Suptilni poetski naturalizam

Ako netko, kojim slučajem, do sada i nije čuo za ime Julijane Adamović, prozaistice i pjesnikinje srednje generacije, nakon njezina posljednjeg romana Divlje guske – redom dočekanog pozitivnim kritikama i jednog od finalista 12. nagrade T-portala za najbolji roman – to, zasigurno više neće biti slučaj. Štoviše, potpisnica ovih redaka mišljenja je da je dotični roman tu najcjenjeniju domaću nagradu za roman i zavrijedio, imajući u vidu, prije svega, kompaktnost romanesknog diskursa, njegovu tematsku i tonsku dojmljivost, ali i narativno-stilsku inovativnost generiranu posve netipičnom pripovjedačkom pozicijom.

Dojmljiv naslov romana, Divlje guske, kod upućenijih će čitatelja asocijativno možda prizvati Divlju patku norveškog dramatičara Henrika Ibsena, a isti takvi čitatelji, zahvate li kojim slučajem u dublje slojeve spomenutih djelâ, naišli bi i na druge, doduše generalne, ali ne i nebitne srodnosti ovih dvaju žanrovski i vremenski nekompatibilnih djela – prije svega, na snažnu simboliku naslovnoga motiva, ali i tematiku koja se iscrpljuje u okrilju obiteljskoga života, životnih drama i atmosfere bola. Divlje guske Julijane Adamović u svoj tematski fokus stavljaju mikrokozmos jedne ruralne obitelji, negdje 70-ih godina prošloga stoljeća. Ni vrijeme ni mjesto radnje, doduše, nisu eksplicirani, no iz predočenoga društvenog konteksta moguće je zaključiti da je riječ upravo o tome vremenu, obilježenom s jedne strane teškim socijalnim prilikama sela, no s druge strane i postepenim prodorom tekovina naprednijeg urbanog života kod imućnijih mještana (kupaonice, osobni automobili, itd.), baš kao što je moguće pretpostaviti da se neimenovano selo nalazi negdje u panonskoj ravnici, prostoru s kojim je inače i sama autorica rođenjem povezana (Bačka).

Obitelj čije nam se svakodnevne prakse, ali i međusobni odnosi te uopće, unutarnji, subjektivni mehanizmi funkcioniranja razotkrivaju tijekom romana, siromašna je radnička i multietnička obitelj, obilježena razdorima, međusobnom netrpeljivošću, svađama i nasilnim ispadima. Osovina netrpeljivosti pritom leži u odnosu između snahe i svekrve, koju protagonisti romana zovu Babom, i ta je netrpeljivost višestruko kodirana – psihološki (Baba se ne može pomiriti s ‘gubitkom’ sina, njegovim odvajanjem), etnički (snaha je Bosanka, a Baba prema Bosni i Bosancima pokazuje mržnju i prezir), pragmatizmom svakodnevnih praksi (dvije žene razilaze se u nizu svakodnevnih detalja vezanih uz odnos prema djeci, vođenje kućanstvai sl.). Takva neprolazna, višegodišnja netrpeljivost odražava se, dakako, i na ostale članove obitelji – muža i oca, te djecu u obitelji – dvije djevojčice.

Upravo je jedna od dviju djevojčica, ona starija, Katarina, koja je u vremenu pripovijedanja predškolske i rane školske dobi (prvi razred), centralna točka romana. Točnije, Katarina je fokalizator romana, oči iz čije se vizure pripovijeda. Čitatelja pritom, nesumnjivo, zbunjuje zanimljiva i za hrvatsku književnu tradiciju potpuno netipična pripovjedačka pozicija – ona prvog lica množine koja tijekom cijelokupnog pripovijedanja govori ‘mi’ u romanu. Upravo je to, međutim, ne samo jedna od najzanimljvijih odrednica ovoga romana, točka inovativnosti i neočekivanosti, nego i mjesto iz kojeg se generira semantičko-idejni potencijal cijele priče s čijim razrješenjem, u efektnoj maniri podržavanja neizvjesnosti i intrigiranosti, autorica čitatelja suočava tek na samome kraju.

Katarina ili Kata (kako je ponekad naziva razljućena majka) dijeli ime s bakom, Babom, te je možda i u tom obzoru moguće dodatno razumjeti odnos ljubavi i bliskosti između bake – inače vrlo goropadne i neomiljene žene u selu – i unuke, osjetljive 6-godišnje djevojčice dubinski i dugoročno traumatizirane neprijateljskim odnosom između majke i bake. Dvije se žene, majka i baka, ne podnose u tolikoj mjeri da jedna drugoj, iako žive u istom selu, gotovo i ne zalaze u kuću (osobito nakon rođenja Katarinine mlađe sestre Monike), da se međusobno otvoreno kleveću i vrijeđaju pred djevojčicom, da u svoja antagonistička nastojanja uvlače sina/muža. Međusobna mržnja ide toliko daleko da djevojčica koja ih obje voli i treba ne smije prihvatiti, a kamoli uživati, u poklonu jedne, odnosno druge, što je majstorski predočeno situacijom u kojoj, prije polaska u školu, i od Babe i od roditelja dobiva rođendansku torbu – iako joj se više sviđa Babina torba, ne usudi se to priznati, a kamoli tu torbu nositi u školu, dok s druge strane Baba inzistira da je nosi te djevojčicu svakodnevno dočekuje na putu do škole, da bi joj knjige prebacila iz jedne u drugu torbu. Kada jednoga dana majka spletom okolnosti otkrije da joj kći na leđima ima Babinu torbu, kazni je teškim batinama, kao i u brojnim drugim sličnim prilikama...

Potpuno je razumljivo da u takvim, hladnim i neprijateljskim obiteljskim odnosima koji su dodatno usloženjeni figurom autoritativnog, ali i prilično pasivnog oca, neimaštinom, majčinom trudnoćom, a potom i brigom za malo dijete, djevojčica biva traumatizirana. Koliki su razmjeri njezine traume, njezina unutarnjeg emotivno-mentalnog rascjepa, biva, međutim, jasno tek pri kraju romana – u završnim poglavljima u kojima se, prvenstveno kroz situacije odlaska psihologinji, rasvjetljuje geneza, ali i funkcija tog dječjeg, infantilnog ‘mi’ koje nas pripovjedački vodi tijekom cijelokupnog, dominantno linearnog diskursa (fragmentariziranog, istina, na pojedina epizodno uobličena poglavlja, ali ipak pravolinijski situiranog u vremenu). Riječ je o fenomenu unutarnjeg rascjepljenja, udvajanja, o fenomenu imaginacije kao pribježišta i utočišta, u kontekstu kada stvarnost za dječju psihu postane prezahtjevna i pretraumatična. Toj je fantazmi blizanačke osobnosti, sestre i suputnice, djevojčica pribjegla uslijed usamljenosti i grubih okolnosti odrastanja, a inicirala ju je (kako se saznaje pri kraju romana, u zadnjem poglavlju, jedino ispisanom iz vremena sadašnjosti odrasle protagonistice, dakle, 40-ak godina nakon događaja kojima smo svjedočili u prethodnim dijelovima romana) konkretna epizoda fizičkoga sukoba između majke i oca nakon koje je majka na određen period napustila muža, ali i kćer, ostavivši je na brizi emotivno nestabilnom ocu i baki.

Roman Julijane Adamović po svojoj bi se tematskoj orijentaciji mogao odrediti kao socijalno-psihološki roman, pri čemu obje navedene komponente u takvoj determinaciji jednako uvjerljivo sudjeluju u konstruiranju predočenog romanesknog svijeta. Ona socijalna očituje se u vjernom prikazu socijalne i etničke stratifikacije jednog ruralnog panonskog kraja – u prvom redu kroz doticanje njegove nacionalne šarolikosti (djevojčičin je djed, primjerice, Mađar; obiteljski su prijatelji Kolja i Lenka Rusi itd.) i nacionalno-kulturoloških netrpeljivosti (zazor prema ljudima iz Bosne), ali i motivima socijalne bijede (Katarinina obitelj živi siromašno, gotovo na rubu gladi), ekonomske migracije (jedna baka bila je prisiljena tražiti posao u Njemačkoj), marginaliziranih skupina ili pojedinaca (fizički radnici pristigli iz drugih krajeva čije je naselje na rubu sela; doseljena djevojčica Mara i njezina siromašna obitelj; neobična Boba Mojzeš koja »priča sama sa sobom i puši čikove iz vrećice svezane konopcem oko struka«), ekonomske degradacije sela (zabrana proizvodnje konoplje) i socijalnih devijacija (sitne krađe poštareva sina, mjesnog lopova).

Psihološka je komponenta u tkanju ovoga romanesknog pletera, međutim, mnogo važnija, točnije, ona je u prvom planu – psiha djevojčice (formalno: djevojčicā) poput osjetljivog seizmografa bilježi sve moguće poticaje iz okoline, počevši od onih već naznačenih, vezanih za osobe iz najbližega kruga (majku, baku i oca), preko ljubomore i distanciranosti prema mlađoj sestri, pa do teškog suočavanja s količinom smrti kojoj svjedoči. Mjesto smrti u romanu gotovo je lajtmotivsko – počevši od smrti dječaka Kuzme kojom roman započinje (dječak je, kako se daje zaključiti, umro od bjesnoće, nakon ugriza psa), preko svjedočenja očevu ubojstvu divlje guske u lovu i tragične, slučajne smrti psa Lole, Katarinina najboljeg prijatelja, pa sve do smrti bolesne Marine majke, kao i djeda Palike i same Babe u završnim dionicama romana.

Najdojmljiviji u tom smislu svakako je ulomak u jednom od završnih poglavlja koji funkcionira gotovo kao mali traktat o smrti iz dječje vizure: »Smrt nije samo san o mjehuru, nakon kojeg se otac ipak vrati iz bolnice. Ona nije pjesma koja te nagoni da zadrhtiš od želje da te nema, pa baciš kapislu u peć. Ona nije igra vidim te, ne vidim te, nečiji nestanak, pa povratak kad se već sve činilo nepovratno izgubljenim, već je zbiljska i vječna. Kao na primjer Kuzmin odlazak u bolnicu, kao guska s mrenom na očima ili ona s vratom iz kojeg viri žica. Kao stegnuto grlo Marine mame ili crni dim koji hvata za gušu usnulu Trivu. Štiglić u mačjim žvalama. Miš u kanti masla«.

Tamnoj, nimalo optimističnoj slici života pridonose i bolesti koje također pohode ljude iz djevojčičine okoline – oca, baku, Lenku. Takve situacije krhka i ionako traumatizirana djevojčica prima teško, tonući još dublje u ponor vlastite fantazme, u distanciranost od svijeta koji ne može promijeniti, a nerijetko ni razumijeti: »Na ranjene nam glave padne teški mrak«. U svojem nerazumijevanju i ranjenosti ponekad se skloni u neposluh i prkos, ponekad u igru i fiktivne svjetove (dostupne knjige, televizija), ponekad u košmarne snove, a ponekad u mržnju prema najbližima. Tako, primjerice, nakon Lolina slučajnog samovješanja za runilicu kukuruza, za što je indirektno bio kriv otac koji ju je zatvorio u šupu, djevojčica je puna ogorčenja na oca: »Tata je ubojica pasa. Ubio je puškom Gospodina, a Lolu zatvorio tako da se objesi. Tata ne ubija samo pse, već sve što se kreće. Male zečeve i velike ptice: fazane i patke. Stare i slijepe guske. I nas je svojom pjesmom naveo da bacimo kapislu u peć. On je smrt. Mrzimo tatu toliko da nam je krivo što se vratio iz bolnice. Trebao je zauvijek ostati tamo. Da se nas pita, Lola bi za sve vrijeme oluje spavala s nama, u krevetu, a tata u šupi. I da je Lola spavala s nama, to s vješanjem se nikad, nikad ne bi dogodilo«.

Psihološki iznimno uvjerljivi, likovi u Divljim guskama prije svega funkcioniraju kao mehanizmi unutarnjih obilježja i kontradikcija, kao psihemi čiji specifični suodnosi, reflektirani kroz dječju prizmu, konstruiraju romaneskni svijet. Najdojmljiviji nam je pritom psihogram same djevojčice (u prenesenom smislu, to je zapravo roman u cjelini) koji ocrtava zanimljive putanje dječjih doživljavanja, promjena i percepcije u kontekstu jednog grubog i netoplog svijeta. Među mehanizmima bijega od stvarnosti – točnije, njezina lakšeg podnošenja – svakako valja spomenuti i fascinaciju papirnatom divljom guskom koju djevojčica promatra kroz staklena vrata zaključane prostorije u iznajmljenoj kući u kojoj žive. Dugoročno razmišljanje o guski i nemogućnost da joj se fizički pristupi od običnoga starog predmeta ili igračke u Katarininoj percepciji stvaraju fascinantan, gotovo magičan motiv – guska u njezinu unutarnjem svijetu oživljuje i djevojčica joj se obraća kao živom biću, prijatelju i sugovorniku, ostavljajući joj pod vratima poruke o bitnim obiteljskim zbivanjima.

U tom je kontekstu onda lako razumjeti zašto činjenicu očeva ubojstva divlje guske u lovu Katarina teško prihvaća, noseći trag te smrti, između nekolicine drugih, kao popudbinu. Kada pri koncu romana, kada se obitelj biva prisiljena seliti, svjedoči bacanju guske od papira u smeće – točnije, pronalazi je, slomljenu i razmontiranu, među hrpom drugih starih stvari odbačenih iza šupe – jasno je da divlja guska mijenja svoj simbolički potencijal: od amblema za prijateljstvo i razumijevanje, postaje amblem rasapa i smrti. Takav, semantički višeslojan potencijal sintagma zadržava i na razini naslova romana.

Ovaj roman Julijane Adamović jedan je od rijetkih romana za odrasle koji ne samo da infantilnu, dječju perspektivu održava kao svoj temeljni okular nego to čini izrazito slojevito, dinamično i psihološki uvjerljivo. U kontekstu hrvatske književnosti dobra usporedba u tom smislu svakako bi bila ona s romanom Črna mati zemla Kristiana Novaka, pogotovo u svjetlu činjenice da oba romana barataju određenim pomacima u uobičajenom funkcioniranju dječje psihe – onima koje se manifestiraju kao psihičke fantazme utjelovljene u likove – ali i zbog specifičnosti ruralnoga miljea koji im u određenim segmentima pomaže. Zanimljivo je, međutim, da pripovjedač i fokalizator u Divljim guskama, iako infantilan, ne ostaje okljaštren za motive i problematiku kojom se bavi. Štoviše, riječ je o dječjim očima koje zapažaju gotovo sve, vjerojatno i mnogo više i preciznije od odraslih, iako, dakako, ne mogu sve adekvatno razumjeti – u takvim slituacijama otklon se traži u zrncima humora ili ironije koje nadomještaju pukotine nudeći sliku koja će zadovoljiti odraslu spoznajnu perspektivu.

Ono što je autorici Adamović osobito pošlo za rukom jest pronaći adekvatan rečenični stil za posredovanje sadržaja koji nisu nimalo laki, ali su vezani za djelokrug djeteta – uspjela je to okretanjem iskaznoga modusa prema onim koordinatama koje je možda moguće najtočnije odreditikao poetski naturalizam. Riječ je, dakle, o tematiziranju naturalističkih, nerijetko prizemnih ili morbidno-grotesknih prizora svakodnevice, bolesti, tjelesne ili mentalne degradacije i dnevnih praksi kroz modalitet rečenice koja se nerijetko doima gotovo poetskom: »Cvijet-guzica. Cvijet-guzica. Cvijet-guzica. Ne izlaze nam iz glave te misli. Ne možemo ih se riješiti ni glasnim recitiranjem svih pjesmica koje smo naučile napamet«. Takav, poetski dojmljiv i u genezi nadrealističan, svakako je i prizor sa samoga kraja, prizor koji funkcionira kao svojevrsna idejno-senzorna kulminacija cijeloga romana: »A onda se dogodi da u jednu zoru ipak uspijevamo ući. U kuhinji miriše po djetinjstvu ­­– juha i medenjaci. Baba sjedi na krevetu s Biblijom u ruci, četrdeset godina u pustinji. Na glavi joj rubac, a sijeda joj kosa klizi niz ramena. Osmjehne se, raširi ruke i privine nas uz sebe. Obujmi nas toplim krilima. I po našim nadlakticama izbija perje. Gačemo. Paperjaste se i bijele sažimamo«.

Uzevši u obzir sve navedeno, moguće je zaključiti da su Divlje guske sjajan roman, jedan od najboljih u suvremenoj hrvatskoj književnost uopće. Ključne kvalitete romana, nesumnjivo, potrebno je tražiti u činjenici da je riječ o diskursu koji je uspio ujediniti mnoge komponentne osviještene i suptilne prozne književnosti – zanimljivu i intrigantnu priču epizodno-situacijski konstruiranu, a opet pitku i koherentnu; inovativnu pripovjedačku poziciju, dojmljivu fokalizatorsku perspektivu, elegantan i izbrušen stil koji je tim efektniji jer amalgamira dvije raznorodne komponente: onu lirsku, i onu dramatičnu, utjelovljenu u naturalističkim motivima i prizorima. Riječ je o romanu koji je očišćen od prostorno-vremenskih eksplikacija, a opet dovoljno lokaliziran i konkretan da čitatelju pruži uvid o kojem se vremeno-prostoru radi. Vrijednost ovoga romana svakako leži i u činjenici da prikazuje grubosti jednog ruralno-patrijarhalnog svijeta, otvoreno i bez maskiranja, istodobno nimalo ne idealizirajući i ne amnestirajući nikoga, osobito ne logikom vanjskih označitelja – rodnih, nacionalnih ili socijalnih. U dominantnoj atmosferi psihičke nelagode i uskraćenosti, obiteljskog nerazumijevanja i usamljenosti, roman ni u jednom trenutku ne pribjegava sentimentalizmu kao stilskom ili tonskom utočištu. Upravo suprotno, Divlje guske jesu roman koji na gotovo kirurški precizan način autopsira pogreške i traume odgoja i odrastanja, pokazujući kakve psihosocijalne rane tim pogreškama mogu biti posljedovane i kakav nestabilan, gotovo groteskni obiteljski organizam se njima može hraniti.