Potraga za »duhom Bosne i Hercegovine«

Damir Pilić 50-godišnji je splitski novinar, društveni analitičar i publicist. Uz novinarstvo diplomirao je i psihologiju, a dosad je objavio dva romana (Đavo prvo pojede svoju majku iz 2001. i Splitting: kako sam tražio Srbe po gradu iz 2014.) u kojima se bavio ratom i ratnom psihozom te hrvatskom stvarnošću, pljačkaškom tranzicijom obilježenih devedesetih godina prošlog stoljeća, redovito naglašavajući poguban utjecaj politike na živote ljudi. Također je objavio i znanstveno-publicističke knjige Samoubojstva: oproštajna pisma (1998.), Na mladima svijet zastaje (2001.), Dedal na iglama (2005.), Torcida: pogled iznutra (2011.) i Marx nije mrtav (2106.) u kojima je problematizirao navijačku subkulturu, maloljetnu delinkvenciju i narkomansku ovisnost, ali i položaj marksizma u današnjemu svijetu. U novome romanu ironično naslovljenome Kao da je sve normalno Pilić većinu svojih preokupacija iz spomenutih knjiga objedinjuje kroz narativ o novinaru koji iz Splita odlazi u Sarajevo kako bi pisao o međunacionalnom mržnjom motiviranom slučaju ubojstva nogometnog navijača te napravio novinski intervju s predstavnicima navijačke skupine nogometnog kluba Sarajevo nazvane »Horde zla«.

I u ovome kao i u svojim prethodnim romanima Pilić za okosnicu fabule uzima jedan stvaran događaj. Naime, ubojstvo koje junak istražuje i zbog kojega putuje u Sarajevo stvarno se dogodilo – u sukobu navijačkih skupina u Širokom Brijegu, neposredno pred utakmicu između mostarskog Veleža i Sarajeva, 4. listopada 2009. navijač mostarskog kluba pucnjem iz pištolja ubio je navijača Sarajeva Vedrana Puljića. Pritom kao tragično-groteskni paradoks Pilić ističe činjenicu da su i ubojica i ubijeni pripadnici hrvatskog naroda, ali je ubojica u svojoj mržnji mislio da puca u Bošnjaka/Muslimana. Taj događaj i spomenuti paradoks autor uzima kao polazišnu točku narativa o Bosni i Hercegovini koja je i te 2009. godine, dakle, desetljeće i pol nakon svršetka rata, i dalje dubokom međunacionalnom mržnjom podijeljena država. No, iako je, kako Pilić zaključuje, Sarajevo nakon rata u puno manjoj mjeri multietnički i multikonfesionalni grad, određena doza zajedništva u njemu još postoji, što dokazuje i taj slučaj jer je u Sarajevu još moguće da Hrvat bude član navijačke skupine FK Sarajeva kojega se percipira »muslimanskim klubom«, dok to u Mostaru više nije moguće.

Naime, kako Pilić naglašava, mostarski Velež etnički je čist klub u kojemu te 2009. godine nije igrao nijedan igrač koji nije Hrvat, a ista je situacija i s navijačima toga kluba. Tako se roman zapravo bavi propitivanjem »duha Bosne i Hecegovine«, u doslovnome sloju kroz eksplikaciju novinarovih promišljanja na osnovi iskustava stečenih prilikom tog putovanja i boravka u Sarajevu, ali i implicitno, inkorporacijom postupaka i komentara ljudi koje novinar u Sarajevu susreće, a koji odražavaju eroziju »duha Bosne i Hercegovine«. Prilikom putovanja junak se prisjeća rata, svojih ratnih i poratnih reporterskih iskustava (iz Ahmića, Srebrenice, Mostara, Škabrnje, Vukovara, Skopja, Tetova, Kosovske Mitrovice) koje stavlja u relaciju s dojmovima iz aktualne Bosne i Hercegovine i stvara širu sliku o socijalno-društvenoj i političkoj dinamici i atmosferi te države, ali i cijele regije omeđene granicama bivše Jugoslavije.

Damir Pilić svoj roman gradi rabeći već pomalo izraubanu metodu postmodernističke romaneksne prakse, posežući za motivom tzv. pronađenog rukopisa. Odnosno, iskustva autorova alter-ega – novinara D. koji po zadatku dolazi u Sarajevo – čitatelju se podastiru posredstvom fotoreportera Jakova koji u Varšavi listopada 2016. priprema reportažu naslova »Uspon ekstremne desnice i kriza Europe«, i tamo čita rukopis novinarovih bilješki koje je on vodio prilikom opisanog boravka u Sarajevu, a koji mu je netko (čiji mu identitet nije poznat) poslao poštom. Čitajući taj rukopis fotoreporter ga i komentira, ali i razmišlja o problematici zbog koje je od redakcije poslan u Varšavu. Roman tako biva nadograđen elementima kritičnosti usmjerene spram rastućeg nacionalizma, uspona konzervativizma i klerikalizacije diljem Europe, kroz primjere fotoreporterovih komentara slovačkih i mađarskih vlastodržaca te finske ekstremne desnice i Marine Le Pen u Francuskoj, postupke kojih on kritički analizira dok promatra fotografije koje je snimio u tim zemljama, na mitinzima desničara.

Pilić tako u analogiju postavlja imperijalističku velikosrpsku Miloševićevu politiku koja je probudivši nacionalističke strasti i mržnju u tri tamošnja naroda eskalirala razornim ratom svih protiv sviju i posljedičnom razjedinjenošću Bosne i Hercegovine te Orbanovu i Kaczynskijevu potpalu nacionalističkih strasti u Mađarskoj i Poljskoj, kao polugu njihova zadržavanja na vlasti, uz poticanje ksenofobne psihoze u kontekstu tzv. izbjegličke krize. Međutim, Pilić ne propušta istaknuti i istovrsna nastojanja skandinavskih, španjolskih, francuskih i njemačkih radikalnih desničara, koji se, srećom, vlasti još nisu dočepali, ali svima podrška već godinama raste, dok zajedno jašu na krijesti huškačkog antiimigracijskog ratobornog vala.

Damir Pilić uspješno diferencira pripovjedno dvoglasje; dok je fotoreporterov diskurs nervozno rascjepkan, koncizan i asketski štur, novinarov izričaj je mekši, gibak, tečan, manje hladan i u većoj mjeri obilježen emocijama u odnosu na krajnje distanciran fotoreporterov glas. Tomu je razlog i u podnebljima iz kojih i o kojima njih dvojica pišu; boraveći u Sarajevu novinar se prepušta nostalgičnom reminisciranju svojih prethodnih boravaka u tome gradu, a koji je dijelom njegova identiteta i čije su silnice (popkulturne, glazbene, filmske, književne) ugrađene u njegovu biografiju, pa se unatoč gorčini koju izaziva razočaranje zbog beznadne bosanskohercegovačke društvene atmosfere u njemu ipak bude i tople emocije, dok fotoreporter piše impresije iz boravka u stranim mu zemljama usredotočujući se na silnice koje su mu intimno odbojne – ksenofobiju i mržnju kojima je svjedočio na tamošnjim mitinzima radikalnih desničara i neonacista – što u njemu budi otpor, strah, tjeskobu.

Središnje mjesto narativa novinarov je boravak u Sarajevu. Nakon što se nije uspio susresti i razgovarati s članovima navijačke skupine »Horde zla« jer oni, zbog tendencioznog pisanja hrvatskih medija, s hrvatskim novinarima odbijaju kontaktirati, on kreće u noćni obilazak grada. Lutajući Baščaršijom on proživljava fantazmagorične vizije u kojima ljudi koje susreće poprimaju životinjska, zvjerska, demonska obilježja, a lica im se lome, grče i otapaju poprimajući zastrašujuća izobličenja. Nepouzdanost u realnost onoga što na Baščaršiji proživljava, odnosno nepouzdanost novinarovih čula i percepcije, simboliziraju narušenu normalnost postratne realnosti Bosne i Hercegovine, odnosno Sarajeva, ili pak junakovu nespremnost da prihvati takvu realnost toga grada i te države, koju obilježavaju nacionalna razjedinjenost i mržnja, besperspektivnost, životni uvjeti daleko od idealnih i poželjnih; o tome ponajbolje svjedoče riječi sarajevskog taksista koji novinaru kaže da jako dobro zna tko bi ga od kolega želio ubiti, ali i unatoč tome, i on i svi njegovi kolege, kao i cijela BiH, žive »kao da je sve normalno«. I upravo tu osuđenost svih na život u stvarnoj nenormalnosti, bez mogućnosti promjene, čak i uz institucionalizirano održavanje beznadežnog statusa quo, Pilić prepoznaje kao najveću tragediju te zemlje.

U analogiji s junakovom profesijom Pilić rabi razgovorni idiom i reportažni stil, s povremenim proplamsajima poetičnosti kod nostalgičnih reminiscencija. Ali, nažalost, rukopis nije lišen kvrgavih rečeničnih konstrukcija i nespretnosti (npr. rečenica: »Sada, kada gledam s ove vremenske uzvisine...«), a autoru se omakne i poneka netočnost (npr. One night in Bangkok nije pjesma Davida Bowiea kako novinar na jednome mjestu tvrdi već se radi o pjesmi Tima Ricea iz njegova mjuzikla »Chess«, u izvođenju Murraya Heada). No kvrgava mu je i sama arhitektonika rukopisa, jer se pojedine dionice doimaju kao na silu ugurane u tekst (npr. novinarovo citiranje svoje cijele reportaže iz 2000. godine o Busovači i zločinima u Ahmićima), pa se nauštrb važnosti podsjećenja na ta zvjerstva žrtvuje tečnost i spontanitet pripovijedanja. Prigovoriti se autoru može i zbog nedovoljne pažnje usmjerene karakterizaciji lika fotoreportera Jakova; dok lik novinara Pilić pažljivo portretrira uspješno ostvarivši čitateljeve identifikaciju i empatiju, fotoreporter gotovo pa ostaje tabula rasa – on ne oživljava kao punokrvan lik već ostaje na razini funkcionalnosti, kao posrednik između recipijenta i lika novinara, pomoću rukopisa koji mu je novinar poslao a on ga čitajući ga podastire čitatelju romana.

No u dijaloškim dionicama vještim korištenjem kolokvijalnog i lokalnog jezika Pilić postiže uvjerljivost i autentičnost. Razgovorne dionice ujedno se odlikuju i višeslojnošću, ono prešućeno i neizgovoreno ali sugerirano često izbija na površinu ostavljajući gorak okus neslobode, straha, nepovjerenja – u institucije sustava, u medije, ali i u ljude, uz dojam o općeraširenom nepovjerenju uopće u opstojnost ljudskosti. Upravo stoga, a kao kontrast ozračju aktualnog vremena, novinar se prisjeća svog iskustva prilikom svog prvog boravka u BiH, kad se posve mu nepoznat čovjek potrudio da mu pomogne, u čemu je on prepoznao tadašnji »duh Bosne i Hercegovine«, koji se, kako novinar D. veli, danas doima poput nekog nestalog »nadnaravnog bića koje spava u bosanskohercegovačkim planinama, a ustalo je iz sna samo zbog Olimpijade«.

Na koncu, može se i zaključno ustvrditi kako se ovaj roman nažalost ispostavlja strukturalno nekoherentnim rukopisom kod kojega didaktičnost i tezičnost prevladavaju nad suptilnošću. Unatoč autorskom hvalevrijednom nastojanju upozorenja o pogubnosti dugotrajne međunacionalne netrpeljivosti u Bosni i Hercegovini, uz analogno isticanje recentnog bujanja radikalne ksenofobne desnice diljem Europe, aktivistička intencija potisnula je velik dio književne vrijednosti, pa se novi Pilićev romaneskni pokušaj nadaje svojevrsnom stvaralačkom stagnacijom.