nam se zašto je bijelo dominantna boja Mediterana, toliko dominantna da nas neminovno navodi na sumnju i nuka na potragu što se krije iza bijele kulise.

6) C. Milanja, Hrvatsko pjesništvo 1930-1950. Novoostvarena stilska paradigma: 359-360.

7) Kaštelanov, za razliku od onoga Nazorova, školničkom praksom vježbeništva figurama zanavijek upropaštena banalnošću, najtežim grijehom protivu moći govorenja. I Kaštelan i Nazor, doduše, porodi su mitske sjene, ali, dok je Nazor nastoji igrom teži zvuka rasvijetliti, Kaštelan je dublji, svjesniji da se mit nikakvim poetskim postupkom ne da urazumiti i da ga zato treba poštovati i čuvati. Jer, on daje snagu ostanemo li na distanci, razara ako mu se previše približimo. Stoga je Nazora njegov cvrčak rastočio, Kaštelana pak poštuje koliko Pjesnik štuje njega.

8) Jure Kaštelan, Svjetlost Dalmacije. Mozaik Splita i okolice. Zagreb: Ex libris, 2008: 88.

9) Ibid.

10) Ibid.

11) Ibid.

12) J. Chevaleir – A. Gheerbrant, Rječnik simbola. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, 1987: 359.

13) C. Milanja, Hrvatsko pjesništvo 1930-1950. Novoostvarena stilska paradigma: 363-364.

14) Predrag Matvejević, Mediteranski brevijar. Zagreb: vbz, 2007: 17.