Suptilnost pjesničke riječi

Osječka pjesnikinja Josipa Gogić postala je 2015. godine dobitnicom dviju nagrada za neobjavljene pjesničke rukopise. Dvije nagrade – nagrada »Zdravko Pucak« te nagrada na Pjesničkim susretima u Drenovcima – autorici su omogućile objavljivanje dviju zbirki – Nacrtati usne (2015.) te Male stvari (2016.). Tri godina nakon objave posljednje zbirke autorica objelodanjuje treću zbirku – Žena žutih očiju. Treća zbirka bliska je prethodnim zbirkama tematsko-motivski i donekle formom tekstova, a ono što ju razlikuje od spomenutih jest domišljenija razrada, subjektov pomak u oštrinu bez patosa te veći broj pjesama.

Proturječnost i oprečnost možda najbolje opisuju poetičku matricu nove zbirke Josipe Gogić jer se u subjektovim proturječnostima – kroz različite osjećaje te posebice kroz nemogućnost usklađivanja tijela i uma ili tijela i duše – te izrečenim oprekama – od razine forme i sadržaja do motivskih binarnosti kojim se razvijaju pjesnički tekstovi – ponajbolje izražavaju tekstne razine pjesama. Riječ je o trećoj autoričinoj zbirci, a u svim se trima zbirkama kao zajednička obilježja pojavljuju se nježnost stila, suptilnost i kratkoća forme, okrenutost subjekta samome sebi, stalna osvješćivanja i svjesnosti u pokušajima konstruiranja samoga sebe u tekstu, što je razvidno i u Ženi žutih očiju.

Ipak, za razliku od prethodnih zbirki, u ovoj je subjekt, iako i dalje često nemoćan i nesiguran, a nerijetko usamljen u okružju drugih kojima je suprotstavljen, svjesniji svojih ograničenja i nemogućnosti razrješenja pojedinih pitanja te u više pjesama eksplicira svoju teškoću percipiranja samoga sebe u cijelosti. S druge pak strane jasno se uočava i otuđenje od svijeta kojim je okružen te jača rezignacija, pa čak i nemilosrdnost i apatija spram onoga što se oko njega događa: »Čitavu sam noć sanjala ljude. / Samo oni mogu plakati / za porušenim kućama.« (Riječi); »S razlogom umiru tisuće ljudi. / Tko smo mi / da propitujemo pravednost?« (Pravdenost). Najjasniji su signali takva razvijanja obrambenog plašta oštrine stihovi koji su poslužili kao naslovi dvaju ciklusa u zbirci: »Nemam samilosti prema ranjenim dušama« te »S razlogom umiru tisuće ljudi«.

Ublažavanje te žestine kojom se subjekt brani od zamorne i često varljive zbilje u koju sumnja jesu tjelesni i florealni motivi koji prevladavaju pjesničkim tekstovima. Prva skupina dominantnih motiva u zbirci dio je strategijskoga prikaza subjekta kao raslojenog, fragmentarnog i raznovrsnog, a uz bedra, prsa, ruke, noge, nokti, vrat i lice ključan je motiv očiju, koji se pojavljuje i u naslovu zbirke. Na motivski sklop tijela uputio je već i Davor Šalat čitajući autoričinu drugu zbirku Male stvari te utvrdio da se po senzibilitetu lirskoga subjekta te njegovoj narcističkoj preokupaciji samim sobom autoričina poezija uklapa u pjesničke tendencija primijećene u mlađih pjesnika hrvatske književne scene.

Ti modeli samopromatranja koji se otkrivaju kroz motive tijela razasutima su po tekstovima ‒ predočuju teškoće subjektova konstituiranja cjelokupnoga identiteta. Materijalizacija kojoj subjekt žudi i za koju vjeruje da će ga vratiti zemlji, prirodi, stabilnosti i statičnosti, otjelovljenje koje će ga stabilizirati ne događa se u zbirci, ono ostaje na razini želja koja se dade iščitati iz povremenih kondicionala i pogodbenih rečenica: »Počinje mi se vrtjeti. / Kad bih barem na tren mogla / zaboraviti da imam tijelo.« (Parfem); »Moja granica je moje tijelo. // Kad bi tijela mogla pričati, / mi ne bismo bili ovdje.« (Tijelo); »Ne mogu znati, nego po tijelu. / Ako se ogolim do kraja / zasigurno ću doći do prave osobe.« (Enigma).

Nastavno na taj motivski sklop treba zamijetiti i svojevrsni paradoks u pomnom grafičkom oblikovanju stihova pjesama u zbirci. Naime, iako pjesme prezentiraju dezintegriran subjektivitet, njihova minijaturistička rješenja nerijetko završavaju u grafičkoj simetriji i skladnosti. Dakle, s jedne je strane riječ o emocionalno, duhovnom i egzistencijalnom promišljanju o sebi i svijetu, o nemogućnosti percipiranja subjektnoga jedinstva, a s druge o suglasju i harmoniji ponuđenoga teksta. Minimalizam je, osim navedenoga, vidljiv i kroz naslovljavanja pjesničkih tekstova dosljedno jednom riječju. To je pak pomak u odnosu na prethodne dvije zbirke u kojima su izostajali naslovi pjesama.

Što se tiče druge pak skupine motiva koji dominiraju tekstovima, čini se da je ona upućena prirodi i biljnome svijetu, a uz motive šume, trave, rijeka, mora, u zbirci prevladavaju motivi cvijeća i drveća – breza, smokva, orhideja, makovi, ruža, božur, magnolija itd. Iako u prirodi traži utjehu i spas, subjekt je svjestan da mu ni ona ne može u potpunosti pomoći zadovoljiti potrebe te dostići željeno stanje sreće i radosti: »Tako sam umorna da me ni priroda nije razbudila.« (Jutro). Motivi prirode i vegetacije najbolje se sažimlju u motivu vrta, koji se u podtekstu može odnositi i na eden, odnosno vrtlarice te subjektove žudnje da uzgaja biljke, da se posvećuje prirodi i u njoj traži spokoj.

Obje skupine motiva neodvojivo su vezane uz boje, a posebice se ističe žuta. Ta boja povezuje dvije skupine motivâ – florealne i tjelesne, a to se ističe i u naslovnom motivu očiju. Stoga ne čudi da su u zbirci često istaknute vizualne pjesničke slike i da se ponavljaju motivi koje percipiramo osjetilom vida – okom. Tu možemo ubrojiti, primjerice, slike, fotografije, film itd. A isto tako tom se motivu može pripisati uređena formalna razina pjesama, dakle spomenuta grafička simetrija.

Iako na razini zbirke i teksta prevladava instanca Ja, i to takvo Ja koje je moguće razvojno promatrati u cjelini zbirke, to je istaknuto Ja u tekstova prikazano fragmentarno, razjedinjeno, asimetrično. Ono često ne prepoznaje samoga sebe, a ponekad želi pobjeći i od onih koje poznaje i onih koje ne prepoznaje. Utjehu pronalazi u zaboravu, iako njemu suprotstavlja sjećanja koja blijede i u koja nije siguran. Zaokruženost i promišljenost cijele zbirke vidljiva je u izboru prve i posljednje pjesme – Život i Poniznost. Dok u prvoj pjesmi, pisanoj u perfektima, subjekt svodi život na zapisane riječi na papiru, krug zbirke zatvara se kada zaključuje da može odahnuti jedino onda kada otpusti i ono što je zapisano. Tek tada subjekt zaključuje da je u poniznosti i suočavanju sa smrću prepoznao sebe: »Vrijeme je da otpustim / sve što sam zapisala. // Vizije smrti pripremaju me / za poniznost i ja konačno počinjem / sličiti na sebe« (Poniznost).

Treća zbirka Josipe Gogić stoga pokazuje uočljiv odmak od autoričine prve zbirke, a donekle i druge zbirke, pjesnički su tekstovi dorađeniji, bez infantilnih interpunkcija i patosa, formalno uređeniji. Iako prevladavaju slični motivi te su i njihove funkcije u sve tri zbirke bliske, Žena žutih očijuo dlikuje se konciznošću i skladom lirskog iskaza, promišljenošću i zaokruženošću te britkošću subjektiviteta.