Traganje za potvrdama nastajanja

Kao što je, žalibože već pokojni, akademik Vojislav Nikčević, prethodno kolega mi i prijatelj sa studija književnosti u Zagrebu, u čiji sam rad na uspostavljnju suvremenoga crnogorskoga jezika od početka bio upućen, najzaslužniji znanstvenik jezično-povijesne samostalnosti crnogorske nacije i države, kojoj je učvrstio znanstvene temeljce, tako je Miraš Martinović, suvremeni pjesnik i prozaik, najistaknutiji u pjesničkom i proznom djelu koje povijesne i historijske predjele antike, na kojima je nastala suvremena Crna Gora, čini dijelom njezina nacionalnog bivstva, učvršćuje joj književna uporišta i minulim vremenima, a time i u suvremenosti.

Dijelim ovdje pridjev »povijesno«, od onoga »historijsko«; u hrvatskomu jeziku, naime, povijest je čitavo filološko polje, skupa s narodnom predajom i s umjetničkim djelima, a historijsko je samo ono što se, dokazano i zabilježeno, doista i dogodilo. A Miraš Martinović baštini malo toga historijskog, reliquiae reliquiarum, mogli bismo reći, ostatke ostataka, tek poneku krhotinu; ako i nje nema, naći će je u osjećaju i u mašti te time izvêsti svoje slutnje i svoje zamišljaje te njima uspostaviti vlastiti pjesnički svijet.

Pjesnik Miraš Martinović ovdje (u Glasovima iz Doklee, dakle iz Duklje) lirskim zapisima teorijski najbližim pojmu pjesme u prozi, ali i s narativnom strukturom štiva, postavlja na čitateljski pladanj i nudi nam tridesetak uradaka vrsne misaone i stvaralačke kakvoće kakva se rijetko susreće. Nakon toga, u objašnjenjima i navodima izvora iz kojih se napajao, a koje naziva Predjeli i sudbine, donosi nam kraći popis bilo ostataka davnih toponima, bilo nekih zapisa, bilo marginalnih fragmenata, pojmova ili imena mitskih bića, ili naziva... pokazujući bjelodano kako je sve te historijske mrvice ili povijesne ostatke marno utkao u jezgro svojih zapisa i priča kojima oživljuje i slika svoja viđenja ovdašnjih prostora i ondašnjih zbivanja, u antičkim vremenima.

Tako je, primjerice, Provalisa (»prije doline«) istočni dio Dalmacije gdje je »formirana krajem trećeg vijeka provincija« toga naziva. To je autoru dostatno da crta »mapu Provalise«, putuje »kroz tamu i istoriju«, »otvara lavirinte sjećanja«, prepisuje »nevidljive rukopise«, »neizgovorene riječi«, ili »zavjete onih koji će se tek roditi«, on je tamo »snove njihove sanjao, sudbine nosio»... svi ti intimni i ne više stvarni izvori su »njen duh koji vječito živi« (Duh, uvodni zapis). Tražite li Provalisu, »u sebi ćete je naći«, zaključuje pjesnik, jer »Provalisa je u nama. Ne treba je drugdje tražiti«.

Ova kratka raščlamba te pjesme uzorak je kako su, približno ili slično tako, strukturirane i druge ovdašnje umjetničke urađevine. Ponešto baroknim, povišeno emotivnim stilom, okretnom rječitosti, kako i dolikuje pjesniku koji se nadahnjuje na vrelima vlastita života. Naime, nije teško odgonetnuti koliko sa svime time što u davnim vremenima otkriva, pogotovu ako je imalo vezano uz njegovo nacionalno biće i svijest o samobitnosti i vlastitosti Crnogoraca, Martinović emotivno srašćuje i koliko duboko doživljava i strastveno proživljava te nadahnuto imaginira i tako ostvaruje umjetničko djelo. Sa svih općih književno-prosudbenih motrišta kojima se književna kritika služi pri vrednovanju i ocjenjivanju literarnih tvorevina (estetski, etički, gnoseološki, lingvo-stilski, akribijski i recepcijski) Miraš Martinović lako pobire laskave ocjene.

Posebnih prosudbenih motrišta u književnokritičarskoj praksi nalazimo najmanje dvadesetak, dok ih je u teoriji onoliko koliko ih se na posve određeno djelo može primijeniti, a ovdje je najprimjerenije i neizostavno izreći ocjenu sa stajališta nacionalne svijesti i nacionalnog značaja. Tako gledano, Martinovićevo književno djelo je iznimno vrijedno i posebno, pa i jedinstveno. Miraš Martinović najcrnogorskiji je pjesnik, posve nacionalnog opredjeljenja, ali s internacionalnim humanim profilom i značenjem. Tako Miraševa traganja za mjestima i potvrdama nastajanja suvremene Crne Gore nalaze potvrdu vrijednosti njegovih pjesničkih ostvarenja.

I kao pjesnik i kao pripovjedač, Martinović je putnik u minula vremena, u davno razorene gradove koje obnavlja, u sretne i nesretne nekadašnje trenutke koje oživljuje, u sudbinske ljubavi koje uskrsnuje, u predjele antike koje ponovno proživljava, u uporišta nacionalne prošlosti i narodnog pamćenja koje miluje nesebičnom odanosti. Nitko u književnosti, koliko znam, ne umije kao Miraš spojiti povijesnu imaginaciju i historijsku činjenicu, riječ »povijest«, kojoj je korijen u sanskrtu, u našem zajedničkom prajeziku, i riječ »historija«, koja je grecizam – sabrati u zajedništvo. (Vidi opaske uz neke ovdašnje pjesmo-priče kao i popis lokaliteta, pojmova i imena uz naslove, nakon sadržaja!). Miraš je pronicljiv i maran ronilac u maštu koju čini zbiljom i u zbilju u kojoj maštom otkriva svjetove kojih više nema, čineći i da ih ima i prenoseći ih u buduća, nadolazeća vremena (»...sagradićemo grad ljubavi, vječnu Dokleu«, Glasovi iz Doklee, str. 102).

Čitajući Miraševe legende i snohvatice, poetske činjenice u pričinjenicama i pričine u njegovom osobnom vremenu, promišljam kako zajedničko nam vrijeme nema zapravo ni prošlost ni sadašnjost ni budućnost, da su sve to tek neke čovjekove odrednice e da bi se lakše snašao u vremenu i makar donekle ponešto sebi objasnio, da je vrijeme uvijek i samo jedno i jedino: vrijeme koje neperekidno protječe i kruži po unaprijed zadanim putanjama Svevišnjega. Nas određuje prostor naših dosega i oni stvarni prostori kojima smo privezani za vlastiti trenutak trajanja, za svoju sekundu vječnosti. A Miraš Martinović nas miri sa sudbinom, svojim inteligentnim rečenicama prožetim ljubavi i njezinim zamišljajima te skladom pripovijedanja čini nas još koliko-toliko izdržljivim na ovom našem rubu Nirvane.