Utjecaj Olge Herak na Matoševo književno stvaralaštvo

U životu svakog književnika teško je razgraničiti privatni svijet od onog umjetničkog. Uvijek se postavlja pitanje koliko se osjećaji, životni problemi, iskušenja, ljubavi ili strahovi, avanture ili životne tragedije književnika prelijevaju i u njegovo stvaralaštvo. Može li književnik pisati potpuno imun na događaje u svome životu ili oni ulaze tiho i nenametljivo u redove zapisane autorovom rukom? Kod Matoša je situacija posebna jer je i njegov život bio iznimno zanimljiv: lutanja Europom nakon bijega iz vojske, život u boemskim i umjetničkim krugovima, mnoštvo zanimljivih ljudi na njegovu životnom putu... Čitajući Matoševa književna djela, osjećamo kao da u svakom od njih izvire neki autobiografski podatak koji samo čeka da ga prepoznamo i viknemo: »I ovo je iz njegova života!«

Kada je riječ o ljubavi Matoša i Olge, možemo samo nagađati koja su književna djela nastala pod utjecajem te ljubavne priče i je li doista, dok je pisao neke svoje stihove ili prozne tekstove, imao Olgu pred očima. Tako, na primjer, u pripovijetki Solo-varijacije opisuje trenutak kada glavni junak dobije sliku svoje voljene u pismu i shvati da je ljubav ušla u njegov život. Trenutak toliko realan da ne možemo zanijekati povezanost s Matoševim životom i pismima koja je od Olge dobivao u Pariz.

Postoje neki prozni tekstovi koje je Olgi posvetio. To ne znači nužno da u njima piše o njihovoj vezi, nego ih možda smatra posebno vrijednima pa ih posvećuje svojoj ljubavi. Možda i u takvim tekstovima, koji su posvećeni njoj, u ponekoj rečenici ili simbolu prepoznamo detalj iz njihove priče. Isto je i s pjesmama. Za neke pjesme jasno je i nedvosmisleno da su proizašle iz konkretnih situacija, a za neke možemo samo nagađati.

Takva je i pjesma 19. svibnja 1907. objavljena je u lipnju 1907. godine u časopisu Hrvatska smotra. Matoš je, boraveći ilegalno u Zagrebu, bio sudionikom svečane posvete sveučilišne zastave i sudjelovao je u povorci u kojoj je koračala i Olga te neke njene prijateljice. Taj trenutak uklopio je u ovu pjesmu:

19. svibnja 1907.

Ko Petrarca Lauru jutros sam te snio
U okviru drevnom pobožnog portala,
Zastava ti đačka iznad glave sjala,
O, to nije sanak, ludi sanak bio!

Prognanik u pučkoj rulji sam se skrio,
Suza mi je krišom na rukave pala,
Kad su grička zvona od sreće zaplakala
I studentski barjak s kalpakom se vio.

Ti u crkvu, ja – ko prosjak kunjah vani,
Jer me svaki pandur mogo uhvatiti...
Ko četrdeset osme grozni su nam dani!

Slobodan je Hrvat sve to teže biti,
Zato tužan lunja tuđim tlom bez puta,
Kao zvuk od zvona kad kroz šumu luta.

U pjesmi Matoš povezuje dvije svoje ljubavi – onu prema Olgi i prema domovini. Olgu prikazuje kako korača ispod studentske zastave. To mu je djelovalo poput sna. Ona je za njega poput Laure za Petrarcu, muza i inspiracija, nadahnuće i slava. Sretan je što je uz nju i krade lijepe trenutke vremenu i zapisuje u svoje uspomene. Osjeća se njegov ponos dok je promatra kako odvažno korača u povorci. Spominje i tužnog Hrvata koji luta tuđim tlom bez puta. Matoša je iznimno boljelo stanje u Hrvatskoj tada, tuđinska želja da izbriše svaki trag o hrvatskom identitetu, ali i pristajanje Hrvata na to bez velike borbe. Hrvatsko ime i jezik potiskivao se (za volju tko zna kome), hrvatsko tlo bilo je sve manje hrvatsko, a Hrvati sve manje Hrvati.

Pjesmu Jednoj i jedinoj zasigurno je napisao Olgi. Objavljena je u Hrvatskoj smotri također 1907. godine. U prvoj verziji pjesme bilo je i njezino ime, a kasnije ga zamjenjuje izrazom dušice. I u nekim pismima će, kada bude spominjao Olgu, pisati uz njeno ime ‒ jedna i jedina. Žeželj u Matoševoj biografiji navodi da mu je Karlo Hȁusler rekao, kad je pročitao pjesmu, kako je to pjesma gospođici Olgi, a Matoš je, brže-bolje, pokušao to zanijekati, kao da je uhvaćen u nekom prijestupu: »A, nekak! To Vi mislite, ali nije, nije...«

Jednoj i jedinoj

O, ti si sreća, ti si muzika,
Dušom mi tvojom zvoni duša sva,
Ti si moj mir i crna zjenica,
Ti si moj ponos, tužna zvjezdica
Na kapi moje mudre ludosti,
Što draži bika školske mudrosti.

U sjeni tvojoj cvatu moji sni,
Seleno sjetna tiših večeri!
Ti si moj tamjan, kalež, molitva,
Ti si moje sunce, te mi život sja
Od svjetla tvoga kao rosica,
Kad jutrom suzi: – Zdravo, Zorica!

O, ti si uzdah, suza, arija,
Sutona pustih Zdrava Marija,
Ti si Helena, Psiha, Venera,
Lasta i bršljan moga pendžera,
Gdje gledam rujne ruže mladosti,
Kad dišu pelin tužnih radosti.

O, dođi, priđi, dobra dušice,
Daruj mi tvoje dječje ručice,
Budi mi jastuk brižne majčice,
Budi mi milost mlađe sestrice,
Kad padnem shrvan, pljuvan, umoran,
Jer svijet je, dušo, cinik sumoran.

O, ti si život, ti si muzika,
Tvojom mi dušom plače duša sva,
Suzo i muzo, slatka arijo,
Trudova mojih Zdrava Marijo!
O, ti si miris drugih cvjetova
I sjena, jeka drugih svjetova!

Olga je za Matoša i sreća i muzika, mir, ponos, sunce, suza, uzdah itd. Ukratko, cijeli svoj život Matoš je preslikao u Olgu. Ona mu je smisao i ispunjenje. Poput modernog Petrarce razmišlja kako mu je ona izvor iz kojega crpi snagu za stvaralaštvo i postojanje. Sretan je što je ima i željno čeka trenutak kada će moći stalno biti skupa. Naziva je dobrom dušicom i traži od nje da mu bude jastuk brižne majčice. U okrutnom svijetu moli je da mu bude sigurna luka.

Dok za navedene dvije pjesme možemo sa sigurnošću reći da su napisane Olgi ili zbog Olge, za neke druge možemo samo nagađati. Tako je s pjesmom Canticum canticorum (lat. Pjesma nad pjesmama). Objavljena je 1913. godine u časopisu Savremenik i posvećena novinaru i uredniku šaljivog lista Satir Bogdanu Stanisavljeviću. Koliko je stalni kontrast i napetost vidljiva u pjesmi zapravo preslika velike borbe i teškog odlučivanja koje je stajalo pred njima u drugom razdoblju njihove veze, ostaje otvoreno pitanje.

Canticum canticorum

B. Stanisavljeviću

Ja ne znam što si, sjena ili žena,
Ja ne znam što si, radost ili tuga,
Ja ne znam što si, oblak ili duga,
Ja ne znam što si, žena ili sjena.

U tvome oku, oku svetih muza,
Sve strepi bezdan dubok kao grijeh,
Sve drhti voćka crvena ko smijeh,
U tvom oku blista vječna suza.

Na raspućima – ko Ezekijela
Prokletstvo žene što se nudi – stojiš,
U zagrljaju tuđemu se znojiš,
Ko psalam crna, kao ljiljan bijela.

O što si, reci! Đavo ili dijete?
Što? Zagonetka ili odgonetka?
Početak ti si mojega svršetka –
Ko pčele misli oko tebe lete.
Za zlatom samo tvoje srce teži,
Ti – vražja kćeri skrletnog Sarona,
Ljepota tvoja vrijedi miliona,
A starac k tebi ko k Suzani bježi.

Svježinu imaš, grki miris mora,
Pod njedrom sfinge tajiš gnijezdo zmije,
Ko herub tvoja putenost se smije,
Kad srž mi ločeš vampirski ko mora.

Kad gledam te nezasitnosti strasti,
Taj goli smijeh što kao handžar draži,
Taj hram što laž je digla podloj laži,
Taj sram što dublje ne zna više pasti:

Za štapom, bičem posižem ko jadnik,
U žudnji da ti blato svile svučem,
Pa da te mučim, pregazim, istučem
Ko kukavicu svoju pijan radnik,

No snaga klone, kad me kao pseto
U bestidnosti svoga traga vodaš,
I kad po srcu, srcu mome hodaš
I još se smiješ, gledajući sve to!

Prokletstvo ti si mojih blagoslova,
Ti blagoslov si mojih svih prokletstva,
Ti posveta i cilj si svakog sredstva
I ludi smiso moga ludog slova.

Već dadoh tebi zdravlje i imetak,
Ja sve ti dadoh: savjest koja stenje,
Sa kesom dadoh dušu i poštenje,
Pa kad te grlim, crn mi sviće petak.

Ti ništa više ne možeš uzeti,
Razorila si mene poput rata,
Ukaljala si me u sridu zlata,
A sad mi, Kirko, ne daš umrijeti.

Anatem na te, prokleta mi bila!
Kad vidjeh nebo, vidio sam pak’o,
Zbog tebe, žensko, prvi put sam plako,
Prokletstvo na te, tako si mi mila!

I opet dođoh, da me kao pseto
Na paučini strasne čipke vodaš,
Da gaziš moje, svoje srce prodaš
I zabavljaš se, gledajući sve to.

Ja ne znam što si, žena il hijena,
Ja ne znam što si, oblak ili duga,
Ja ne znam što si, radost ili tuga,
Ja ne znam što si, sjena il sirena.

Svi nabrojani kontrasti u ovoj pjesmi kao da odražavaju i kontraste njihove veze iz razdoblja kada se trebalo razmisliti o budućnosti i kada sve više razlike između njih dolaze do izražaja. Matoš se pita je li ona prokletstvo njegovih blagoslova ili blagoslov njegovih prokletstava. Je li Olga najljepše što se dogodilo u njegovu životu, bez koje on ne bi imao smisla, ili je ona unijela u taj život svojom ljubavlju nemir koji mu se često pretvarao u prokletstvo iščekivanja, samoće, ljubomore? Je li ona bila u njegovu životu radost ili tuga?

Za sonet Napast mnogi drže kako je napisan u vrijeme njihovih problema u vezi, pogotovo problema s njegovom ljubomorom i nesigurnošću kao i stalnim strahom da će ga zamijeniti nekim mlađim. Tko zna je li Matoš, pišući ovaj sonet, razmišljao upravo o tome?

Napast

Ne marim što sam te dugo snubio,
Metanišuć nisko kao rob,
Ne kukam što sam te podlo ljubio,
Kao usud to reče, huda kob.

Ne plačem što sam te lud izgubio,
Odmamio kad te šuplji snob,
Žalim što nisam te, ženo, ubio:
Ta život bez tebe živ je grob.
Pamtiš li? Kad si uz mene ležala,
Straha s nepojmljivog ti si bježala,
Jer zaluđen, grozan moj je glas

Ko posljednji drhtao tvoj čas!
Ja sam te mirio, lago, milovo,
Krv sam već gledo, no vrag se smilovo.

Odvojenost od Olge Matošu je uvijek teško padala, a pogotovo kada je došlo do raskida veze. U pjesmi je Matoš opisao taj osjećaj stihom: »Ta život bez tebe živ je grob...« Olga je u njegov život unijela sreću, nadu, polet, ali i mnoge trenutke u kojima se, odvojen od nje, osjećao tužan, nesretan i izgubljen.

Dva prozna djela Matoš je posvetio svojoj zaručnici Olgi Herak, što potvrđuje napomena ispod naslova – Gđici O.H. Već sam spomenuo da je smatrao ta djela posebno lijepim te joj daje čast da se njeno ime spomene već ispod naslova, kao da joj želi prenijeti djelić svoje književne slave ili joj zahvaliti što mu je inspiracija i nadahnuće. Međutim, osim posvete, ne može se ne uočiti da i poneki simbol ili rečenicu možemo prepoznati u stvarnoj priči Matoša i Olge. Riječ je o najboljoj Matoševoj noveli Cvijet sa raskršća i tekstu Imaginarno putovanje.

Cvijet sa raskršća novela je za koju je sam Matoš rekao da je jedno od njegovih najboljih i najnježnijih djela. Prvi put je objavljena u svibnju 1902. godine u časopisu Nada, kasnije u Hrvatskoj smotri (1908.) i na kraju u zbirci novela Umorne priče 1909. godine. Novelu je posvetio svojoj zaručnici Olgi (Gđici O.H.). Riječ je svakako o najboljoj i najljepšoj Matoševoj noveli koja je prepuna moderne simbolike, a dio simbolike može se protumačiti i Matoševim životom.

Gotovo je nevjerojatna sličnost nekih elemenata novele Cvijet sa raskršća s Matoševim životom. Naime, u liku Solusa (lat. sam), osamljenika i lutalice, mnogi su odmah prepoznali samog Matoša. Financijska mu sigurnost nije nikada bila na prvome mjestu. Skupljao je dojmove i uspomene sa svojih putovanja i lutanja, živio boemski i navikao da mu oblaci budu krov. U jednom trenutku života susreće predivnu Izabelu. Taj susret raskršće je njegovih životnih putova na kojem mora donijeti odluku kojim putem krenuti dalje. Prvi put u životu u ljudskom je liku susreo ideal (simbolika cvijeta), savršenstvo, nevinost i iskrenost. Izabela je slijepa i ne može vidjeti svijet oko sebe. To je čini drugačijom od svih drugih djevojaka. Olgina nevinost bila je njezina mladost i neiskvarenost svijeta odraslih u koji još nije pravo zakoračila.

Solusov izbor bio je težak – povesti Izabelu sa sobom u neizvjesnost ili otići i napustiti možda i jedinu pravu ljubav zbog njezine sigurnosti i svoje slobode. Matošev izbor bio je uvesti Olgu u svoj svijet, učiniti, kako piše prijatelju Milčinoviću, »od slijepca dva«, navesti je da se odrekne svoje karijere zbog financijski nejasne budućnosti s njim, oženiti je i vezati je uz sebe, ili odgađati odluku i čekati možda bolje financijske uvjete i riskirati da Olginu ljubav izgubi zauvijek. Solus je donio odluku da kreće dalje sam, ali raspravu o toj odluci nije dočekao jer Izabelu otac odvodi natrag u dvorac i možda Solusu i olakšava odlazak. Matoševa odluka do kraja života nije bila jasna. Smrt ga je spriječila da je donese, obrazloži i živi njezine posljedice. Je li Olga taj Matošev cvijet sa raskršća, njegova slijepa Izabela, njegova životna odluka, savršenstvo na njegovu životu putu?

Drugo djelo koje posvećuje zaručnici Olgi Herak putopisni je sastavak Imaginarno putovanje koje žanrovski teško možemo svrstati u određenu kategoriju. Objavio ga je u Ogledima 1905. godine. Riječ je o opisu njegova zamišljena putovanja i dolaska u Zagreb. Može se razumjeti i kao san, koji je usnuo u progonstvu, a koji govori o teškom stanju u hrvatskom narodu početkom 20. stoljeća.

Matoš opisuje dolazak u Zagreb u kojem više nema tragova hrvatskog identiteta. Nema jezika, nema Bana na Trgu, nema ljudi, nema spomenika... Pusto. Netko je izbrisao hrvatski duh. Kada je već poželio umrijeti, prilazi mu žena koja ga licem podsjeća na ženu koju je ljubio. Domovina ima isto lice kao njegova Olga. Ljubav prema domovini stapa se s ljubavlju prema Olgi. Dva glavna pokretača! Hrvatska se čudi kako i on ne spava kao i svi drugi. Taj nas opis može asocirati na sjajnu elegiju Kip domovine vu početka leta 1831. Pavla Štoosa koji je isto personificirao Hrvatsku koja budi svoje usnule sinove, ali nitko joj ne odgovara. Štoos je pisao na početku 19. stoljeća, a Matoš stoljeće kasnije. Situacija je u hrvatskom narodu gotovo ista. Kako Hrvate povijest nije ništa naučila! Kod Štoosa se pojavio mladi Kušević, a ovdje Matoš na sebe preuzima teret posljednjeg borca za domovinu. Završava parafrazom prvog stiha Proslova Ivanova evanđelja – u početku bijaše hrvatska riječ i riječ Hrvatska će biti djelo! Ljubav prema domovini jedna je od središnjih ideja cjelokupnog Matoševa stvaralaštva i postojanja, a i Olga je dijelila s njim tu brigu za narod, jezik i dom pa nije ni čudo da ih je u ovom tekstu poistovjetio.

Matoš će kasnije napisati putopis slična naziva – Imaginarno putovanje ili novi furtimaš u Zagrebu kojem će 1907. godine dati novi naziv Kod kuće i uvrstiti ga u knjigu Vidici i putovi. U tom će putopisu opisati svoj tajni dolazak u Zagreb u lipnju 1905. godine. U pismu Antonu Benešiću spominje kako mu je za taj putopis upravo zadnje putovanje poslužilo kao inspiracija. Adeli Milčinović napisat će kako su to»posljednje njegove hrvatske impresije« koje piše »krvlju i nervima«. U tom putopisu zanimljiv je dio u kojem Matoš piše o svojem boravku u inozemstvu:

»Postadoh Iskorjenjenik, kako veli Francuz, i sve mi bi ‘vjetar, magla, sjen, dim i ništa’, kada sam s tuđinskim svinjama tražio u mekinjama brašno želuda. Izgubivši u ciničkim Babilonima i ćiftinskim Sidonima vjeru u azil svih umornih, gladnih i prognanih, bijah lišen utjehe mog razmetnog prethodnika...«

Matoš se u opisu služi slikama baroknih prethodnika Bunića Vučića (Vrhu smrti) i Ivana Gundulića (Suze sina razmetnoga). Osjeća se poput Gundulićeva Sina koji je, skrenuvši s pravog puta, završio među svinjama i daleko od doma. Tada mu se prikaže djevojče koje mu progovori utješno:

»Ne tuguj i ne luduj, brate lastavica, vrabaca i drugih prijatelja visine, sjene i ćeretanja. Jer sada, kad u tebi umire deseti skeptični suton, nosim ti nadu novog života. Još bo se diže u blagoslovno nebo stup od dima sa tvog ognjišta. Još ima dobre krvi hatar hrvatski, i ovaj skromni cvijet ubrah na jednom svježem puntarskom ročištu. Još ima svijeta, koji razumije maniju slobodnog zviždanja i grabancijaški duh nije još mrtav plamen... Ne ešofirajte se, ne budite patetični u gradu dosjetke i sarkazma. Ostavimo literaturu, jer nisam roman, već život, a život je ozbiljniji od knjiga. Ja tom znam, prem sam mlada...«

Zadnja rečenica zasigurno je Olgina. Iako mlada, često je u vezi s Matošem bila glas realnoga gledanja na svijet dok bi on znao odlutati u sanjarenje i stalno preispitivao mogućnost u kojoj se tako mlada djevojka zanimala za njega, starijeg i ozbiljnijeg pjesnika. Sumnjao je i strahovao da joj se neće svidjeti kad ih život, nakon dvije godine dopisivanja, konačno stavi jedno pred drugo, ali ona ga je uporno tješila govoreći da ga je zavoljela preko pisama i da joj tu sliku nitko ne može izmijeniti.

»...Pošto ode, znao sam da ću propasti, ako je ne vidim još jedared, pa bilo to i krišom, furtim. I gle, za dvije godine nađoh odista Nju i Njenu krv u kucanju rođene grude, Njene oči u sjaju naših voda i vedrini neba, Njenu toplinu u našem suncu...«

Prvi susret u Hrvatskoj opisan tako nježno, povezujući ljubav prema Olgi s ljubavlju prema rodnoj grudi koja mu je iz tuđine bila kao svjetionik na obzorju.