Svanuće i njegova fantastika: Jesmo li sve već doživjeli?

Autorica, pjesnikinja i kritičarka, odavno zastupa određene stavove koji je označuju, uz ostalo, i feminističkom i angažiranom pjesnikinjom a posebice u zbirkama stihova Grudi i jagode, Pleši, Modesty, pleši, te u esejistici Pisati mlijekom te nadalje u Tropizmima. U području kritike, reklo bi se, kako Darija Žilić gotovo jedina više-manje sustavno prati hrvatsku i inozemnu žensku poeziju, a posebno mjesto ima naša najuglednija pjesnikinja Vesna Parun. Početne autoričine pjesme stoga podsjećaju pomalo na liriku pokojne pjesnikinje i to, ekstatičnošću ‒ melankolijom i sukobom muškog i ženskog aktanta.

Ne boj se, kaže autorica, usred gomile riječi, pozitivnog i negativnog naboja, a samoj se ženi kao glavnom liku podaruje mnogo hrabrih epiteta; čitava zgoda događa se u mediju mora i rijeke. Druge pjesme drukčije su strukturirane, većina se tekstova zasniva na brojnim autoričinim asocijacijama, često uokvirenima određenom zgodom i prolaznosti.

Susreti

Možda se susreti dogode onda kad crna tinta nestane kad
počnemo pisati bijelim, običnim mlijekom. Naši ženski razgovori,
genealogijje.
Praznine i ushiti. Jesmo li sve već doživjele? Jedan život, smrt i ljubav?

Počinjemo pisati bijelim mlijekom izravan je signal feminističkog podrijetla, upotrijebljen inače kao naslov jedne od autoričinih prethodnih knjiga. Tu, u novoj knjizi, služi kao znak ženskog pisma. Autorica predstavlja aktivistkinju, pogotovo citirajući toposni ženski pejzaž a u takvim je stihovima autorica zaslužila, opravdano ili ne, epitet tjelesne pjesnikinje. Bijelo mlijeko kao prirodno pismo autorice, koja se njime služi u kreiranju pripadne fantastike, kojoj je mlijeko početni i završni amblem.

Pjesme Svadba, Čekaonice, Iznutra, Emona... komponirane su od fantastičkih naslaga i otvorenih feminističkih impulsa, mislimo na dijelove otvorenog ženskog razgovora. Sastavi, kao i drugi koji nisu izravno spomenuti, u načelu se sastoje od raznorodnih natuknica, koje sadržajem svakako otvaraju nove predmetno-motivske prostore:

... i kao velika zmija ovija se/ oko onog iznutra o kojem/ više nitko ne može govoriti. Jer spoznaja je tvoja i njegova/ u cvijetu bijelom koji se pojavio/ na ovoj hladnoći – stih upućuje na razdiobu ‒ vani i unutra – tražeći mir za one podatke i senzacije koje ostaju iznutra, iza crne linije. Tako autorica sama rješava pitanje stare geografije. Tu čovjek mora preuzeti odgovornost starih bogova, te odlučiti što zaprima prostor iznutra tj. izvana pa se stoga plodno igra boga te razmješta predmete za koje odgovara kao demijurg, na neki način božji posilni.

U jednoj drugoj pjesmi kaže se: Nema više okreta prema putu koji smo prošli. Autorica često počinje tekst nekom prepoznatljivom i realnom informacijom, da bi potom ubrzo završila u fantastici i lirici, tj. njihovim naslagama ona, naime, raspoređuje vlastitu svetu geometriju u fantastičkom okviru. Pjesnikinja – nakon naznake realnog početka i prostora fantastičkih naslaga – imenuje prostor i namjerno autorski smješta u taj prostor važno. Darija Žilić imenuje prostor.

Možda se susreti dogode onda kad crna tinta nestane – upozorava se na suprotno – na bijelu boju unutar kojega svijetlog pejzaža u kojem, po autorici, nastupa prijelomni trenutak, pozitivni trenutak stvaranja i rađanja. Jasno razlikuje crnu i svijetlu boju u gradnji svijeta, pa tako u tekstu Iznutra spominje crnu liniju iza koje iznutra ostaje sve pozitivno što gradi svijet:

Adventsko čitanje

                 Dragi Štambuku

Te večeri Bog se pojavio na staklu društvenog doma
i iz ginka i lipa prosulo se sjeme po smrznutim dimnjacima.
U vlaku koji je projurio i ostavio nas u tami,
otišli su svi oni koji donose nemir i skrivaju sveto plavetnilo.

Drago Štambuk je kvalitetan i poznat pjesnik vjerske posebice katoličke tematike, kojemu ta poznata sklonost nipošto nije otežavajući element. U Adventskom čitanju, a tomu pjesnikinja posvećuje pjesmu, kultivirani i profinjeni autor, izmamljuje adekvatne pejzaže i slike mirne i otajstvene atmosfere, prigodne blagdanu koji štuje svetost i tišinu i mir.

U nepoznatom vlaku koji je projurio i ostavio nas u tami, otišli su svi oni, kaže autorica, koji donose nemir i skrivaju sveto plavetnilo. U pjesmi se spominje: ginko i lipa, dvije stare biljke iz indijskog i starohrvatskog pejzaža – uz koje se rađala, nekad davno, povijest dviju civilizacija, tzv. zapadna i istočna.

Te večeri Bog se pojavio na staklu društvenog doma ‒ autorica pametno familijalizira Boga i prozorsku mogućnost dok joj spomenuti pjesnik otvara mogućnost za vlastiti doprinos otajstvenosti svetih datuma.

Vodeni počeci

Tihim danima veljače
Ljudi su još uvijek spona između neba i
zemlje i klatno ih njiše, njiše, pa se
u tom vitlanju gube strahovi i kreću
novi, nimalo vodeni počeci,

U završnom pejzažu teksta Vodeni počeci u tihim danim veljače pjesnikinja umata ljude u plavi početak voda kao sponu između neba i zemlje; veže se živo s pozitivnim pejzažem. Voda, treba reći, matični je znak rođenog malog bića dok još živi u majčinu tijelu. Autorica polovicom navija za plavi početak života, dok djelomice dopušta – strahove ‒ i životni kovitlac početnog pejzaža na ledini prvog života. Nakon uokviravanja realnim impulsom pjesnikinja piše o vlastitim zaokupljenostima, njezino pjesničko pismo odlikuje se kvalitetnim izborom motiva i uspjelom stihovnom izvedbom.

Kao kritičarka, Darija Žilić prati uglavnom tzv. žensko pismo citirajući pritom pjesnikinje i kritičarke (Šejlu Šehabović, Dubravku Đurić...) otkrivajući – »divlje žensko područje... u nastajanju kao lutajući subjekt«, te »koncept poezije u kojoj subjekt nije konstruiran kao koherentan već kao hibridan i nomadski«. Pohvalna je u svakom slučaju, kako je to odavno uočio Zvonimir Mrkonjić, ostvarena mogućnost da se kompetentno i sa strpljenjem prati i piše o brojnim sve impozantnijim ženskim autoricama u suvremenoj hrvatskoj poeziji (Ana Brnardić, Martina Vidaić, Nada Topić, Monika Herceg, Sanja Lovrenčić, Dorta Jagić...).