Nevrijeme1)

I utorak je osvanuo vreo i sparan i od prvih jutarnjih sati Don Jeretu bilo je jasno da će biti teško preživjeti još jedan takav dan ne bude li se čovjek držao blažena hlada i klonio se nepotrebnih uzrujavanja. Ali Don Jere nije bio te sreće i od trenutka kada je otvorio još krmeljive oči znao je da će morati uložiti poseban trud da iz tmuše vlastite duše protjera mračne, uznemirujuće misli, a ponajprije prisjećanje na san što mu je u nutrini uzbibalo neke mrke i kužne vode i steglo srce u grudima kao kakvim užarenim kliještima od kovana željeza, pa ne pušta, i stišće sve jače i bolnije, a on ostaje bez daha i u glavi mu se muti, pa se boji past će u nesvijest, obeznaniti se pred ljudima na jutarnjoj misi dok bude govorio o grijesima svakodnevnim koje smrtna duša čini i preprekama što ih pred nju, kao svekolike kušnje duha i tijela, iz dana u dan postavlja sam Nečastivi.

S tim je mračnim mislima nazuo razgažene, kožne sandale, odjenuo jutarnji haljetak i ulio u modrobijeli lavandin svježe vode iz emajlirana bokala s modrom gravurom Raspetoga, što mu ga je još sinoć nevoljko pripremila ljutita Mande, prije nego što će otići doma, sveudilj gunđajući i mrmoreći sebi u bradu o »posrnulim ženturačaman«, »grijesiman putenim« i »paklenim vatraman koje bi sve to imale sažeći i pročistiti«.

O tim je plamenovima infernalnim zdvajao i sam dok se nadvijao nad lavandinom kako bi pljusnuo rukohvat mlake vode u lice i protrljao snena vjeđa, ali nikako nije uspijevao odagnati sladostrasnu pomisao na ispovijed poslije mise i mogućnost da i toga jutra u ispovjedaonicu uđe ona i iznova ga stavi na neizdržive muke ispovijedajući svoje grijehe do u najsitnije pojedinosti, oblikujući riječima žive, plastične slike što su se redale u njegovoj svijesti kao na kakvu filmskome platnu, potpaljujući žeravke zapretane u njegovoj nutrini sve od njezine posljednje ispovijedi, raspirujući nove plamenove koji bi buknuli baš ondje gdje je jedva uspio pogasiti posljednji požar, bacivši tako cijelo njegovo ispaćeno tijelo na novu lomaču potuljene pohote i griješnih primisli kojih se tako gorljivo želio otresti, kroz skrušene molitve i kažnjavanja vlastita tijela klečanjem na smrvljenim školjkama i granulama morske soli, kao što je nekoć davno činio neki njegov predšasnik, o čemu je Don Jere još u svojoj mladosti negdje bio nešto pročitao.

Otirući lice i ruke bijelim, lanenim ručnikom pomislio je kako bi u propovijed valjalo uključiti i riječ-dvije o predstojećem posjetu putujuće kazališne družine koja bi potkraj tjedna trebala stići u njihovo otočko mjesto. Premda nije znao koju predstavu kane izvesti, osim da je nešto u maniri commedie del arte, pitao se bi li bilo uputno upozoriti vjernike na moguće lascivne scene kojih su takvi komadi uvijek prepuni. Ali znao je kako je sve to jalov posao uzme li se u obzir televizijski program koji već odavna kvari i zaglupljuje ljude, koji uporno i sustavno nagriza moralno tkivo društva, pred čime je Crkva posve nemoćna.

Znao je i da ne smije zaobići njihov lokalni, aktualni problem tajnovita, prikrivena, ali ustrajna provokatora. Bio je posve svjestan toga da će morati i opet dati packu lokalnim vlastima koje, premda je bila očita činjenica da se trude i čine što je u njihovoj moći, ipak ne ulažu dostatne napore da se toj mračnoj raboti stane na kraj i ponovo uspostavi prijašnji red i mir u njihovu malenom, siromašnom, ali vjerovao je, urednom mjestu. Naime, čim je čuo vijest, bio je Don Jere gotovo siguran da pošćer nije osoba koja uznemiruje njihovo mjesto bogohulnim napjevom što poziva na neposluh i ustanak. No, veća žerava u njegovoj duši bilo je nešto drugo. Samo da mu se riješiti tih slika što ga već danima progone, da mu je odagnati sve te prizore što su mu uzbibali nutrinu, što su mu ušli i u san i ne daju mu spokoja i mira, već mu prže dušu grješnu na plamenovima paklenim što mu uvijek iznova raspiruju ispovijedi Anke Gregetove...

I pade Don Jere ničice, spusti se na bolna, ranjena koljena, sklopi dlanove, ispreplete čvornovate prste, a niz obraze mu curnu dva slana potočića suza što se uliju u maticu molitve koja poteče s njegovih drhtavih, užarenih, ispucalih usana.

Oče naš, koji jesi na nebesima...
sveti se ime Tvoje...

»Podari, Oče, da bude onaj stari, nekadašnji« – molio se Don Jere predano, iskreno – »kada nije bilo dvojbe... a vjera je bila jaka... kada su misli bile bistre kao brdski potok i nije bilo ove mrkline što mu, poput muljave, blatne, okužene vodurine oplahuje nutrinu i muti san. Da opet bude onaj kojega ne tlape ove misli pohotne, ove kušnje paklene... podari Oče!«

... Dođi kraljevstvo Tvoje,
... budi volja Tvoja...
... kako na Nebu tako i na Zemlji...

»Gospode, izbavi slugu svojega iz ove muke što mu je sjela na dušu kao kamen težak pa tišti... spasi slugu svojega... oslobodi ga muke, žudnje... podaj mu snagu da nju, grješnicu, izvede na put poniznosti, čednosti i čudoređa, da je skrušenom molitvom pročisti pohotnih žudnji i izvede na put obasjan suncem što vodi ka proplanku istinskog i bogobojaznog pokajanja...«

... Kruh naš svagdašnji daj nam danas...
... i otpusti nam duge naše...
... kako i mi otpuštamo dužnicima našim...

Molio se Don Jere svim svojim srcem za spas duše grješne što sama si pomoći ne može, ali i za spas svoje, za tu jadnu, bolnu, zabludjelu dušu sluge Gospodnjeg, da joj osvijetli put ka izlazu iz ove mračne pećine, da joj pomogne izaći iz tog muljavog rova što se protegnuo između vjere i sumnje, da joj pomogne ugledati svjetlo...

... I ne uvedi nas u napast...
... nego izbavi nas od zla...
... Amen.

I zasja svjetlost jarka!

Podigavši se teško, bolnih koljena što su i opet niz cjevanice njegovih nogu pustila dva rumena curka krvi, Don Jere razgrnu teške zavjese i sobu učas ispuni jarka svjetlost mediteranske zore što je već tako zarana najavljivala paklensku, ljetnu jaru, neku gustu vrelinu u kojoj su se svi mještani toga malenoga mjesta već tjednima kuhali kao u kakvoj dijaboličnoj juhi i od koje nije bilo spasa ni jučer, ni danas, niti će ga biti sutra.

* * *

Gospođa Antonija Zanchi popravi nehajno kosu, još uvijek zamršenu od nemirna sna što joj nije dao spokoja ni okrijepe tijelu, već joj ostavio neku tešku, tmastu glavobolju, kao kakav muljavi vinski talog što joj se razlio nutrinom, iz ladice ormarića pokraj kreveta izvadi još jedan papirnati paketić analgetika koje joj je, kao i svake večeri posljednjih tridesetak godina, sinoć bio spravio suprug te novi uredno složeni komad gaze, vrati se u kuhinju, još jednom odvrne slavinu, natoči čašu vode i s nekoliko gutljaja ispije gorkasti prah, potom namoči gazu i pričvrsti na čelo blaženo hladni oblog čvorom na zatiljku te stade nevoljko i umorno spravljati doručak dok je iz njihove spavaće sobe ponovo dopiralo smireno i duboko hrkanje njezina muža. U trenutku kada je u pekač kruha ubacila četiri prepečenca, iz susjedstva se začu radio program koji je vrtio neke pučke dalmatinske napjeve u obradi. Ta ju je glazba smirivala, ili je to bio neki magični učinak hladna obloga, ili je pak dvostruka doza analgetika napokon počela djelovati.

Bilo kako bilo, glavobolja je popuštala, a glazba sa susjedova radioaparata unosila je u nju neki blaženi mir unatoč mračnim mislima kojih se nije mogla otarasiti. Prisjetila se one davne kobne noći kada je njezin mali anđeo dobio fibru koju nikako nije uspijevala otkloniti. Suprug Frane bio je na putu u Splitu i ona je, onako sama, bila posve očajna, ne znajući što učiniti kako bi djetetu olakšala muke. Kupala ju je u kadi punoj mlačne vode, ali to nije skinulo temperaturu. Nisu pomogle ni pilule koje joj je prepisao doktor Mihovilović, a mala Amalija nije prestajala plakati. Trajalo je to već danima i gospođa Antonija je bila na rubu živaca, prisjećala se svakoga detalja. Kada je toga jutra ponovo pokušala doći do doktora, rekli su joj da je otišao nekamo u Selo u kućnu vizitu i da će se vratiti tek za sat ili dva.

I naposljetku nije izdržala. Znala je da bi je suprug ubio kad bi znao, ali se ufala da nikada neće saznati. Potajice, pazeći da je nitko ne vidi, prikrala se kući Mande Kenjice za koju su svi znali da se, premda radi u Župnome dvoru i brine o Velečasnome, bavi i sumnjivim iscjeljivanjem, travarenjem i kojekakvim mračnim poslovima. Znao je to i sam Don Jere, no gradio se neobaviještenim. Ali gospođa Zanchi bila je očajna i spremna na sve pa i na pomoć »stare višćice« kako su, iza njezinih leđa, zli jezici i nevjernici nazivali župnikovu kućepaziteljicu i spremačicu. Zato je toga dana, ne dvojeći, odlučno pokucala na njezina vrata i pričekala da je stara pusti u kuću. Sva u suzama objasnila joj je što ju muči i skrušeno zamolila pomoć. Stara se Kenjica prvo bila zamislila, kao da premišlja bi li se upuštala u taj rizičan posao, ipak je gospođa bila apotekarova supruga, i krene li nešto po zlu, zna se tko će biti kriv, ali kada joj je posve očajna gospođa apotekarica svečano prisegnula da nikada nikome ne će ispričati sve što joj toga dana bude savjetovano i da će sve izrečeno zauvijek ostati među ova četiri zida, ponudila joj je kuhinjski stolac, natočila čašicu rakije od rogača, sjela joj sučelice i rekla:

– Dobro je, ćerce! Slušaj pomno i pamti... i zapiši ako ne ćeš upamtit... oli si me razumila!? Ne znan oće li tvom ditetu ovo pomoć, ma znan da mu štetovati ne će. Je tako!? A moglo bi i pomoć. Ne bi bilo prvi put! Ovo što ću ti sad isprovjat, postupak je za vađenje uroka. Jerbo ti je, rekla bi ja, neko na dite baci urok pa mu zato sva ona medicina koju mu daju oni tvoj učeni muž i dotur ne pomaže i ne će mu ni pomoć dok se uroke ne odstrani, razumiš ti mene.

Gospođa Zanchi je iz bijele platnene i velikim crvenim cvjetovima oslikane borše izvadila rubac, useknula se, obrisala suze, vratila rupčić u boršu i istočasno izvadila komad papira i olovku te se spremila za bilježenje.

– Vako češ učinit! I nemoj me ništa pitat nego samo učini kako ti je rečeno i za dan ili dva tvoj bi mali anđelčić triba bit zdrav ka nov! Prvo ćeš vazest jelnu kupu kanalicu. U nju ćeš stavit dvi, tri fete sviće kandalore i malo lutine od cornega tovara. Sve ćeš to odnit u ditetovu kamaru. I dok budeš to nosila sve ćeš vako govorit: »Došla san ti Boga molit, neka zlo gre daleko od tebe... priko mora... u Tursku... di se dragi Bog ne moli i di se sveta misa ne govori... i di kokoti ne kantaju. Ako ti je od gore... pasalo ti do zore. Ako ti je od mora... privite mu ugora...« Kad sve to uciniš vako kako san ti rekla, vazmi kupu kanalicu i iznesi je iz kamare, a dok budeš silazila niza skale govori: »Oto gren, oto gren...«

– Oto gren... oto gren... – ponavljala je gospođa apotekarica sve zapisujući pomno na svoj papir, potom ga presavinula na četiri dijela i zajedno s olovkom tutnula ga u boršu, podigla još uvijek suzama zamućen pogled, zagledala se u brkato lice »stare viščice« i upitala:

– I to je sve?

– Sve – odgovori stara i dometnu: – Kroz dan, dva dite bi se tribalo počet oporavljat. Ako ni to ne pomogne, onda je urok prejak i ditetu ti nema spasa.

– Što sam vam dužna, Mande?

– Ma, ništa lipa moja! Idi s Bogon! I neka ti je sa srićon... Tebi i ditetu...

Tako joj je rekla Mande Kenjica. Svega se toga prisjetila gospođa Zanchi ovoga jutra ispijajući drugi bijeli prašak što joj ga je pripravio suprug, osluškujući neki daleki radio koji je i dalje pjevušio onaj smirujući napjev o modru moru i bijelim jedrima. Sjetila se svega toga, a niz obraze joj se ponovo skotrljaju dva suzna bisera, jer ništa tada nije pomoglo, ni kupa kanalica, ni posvećene svijeće, ni izmetine crnoga tovara. A dva dana poslije njezin se anđelak pridružio drugim anđelčićima u golemu nebeskom zboru, uvjeravala je samu sebe gospođa Zanchi, i po tisućiti si put ponovila istu utjehu kojom je pokušavala ublažiti bol sve od odlaska svojega anđelčića za kojega nikada nije uporabila riječ »smrt«, jer se jednostavno nije moglo reći »mrtav« za nekoga tko, reći ćemo pravo, ni živio nije.

* * *

Leonida Novak, s papirima za novi ukrcaj u džepu, što se imao zbiti kroz nekoliko dana u Splitu, stupio je iz ugodne hladovine zgrade lučke kapetanije na već usijani kamen rive, premda je bilo tek jedva devet sati ujutro, i odlučio je kupiti u lokalnoj trafici novine, jednu omotnicu i papir za pismo, kemijsku olovku i šteku cigareta te skoknuti do kavane na jutarnju kavu i u miru prelistati novine te ispisati pismo koje je kanio odaslati prije no što će se i opet, ali nikad tako nevoljko, spremiti za novu plovidbu na drugi kraj svijeta. Sve od onoga trenutka kada je shvatio da su mu roditelji napokon ostarjeli i onemoćali i da bi o njima trebao povesti temeljitiju brigu, nije mu se odlazilo iz rodnoga kraja. I nije to bio jedini razlog njegovoj mrzovolji. Morao si je priznati i da je sve češće mislio na Anku Gregetovu, ali sada nekako drukčije, ne više kao tek povremenu priležnicu, kratkotrajnu aferu za boravka u rodnome gradu. No, izbora nije imao. Bio je toga posve svjestan. Posla ovdje nije bilo, a od nečega se moralo živjeti. Nije znao ništa drugo doli navigavat. S tim se sumornim mislima primicao Tiskovoj trafici nad čijim je ispucalim i izbljedjelim svijetlozelenim vratima i dalje stajao, iz nekih drugih vremena, isto tako oronuo i bljedunjav natpis »Slobodna Dalmacija«.

Ispred ulaza u mesnicu, što se utisnula između ljekarne i Tiskove prodavaonice, okupila se skupina žena koje su, stojeći u redu za meso i hladeći se jučerašnjim novinama ili rupčićima, glasno komentirale mršavu ponudu toga dana, premda su svi vidjeli da je sinoć iz Splita stigla nova pošiljka robe. Leonida pomisli kako ga, onako odjevene u crninu i s bijelim rupčićima, podsjećaju na skupinu svraka što se, glasno grakćući, otimaju za komadić krušne korice. A znao je i da im jezici neumorno klepeću. Ipak je ovo malo mjesto i svi znaju sve. A ono što se ne zna, netko će uvijek smisliti... nadograditi priču.

U trafici nije bilo nikoga osim mlade, ljepuškaste prodavačice Dine. Kupio je što je nakanio i izašao na ulicu. Pred mesnicom »svrake« su i dalje graktale. Sada se prvotnoj skupini pridružilo još njih nekoliko. Učinilo mu se da pogledavaju u njegovu smjeru konspirativno se došaptavajući. Ali, bilo mu je svejedno. Već pomalo umornim korakom otputio se prema istočnom kraju rive gdje je, neposredno prije kule u kojoj su se sada nalazili nekakav muzej i galerija, bila točionica »Hum«.

U kavanu »Hum« ušao je oćutjevši neko olakšanje, ne samo stoga što je napokon utekao zlogukim jezicima i mrkim pogledima baba i vrelini rive uronivši u gusti hlad stare kamene zgrade, nego i stoga što ga zapahnu smeđi miris svježe mljevene kave koji u njemu izazva oćut ugode što se razlije cijelim njegovim bićem poput uzavrele tekućine koja preli rubove posude.

– Zdravi bili! – pozdravi četvoricu mještana koji su sjedili za stolom tik do ulaza i kartali se. Odgovorili su mu klimanjem glava iskoristivši priliku da posegnu za blaženim, hladnim bocama piva.

– Imaš li nešto protiv ove vrućine? – upita vrckavo konobaricu.

– Imam... mrzim je – otpovjedi istočasno mlada cura.

– Dobro je. Brza si. Vidim da na tebe ove vrućine ne utječu... onda mi možeš donijeti jednu kavu s malo mlijeka i hladno pivo. – Nego, gdje je Senada? – doda.

– Uzela je bolovanje!

Cura se sporo i nevoljko pokrenu i teškim, nujnim korakom vučne marve nesta iza šanka.

Leonida Novak sjede za stol do kartaša i odloži omotnicu s papirom i kemijsku olovku te otvori novine. Prelistao ih je ovlaš čitajući tek naslove i podnaslove. Nije u njima bilo ništa nova. Ponovo korupcijski skandal u politici, nestali milijuni iz proračuna u nekoj lokalnoj upravi, još jedan PTSP-ovac zatukao svoje roditelje u nekom selu Dalmatinske zagore, brodogradilište negdje na srednjem Jadranu pred stečajem...

U trenutku kada je zaklopio novine i odložio ih ustranu, konobarica mu je donijela kavu i pivo. Platio je račun, iz omotnice izvadio papir i spremio se započeti pismo koje je tako dugo odgađao.

– Ljubavničko il’ oproštajno? – dobacila je konobarica odlazeći na svoje mjesto iza šanka ne pričekavši odgovor.

Leonida joj samo poluodsutno priprijeti prstom i izgubi se u vlastitim mislima.

* * *

Znao je da će uskoro morati nešto učiniti. I morat će to biti nešto drastično. Jozu Prcelu zbog te pomisli preplavi neki potuljeni osjećaj mučnine. Isto bi se tako ćutio i svaki put prije nego što bi u ovom posljednjem ratu njegova postrojba, raštrkana na položajima po vrletima Velebita, nakon primljene naredbe, napokon odlučila krenuti u akciju. Velika, ljepljiva gvalja digla bi mu se do grla i mislio je sad će se ispovratiti. Ni snovi, što su ga sve češće opsjedali, čak i toliko godina poslije rata, nisu pomagali. Znao bi se usred noći trgnuti iza sna sav obliven hladnim, mrtvačkim znojem, dok bi mu pred očima titrale dobro znane slike, a u ušima odjekivali jezivi krici. Baš kao i onoga dana kada su bili ušli u njegovo rodno selo u zabiti Zagore i kada ih je neočekivana paljba prikovala za ljuti velebitski krš.

Satima su čučali, svako iza svoje kamene gromade, i nitko se nije usudio nosa pomoliti. Čim bi netko pokušao izviriti, s druge strane bi pripucalo. Čučali su tako sve do večeri. Svatko sa svojim mračnim mislima i vlastitim strahom. A on nije mogao obuzdati misli na vremešnu mater, koja je, kada su mnogi izbjegli iz sela pred naletom armije, odbila poći s njim. »Tu su nam ognjišta i grobovi svih naših. Tu ću i ja pod zemlju«, govorila je. U selu je bila ostala i Marija, njegova zaručnica. Ni ona nije htjela ostaviti ostarjele roditelje, premda su joj svi govorili da to nije pametno, jer da neprijatelj nema milosti prema mladim, jedrim curama.

I s prvim sutonom, sjećao se, i njemu je pao mrak na oči. Izvukao je kamu i stao se oprezno prikradati mjestu s kojega je dolazila paljba što ih je bila prikovala za kameno tlo. U svojem je selu poznavao svaki suhozid, svako dvorište i svako stablo rogača. Petnaestak minuta poslije neprijateljskog snajperista priklao je kao janje. Ali, nije mu on dolazio u san. Sanjao je ono što se dogodilo poslije. Mater nije nikada pronašao. Našao je Mariju. Bila je obješena o granu oraha u dvoru obiteljske kuće. I bila je obeščašćena. Ni drugi koji su bili ostali u selu, nisu bolje prošli. Stoga su sve neprijatelje koje su toga dana zarobili, potrpali u jednu veću staju, zablokirali ulaz i prozore i zapalili je.

Eto, to je njegova mòra. Plamen i krici. Mòra koja je počela poslije. A tada, toga dana kada se vratio u rodno selo, vidio je samo krhko, ukaljano Marijino tijelo koje njegove ruke nikada više ne će milovati. I oči iz kojih je iscurilo svako svjetlo. Toga dana, činilo mu se, čuo je samo Marijine krike dok su je četnici uzimali, jedan za drugim...

A sada mu opet netko želi oteti ono što je njegovo. Znao je da Leonida Novak obilazi Anku. Znao je i da to zna cijelo mjesto. I znao je da tome mora stati na kraj. Ovako ili onako. Nije mu to smetalo sve dok je Leonida redovito, poslije kraćeg boravka u mjestu, odlazio na neki brod duge plovidbe. Ali, ovaj put načuo je govorkanja da se »Stranac« sprema za posljednju plovidbu te da se poslije toga kani iskrcati zauvijek... ostati u mjestu... brinuti se o vremešnim roditeljima. A, što bi se u tome slučaju dogodilo s Ankom, mogao je samo nagađati. Bila je u nje putena žudnja veća i od želje za životom. Jednostavno nije mogao pristati na to da je dijeli još s nekim. A kada joj je to bio i rekao prije nekoliko mjeseci, i kada je natuknuo da bi se mogli i uzeti, samo mu se nasmijala u lice i otpovjedila: »Ajde, Jozo, ne kompliciraj! Šta nam fali ovako kako je!? Znaš da s mojim bivšim nije išlo. Nisan ti ja za brak!«

* * *

Bepo Borac živio je sam. Sve otkako je njegova Milica već početkom zadnjeg rata skupila svoje stvari i bez pozdrava napustila otok zajedno s malobrojnim oficirima i podoficirima bivše JNA, među kojima je bio i Milicin priležnik, kapetan prve klase Ljubiša Pavlović. Bilo je to posljednji put da ju je vidio. Njezin odlazak nije držao nekim gubitkom ili porazom. Štoviše, od onoga trenutka kada je stala spominjati brak i djecu, postala mu je samo briga i teret. Njemu nije bilo do ženidbe, a suptilne i sve češće manje suptilne aluzije na djecu, išle su mu na živce. Stoga mu nije bilo krivo kad je utekla s onim svojim kapetanom. Dapače, bio mu je pao kamen sa srca. Nikada se poslije nije javila pa nije imao pojma čak ni gdje su se skrasili. Znao je tek da je kapetan rođenjem bio negdje od Smedereva, ali jesu li se ondje okućili, Bepo nije znao. Nije mu bilo ni stalo do toga da sazna taj podatak. Bilo mu je poznato da su Milicini negdje od Valjeva, odakle je i ona bila došla kada je dobila posao u nekadašnjoj tvonici ribljih konzervi. Možda su otišli onamo, pomislio bi Bepo s vremena na vrijeme, ali ne prečesto. Jednostavno je iz svojega života izbrisao sve njezine tragove. I bilo mu je dobro tako.

Na samački život ovih je posljednjih godina sviknuo, sjećanja na ratne dane polako su blijedjela, posao je imao, krov nad glavom isto tako. U slobodno vrijeme bavio bi se malenim vrtom – dvije tri rajčice, nešto krumpira i luka, malo blitve – i ništa drugo nije mu trebalo. Bio je aktivan i u lokalnoj udruzi veterana Domovinskog rata. Ukratko, bio je zadovoljan svojim životom. Tome zadovoljstvu, morao si je to priznati, pridonosila je jamačno i nova veza s Dinom Božić, prodavačicom novina i pisaćeg pribora s kojom se povremeno viđao, odlazio na ples i u kino i koja se bojala ozbiljnije veze više i od njega. Stoga im je oboma odgovaralo da se njihova veze svodi tek na povremene putene užitke tijela. Za sada barem.

I to je jutro ustao u cik zore. Bila je za njim još jedna nemirna, besana noć. Djelomice zbog ovih silnih vrućina i sparina, a djelomice stoga što iz umorne i smućene glave nije uspijevao odagnati misli na uhićenje Jereta Prča. Znao je da Crveni ne može biti krivac za navodno kršenje propisa o javnome redu i miru, kako je glasio službeni opis onoga što se događalo posljednjih mjeseci otkako su gradom u večernjim satima s nekog skrivenog razglasa počeli odjekivati zvuci »Internacionale«. Prije nekoliko dana, baš u trenutku kada su se mjestom zaorili prvi zvuci spornoga napjeva, Slobodan Begić Coto vidio je Jereta i onu malu Bosanku Senadu u strastvenom klinču u šumici rogača kod bivše vojarne. Na njegovo inzistiranje napokon mu je jučer to izmucao Coto u kratkom predahu od posla i uz hladno pivo u Cotovu salonu za dame i gospodu. Ipak, odlučio je da se ne će uplitati u tu priču i ne će reći Gradonačelniku Jurici ni Tonku Pendreku da imaju krivog čovjeka.

Stoga je, završivši skromni doručak, uzjahao svoju trokolicu i krenuo prema istočnom dijelu mjesta i ondje nanizanim plažama, koje je valjalo očistiti od kojekakvih plastičnih boca, ostataka hrane i rabljenih gumenih proizvoda za sprječavanje trudnoće, koje bi ondje ostavljali povratnici iz obližnjeg diskokluba gotovo svake noći. A bit će da je ova južina nanijela i kojekakvo drugo smeća. Sve je to valjalo skupiti prije nego što se malobrojni turisti stanu buditi i izlaziti iz svojih sparnih, skučenih soba i apartmana u potrazi za novim ljetnim uzbuđenjima.

Ostavio je trokolicu na cesti i, dohvativši tek hvataljku i lopatu za skupljanje smeća, spustio se na šljunčanu plažu. Bila je teška bonaca i površina mora se u prvom jutarnjem svjetlu zrcalila kao da je od stakla. Onda je pri samom rubu vode, desno do stijena koje su obrubile plažu, ugledao dječarca od sedam ili osam godina, posve svijetle kose, odjevena u majicu s amblemima nekog baseball kluba. Dječak je sjedio na žalu, zurio u daljinu gdje su se na obzoru sljubljivali nebo i more i s vremena na vrijeme hitnuo kamenčić u posve zbonacalo more. Bio je sam i Bepu se učini da ga mori dosada i da ne zna što bi sa sobom. Prepoznao je najmlađeg sina doktorova rođaka Johna Mihovilovicha zvanog »Amerikanac«, premda su oni zlobniji mještani, a potaknuti jalom zbog Johnova poslovnog uspjeha temeljenog na flotili kočarica koje je bio naslijedio od oca, a posljednjih nekoliko godina i na tvornici ribljih konzervi u Kaliforniji te nizu cijenjenih ribljih restorana, taj nadimak pretvorili u posprdno »Amerikenjac«.

Bepo se na čas pritaji gledajući što će mali učiniti. I dijete tada ustane, stavi desnu ruku na srce te potiho zapjeva:

Oh, say can you see, by the dawn’s early light
What so proudly we hailed at the twilight’s last gleaming?...

Bepa prođoše srsi. Ali ne stoga što ga je dirnula ta slika domoljubnog mališana kako u cik zore na opustjelu žalu pjeva američku himnu, nego pomisao na, držao je, jezivu indoktrinaciju djeteta koje je toliko sviklo na to da svako jutro, čim dođe u školu, prvo mora otpjevati državnu himnu, a tek potom prionuti učenju, da je osjetio potrebu isto to učiniti i ovdje, na drugom kraju svijeta, u domovini svojih predaka, gdje bi se trebao odmarati, zaboraviti školu i svakodnevne rituale i predati se dječjim igrama, bezbrižnosti, snovima. Prošle su ga srsi stoga što je to protumačio kao ispiranje dječjeg mozga, indoktrinaciju od najranije mladosti. I to u zemlji koja je još donedavna nama spočitavala naš nacionalizam, dok je svoj nazivala domoljubljem, vrtio je Bebo u glavi tu misao. I Bepo Borac oćuti neki gusti val bijesa što mu ispuni nutrinu pa ga preplavi cijela, prelije se iz očiju cijelim njegovim tijelom, od glave do pete, poput kakva golema mrzla tuša. Ali, dijete nije krivo, znao je to Bepo, i stoga časoviti bijes odmijeni neka topla, vunasta sućut.

– Gud mornin, Majkl! Ca ciniš? – oglasi se Bepo.

– Good morning! Pivan – lecnu se dječarac.

– Zar tako rano? Triba bi doma još spat – dometnu Bepo još blažim tonom.

Dječarac samo šutnu jedan oblutak i baci kamenčić u more.

– Oš mi pomoć očistit žalo? – nastavi Bepo.

– Clean the beach?

– Jes.

Michael samo potvrdno klimne glavom i podigne sa žala neke stare novine pruživši ih Bepu.

– Ti skupi samo plastične boce... okej!?

– Okey-dokey!

Kad su se dali na posao, ura s tornja kule otkucavala je sedam sati.

* * *

Don Jere još jednom pročita pismo što ga je sitnim, urednim, lagano udesno ukošenim krasopisom ispisao, presavinu list papira na tri dijela i umetnu ga u bijelu omotnicu te jezikom ovlaži preklopac i zalijepi ga. Potom krupnijim slovima ispisa adresu nadbiskupskog ureda i odloži pismo na stol. Odluči odnijeti ga na poštu prije nego što postane tako vruće da se ne će moći disati. Čuo je Mandu koja je u kuhinji lupetala loncima. Nazuje razgažene kožne sandale, sredi puceta reverende, prikopča plastični ovratnik i izađe u vrelinu jutra.

Na drugom kraju rive Leonida Novak izašao je iz debele hladovine »Huma« i dugim odmjerenim koracima uputio se prema pošti. Bio je zadovoljan netom napisanim pismom. Znao je da će ga, pošalje li ga danas, Anka dobiti potkraj tjedna, ili čak početkom sljedećeg. Nije znao zašto, ali bilo mu je nekako lakše sve joj izreći ovako u pismu, nego izravno, ležeći pokraj nje u postelji u kojoj su samo nekoliko trenutaka prije toga vodili ljubav. No, najvažnije je bilo, pomislio je, da joj je napokon odlučio reći kako mu je ovo posljednja plovidba i kako se vraća doma za stalno. Nije gajio nikakve iluzije o tome da će takva odluka izazvati niz problema, ali bio je spreman suočiti se s njima.

U trenutku kada je s rive zavrnuo prema pošti, iz smjera župnoga dvora priključio mu se Velečasni.

– Eto vas, Don Jere!

– Hvaljen Isus, šjor Leonida! Uranili!?

– Na poštu dok ne upeče.

– Ako nemate ništa protiv, pridružit ću vam se. I ja idem u tome smjeru.

– Samo naprijed, Velečasni!

Neko su vrijeme koračali bez riječi, a onda se javi Velečasni.

– Kad ćemo opet na more?

– Kroz dan, dva. Papiri su stigli.

– A kako su vaši?

– Starački, Don Jere, starački. To mi je i najveći problem. Ne znam koliko ću ih još moći tako ostavljat – zabrinuto će Laonida Novak.

– Znam, nije to lako. Znate kako vele: »Starosti i Bogu si teška!«

– Ma, zdravi su, hvala Bogu. Ali, tko zna koliko će to još potrajat!? Lako je moguće da mi je ovo posljednji plov.

Među njih se opet spusti šutnja. Don Jere se pitao bi li mu postavio ono pitanje koje je kanio postaviti već odavna. Nije bio siguran da je trenutak baš idealan. Ipak, ne izdrža:

– Ma, ima tu još jedan problem, zar ne!?

– Samo jedan? Iz vaših usta u Božje uši!

– Znadete na što mislim?

– Svjestan san i ja da ću morati naći neki posal, a to ne će biti lako. Navigavat je sve što znam, a nije ni da u nas ima poslova na biranje. Svaki dan sve više mladih odlazi. I to cijele obitelji. Nekada su odlazili očevi i muževi... na rad u inozemstvo. A obitelji su ostajale doma. Muški su slali šolde i nakon nekog vrimena se vraćali. Ali danas odlaze cijele familije. Dica će se roditi vanka, odrodit će se. Nitko se ne će vratit. Već je ionako pola ovoga našega malega mista u Kaliforniji, a sad će tako i cila zemlja...

– Je, velik je to problem! Ali, nisam mislio sada na to...

Leonida Novak upitno ga pogleda nesiguran na što misli maleni svećenik.

Don Jere napokon prelomi nešto u sebi i očinski mekim glasom, koji bi rabio prilikom ispovijedi, protisnu:

– Ako se vraćate za stalno, hoćete je učinit čestitom ženom?

Leonida Novak zastane i zagleda se na čas u malenog Don Jereta. Napokon propenta:

– A od čeg ćemo živit, Velečasni?

Svećenik se zamisli trenutak pa dometnu:

– Dat će Bog!

Leonida Novak zvani »Stranac« samo se nekako otužno osmjehnu. Ostatak puta prošli su ne govoreći ništa.

* * *

Kada se Frane Zanchi napokon probudio, drugi puta toga jutra, i iskobeljao se iz vruće i vlažne postelje, Antonija je, glave načičkane uvijačima za kosu, sjedila na balkonu. U krilu je imala neotvoreni magazin. Bila je zagledana nekamo u daljinu i nije čula kada joj je prišao.

– Je li glavobolja prošla? – upitao je odsutno.

Trgnula se iz snatrenja i samo zaklimala potvrdno glavom.

– Šta čitaš? – pitao je dalje.

– Ništa... razbibriga do ručka – odgovorila je rastreseno.

On se odvuče do kupaonice, umije se i stade se pripremati za brijanje. Nije koristio električni aparat. Brada mu je bila prejaka i preoštra i nikada je nije uspijevao pošteno izbrijati aparatom. Stoga je rabio sapunicu i britvicu. Ostrugavši i posljednje ostatke brade, isplahnuo je glatko lice hladnom vodom, obrisao preostale tragove sapunice i natapkao obraze i podbradak mirisnim losionom.

– Antonija – viknuo je iz kupaonice – kad se Julija probudi, reci joj da će danas prijepodne ona biti u apoteci. Ja imam jedan važan poslovni sastanak.

Odgovora nije bilo pa on dometnu:

– Jesi me čula!?

– Jesan.

Osjetio je nervozu u njezinu glasu i znao je da je u tome trenu šutnja zlato. Stoga se samo vratio u spavaću sobu, iz ormara izvadio svježe donje rublje, bijelo laneno odijelo, košulju i par svijetloplavih elastičnih naramenica za pridržavanje hlača. Kada je bio gotov s odijevanjem, s noćnog je ormarića pokupio novčanik, ručni sat, pozlaćenu i njegovim inicijalima ugraviranu tabakeru i upaljač, pospremio ih u džep sakoa i bacio pogled u golemo ogledalo na vratima trokrilnog hrastova ormara. Bio je posve zadovoljan s onim što je vidio.

Prolazeći pokraj balkonskih vrata dobacio je ženi:

– Kad završi sastanak, da skoknem do peškarije i uzmem ako imaju nešto dobro?

– Ako imaju svježih liganja, uzmi. A kakav ti je to sastanak?

– Reći ću ti kad se vratim.

Zatvarajući za sobom kućna vrata, Frane Zanchi bio je siguran da će nakon sastanka ženi moći reći kako će im rezultati poslovnoga dogovora postignutog na tom sastanku zauvijek promijeniti živote.

* * *

Iscrpljen od neprospavane sparne i ljepljive noći, Gradonačelnik je baš tonuo u tanki i nemirni jutarnji san, kada je iz mraka njegove nutrine izvirnula misao što ga istočasno posve razbudi. Sjetio se da je prije nekoliko dana bio uglavio sastanak u svojemu uredu s američkim poduzetnikom, uspješnim biznismenom i ponosom njihova maloga mista, Johnom Mihovilovichem i apotekarom Zanchijem.

Hitro ustane, nastojeći da ne probudi ženu, na brzinu se umije, odjene i u prolazu samo pokupi s kuhinjskog stola, komad kruha i nekakva sira, proguta ih u dva zalogaja i tiho zatvori za sobom kućna vrata. Na ulici ga, kao maljem, udari val vreline i Gradonačelnik tek potiho opsova.

Kada je došao do ureda, pred vratima već su ga čekali Amerikanac i Frane Zanchi.

– Skuzojte, gospodo! Posla je priko glave – stade se ispričavati Gradonačelnik zbog kašnjenja.

– Jasno... Ustajte prezreni... pa uhićenje! Šta će bit sljedeće!? – dometnu Frane Zanchi hineći zabrinutost. Amerikanac tek dometnu:

– Biznis frst... a sutra more bit i propast svita!

Gradonačelnik se samo ugrize za jezik i prešuti Amerikančevu, učinilo mu se, bešćutnu primjedbu. Otključao je vrata ureda i propustio ih unutra.

– Kakav arest? – upita napokon John.

– Uhitija nam je Gradonačelnik pošćera Crvenog... da je on oni ča pušća »Internacionalu« i uznemirava narod, potičući na ustanak i bunu – objasni apotekar.

– Crveni? Je to neki komjunist? – nastavio je svojim iskvarenim hrvatskim Amerikanac.

– Nije. Nema kod nas više komunista! – zagrokta Gradonačelnik. –I nije uhapšen, nego je priveden na obavjesni razgovor.

– Oće nam to škodovati biznisu? – priupita John.

– Ne brigaj se ti ništa, moj gospodine! Sve je pod kontrolon! Biznis ez južuel, kako rečete vi u Ameriku, je tako!? – pokuša sve izvrnuti na šalu Gradonačelnik pa se i nekako gorko, usiljeno i hrapavo zacereka.

Osjeti u tome trenutku i neku slabost i mučninu, što pripisa neprospavanoj noći.

– U igri su veliki šoldi, big biznis. Ulažen ja big baks! Nije to neka zajebancija – pokuša svemu vratiti notu ozbiljnosti Amerikanac.

– Ma, jasno da nije zajebancija... Pa, nismo dica! – dometnu apotekar. –Evo, san napravija i elaborat.

Pruži obojici raznobojne plastične fascikle s nekoliko listova papira A4 formata te doda:

– For jor ajz onli! Razumi se.

Bacivši letimičan pogled na fascikl, John rekne:

– Ma, ni bilo potribe ništa stavljat na pejpr. Ka ča san reka. Ti Frane na onoj dražbi zastupaš interese investitora, nejmli mi, i moraš sikjur da tvornica postane moj properti. Ja pej za projekt, a Gradonačelnik sredi papirologiju. Za to vi dobijete proviziju... svoj persentidž and mirna Bosna! Posli ja ovod gradim super hotel i svi hepi! Ni potriba pisat elaborat! Što manje papira, je tako, džentlmens agriment, razumiš ti mene! – zaključi monolog Amerikanac.

Nasta kratki muk koji napokon razbi Grdonačelnik.

– Kad si već spomenuo proviziju... koliki je naš persentidž?

– Dva posto od seling prajs... ič... svaki!

Ponovo zavlada kratka šutnja u kojoj su apotekar i Gradonačelnik samo razmijenili poglede. Napokon Frane Zanchi progovori:

– Ako pogledaš elaborat koji san ti da, stranica 3, vidit ćeš da san ja pridložija malo drukčije brojke.

John ga samo upitno pogleda.

– Tri posto prodajne cijene... u doloriman. I jedan posto profita hotela kad počne raditi... narednih pet godišć.

John Mihovilovich se zamislio. Gradonačelniku se učini kako mu se glava, kao u kakvu crtanom filmu, pretvorila u kalkulator koji je stao mahnito preračunavati brojke. Stoga hitro dometnu:

– Mislim da je to fer. Ipak sav je rizik na našoj strani. Nije da je baš sve po slovu zakona.

Amerikanac napokon zaključi:

– Dva posto od seling prajs end dva percent profita hotela over fajv jirs. I to je moja last ofer! Lec šejk on it! – rekao je i ispružio ruku.

I Frane Zanchi je sada u glavi hitro računao. Ako se tvornica proda za trideset milijuna dolara, što je bila realna cijena, on i Gradonačelnik dobit će svaki po šesto tisuća dolara, plus profit od hotela kada jednom počne s radom.

Napokon prihvati ispruženu ruku i žustro je protrese.

Isto učini i Gradonačelnik koji, podigavši obrve i raširivši ruke, doda:

– Be... onda smo se dogovorili!?

– Ma, oni Crveni i njemu slični ne će nam praviti problems? – hinio je zabrinutost Amerikanac.

– To je moja briga. To i papirologija – dometnu Gradonačelnik jedva susprežući silno zadovoljstvo koje se u njemu nadimalo poput goleme i mirisne pogače.

Zadovoljan je bio i Amerikanac koji je jedini znao da kada tvornica jednom bude u njegovu vlasništvu, ondje nikada ne će biti izgrađen nekakav hotel.

– E, sad je red da i nazdravimo ovom našem ugovoru – dometnuo je Gradonačelnik Jurica i stao iz zastakljene vitrine vaditi čaše i bocu travarice – dodavši – prava domaća!

Kucnuli su se i iskapili.

Razilazeći se, Frane Zanchi je umjesto pozdrava samo rekao:

– Ja moren onda s ovin parametriman napraviti ugovore?

Obojica sugovornika samo su klimnula glavom, a Gradonačelnik je spremio bocu travarice nazad u vitrinu. U mislima je već bio u policijskoj postaji gdje je zapovjednik policije Tonko Pendrek radio na poštaru Jeretu.

Sat na tornju odbio je deset uri. Vrućina je postajala neizdrživa.

* * *

Vrativši se doma Frane je zatekao ženu kako i dalje sjedi na balkonu, kao da se sve to vrijeme nije pomaknula s mjesta, samo što je sada, umjesto modnog magazina u krilu držala neku tanašnu knjigu. U tome trenutku sinu mu da je od silnoga ushićenja zbog postignutog dogovora posve zaboravio otići na peškariju.

– Na peškariju nisu imali ništa – slaga. – Dok smo imali tvornicu riba u gradu bilo je barem sardel... le miglior sardelle del mondo... a sad i njih, borati, moramo uvozit! – hinio je ljutnju. Onda doda: – A, ca to štiješ?

– »Pukovniku nema tko da piše«... od nekog Márqueza.

– Da, nekog!? To je jedan od najboljih svjetskih pisaca, ludice moja.

– Ovo mu nije baš bogzna što, ne! Neki penzioner otkida od usta da bi hranio svojega petešića, kojega sprema za borbe kokota. I na kraju se ne zna ni je li njegov pobidija ili nije. Ništa. A piše u knjigu da je to roman... ja bi prije rekla da je malo duža kratka priča. Nema ni devedeset stranica, e.

– Pa, oni koji to znaju kažu da je roman. Nije važan broj stranica, oštija. Nego, kako je tvoja migrena?

– Sad je bolje. A šta je bilo na taj tvoj sastanak?

Frane Zanchi nije bio siguran bi li ženi napokon otkrio tu dugo i pomno skrivanu tajnu. No, svoje silno zadovoljstvo morao je s nekim podijeliti. U protivnom, vjerovao je, raspuknut će se. Napokon s neskrivenim patosom u glasu prozbori:

– E, vidiš, mi nikad više ne ćemo otkidat od usta, ka oni tvoj penzioner iz knjige. I ne ćemo obidvat petešiće ni sardele, vengo prepelice i prepeličja jaja!

– Kakve sardele, petešići i prepelice!? Oli ti imaš fibru?

– Fibru, fibru, je! Amerikenjac kupuje tvornicu! Ma, ne će da se to javno zna pa san mu ja zastupnik na dražbu. Za tu uslugu izrigat će vêle šolde!

– Vêle šolde? – s nerazumijevanjem i sumnjičavo ga pogleda žena.

– Dva posto od prodajne cijene.

Njezin pogled i dalje je odavao nerazumijevanje. Stoga Frane nastavi:

– Početna prodajna cijena tvornice je dvadeset do trideset milijuna... dolora. To će reć da ja dobijen cetiri do sest stotin... ne kuna, nego dolora... dolora... per il nome di Dio! Najmanje! Samo zato ča ga zastupan na dražbu! Enti miša!? Razumiš ti ča ti ja govorin!? A kad sruši tvornicu i onod izgradi hotel, dobijemo još i dva posto profita hotela kroz prvih pet godišć. Bit će šoldi do neba!

Šutjela je Antonija neko vrijeme zatečena, pokušavajući pretvoriti brojke u slike. Napokon protisnu oprezno:

– Ma, je to po zakonu? Nemoj završit u pržun! Onda se moreš frigat. Sa šoldiman ili bez njih.

– Ne brigaj ti ništa! Osigura san se ja. Nisan ja jedini. Uključen je i Gradonačelnik. Ako oden ja u pržun, ode i on. A to si nova vlast ne more dopustit, je tako!?

Te će noći Antonija Zanchi sanjati kišu. Ali ne onaj blagi, osvježavajući dažd što najavljuje blagotvornu jesen. Sanjat će da s neba padaju novčanice. Zeleni, šušteći, prelijepi dolari.




____________________
1) Ulomak (3. poglavlje) iz istoimenog romana u nastajanju. (Op.a.)