Raskršće sa zdencem

Noć je i evo me kako sama sjedim, na njezinu dnu. Nadvirujem se s balkona, nekovrsne lože uličnoga kazališta. Periferijskog, kustošijanskog. Možda za nikoga, ali ipak ‒ odvija se svojevrsna prigradska, još tužnija i suvremenija »Opera za tri groša«, tek koji kilometar niže od ponosnih vinograda i voćnjaka što padaju u ekstazi ostataka habsburškoga bogatstva. Pola kilometra niže, pod bijelim dvorima podsljemenske austrougarskoge vlastele je i samostan klarisa, ženskog zatvorenog reda. Zlobnik bi rekao da smo mi gornji Kustošijanci niže i od svjetovnih i od Božjih dvora, ali ja to neću reći. Ne prizanjem takav red svijeta.

Taj mikulićki dvorac Pongratz, točnije njegove štukature i romantičko-historijske fasade s kulom stražarnicom i zavojitim stubama što slute neki od Zagorkinih zapleta za nas je klince značio živu bajku. U neobičnoj sprezi s tajnovitim samostanom u čijoj smo crkvici išli na vjeronauk i primili prvu pričest, dvorac je za nas stvarao bogato i šareno tkanje tih – činilo se ‒ vječnih dana. A u dvorcu Pongratz pohađala sam svoje prve dramske trupe, išla na prve čage s bubuljičavim dečkima što su smrdili na prve cigarete i kočila se u prvim nespretnim zagrljajima u nekom od vlažnih kutova golemoga vinskoga podruma. Ali sad je sve naše, prijeratno i nevino, nestalo kao što je nestalo i vino iz tog pljesnjivog trbuha dvorca Pongratz. Ta je karamelasta, peludna vremena davno raznio rat i prijelaz u vremena nekih novih vlastelina, točnije gazdi. Naime, iz dvorišta dvorca Pongratz danas se posebno jasno vide i susjedni Kulmerovi dvori u Šestinama. Danas se, nakon kraha dinastije Tod, iznajmljuju za vjenčanja.

Noć je, a to je ovdje kao da su se za našim leđima zatvorila uredska vrata dana, tijesnoga kao zgrada naše bivše Pošte. Ostali su samo tragovi na dovrtaku, mrljice prepričavanja dnevnih sitnica i dosjetki, poput onog psećeg grafita na kućici skretničara: »Misliti je brabonjak znati«. Da, čini se da je ovih dana bolje ne misliti, jer se lako može pasti u kustošijski nihilizam. Zatvori oči i zamišljaj patkice kod stare čitaonice »Kustošija«, na Trgu hrvatskih obrambenih snaga, kako klize ispod potočnog slapa. Ili na konje visoko gore oko kustošijske brane, na boje paintballa kod stare streljane, kao mrlje zgnječene duge. Možda je nekomu ostao na kvaki minula dana mastan sjaj grčevito ugrabljene sreće, ma kako mala bila. Naprimjer, javljaju susjedu da mu je nađena osobna iskaznica i čeka ga na policiji. Ili zaostao okus tri kugle sladoleda iz stare slastičarne koju zovemo »kod Rufatija«. No gazda Burhan Rufati nazvao ju je jednostavno, pod adresi »Ilica 302«. Te staromodne slastičarne čijim smo bijelim kubusima šampita ostali vjerni od mliječnih zubiju do umjetnih. Drage su mi sve te periferijske slastičarnice pune margarinskih kolača. Staromodne vitrine pune demode torti nježna su, ružičasta skloništa i zimi.

Dok se nad pločnicima pjeni kustošijska magla, ta magla nalik istučenom bjelanjku, za malim stolovima čavrljaju radnička lica izgnječena u kesten pire. Male obitelji zure u slabašne svjećice što žmirkaju u izlogu, kao puls nekog raja od šećera i tuge. Ozračje utjehe svim muškim i ženskim Šteficama Cvek. Jer u mojoj duguljastoj i strmoj ulici rijetki sad spavaju na boku svijeni uz nekog. Mnogi su spavači pali u krevete nokautirani od umora, nemoćni u tvrdom položaju samoće, kao izvrnuti kukci. Ti vrijedni ljudi što su skinuli radnu uniformu Konzuma, Franka ili Plive odmaraju se u snovima, tom odušku prigradske nesvjestice. Njima je tih osam noćnih sati jedino pravo sklonište od jave. Da, java je jedna od riječi za stvarnost, a stvarnost je, ruku na srce, ipak vrsta ropstva. Za razliku od snova, java znači uvjetovano kretanje i djelovanje, i odviše logično razmišljanje.

Slušajući meni najdražu radio dramu na svijetu, »Pod mliječnom šumom« pjesnika Dylana Thomasa, zaključila sam da je besana ljetna noć autoru idealno doba za najpreciznije, najsućutnije razmišljanje o fizički najbližim bližnjima, o ljudima iz okoline. Za mene to nisu stanovnici njegova velškoga sela, već stanari ulica oko raskršća nad kojim vlada crijepom natkriveni zdenac. Zdenac u kojem je voda tko zna čime sve zatrpana. Pokazalo se da je taj zdenac na raskršću poznato središte našeg kruga, ili objektivnije, okruga, jer kad ‒ ulazeći dolje na okretištu u taksi ‒ kažemo adresu, vozači nas pitaju »Jel to blizu zdenca?«

* * *

Zdenci, raskršća, mostovi. Ta bića, poput crteža u knjizi, ubačena između poglavlja naših dana i godina. Sjećanja su zapravo razmatranje o životima onih odraslih koji su nekoć, nakon posla, išli u kino »Zapad« u Vatrogasnoj ulici, šuljali se podignutih kragni gledati porniće i kung-fu filmove, i onima manjima koji su u tom kinu nastupali na školskim priredbama, kao recimo ja. I, spuštajući se prema magnetnoj igli zvonika crkve u Tavelićevoj, sjetni ili sretni svejedno, prolazili kao ispod divne čađave duge pod betonskim nogama i drevnim gredama golemog transportnog mosta što se diže preko Kustošijanske ulice. Iako je most zapravo služio za prijevoz masne, dobre gline iz glinokopa Grmoščice u Müllerovu Ciglanu, nama djeci izgledao je kao tajni most za vile i patuljke rudare iz okolnih šuma. Naravno da taj industrijski spomenik meni tako izgleda i dan-danas, a šarm tajnog prolaza u prošlost dodala mu je natrulost i hrđa. No on je sada »most ni na nebu ni na zemlji«, nikomu ne pripada. Nema ga naime u papirima, dokumentaciji i zato se nitko ne može brinuti za njegovu sanaciju. Taj otmjeni, ostavljeni djed kojeg su stvorili njemački zarobljenici 1947. jednog od ovih dana može umrijeti i pasti na prolaznike kao onaj filmski »Kasandrin most«. I nitko neće biti kriv.

A krošnje Müllerova brijega, te Himalaje našega djetinjstva, upijati će naš nemoćni bijes i gorčine na gradske vlasti. Baš kao što još, vjerujem, njegove livade i grmlje čuvaju uspomene na trčkaranje stazama među borovima, voćkama i stotinama malih vrtova. A osobito kad smo se osamdesetih igrali rata i skrivača, u čarobnim gajevima dolje, oko njegova dva jezera sa starim bunkerom. 

Psi se dolajavaju u tami, ljeto im i noću topi rebra. Mačke drijemaju, a ja razmišljam o težinama nasljeđa, o slobodi prigradskih ljudi, i koliko je ima. Zapravo nema. Ponekad čak ni plemeniti i utjecajni ljudi ne mogu ništa protiv banalnosti zla. I taj filantrop po čijem smo se brijegu grudali i skrivali iza stabala, taj sin imućnih Židova, Leo Müller, koji je, između ostaloga, izgradio naše najdraže zagrebačko kino »Europa«, nije mogao ništa protiv praznine besmislene smrti. Ubijen je već 1941., u logoru Jasenovac.

Ako želiš voljeti, trebaš razmišljati o ljudima. A zimi, gotovo je nemoguće zimi razmišljati o ljudima, jer zima je antisocijalna, mineralna, kristalna, anorganska ‒ gotovo anđeoska. Ipak, zime u ovim krajevima znaju imati okus masnog bureka s mljevenim vojničkim đonovima. A ljeto, bablje ljeto je doba plodnosti, pjesme, ljudi pod nebom i na ulicama. Kao nepokretni satelit što zuri u prazan noćni krajolik, ne želim spavati. Razmišljam posebno mnogo o napaćenim susjedima. U ulozi sam portretistice pred praznim papirom, sama u nadahnuću. Jer nema na ovim novim stazama nikakve noćne ulične opere, koju sam ‒ uvoda radi ‒ spomenula na početku, ni začetka neke biografske pjesme. Gdje su dobri stari kustošijski umjetnici? Ove noći u zraku nema koraka kustošijskih flanera, zračnog, lakog pjeva pokojnog pjesnika Dubravka Ivančana da sa mnom, kolegijalno, podijeli prigradski blues. Ni jedne – makar slučajne, spontane ‒ baletne piruete, plesnoga nokturna ovim raskršćima poklonjenog od svjetski poznatoga Kustošijanca Milka Šparembleka. Jer danas maestro sa suprugom Spomenkom živi u centru. Kao što i ovdje gotovo svi Kustošijanci žive u centrima svojih života, zatvoreni u uske, privatne koreografije. Ne, ovdje više nema nikakva Sna ivanjske noći; s lijeve strane ustobočio se mistični vidikovac Graberja sa zlokobna tri odašiljača, a ispred mene u daljini grbe se u teškom usponu ulice Vrapča. Iza svih obzora apstraktno se plavi Žumberak, kao zadnji horizont događaja. A u krupnom planu su ljudske priče.

O koliko životnih priča! Ali ne treba pisati o svima. Iako bi se moglo, ali nekom drugom prilikom. Ove noći treba krenuti od kraja, u svakom smislu. Jer početak je pun parfema, mesinga i mramora, naoko dobrostojećih kuća i uredno skriptiranih života. Evo, za ruminaciju o sudbinama važna mi je baš ona zadnja kuća, u uličici preko puta naše. Ta je nevelika i vijugava ulica upečatljiva jer je prije desetak godina u avetinjskoj ruini, pod krovom od najlona i lima, od gladi i studeni umro stari Josip ili Joža. Za mnoge samo korisnik Caritasa, što se grije na svijeće. Smrznut na krevetu od smeća ‒ odmah do uređena starinskoga imanja nekog našeg bečkoga plemića i opernoga pjevača Bručevića, neženje.

Krastave kože, u usmrđenom krznu svoje neobične propasti, s mirisom na naftalin, ugasio se muškarac glumački markantnog lica. Kao da nikoga iz te ulice nije bilo briga što je Joža – osim što je bio genije, ciriški student psihoanalize, Jungov učenik – čovjek. Nekoga možda i jest; nekoga koji i sam trpi u nemoći pred tuđim jadom. Deklarativni humanist i marksist što je vazda ulicom izvikivao, u monumentalnoj pozi, citate i parole noseći vodu s izvora u polupanoj kanti bio je junak neke druge, bolje ulice. Baš sam danas razgovarala s mlađim susjedom na cesti o toj čudnoj ulici bezličnog imena. Zove se Spojni put, ali umjesto da spaja, čini se da razdvaja.

Kad zaboravim na Jožu, ponekad se uhvatim o sanjarenju o tajnama stamene kuće odmah preko puta Jožine. O kući bijeloj i samoj, podignutoj eto baš uz rub šumske padine, a blizu staroga zdenca s kovanim kolutom obraslog u puzavicu. Taj zdenac na livadi izgleda baš kako treba ‒ hrđavi dimenzijski portal, Alicina rupa u drugi svijet. I noću i danju toj su kući spuštene naherene i prašnjave rolete. Zaraslo joj dvorište u smeće i korov, kao da nikoga živa nema, ali ima, ima ‒ iz dimnjaka se vazda nešto gusto i gorko dimi. Vije se uvis nešto sivo i zgrušano poput izlučevina ugušene duše. U prizemlju te zlovoljne dvokatnice trati svoje dane tajanstveni samac. Ne znam točno kako izgleda jer uvijek nosi prevelike sunčane naočale. Valjda se od svijeta brani crnim prozorima na nosu. Ne znam ništa važnoga o njemu, ali kažu mi susjedi da je silno učen, i da nikada nije napravio ništa s tom učenošću. Možda zato što je taj musavac, nekim čudom, plemićkoga roda. Sjećam se, pokojnu su mu majku ‒ snalažljivu i brbljavu ženicu ‒ zvali Barunica. Lajali su okolo kako se okoristila davnim prijateljstvom s Tuđmanom samo da zbrine sina; neka penzijica, dodatak ili slično. Lako za koju kunu, ali njen jedini sinko nema ni kučeta ni ljudskog prijatelja. Čudna samotnost i tajanstvenost sudbine uvijek mirišu na specifičnu želju. Što je njegov mračni predmet želje?

Vele da je stalno u šumi, zabavljen oko drva. Njegovi su totemski predmeti sjekira, peć, stare novine. Na gornjem katu, gdje je živjela pokojna majka, sve je pretjerano čisto; lijep i netaknut namještaj, ali nikoga ne pušta gore. Naravno, zlobnici bi rekli da je N. povampireni edipovac. I sjetili bi se filma Psiho i izviždukali bi poznatu melodiju. A dolje, na pozadini poderanih tapeta obučen u dva kaputa taj edipovac čita stare novine kod prljave peći, moči uske oči u razbacano čađavo i tmurno smeće. Začudo, rijetki gosti vele da u prljavoj dnevnoj sobi ne smrdi na trulež; da čak miriše na vegetu i na vino. Kad je kući, N. uglavnom rastače vino i kuha pivo, a noću s tavana rastjeruje puhove. Klinci tvrde da su se nasmrt prepali kad su ga jednoć u šumi iza ponoći ‒ gdje su se skrili pušiti ukradene cigarete – opazili kako se s fenjerom i u majčinoj spavaćici šulja oko stabala. Bacivši cigarete u grmlje, zbrisali su kao zadnje kukavice, a sad mu se jadno rugaju. Tom čovjeku samo treba sloboda od majke, od svih majki u nama, i od nas. Ovaj naš nevini Norman Bates želi biti ostavljen na miru, sam sa svojom bolnom dušom.

Kao i ovaj mjesec na zvjezdanom nebu. Kao i ja. Kao i ti. Ni ovaj samotni, sjajni mjesec nije načisto sam sa sobom. Ponavlja se, muče ga mušice, neuroze, takozvane »faze«. Bude pun, čak natekao i rumen, ali i malodušan, tek srp tanak od svemirskog mraka. Iako je divan, nema one stalnosti u identitetu kao sunce. A desi mu se i da bude krvav. Ili čak pomračen. Baš poput onog ljubomornog muža i ubojice u opskurnom kustošijanskom kafiću Kabrio. Ubojstvo iz strasti. Pijana i izbodena žrtva umrla je u zoru, zajedno s izbljedjelim mjesecom. Ipak, večeras mjesec mirno baca svoje neonsko hladno svjetlo na Kustošijance, na bespomoćnu krhkost zaspaloga tijela i možda nečiju žarku ljubav koja jedino u snu nije sebe svjesna. Ne, ova noć nije ortak provalnika i ubojica.

* * *

Zbog zavjese noći na ovom sam balkonu slobodna od svojih biografskih natuknica, rana, zamki, nagona, nada, znanja. Čak i od raspolovljenosti na noćno i dnevno biće. Na slabo i jako, javno i privatno. Slobodna od rascijepljenosti na donju i gornju Dortu. Ionako tim mojim rasjekom ne teče željeznička pruga, kao ona koja Kustošiju dijeli na Gornju i Donju. Baš kako kliče grafit na željezničkoj stanici Kustošija »Do svemira i nazad!«, željeznička pruga je rez pobune u zemlji koja, podređena svojoj naravi, stoji. Iz tog reza u njenoj nepokretnosti ona krvari kretanje i daljine, a pješake koji su ostali s druge strane, ukočene u na svom tlu, izaziva na prijelaz. I tako spaja, jer prolaznike pretvara u prijelaznike, spašenike. Željeznica je slobodna od lijeve i desne strane svijeta, poput kičme u tijelu.

Voljela bih biti poput vagona što sa svojim teretima teku naprijed, a točno po sredini nizinskoga svijeta, ostavljajući musave stolice uz prugu da sjede, baš kako su sjedile već dvadeset godina, naherene i polomljene u čupavim dvorištima. Ali tko sam ja, koja sjedim na ovom balkonu poput željezničara uz rampu između lijevih i desnih života, tko sam ja da ih zovem da se usude, da zagrizu i prijeđu na drugu stranu? Da uđu u stvaralački užitak samo svoje, iako neizvjesne sudbine, svoje, o tako svoje, kad se i ja vrtim u krugovima? Uhvaćena u orbitu majčinih i očevih priča, u tešku gravitaciju svih generacija prije mene. I još k tomu utisnuta, kao neka ljudska grožđica, i gotovo ne svojom voljom, da, nekom magnetnom silom zarivena duboko u tijesto ove kustošijske pogače. Ma koliko daleko otišla, uvijek joj se vraćam.

Pod noćnom rasvjetom vidim neuredne nizove obiteljskih kuća što padaju, padaju sa svojim okućnicama niz svijeno korito moje stare ulice, prema konobi Ankora i desecima sitnih obrtničkih radnji. Ova je ulica od nekog pomirljivog nazvana Srednjak ‒ jer je u sredini, baš kao spomenuta pruga, između Kustošijanske i Fraterščice. Tko zna kako se zvala prije, u doba gradskih mitnica, kad je Kustošija bila blatno i razvratno ali ipak prvo selo do Zagrebačke varoši? Možda po mlinu koji je tu, u mojoj ulici, nekada klopotao?

I je li se pomoću alata novoga vremena barem malo izmjenila Bukovinina galerija likova iz njegovih sjajnih zapisa, »Kustošijanskih minijatura«? Poklapaju li se naši današnji prigradski životi ‒ barem donekle ‒ s isječcima iz života starih »radnika, verglaša, policajaca, kurvi, zvonara, boksača, gostioničara, džeparoša, usidjelica, nasilnika, tvorničara i općinara«? A ako je vrijeme otplavilo likove bivših zatvorenika, džepara i žmukljera, onda su barem neki prostorni detalji ostali stalni, kao piramide. Evo, visoki dimnjaci Ciglane su vječna kustošijska dramska kulisa. Ipak, ti su tornjevi neumoljivo mrtvi. Danas ne mogu iskašljati zaostale uzdahe, smijeh i psovke tisuće bivših radnika. Istina, dimnjaci se i dalje dižu prema nebu, kao goleme svijeće od cigle, ugašene i zaboravljene.

Zaboravljeni su i mali seoski kućerci toplih, grbavih krovova. Zadnjih se desetljeća pejzaž puni urbanim vilama što se penju jedna na drugu, grade se ceste i betonski prilazi, pa nema više toliko onog karatkterističnog masnog i mirisnog blata iza kiše. A sve je manje mirisa divljih polja i oraha, šljiva i višanja u cvatu. Iako je tu moto-klub, nema više prašine iza guma poznatih kustošijskih biciklista, onih koji su u Jugoslaviji bili sportske zvijezde. Ali one druge, modre zvijezde značke i pendreka su još tu ‒ u doba kapitala i supermarketa, policijaci su još u prostorijama koje podsjećaju na prljave umobolnice iz doba socijalizma ‒ dosađuju se na svojim šalterima, odmah iza zgrade Hrvatske lutrije, zabačeni kao i čupavi prigradski potepuhi i skitnice. Ulicom niže je mali, zapušteni Centar za socijalnu skrb i zgrada koju dijele vatrogasci i Društvo Kustošijanaca. A onda ta kuća. Uvijek godi u prolazu zagledati se u njene prljave, razbijene prozore. Ona je na uglu, posljednja prije prijelaza na Zagrebačkoj, zapravo to je ruševina kuće sa zaostalim, ali živim lončanicama na prozorima. Bujna odvratnost tog preživjelog bilja isprepleće se sa šarmom tužnog bulevara, koji bi se mogao zvati Bulevar trulog divljeg jorgovana. Nešto zapadnije, za pješake su se nanizale skromne pekare, zlatarne, cvjećarnice, nedavno pozatvarane mesnice i ‒ najvažnije – u staroj ali lijepoj zgradi Knjižnica Kustošija. (Bilo bi zanimljivo doznati koliko je mojih susjeda učlanjeno u knjižnicu.)

Nedaleko je i crkva sv. Nikole Tavelića za koju je navodno sam Krleža radio nacrte, a bome i izgleda nekako talijanski profinjeno, ozbiljno a vedro, krležijanski. U tu su veliku i lijepu crkvu za vrijeme Domovinskoga rata, sjećam se, moje brojne posavske izbjeglice s izbjegličkim kartonima u novčaniku tiskale u prostore kraj župnoga ureda dići pomoć; vukla sam im i ja doma to nešto konzervi, brašna, ulja. A prije Drugog svjetskog rata brujala je tržnica starinski poletnim, šarenim životom pred dvorom crkve. Nedaleko od crkve, na sam Uskrs 1945. po Kustošiji je pala kiša bombi, srušene su mnoge kuće, poginulo je trideset stanara. U taj je brisani, prazan prostor ubrzo preseljena tržnica, a kumice su se ponosile domaćom robom iz Rudeša, Krvarića, Lukšića i cijelog Zagorja kao znak uskrsnuća. U svakoj je mrkvi i krumpiru bila pobjeda nad ratom, smrću, uništenjem.

* * *

A kako je danas? Dorežali su ali i odšepali neki novi psi rata, skorio se strah u krvavim krilima pregaženih golubova oko starih austrougarskih vojarni po Črnomercu. Strogost ozbiljnih kasarni, takozvane Vozarske, Topničke, Domobranske vojarne zadnjh je desetljeća nekako uočljivija. Oko njih se ukočio mastan, leden zrak dužnosti, bojničke discipline. Boj, barut, bajunete. Ništa nova, stare zapovijedi Tamnozemlja. Zahtjevi i zapovijedi; ima ih više vrsta. Jer nužnošću, zapovijedima ne zrače samo sve te kasarne, već i sve te trgovinice i robne kuće nakrcanih izloga s popustima i reklamama. Sjajne ponude za ugodnu pljačku kupaca ‒ vodi se ulični rat za kupčev džep. A u pozadini semafora i izloga muvaju se sitni šverc, šibicarenje, sumnjivi tipovi i tragični likovi, barabe i mučenici, nalik galeriji lica oko kustošijskog boksača zvanog Crni iz Ogrestinog filma »Crvena prašina«. 

U jednom silovitom trenu nježnosti, sve bi ove današnje prigradske stvorove pobacala iz postelja i izgrlila. Mali snalažljivci, ilegalni stanodavci, nervozne dadilje i pripiti majstori, šutljivi škrci i bučni rasipnici. Nad jastucima njišu im se razna oštra klatna dnevnih zahtjeva, a oni sanjaju rajske livade i hrču u tijelima prepunima piljevine svojih i tuđih lokalnih povijesti. Tuđih davnih grijeha, i srama i slave, puni potkožnih čireva od zlogukih zapisa davnina. I malo što znaju o svijetu i kad su budni. 

Recimo, tko zna što se odvijalo u velikom bunkeru na onim zaraslim, romantičnim jezerima iza Cigalne? Raspadnuti ostaci ratne materije od šetača, ljubavnika i ribiča skrivaju otiske nekdašnjih jasnih formi i zbivanja. Znati istinu, zaista znati velik je teret i povlastica. Ponekad sreća i rizik znanja ne idu skupa. Evo, ne znamo ništa o tvrdoj kustošijskoj glini i dolje u njoj zatvorenim bićima na čijim nemirnim kostima spavamo. Kažu da je sadašnjost često okrutna prema prošlosti, prestroga. No pukla cijev prošlosti ponekad se probije na površje, jača i od sunčeva svjetla. I onda suklja. 

Zašto to kažem? Prije osam godina otkrivena je ‒ baš u Kustošijanskoj ulici ‒ masovna grobnica iz Drugog svjetskog rata. Grobnice u podsljemenskoj zoni nisu rijetkost, ambisi u predgrađu velegrada. Stručnjaci tvrde da su iskopane kosti njemačkih vojnika koje su strijeljali partizani ‒ vjeruje se da je još sedamnaest masovnih grobnica razasuto po Gornjoj Kustošiji. Samo još nisu sve locirane. Što ako je jedna od njih pod mojom kućom? A ja takvo dno svakodnevice nisam birala. Ni moji susjedi. Koliko je čovjek slobodan kad ne zna čak ni što krije tlo po kojem hoda, voli, živi?

Odjednom, prene me iz misli pucanj. Nisu prvi puta mirnu ljetnu noć na periferiji obrasloj pitomom šumom zaparali pucnji iz lovačke puške. Istukle bombe muškarčkih psovki, budnice sumnjivih popijevki. Na zabačenoj terasi slavi se ničiji i svačiji rođendan. Na rubu šumskog klanca, praćeni narodnjačkim refrenima skladno plešu i podcikivanja i prijetnje ubojstvom. Ti pucnji s ruba šumske tame podsjetiše me na ratne devedesete, na vojne objekte i skladište streljiva u park šumi Grmoščica. Nedavno sam u šetnji posjetila zgradu u kojoj je moj otac devedesteih bio mobiliziran, u noći studenijoj od ove ležao je na betonu, bez pokrivača. Ostao mu je suvenir iz rata, onako tipično balaševićevski: kostobolja. Sad je tamo zabavište.

Iako se kod starijeg susjeda sklonog mladim dečkima i jeftinom vinu puca i pjeva u srcu noći, većina pristojnih susjeda uglavnom duboko spava. Da nije tako već bi netko nazvao policiju. No taj je san mirnoga susjedstva farmaceutska varka. Jer kad još sanjivi smetlari u zoru nabrzinu obave posao, poispadale iz smeća ostanu izdajničke prazne table Normabela, Xanaxa, Sanvala. I svi su ti fini, sređeni ljudi barem u snu posvađani s nekim. A mnogi mladi i u snu planiraju ostaviti nesigurne posliće i otići u Irsku, Švedsku, Njemačku. U navali iseljeničkog adrenalina, neki su mladići već prodali automobile i otišli u Njemačku i Kanadu. Nemaju se ovdje gdje zaposliti. Nije to kao prije, u doba brojnih zanata. Na svakom koraku bila je neka radnja, cimer.

Osim na oštećenim fotografijama, gdje su danas oni stari kustošijski obrti, radnjice iza pljesnjivih fasada i skromne tvornice? Danas više nema sušare iz koje je starosjedilačka sirotinja krala mast i slast, nema više ledare preko pruge, nema »francuske pilane« ni male odrpane vojske kotlokrpa, malih pivara, musavih bravara, stolara, kišobranara. Ni one stare tvornice perja gore u grmoščanskoj šumi. Prošlost – pendreci, perje, pivo i pokisla piljevina. 

Ipak, rijetki komadići slomljenih, pokidanih obrtničkih vremena još prkose staromodnim reklamama. Preko puta Borova, na raskršću je urarska radnja, a u maloj smradnoj špelunki prezaposlena ranjenim cipelama sjedi starog postolara kći, lijepa Nikolina. Slutim da njoj dečki donose i posve valjane cipele, samo da bi je na minutu škicnuli. I iskričavi kustošijski plac je još živ, točnije poluživ; kao da se ne da prikovati klinovima kapitala ta tržnica do bivše Name. Ipak, nema više šušnja novca i gužvanja ženskih haljina oko štandova, brzog cjenkanja, radničkih psovki i žamora. Još donedavno pušilo se iz ćevapa i rakije na kioscima, a onaj progoreni karirani plastični stolnjak završio je u košu nekog imaginarnog muzeja nostalgije. A mogu li se kapitalizmom uništiti nemarno uređene, jeftine periferijske birtije? Teško. Kustošijski dečki odveka si voliju spiti gemišta. I zato, sve od srušenog kina Zapad, gdje je nekoć muške okupljao ne samo kultni caffe »Wolf«, pa do napuštene Ciglane neobično je mnogo zadimljenih buffeta, bircuza, kafića, gostionica. Ore se narodnjaci, pucaju čaše, roje žarci cigareta...

Pitanje je nudi li se danas ‒ kao nekad ‒ osebujnim gostima nešto ujedno i izbirljivo i kvarno? Domaća šljivovica ‒ kao u davno poraće ‒ kod crne kustošijske kraljice, gospe Žmuk? U toj su se krčmi punoj dionizijske omaglice pila domaća svetojanska, plešivička i bizeljska vina. Stara je promoćurna Žmukovica podvodila i djevojke, a razularenim fakinima nije smetalo što su neke mucale, a neke šepale. I što neke nisu, iza svojih olabavljenih i provaljenih očiju, znale za bolje. Naše su kustošijske rode, čaplje i vrane odnijele odrezane pramenove tih žena, sljemenski ih vjetrovi raznijeli ‒ zajedno sa zbrzanim molitvama nekoj svetici u gustom dimu iz naherenih dimnjaka. I zagušljive gomile prekupaca što su ugazile novim cipelama, ružnijim od radničkih cokula onu crvenu, kao Cigankinu krv crvenu prašinu Ciglane.

* * *

Dok motrim kuće u dubokoj tami noći ne vidim detalje, pukotine, mrlje. Na neki sam način antički slijepa. Dakle, jer ne vidim ja vidim. Posve jasno. Slutim samo onu esenciju periferije, ono osnovno. Gole krivulje života ispisuju otiske obrazaca i tikova uvijek istih životnih odluka. Matrica fatuma čvrsto je uglavljena iza zidova naslijeđenih prizemnica. Dugovi, banditi i krediti iza ljubavnih ekstaza, poroka i nesreća. Sudovi, rastave. Isti hobiji, ljubav prema lovu, kuglanju, ribičiji, nogometu. Sportskim novostima, beli i kaubojskim romanima. Obrasci života su birokratizacija sudbine, i zato su poput odavna ispunjenog formulara koji – hoćeš nećeš ‒ dobiješ na ruke. Obrasci su – snagom nekog rudimentarnog mehanizma ‒ proizvodnja biografskih fraktala, samosličnosti. Vodeni žig nečije prve orginalne ali poslije vječito kopirane sudbine, na bijelom papiru medicinskog izvještaja sa zlogukim šarama tog nekog incidenta, te iste anomalije. Recimo djed, otac, sin, unuk – svaki u svoje vrijeme ‒ ostaju baš bez palca desne ruke, samo su situacije različite. Prvi u staroj pilani, drugi u tvornici Toz, a treći nekoć u Ciglani. Ponekad, u sentimentu razočaranja, čini se da su se u Kustošiji samo imena promijenila. Prije su kaljužama uz potok molili, ljubili i kleli Pepek, Matilda, Franciska, Rezika, Bartol, Fanika, Ruda, Gradimir, Jelica. A sada se voze na kavu u birc »Kaos« skvarcana Tina, Mia, Lea, nabildani Niko, Lukas, Bruno.

Ma kako se tko zvao i koja vremena bila, gorkih nasljeđa teško se otresti. Kao i zavoljeti sebe i probiti se u slobodu. Za tu je radosnu avanturu potrebna milost, čudo, ali i spremnost na bol trganja, prijelaza, rasta. Utvaramo si da smo slobodni, jer to je neka načelna istina, ali je lišena praha i hrđe i nijansi pravog života. Iako kosu popravljamo kao majka, a noge zabacujemo poput oca, mislimo da smo neponovljive, neuvjetovane individue s bekrajnim oceanom slobodne volje. Bića bez repa. A rep nam je dug koliko i prohujala stoljeća. Kolika je i naša Ilica, koja usput rečeno, završava blizu kovane kapije vrapčanske umobolnice. Ipak, ostaje nada da se može probiti iz kalupa.

I dalje mi blagi povjetarac donosi miris roštilja, narodnu glazbu u medu i pelinu pijanog smijeha tih susjeda blizu mračne, oštre okuke. No čijega pijanog smijeha? Tog prvoga smijača ne možeš jasno nazrijeti kroz pepeo vremena i sepiju što je svojim finim prahom skrila sve. Možda je i on propali sportaš, kao i ovaj smijač. Ponavljanje tuđih života niski je refleks, pasivna reakcija na koletivno nesvjesno, kao dosadan tik s kojim se miriš. Recimo, iracionalno nagnuće naših kustošijskih fakina da nakon kupnje mlijeka i kruha u malom Konzumu, oprezno škicnu oko sebe pa skoknu u onu Hrvatsku lutriju kraj potoka i satima zapnu u ekstazi klađenja i kockanja na plišanim tepisima. A ukućani doma čekaju gladni, kao što je čekao i stol onih ukućana prije njih. Kao što se ponavljaju godišnja doba, tako se ponavljaju roditeljske greške, od prvih, praćkama naoružanih đaka stare osnovne škole u Sokolskoj ulici pa do današnjih zvekana sa smartphonima. Uopće predaka ‒ strina, baka, ujaka i tetaka. A posebno svih tih prekobrojnih propalih očeva.

Ulice Vaganačka, Divoselska, Raosova, Kramanova, Spojni put, Nevistićeva, Kvaternikova, i još deseci njih njeguju svoje otrove, svoga nacerenog demona. Recimo, u obližnjoj ulici uočena je sklonost suicidu, točnije, broj uspjelih pokušaja po glavi stanovnika upravo je začudan. U drugoj pak broj blijedih, darovitih i nekako brašnastih agorafobičara. Cvrkut u kavezu. U trećoj bezubih narkomana, čije fizionomije zrače neki anoreksični šik, hrabrost samoponištenja. Dobre se kćerke zaljubljuju u njih. Daju im svoj novac, cigarate. Djevičanstvo.

A što se sinova ove četvrti tiče, takvih očevih sinova niz je ubitačan – nakon ropskog posla na crno s raznošenjem pizza ili kablovima i montiranjem bina obavezno kompulzivna kocka i tuče, navijanje i opasni motori. Alkohol od zore do vječnosti, pa niz bezuspješnih odvikavanja po umobolnicama. Naravno, ako je otac bio mehaničar slijedi ih isti masni prljavi posao u nekoj garaži, i rastava od istog tipa fatalne žene iz kvartovskog birca. Na lokvastoj cesti bučno psovanje, pljuvanje i bacanje cinične vulgarnosti, iza dobro skrite djetinje preosjetljivosti. A naše žene? Prevladavaju one grčevito nasmijane ljepotice, ulične ratnice što uporno mašu djeci iz mutnih dubina samohranosti. Ovdje su i u rastavljenih i u udatih žena osnovne točke dnevnoga reda kašicama flekava posteljina, flomasterima zapackani zidovi, u ustanovama neumorno prosjaštvo. Junaštvo ponižene majke često je poznavanje domova za djecu i Caritasa. One dobrostojeće, okretne oštrokondže nevidljive su i nezanimljive uz žilavost izvježbanih, na grozničav opstanak naviklih mučenica. I na grubosti svakojakih muškaraca.

Hodam tim naherenim ulicama i čujem ih. Sva ta zamašćena usta, te otvorene, prema strancu uvijek uperene cijevi. U zrak se kroz usta ispuštaju plinovi ponosnih strahova, nacionalnih budalaština i svakojakih rubnih strasti. U kućama lebde točno iste ispsovane mržnje prema slabijima i »nacionalno sumnjivima« (mi smo tzv. Smrdljivi Bosanci). Vriju čudne fobije i fatalne bolesti, spetljani i incestuozni preljubi kakvih nema ni u čuvenim meksičkim sapunicama. Uz rub ceste muva se četa musave, gotovo samonikle vanbračne djece. U nekim dijelovima četvrti pak, statistički neobjašnjivo, caruje česta sterilnost i anoreksije, generacijama iste proigrane nade i poslovni planovi. Drugdje isti, u dlaku isti tračevi, blaćenje kao smisao dana, na kulisi natapiranih frizura, tableta za tlak i zabavnih tv-programa. Psići u krilu i blaćenje susjeda...

No sve je to još posve bezazleno i neupadljivo prema iznenadnim pomrčinama mladenačkih smrti i udesa. Bilo je poginulih u ratu, padova u bunar, pa u vrelu vodu, čudnih smrti u snu, pa slučajno odapetih pištolja i strujnih udara. I nekoliko težih zločina. Punila se crna kronika krađama, mučnim silovanjima i maratonskim zatvorima. S druge strane, štetu su radile manje dramatične nesreće nezrelosti. Pupčana vezanost već prosjedoga sina za ostarjelu majku koja i noću i danju skuplja boce da bi dala sinu za cigare. Pa nesreće ponosa. U nekih se uvaženih natapiranih gospođa s inozemnim penzijama puši iz usta prijezir za umjetnike i sve drukčije, tupa okrutnost prema tuđem jadu i pljuckanje paprenih opaski uz crni čaj i novine...

* * *

Pod svjetlom ove mjesečine postaje mi jasno da se u ova dvorišta tko zna kad navalio kiseli kamen jada. Možda baš u ono ratno doba masovnih grobnica. I kad je Kustošija još bila s one strane gradske mitnice, kad je bila prezrena četvrt bivših robijaša, vojnika i na desetke bordela. Očito je da nad ovim livadama fermentiraju i isparavaju jetke svađe i tuge. Taj kamen je velik i čađav, nalik onoj uvučenoj, neuglednoj zgradi tvornice Grafokartona, skrivenoj iza visoke živice uz potok Črnomerec. Baš takva tuga ne može biti zbog blizine repetitora na Graberju, kako mi je natuknula jedna susjeda. Ili medvedničkih podzemnih voda. Kao i većini predgrađa, Kustošiji treba spasenje, iscjeljenje od gravitacije nagona, prestanak teturanja potreba u tijelima.

Pitam se nekad, izlazi li iz tog zemnog mehanizma determinizma nervni plin koji lebdi u manje-više svakoj zabačenoj ulici ovoga svijeta? U otmjenim rezidencijalnim četvrtima takvih sudbina gotovo da nema. Ali ovdje ljudi ponavljaju živote predaka, i većinom žive tužan refren. Sve dok jednom, snagom nekog udara, neke milosti, ne izađu iz te zadimljene špelunke sebstva i rasprsnu se u svim smjerovima. Neki odnesu rabljenu odjeću u zgradu Crvenoga križa, onu blizu tramvajskog skretišta, drugi se daju u urbane akcije spašavanja okoliša, aktualno za naš potok Črnomerec. Navuku rukavice i bace se na čišćenje Grmoščice ili se priključe zborskome, kajkavskome veselju popevke u simpatičnom KUD-u »Kustošija«. Počnu pisati pjesme, psalme, budnice, balade. Sanjajući o Divljem Zapadu, odu gore timariti rasne konje za hranu. I tako postaju žive razglednice: »Lijepi pozdrav iz Kustošije«.

Dirnuta ustajem i za sobom zatvaram vrata balkona. Kao da zatvaram vrata i za mjesecom i za svijetom, smanjujem ga na moju mjeru. Znak je rječit taj što sam zavoljela papuče. Sad sam poput fanatičnog lososa, smirenog nakon povratka kući iz Japana, u svoju rijeku. Ili u mali zamućeni Kustošak. I zdenac na raskršću. I mislim kako bi ipak trebalo, unatoč nostalgiji, obnoviti dolje onu staru, austrougarsku željezničku prugu. I nekima od nas treba isto, obnova. A tamo gdje je rampa ugodno spuštena, nužno je podizanje. To je i neugoda i slast druge, slobodnije strane. Postati onostrancem. To je horizontalni bijeg. A vertikalu, uznesenje treba ostaviti onima koji čeznu za metafizikom i apsolutom slobode. Neki poetičan događaj, sličan sceni uzašašća radnika s kraja nekog starog talijanskog filma.

Zapravo, kako bi bilo šagalovski lijepo da sada svi ovi ljudi uzlete iz svojih kreveta – onako još u snu ‒ i ne bi li vidjeli širu perspektivu – uzdignu se i odlete. Da visoko nad ulicama i dimanjacima Ciglane lebde cijelu noć na nebu. A da ja to uopće ne opazim. Ionako sam se, završavajući ovaj tekst, odselila. U centar. Na stolu u novom stanu u centru grada završila sam ove kustošijske fragmente, s nostalgične, ali ipak ‒ distance. Iz skorog zaborava. Kako kaže pjesnikinja Anka Žagar ‒ išla, išla i sve zaboravila.