Šuma je šuma je šuma

Omanji lirski roman Damira Karakaša Proslava (2019.) nastavlja se na autorovu raniju, također poetski koncipiranu prozu (Sjećanje šume, 2016.) koja je sadržajno, prostorno i mentalitetno isključivo ličke provenijencije. No Proslava se u isti čas može još izrazitije odrediti kao izniman primjer malog tzv. composed novel, jedinstvena složena romana, posebna napose u odnosu na tekstovnu strukturu priče te narativnu provedbu pripovjedne građe. Radikalnije nego prije autor je u tom narativu naklonjen lirskim redukcijama i sažimanjima, koje iščitavamo kako u žanrovskim tako i događajnim rudimentima, a koji su snažno obilježili diskurs. Naime, u ovoj se prozi mogu u isti čas iščitati naznake nekog žanrovski prevrednovanoga, točnije, kreativno prevladanoga i izrazito suženoga obiteljskog romana: provodni (više nego glavni) lik je izdanak iste obiteljske zajednice, ali uhvaćen u ciljano odabranim trenutcima djetinjstva, rane mladosti, muževne zrelosti, u signifikantnim epizodana koje u priči nisu kronološki poredane. U njihovoj pozadini oblikuju se također rudimentne sastavnice pripadajuće povijesne, socijalne, ideološke a ponajviše antropološke scene specifičnoga prostornog i ljudskoga konglomerata u rasponu od čitava 20. stoljeća zajedno s njegovim ratovima te idejnim i socijalnim kataklizmama.

U četiri poglavlja (koja bi mogla imati i vlastitu novelističku samostalnost) primjećuje se diskurzivnost koju autor postiže usredotočivši se na lirski uočene i senzibilizirane prostorne datosti, dok komunikacijsku vezu među malobrojnim likovima namjerno drži na najnižoj izričajnoj razini, odnosno, u rijetkim i malorijetkim dijaloškim kontaktima koji, upravo zbog ciljanih »pukotina« u riječima, imaju snažnu karakterizacijsku funkciju (»Kad su djeca ušla u kuću, on reče: »A«. Žena reče »Mm«. »Jesi ča rekla?« upita je. »Nis«, reče ona drhtava glasa, sklopi oči i počne nečujno plakati.«; »... svaki ispljuvak bio mu je neizrečena psovka...«; str. 104. i 98.). Slično se umanjivanje primjećuje i u događajnim razmjerima priče: autor se usredotočuje najčešće na pripremu stanja i okolnosti mogućih događaja, pa sagledavši ih s umalo svih zamislivih rakursnih koordinata i iscrpivši gotovo sve njihove ambijentalne potencijale, on priču prekida u najvišoj točki iščekivanja te ostavlja u čitatelja mogućnost slobodnog promišljanja o ishodu svih naknadnih zbivanja u nekoj potencijalnoj budućnosti.

Tako, primjerice, u prvom poglavlju, ne bez razloga simplificirano naslovljenom Kuća, glavni lik, pripadnik poražene vojske (naslućujemo koje – iako je piscu prvenstvena namjera čitatelja nagnati na uopćeno razmišljanje o tragičnom nesnalaženju malog čovjeka u za njega prevelikoj povijesti) ‒ dakle taj mali čovjek/bjegunac, iz nesigurna šumskog zaklona, strepeći od osvete pobjedničke poslijeratne vlasti, s čežnjom promatra vlastitu kuću i članove obitelji, ali sustavno s dirljivo naivnom vjerom u dobar ishod svoga bijega (pisac, dakako, ne otkriva posljedice). Poglavlje Psi usredotočeno je na duševno stanje tog istog pojedinca, tada još u dječačkoj dobi, u času kad izvršava bešćutnu naredbu žandarmerije da ubije svog psa; treći je segment knjige posvećen opisu probijanja istog protagonista, tada u mladenačkoj dobi, s grupicom suseljana kroz šumske vrleti prema gradu radi sudjelovanja na proslavi uspostave NDH u koju naivno vjeruju (ta se epizoda, kao i ona ranija, u »pravi« trenutak prekida, a dopunjena je i blagim dodirom erotike u kombinaciji s hororom); zadnje se poglavlje, naslovljeno Otac, na događajnoj razini odvija također u hodajućoj gesti, no vremenski u daljoj prošlosti: protagonist je još dječak koji slijedi oca kroz šumski gustiš radi prastaroga ritualnog senicida (tipičnoga na balkanskim prostorima i nazvanoga lapotom, preventivnim ubijanjem starih i nemoćnih koji su u doba masovne gladi postali obiteljski teret).

Nasuprot ovom tipičnom i za ovaj narativ strogo kontroliranom stegnovnom vezu, restriktivnom u odnosu na emotivna i ostala primjeravanja među pojedincima kao i tragičnim ishodima događaja koji se u priči tek naslućuju ‒ prostire se prava raskoš pripovjednih »uloga« raspoloživih prostornih segmenata ličkoga krajolika. Neprimjetan a moćan pripovjedač, dakle, štedljivo postupa s ljudskim intimama i s njima povezanim izvanjskim događajima, ali je i te kako široke ruke kad je u pitanju zapravo glavni junak ovog lirski sažetoga romana – a to je šumski i ruralni prostorni lajtmotiv. Taj je prostor prirodna pozornica kojom se hoda, luta, iscrpljuje, u kojemu se skriva, sanja, voli, samuje, doživljuju ljepote i smrti. Šuma je istodobno zaštitna oaza i svojevrstan blještavi sukus estetske katarze (»Odmah do oka ugleda pauka kako od tišine, između dviju razlistalih grana, plete svoju titravu mrežu pa se ogleda u zrcolikoj kapljici vode, mjereći svoju ljepotu« (str. 51.).

Šuma je, međutim, i teško spoznatljiv arhetipski prostor, u isti čas životodajna i blažena pa odmah zatim začarana i okrenuta naopako, umalo hororna i pogubna zona neizvjesna preživljavanja (»Ubrzo su odmaknuli od te planine nalik pasjoj glavi, koja mu je izgledala kao da je tu bila i prije stvaranja svijeta«; »...u jednom trenutku drveće je izgledalo kao da mu je korijenje okrenuto nagore, ili se to muškarcu na jari samo činilo«; »...ljepljiva vrućina u obliku guste pare izbijala je iz tih brojnih posjekotina zemlje, crvene i zgrudane kao zgrušana krv, tako da muškarac u hodu pomisli, ovako izgleda pakao...«; str. 75, 111. i 113.). Šuma je i tjeskoban prostor samoće, prostor koji pojedinca izaziva svojom neovisnošću i slobodom upravo u nezaustavljivim ciklusima životna obnavljanja, jer se simbolično kreće, tj. rastući nadograđuje i mijenja svoj oblik (»Počelo ga je nervirati sve što se oko njega kretalo: Sunce, vjetar, ptice koje svojim krilatim zvukovima često prelijeću nisko iznad šume«; »u jednom trenutku lagano je palcem dodirnuo skakavca koji je tako daleko odskočio da je narušio sve zakone prirode, a to ga je opet iznerviralo; jer kako kukac nešto može, a čovjek ne može...«; str. 15. i 25.).

Činjenica je da Karakaš nastoji na stopljenosti prirode i čovjeka posljedica čega je povremena antropomorfnost šume (»Svaki je udarac imao poseban zvuk, sve dok drvo ljudskim pokretom ne poklekne...«; »...činilo mu se da svako drvo učas može oživjeti i šćepati ga za vrat«; str. 41. i 21.) te ljudska animaliziranost, kadšto na rubu groteske (»dok je kroz zjapeći mrak silazio, počeo je lajati, sve je brže hodao i glasno lajao; učinilo mu se, ako prestane lajati, da će isti čas umrijeti...«; str. 59.). Zato likovi ovoga narativa paradigmatski figuriraju u svojoj brutalnoj inačici izjednačeni s isto takvim izvanjskim uvjetima koje im je najčešće servirala zlosretna povijest; no istodobno, razni oblici ruralnoga života u Karakaša na izričito diskretan način zrcale ratne, poratne i druge oblike oskudica, gladi, strahova, političkih i ideoloških pritisaka, ukratko: životnih ugroza; a to se pak mentalitetno odrazilo u različnim oblicima ljudskoga stoicizma i potisnite osjećajnosti uvijek na granici okrutnosti te sklonošću prema ekstremnim behaviorističkim gestama u kombinaciji s pragmatizmom kojemu je jedina svrha preživljavanje u iznimno brutalnim uvjetima.

Upravo takva narativna pozicija obilježila je i autorov stil: krajnju stegnutost izraza kakva se može dosegnuti samo u poeziji. Zato njegove reducirane rečenice povremeno dobivaju značajke pjesme u prozi, a pripovjedački rakurs nalikuje sažetoj lirsko-dokumentarističkoj filmskoj tehnici sa suzdržanom ambicijom postizanja poetizirane ambijentalnosti. Dobro upućen i skriven narator preuzeo je ulogu osjetljiva promatrača koji kao uzgred naslaguje filmske kadrove te svoje protagoniste, događaje i prostorne dispozicije vidi u slučajnim smjenama pokreta i mirovanja, u naglim ubrzanjima, prepletima i skokovima, u kaosu slika/snimaka koje su isprekidane zumiranjem pojedinih prizora, dakle, trenutnim zaustavljanjemu pokretu kako bi ih se produbilo i kamerom ušlo u njihovu bit. Tu su i različiti postupci prostornoga zamagljivanja čime se sugerira povremena ontološka zapitanost zbunjenoga protagonista, njegovih neukih i simplificiranih a ipak iskonskih i iskreno proživljenih egzistencijalnih aporija kojima nema kraja ni odgovora.

Profinjenim lirskim cizeliranjem Damir Karakaš u Proslavi, bez premca u suvremenoj hrvatskoj prozi, istražuje lice i naličje (ličkih) instinkata kao i umješnost općeljudskoga preživljavanja. Pri tome se s izvornim literarnim majstorstvom probija širokim šumskim prostorima, metonimijama beskrajnih labirinata svijesti ugroženih pojedinaca, suočenih s povijesnim nedaćama.