Put do konačnog utočišta

Naslov ove zbirke pjesama, Traženja, nedavno preminulog hrvatskog pjesnika dr. fra Marija Crvenke (1944.-2019.) sam po sebi budi znatiželju i izaziva budućeg čitatelja da otvori korice knjige. U njoj slijedimo niz od sedamnaest pjesama u Sjenama – Svakodnevnosti, koje vode ka Predahu u kratkoj pjesničkoj formi od četrnaest haikua, zatim šest senrjua, te na koncu samo jedan nenaslovljeni haibun. Evo kako je autorovo pero putokaz za traženja koja vode ka vrhovnom cilju koji ćemo za početak intuitivno nazvati ‒ konačno utočište.

Krenemo li redoslijedom autorova niza, prvi je korak Isprika iz dubine duše, prvo prema sebi, a zatim prema svima i svemu što nas okružuje. Ovim činom otvaramo put ka ljubavi i potvrđujemo spremnost za sljedeći korak Voli me. Neovisno o tome hoće li ljubav biti uzvraćena, kada nesebično širimo ljubav dogodi se ponekad da na putu (p)ostanemo Samozaboravljeni. Međutim, ako smo i samozaboravljeni, ne znači da nas je netko zaboravio ili nas je možda netko i/li nešto mimoišlo. Dakle, postojimo i idemo dalje na svojemu putu. I tako početkom završetka dana, u povečerju, lijeganjem na počinak i prepuštajući se dolasku sna, rezimiramo Odom povečerju sve proživljeno i preživljeno do ponovnog buđenja u Osvit. Zatim, kad se probudimo ne bismo trebali isti tren ustati, već malo Sjediti i razmisliti kako krenuti dalje. Zasigurno je lakše krenuti u novi dan ako je jutro vedro i sunčano, ali broj vedrih jutara gotovo je istovjetan broju oblačnih. Stoga ponekad iz tih oblaka i Kiši.

Kiša uvijek ide uz sivilo, jer nema izraženog spektra sunčevih zraka, ali i taj dan je ispunjen glazbom prirode. Čujemo li melodiju i ritam kiše, i u ovaj Poklonjeni dan? Autora iščitavamo da je nebitno kakav će biti dan ili Dani, oni su nam poklon, i trebamo ih iskoristiti da ne padnemo u stanje dosade. Što znači Dosada? Autor sam postavlja pitanje: »Ima li što novoga?« Naravno da ima, ali jesmo li danas doznali ili spoznali nešto, što prethodno nismo? Možda su nam zasmetali Oblaci, takva nam je Sudbina. Ma ne, ne postoji sudbina, a da mi sami ne utječemo na nju! Naravno, Tišina je saveznik i svakako je prethodnik i završetak svake riječi, a riječi kroje sudbinu; riječi iznjedrene u tišini...

Nagoni »bori se ili bježi« uobičajeni su ljudski nagoni u svakome od nas. Iskonski su to nagoni preživljavanja, a evolucijski su kod čovjeka postali i natjecateljski nagoni. Znamo da ljudska vrsta ne bi preživjela da nije bila u zajednicama, i otuda sežu korijeni zajedništva. Jedne od takvih natjecateljskih zajednica su I timski sportovi. Autor namjerno, a vrlo simbolično za primjer putokaza u natjecanjima prikazuje Rukomet. Zašto? I ruke čovjeka čine čovjekom, jer one su anatomske alatke kojima čovjek može raditi, stvarati... U rukometu na primjer, igrajući se jednom loptom zajedno sa suigračima, s ciljem nadigravanja suparničkog tima iz poriva samoljublja ili možda zato da se dokažemo suigračima? Evo autorova iskaza:

Ipak,
Bog
ne igra nikada
rukomet!

Odmaknemo li se od natjecanja, može se dogoditi Melankolija. Ona na prvi pogled odzvanja kao da je put ka depresiji. Međutim, ona je stanje koja je protuteža koleričnosti, a mnogi mudri ljudi su nam u tome primjer i nadasve trebaju li nam biti uzor sa svojim melankoličnom temperamentom...

Na kraju dolazi Odlazak, kako kaže narodna poslovica: »Svakog je gosta tri dana dosta«. Pitamo se da kako na kraju traženja mi moramo otići? Jesmo li došli do cilja, utočišta ili smo negdje zalutali pa smo vječito zarobljeni u traganju, a imali smo utaban put kojim nismo išli i putokaze koje nismo slijedili? Odluka je uvijek na nama.

Otišli na ovaj ili onaj način, nema ništa bez predaha, jer niti jedan put nije tako kratak da ipak malo ne napravimo Predah. Autorov predah je u haikuu koji najčešće vodi ka senrjuu. Međutim, u ovoj »strogoj« formi, i ukoliko smo prošli prethodni put, sami smo u otkrivanju »tajne« koju haiku jasno otkriva. Jasno otkriva? Da, haiku je beskonačno zarobljen trenutak istinske stvarnosti. Kao ljudi smo i sastavni dio prirode, a priroda ima odgovore na sva naša pitanja i svaki odgovor je jedan putokaz. Stoga smo oslobođeni okova strahovanja da nikada nećemo doći do cilja, utočišta. Autor nam je ovako objasnio: nismo sami, evo nas u krugu svih nas besmrtnih i istih!

Možemo biti zahvalni autoru koji nam je pokazao svoj Put ovom zbirkom. I ne čitajući njegov (pre)bogat životopis, zaključili smo, a držeći u rukama samo ovo njegovo djelo i u ovakvom obliku, da je njegov tvorac Čovjek (pre)pun znanja i svekolikih životnih iskustava. Nesebičan je i može nam svima biti uzor kao stariji brat ili otac. Hoćemo li ga pratiti? Ako je naš odgovor da, možda smo na dobrom putu ka utočištu. Međutim, ako je odgovor ne, postoje i drugi učitelji koje možemo ili ne moramo slijediti. Sam autor je skroman i ne traži od nas da ga se prati, a to zaključujemo da i on sam ne smatra sebe uzvišenim, već se poistovjećuje s nama u Shvatljivosti. Zainteresiran je za nove spoznaje i upoznavanja u svojim samo njemu svojstvenim i (ne)završenim traženjima.

Na koji će način čitatelj shvatiti da svi putovi vode u krug ili su spiralni s istom točkom početka i kraja, autor ne brine previše forsiranjem suvišnih riječi, osobito glagola u oblikovanju haikua i senrjua. I čitajući s razumijevanjem, promišljajući o svim crno ispisanim riječima iz njegovog pera, vidimo li i Svjetlost? U svakom slučaju, (p)ostajemo pratitelji ovog učitelja-autora i očekujemo još. No, može li ovaj autor išta još reći i napisati ili odlazi u tišini i bez daljnjih tragova ka svojem utočištu, u posljednju Sličnost:

Tako sa zadnjim poljupcem prijatelja
uvodi te
u okružja bezgraničnosti
i neomeđenosti Vječnoga:
tvoja »sestrica« –
tvoja Smrt!1)

Autorov posljednji stihozapis u ovoj zbirci je haiku bez naslova (s razlogom!), a završava u novom početku ovakvom jukstapozicijom:

Život je pjesma
gubeći se u prošlost –
u daljini vlak.


_________________

1) Sv. Franjo Asiški »sestricom« naziva smrt.