Trijumf prosedea

Poznato je da je prve dnevne kolumne počeo pisati izvjesni John Hill davne 1751. godine u oglašivačkom i književnom glasniku »London Adviseru« pod pseudonimom Inspektor. Međutim, nema dvojbe da taj prvi kolumnist nije ni slutio na koji će način sadržajne i formalne posebnosti tog specijaliziranoga dnevnog novinskoga komentara s vremenom evoluirati i do koje će mjere taj tematski ipak pretežno homogen žanr, postupno kroz povijest, preuzimati stilska obilježja različitih bliskih oblika, uključujući feljtonističku, esejističku, polemičarsku, kroničarsku, persiflažnu, humorističku ili sličnu tradiciju; a još je izvjesnije kako Hill nije mogao ni u primislima naslutiti razmjere tehnoloških uspona, odnosno, virtualne mogućnosti danas popularne spisateljsko-čitateljske komunikacije na društvenim mrežama. A upravo toj vrsti ophođenja pripada i zbirka elektroničkih pripovjednih objava, tiskanih pod naslovom Ljuta godina (2019.), koje je u jednogodišnjem rasponu od veljače 2018. do siječnja 2019., ujednačenim tempom, na Fejsu objavljivala iznimno popularna i čitana književnica te cijenjena kroatistica i profesorica Julijana Matanović (unatoč isprva određenim rezervama prema tom za nju tada još uvijek novom mediju, što potvrđuje i suzdržano intoniran podnaslov o »internetskoj novakinji«).

Naslov zbirke asocira na frazem »plakati kao ljuta godina« te uključuje gorko-slatku ganutljivost kojom je, ne bez razloga, premrežena čitava zbirka sastavljena od stotinjak (ne)izravnih apela za povratak međuljudskoj empatiji i finoj osjećajnosti nasuprot suvremenoj ravnodušnosti otuđenoga svijeta, o čemu u predgovoru piše i autorica: »Naslov Ljuta godina može se, na prvu ruku, primiti doslovno. Radi se o godini dana, ili na Fejsu ili u Osijeku. Istovremeno on dolazi i od frazema ‘plače kao ljuta godina’. U tom slučaju godina više ne predstavlja vremensku kategoriju. Godina je ovdje kiša, pljusak... Plače kao kiša. Za mene je vrijedilo i jedno i drugo« (Matanović, 2019: 14).

Autoričin se nesvakidašnji vrstovni odabir temelji na kombinaciji raznih graničnih područjā pisanih iskaza: popularnog feljtonizma, kratke autobiografski intonirane priče, pristupačnog esejizma i književnokritičarskog komentara s elementima publicističke informatičnosti pa mjestimice i putopisnih fragmentiranih zapisa. Polazište je tih elektroničkih objava feljtonističko zanimanje za svakodnevicu, populistička »primjenljivost svačijem ukusu« (A. Hauser), jezgrovitost, stilizirana književna dramatika ležernijega stila i jezika, umalo familijarnoga tona, s naklonošću prema reminiscentnim pa i proosjećajnim dodatcima kojima se zaokuplja pozornost šire čitateljske publike.

U tom žanrovskom složencu, svojevrsnom »trijumfu prosedea« (kako bi rekao Ujević) sustavno se prožimlju dvije stožerne teme: autobiografska zapamćenja, kojima prijeti mogući a neželjeni zaborav, te profesionalna predanost književnosti kao sudbini. Svaki prilog pretežno ima kružnoasocijativan tijek naracije: 1. sentencijski britke, nerijetko generalizirane premise ili znakovite anegdote iz različitih, najčešće prohujalih, djetinjih i mladenačkih životnih etapa postaju komentatorski »okidači«; 2. ti se refleksivni poticaji iz prošlosti provode kroz zbiljske, najčešće suvremene prispodobe koje potvrđuju, ruše ili elaboriraju polaznu tezu, a njima se sustavno dodaju poveznice s javnim događanjima, najčešće društvenih, kulturnih, povijesnih, obiteljskih i nadasve književnih korijena; 3. završnica svake kolumne ponovno apostrofira autoričino gledište te na novoj razini iznosi rezimirane i pročišćene uvodne postavke netom provedene kroz stvarnosni, tj. iskustveni, okvir.

Načelno gledajući kolumnistički komentari Julijane Matanović temelje se na tri motivacijska uporišta: profesionalni, odnosno, književni motivatori sustavno nadahnjuju autoricu te ona povremeno, u okvirima profesionalnoga kritičkoteorijskog i književnopovijesnog razmišljanja vješto prilagođenoga najširem čitateljstvu, iznosi teze o npr. povijesnom romanu, o pitanju što je književni klasik, o tuđim i vlastitim prozama, o školskoj lektiri, odnosu pisac-čitatelj kao i osobna iskustva s mnogobrojnih književnih susreta, razgovora, tribina i javnih nastupa. Drugo su uporište fenomenološki motivatori kao dijelovi autobiografskih sjećanja iz različitih vremenskih krugova: tada je riječ o području predmetne/pokazne građe vezane uz zavičajne prostore kojima prijeti zaborav (od kućanskih uporabnih predmeta i odjevnih kombinacija do pletiva, tkanina, mustra kojima potvrđuje »koliko sitne stvari mogu biti ozbiljne« (str. 297); njima autorica oslikava jezično i faktografsko ozračje prostora iz kojega je potekla te gradi narativni potencijal svake pojedine priče iz zbilje koja čini jezgru kolumne. Tu su napokon i prostorni motivatori vezani uz autoričina dobrovoljna ili prisilna putovanja, selidbe, odlaske i povratke, ukratko: povremena lutanja bosanskim i slavonskim Posavljem s naglaskom na ljudskim značajevima, mentalitetima, na narodskim mudrostima, iskustvima i stereotipima vezanima uz pojam provincijalnosti nerijetko u izazovnoj suprotnosti sa životom u metropoli.

Temeljna je značajka autoričinih tekstova zaigranost, tj. skakutanje po raznim podtemama čime se u slobodnom pripovjednom zamahu bilježe višeslojna osobna iskustva u fizičkom i virtualnom kretanju različitim zavičajnim prostorima u različitim životnim razdobljima, kao i etape vlastita odrastanja i zrenja prožete spoznajnim relativizacijama pa i rezignacijom. Pritom pripovjedačica zavičaj doživljuje uvijek iznova i drukčije uspoređujući ga s ponovljenim čitanjima književnih tekstova, uz tezu kako zapravo nema dva ista čitanja kao ni dva ista života (»I ne samo da različiti čitatelji u istom djelu vide različita djela, nego jedno isto štivo pokreće drukčije doživljaje i u samo jednom čitatelju.«; 262).

Kroz pripovjednu perspektivu i svijet osobnih dojmova, zapamćenja i promišljanja Julijana Matanović u svojim kratkim internetskim objavama (koje joj, za divno čudo, usput omogućuju izravno slijediti putanje čitateljskih reakcija) ‒ sustavno povezuje prošlost i tadašnjicu i to na tzv. visokim i niskim tematskim registrima. Povezujući, dakle, neposrednost, prirodnost pa čak i banalnost sa slojevitijim metafizičkim propozicijama, ona i obiteljsku te napose osobnu povijest podiže iz (pod)svjesnih slojeva vlastite intime na općeljudsku, tj. univerzalniju razinu. Tako zapravo dolazi do određene neutralizacije suprotnosti, svojevrsnog ublažavanja različnosti između proživljenog u prošlosti i reperkusija u svakodnevici, pa na taj način i osobne reminiscencije na ljude, događaje, svjetonazore, na »ženski status«, književne vrijednosne sudove i kulturne reference dobivaju drukčiju dimenziju. I dok su aktualnosti iz javnog života ili obiteljskih okolnosti (napose snažno proživljavano majčinstvo) stalni pokretači povratka u staru i već procesuiranu, povijesnu ili osobnu sferu kao i mjesto preispitivanja vlastitih odlukā, postupaka i sudova, a time i neiscrpni povodi za pisanje – dotle je čitav taj motivski kompleks premrežen ressentimentom (u značenju bolnog sjećanja).

Takvo je sjećanje sadržano i u naslovu ove knjige (koji se čita u idiomskom ozračju »ljute godine«, dakle godine suza). Tada se nametnula déjà vu sintagma koja bi preinačena mogla otprilike glasiti: »Zašto sam vam plakala?« Suze se, čini se, javljaju u času kada u pripovjedačice dolazi do nehotične zamjene teza pa se prošlost u svojemu minulom izdanju odjednom počinje tretirati kao sadašnjost, kada virtualni provratci u zavičaj postaju zamjena za svakodnevicu, a idealizirani zavičaj sa svim svojim toposnim posebnostima počinje gubiti utješnu moć te neodoljivo podsjeća samo na stalnost promjena, potrebu kretanja u okvirima vječnog nestajanja svega dotad proživljenoga te nezaustavljivoga nadiranja novoga. Svjesna kako je »većina izabrala nesjećanje kao najbolju zaštitu pred životom i od njega« (str. 268), autorica se povremeno radije predaje tihoj rezignaciji zbog osjećaja izgona iz zavičajnog »raja«, zbog vlastite osjećajnosti kao pokore bez koje se ne može. No opći je dojam kako u Julijane Matanović unatoč svemu još uvijek tinja obećavajući osjećaj života u svoj njegovoj krhkosti, prolaznosti, raznolikosti, razornosti, privlačnosti pa i ushitu te nada da se zbilja ipak može svladati pričom, nada koja napose dobro funkcionira u knjževnice koja je sama sebi već dosad uspješno sagradila prošlost kako bi si priskrbila pravo na budućnost.