Miškina i Virius – sudruzi, suvremenici, suputnici

Književni i umjetnički rad te javno djelovanje Mihovila Pavleka Miškine i Mirka Viriusa bili su predmet većega broja analiza hrvatske književne i likovne kritike te povijesnih rasprava unutar problematiziranja djelovanja Hrvatske seljačke stranke. No, svi su ti prilozi govorili o pojedinačnim opusima, razmatrajući njihove radove i društveno djelovanje kao zasebne cjeline, u kome su se interferencije pojavljivale više kao slučajna posljedica istih kontekstualnih okvira (vrijeme, prostor, tematski okvir) nego kao zajedničkim vrijednostima određene, istim životnim iskustvima hranjene i sličnim svhaćanjima smisla književnog ili slikarskog rada vođene umjetničke i ljudske sudbine. Pri tome se pak mora reći da se u njihovu slučaju ne radi o udruženom i dogovornom djelovanju koje bi bilo osnaženo istim programskim okvirom ili organizacijskim smjernicama grupe ili pokreta nego djelovanjem sličnih ili idejno, tematski i jezično bliskih vrijednosti koje su se materijalizirale u umjetničkom činu ili u društvenom aktivizmu.

Dakako, povremeno je bilo i usuglašenih ideja i programskih sukladnosti, sudjelovanja na istim manifestacijama ili u zajedničkim kulturnim programima, ali bi se to moglo okarakterizirati kao sudioništvo unutar širokoga pokreta seljačke kulture i socijalne umjetnosti ili, u nešto užem organizacijskom i programskom smislu, kao djelovanje unutar kulturne akcije na selu, koju je sredinom tridesetih godina intenzivirala Hrvatska seljačka stranka. Kako su jedini zajednički »institucionalni« doprinosi bili oni unutar projekta dvaju Zbornika hrvatskih seljaka ili nekoliko nastupa na organiziranim skupovima seljačkih pisaca i slikara, Miškina i Virius rijetko su predstavljani u komparativnim analizama, gdje bi se jasnije vidjele stilske, poetičke ili tematske sukladnosti njihovih umjetničkih ostvarenja, sličnosti političkih nazora i iste društvene okolnosti u kojima su djelovali. To je pomalo čudno s obzirom na niz podudarnih ili sličnih detalja iz njihovih života ili zajedničkim vrijednostima obilježenih stvaralačkih iskaza. Posljedica je to, kao što smo rekli, strogo izdvojenoga promatranja njihova lika i djela i naglašavanja onih odnosa s protagonistima naše međuratne političke i društvene scene na selu koji su, prema mišljenju kritike, na formiranje njihovih umjetničkih i političkih nazora i orijentacija imali presudnije uloge od međusobnih stimulativnih veza. Riječ je, možda i o predrasudi koja postoji prema mogućnosti »prijenosa« utjecaja s jednoga autodidakta na drugoga, kao da su releji mogući samo s »više« na »nižu« kulturu i kao da se intenzivna stvaralačka komunikacija i prijenos ideja ne mogu ostvariti – bez perpetuiranja autarkičnih odnosa – i na horizontalnoj razini.

Mikropovijesno bi istraživanje, dakako, pokazalo da prijenosi međusobnih iskustava u relacijama relativno zatvorene seoske zajednice mogu biti puno vrijedniji nego ih se obično percipira, ali bi nas slijeđenje tih postavki lako odvelo u širinu, prema nekim drugim pristupima.

Tema isprepletenih egzistencijalnih sudbina i stvaralačkih orijentacija dvojice značajnih protagonista naše međuratne »socijalne umjetnosti« (naivne umjetnosti, seljačke kulture) splet je, naravno, životnih okolnosti, društvenih uvjetovanosti i osobnih napora da se unutar jednog socijalnog, kulturnog i političkog pokreta te dvije stvaralačke individue realiziraju u svom punom humanističkom, etičkom i umjetničkom smislu. Rijetki su primjeri – ne samo u nas – da se unutar jedne relativno male, zatvorene i autarkične zajednice u isto vrijeme pojave dvije tako jake ličnosti, osobe koje u određenom povijesnom trenutku, usprkos teških okolnosti i socijalno-klasne deprivilegiranosti te svih ograničenja koje uvjetuje manjak obrazovanja, pružaju posve artikulirani, u pojedinim dijelovima i vrijednosno osobiti, umjetnički doprinosi i praksa živog, naprednog političkog aktivizma. U Đelekovcu se to dogodilo s pojavama seljačkog pisca i političkog tribuna Mihovila Pavleka Miškine i naivnog umjetnika i političkog aktivista Mirka Viriusa.

Binarne pozicije

Podudarnosti iz životopisa, fizičke i karakterne sličnosti, svjetonazorski principi i političke predilekcije, stvaralački putevi i orijentacije kao i ukupna vrijednosna slika njihovih radova i javnoga djelovanja daju nam za pravo za zaključak kako je riječ o jedinstvenom primjeru sudružništva i suputništva, o situaciji u kome se dva protagonista na javnoj sceni međusobno »nadopunjavaju« i svojim javnim djelovanjem i umjetničkim radom jedan drugoga stimuliraju. Pri tome je pozicija Miškine daleko složenija, a njegovo djelovanje eksponiranije i duže prisutno u javnosti, ali je – s druge strane – vrijednost i snaga Viriusovog umjetničkog rada ipak profiliranija.

Kako su obojica u svojoj umjetničkoj praksi često, ali ne i uvijek, pobornici i nositelji socijalno angažirane umjetnosti i kritički usmjereni protiv vladajućih idejnih i političkih odnosa, postoji uvjerenje da je njihov umjetnički rad samo produžetak političkog angažmana, da je u izravnoj funkciji ideologije i političke prakse te da je riječ o transferu ideja iz jednoga područja ljudske djelatnosti u drugo. Po takvoj kvalifikaciji, njihove su političke ideje i društveni nazori, pa i svjetonazor, odredile sadržaj, profil i karakter njihove umjetnosti, što znači da je umjetnički rad predstavljao samo transmisiju iz jednoga vrijednosnog sustava u drugi. Naše je uvjerenje da su njihova karakterna i moralna svojstva, istinoljubivost i poštenje, iskrenost i nepotkupljivost one vrijednosti koje su tek predodredile spominjani karakter i intencionalna svojstva umjetničkog govora. Dakle, umjetnički jezik i narativ koji formiraju ne proizlaze iz političkog polja – koje je uvijek neupitno, pa i obvezujuće – nego iz nesigurne, sumnjama prožete i kritički nastrojene osobnosti. Ako je dobar dio radova socijalne umjetnosti i socijalne literature najprije slijedio programske smjernice doktrinarnih političkih teza, a tek onda možda i upute vlastita srca i sadržaje vlastitih misli onda se, nasuprot tome, za Miškinu i Viriusa može reći da su autentični glas sela, glas lišen potrebe i obaveze da njegov sadržaj upregne u neka viša, funkcionalno-utilitaristička kola.

Etička ispravnost i nedoktrinarnost nisu, dakako, jamstvo literarne i umjetničke vrijednosti. No, one su pretpostavka, a katkada i brana da se politički tendenciozni zadatak socijalne umjetnosti ne ostvari kao tobože autentični zahtjev osjetljivog stvaralačkog bića.

Miškina i Virius nisu se istovremeno pojavili na javnoj sceni niti je intenzitet njihove javne prisutnosti bio isti: Miškina je, u svakom slučaju, bio eksponiranija osoba, posebno nakon poznate »interpelacije« u beogradskoj Narodnoj skupštini 1926. godine, a u povodu navodno subverzivog karaktera knjige Za svojom zvijezdom te u drugoj polovici tridesetih godina kada postaje tribun i narodni zastupnik. No, mnoge druge biografske, karakterne i stvaralačke osobine bile su frapantno podudarne.

Mihovil Pavlek rođen je u Đelekovcu 24. rujna 1887., od oca Valenta i majke Ane, rođene Đurec. Imao je još dvije sestre. Rano djetinjstvo proveo je u kući majčinih roditelja, u današnjoj Miškininoj ulici, nasuprot svojoj rodnoj kući: ta »stara hiža« pokrivena slamom, imala je otvoreno ognjište u najvećoj sobi, u kojoj je »u isto vrijeme živjelo, radilo i spavalo pet oženjenih parova i u kojoj je umrlo sedamnaestoro djece«.1) Miškina je pučku školu upisao 1893. godine i završio pet razreda.

Slične okolnosti mogu se vezati i uz biografiju Mirka Viriusa. On je rođen 28. listopada 1889. godine, od oca Ivana i majke Marije, rođene Rašan. Mirko ili Imbra, kako su ga zvali, bio je četvrto od petoro djece. Rodna kuća bila je u istoj ulici kao i Miškinina, uvjeti života bili su obojici vrlo slični, a sigurno je da su ih u djetinjstvu vezivale zajedničke igre, druženja i obaveze, te odlazak i dolazak iz pučke škole, koju je Virius upisao 1896. godine.

Miškina se oženio već 1906. godine s petnaestogodišnjom Marijom Varga i s njom imao sedmoro djece, tri sina i četvoro kćeri. Jedna od njih, Dragica, poginula je u partizanima.

Virius se oženio tek 1918. godine, s ratnom udovicom s dvoje djece Cecilijom Kadija, rođenom Pepelko. Zajedno su još imali kćer i tri sina, od kojih je najmlađi, Tomo, poginuo u NOB-u.

Miškina je mobiliziran odmah na početku 1. svjetskog rata, srećom ne na prvu liniju fronta, nego u Bjelovar i kasnije u Vinkovce. Kao antimilitarist uskoro se sukobio s pretpostavljenima, pa je dio rata proveo i u zatvoru, te – zbog bolesti – ponovno u Bjelovaru. Iz vojske je otpušten tek pred kraj rata.

Virius je također mobiliziran u prvim danima vojne te je ubrzo prebačen na Galicijski front, gdje je zarobljen te interniran u Kijev, Harkov i Jekaterinoslav. Ondje radi u željezari sve do kraja rata, kada se vraća najprije u Zagreb, a potom u Đelekovec.

Podudarnost biografskih detalja iz mladosti poklapa se nažalost i u konačnim životnim sudbinama. Miškina je, nakon više neuspjelih pritisaka da se javno opredijeli za ustaški pokret bio uhapšen i sproveden u Jasenovac i Novu Gradišku, gdje je likvidiran, vjerojatno u lipnju 1942. godine. Mirko Virius uhapšen je u ožujku 1943. godine i s grupom od tridesetak suseljana otpremljen u koprivnički zatvor te u Križevce, a odatle u sabirni logor u Zemunu, gdje je krajem svibnja umro od posljedica žutice i infarkta.

Mada postoje podaci o Miškininim tekstovima koje je napisao oko 1910. godine, sigurno je tek da je njegov prvi članak (Uspomeni dra Antuna Radića) objavljen 1919. godine. Poslije toga kontinuirano je, sve do početka 2. svjetskog rata tiskao političke članke, priče i pjesme, a povremeno i knjige i brošure. Posebno intenzivnu publicističku djelatnost razvio je tridesetih godina, s tim da su na kraju toga desetljeća, prevladavali politički članci, novinski intervjui i polemike.

Viriusovi crtački počeci zabilježeni su u razdoblju ruskoga zarobljeništva, gdje je – prema zapisima u autobiografiji2) – »nekoliko puta crtao događaje koji su se događali u tvornici«. No, poslije povratka nije crtao sve do 1936. godine kada je, baš na Miškininu zamolbu, načinio nekoliko crteža za Zbornik hrvatskih seljaka, koje je pokrenuo Ivan Sabolić iz Peteranca. Viriusova intenzivna umjetnička aktivnost intenzivno traje samo do 1939. godine, kada iznenada – u razdoblju svoje stilske i tehničke stabilizacije i autorske afirmacije – prestaje slikati, ostavivši iza sebe ipak respektabilan opus od skoro 200 crteža i slika.

Uspoređujući ličnosti Mihovila Pavleka Miškine i Mirka Viriusa i nalazeći niz činjenica koje njihov život i rad mogu okarakterizirati kao suputnički i razmotriti ih u binarnim relacijama, dolazimo i do njihovih fizičkih pojava, odnosno sličnosti u fizičkoj konstituciji. Kako su bili istih godina te su sličnosti bile još više komparatibilne: obojica su bili nižega rasta, slabije fizičke konstitucije, suhonjava lica, visoka čela, s malenim škiljavim očima načetim razornim djelovanjem trahoma.

Postoji niz zapisa prijatelja i poznanika i literarnih opisa, u kojima se zapravo krije skicirani vlastiti lik, kao i zapažanja o naravi i karakternim svojstvima te dvojice đelekovečkih seljaka – književnika i umjetnika. U svim opisima o Miškini se govori kao o otvorenoj, empatičnoj osobi, zagovorniku pravde i ljubavi prema svim ljudima, vatrenom borcu za dostojanstveniji život seljaka, buntovnom tribunu koji jasno razlikuje istinu od laži, čovjeku koji svaki slobodni trenutak koristi za čitanje i pisanje. Premda u početku »tih i mučaljiv«3), kako je literarizirajući, u jednoj noveli opisao zapravo samoga sebe, kasnije je postao glasan, polemičan, pravi narodni tribun, ali uvijek zagovornik miroljubivih odnosa, istinski vjernik, ali antiklerikalac, aktivni i operativni političar koji je na početku 2. svjetskog rata usmjerio jedno krilo Hrvatske seljačke stranke na otpor prema ustaškom pokretu, zbog čega je i nastradao u logoru. Kao knjževnik pripadao je širokom pokretu socijalne literature, ali onoj skupini kojoj socijalna tendencioznost nije bila doktrinarna nego je proizlazila iz živoga iskustva i nastajala kao unutarnja potreba za literarnim angažmanom. U širem smislu pak njegovo je pjesništvo i književna riječ dio onoga vala »seljačke kulture« koja je tridesetih godina, pod okriljem HSS-a i u organizaciji njezinih razgranatih društava, nastojala selo učiniti samosvjesnim duhovnim faktorom: no Miškinina literatura nije dekorativno-prigodničarska apologija seljačkog života nego – kako glasi i jedna od njegovih knjiga – autentični »krik sela«.

O Viriusu postoje slična zapažanja: poznanici i svjedoci pamtili su ga kao omalena seljaka isušena lica sa škiljavim očima, izuzetno pažljivog i senzibilnog čovjeka, visokih moralnih principa i izrazite socijalne osviještenosti. Opisujući ga kao »čovjeka skromna, čista, nenametljiva i naoružana onim jednostavnim seljačkim poštenjem« njegov prijatelj Franjo Mraz4) naglašava upravo potonju karakteristiku i ističe Viriusovu maksimu da neće lagati o svojim poteškoćama i o teškome životu oko sebe nego da će povezanost moralnog i umjetničkog stava uvijek smatrati osnovnim smislom svoga djelovanja.

Sudionici i akteri iste scene

Pripovijest o Miškini i Viriusu i o podudarnosti njihovih životnih putova, političkih uvjerenja i umjetničkih iskaza istovremeno je i priča o složenim društvenim odnosima, duhovnim vrijednostima, idejnim opredjeljenjima i kulturnim dosezima koji su postojali u onodobnom hrvatskom društvu, posebno na hrvatskom selu, a u specifičnoj, složenoj, bogatoj i burnoj manifestaciji i u podravskom selu. Štoviše, može se reći kako je Podravina u tridesetim godinama 20. stoljeća bila u nekim područjima u središtu političke i kulturne aktivizacije Hrvatske, bilo tako što su u njoj djelovali neki od najznačajnijih protagonista te obnove, bilo da su podravsko selo i njegove socijalne i idejne prilike poslužile kao tematski izvor, duhovni resurs ili društvena baza za političku, kulturnu ili umjetničku akciju, bilo da su se opće političke okolnosti drastično lomile, ponajčešće u krvavom »žrvnju državnog terora«5), što je odudaralo od stereotipa o idiličnoj i mirnoj Podravini radišnih ljudi nezainteresiranih za politiku i povijesne odnose.

Već će samo nabrajanje pojava, događaja i tendencija pokazati koliko je unutar dvadesetak godina djelovanja Miškine, a posebno u drugoj polovici tridesetih godina, u vrijeme posvemašnje »dinamizacije« javne scene u Podravini i paralelnog djelovanja Miškine i Viriusa, bilo niz pojava koje su odredile povijesne, društvene, političke i umjetničke tokove ne samo na ovome uskome području nego i u Hrvatskoj, pa i u tadašnjoj monarhističkoj Jugoslaviji. Na političkom planu to su događaji nakon skupštinskog atentata na Radića i drugove 1928. godine, šestosiječanjska diktatura 1929. godine i pojačavanje represivnih mjera, raspuštanje HSS-a iste godine, osnivanje logora na Janka Pusti u Mađarskoj, nekoliko kilometara od Đelekovca, gdje su ustaše uvježbavali terorističke akcije, svjetska ekonomska kriza, atentat na Aleksandra, postupno buđenje političkog života, aktivizacija HSS-a, stvaranje tzv. hrvatskog nacionalnog pokreta, osnivanje Banovine Hrvatske 1939. godine, početak 2. svjetskog rata, raspad Jugoslavije te formiranje NDH 1941. godine.

Na društvenom i kulturnom planu, u vrijeme o kojemu govorimo i u prostoru kojim se bavimo niz je pojava, događaja i situacija čije je značenje daleko od lokalnog, a u mnogima od njih sadržaj i karakter određuju upravo Miškina i Virius. To su pojava ili pokret socijalne literature, s jasnim političkim i ideološkim ishodištem, u većem dijelu i ortodoksnog karaktera i utilitarne svrhe te, u neku ruku, likovni derivat toga pokreta, koji s Grupom Zemlja i s pojavom Hlebinske škole naivaca zadobija autonomno značenje i izrazitu vrijednosnu profilaciju.

Ovdje su još i pojave značajnih edicija, poput dvaju Zbornika hrvatskih seljaka, 1. izložba hrvatskih seljaka, niz zajedničkih nastupa seljaka slikara i književnika u Hrvatskoj i Srbiji, Krležin tekst u Hegedušićevoj mapi Podravski motivi, koji otvara tzv. sukob na ljevici, jasno ističući autonomnost umjetničkog rada. Osim toga, u Podravini (posebno u selima Đelekovec i Peteranec) četvrta decenija u znaku je snažne društveno-kulturne inicijative preko organizacija Seljačke sloge i Gospodarske sloge, pa rad tzv. Pučkih sveučilišta (predavanja, tečajevi, amaterska kazališta), dobro opskrbljenih seoskih knjižnica, mnogobrojnih esperantskih društava koja su širila ideje bratstva i internacionalizma, itd.

Sve je to pripomoglo da i političke snage, prije svega HSS, kao politička dominanta na području Podravine, ali i cijele Hrvatske, evoluiraju prema otvaranju dugo vremena zatomljene i autarkične seljačke zajednice.

Mihovil Pavlek Miškina bio je neusmnjivo jedan od važnijih pokretača toga otvaranja, a Mirko Virius autentični rezultat te političke, duhovne i kulturne transformacije. Zajedničko spominjanje nesumnjovo implicira i pitanja vrednovanja njihovih radova, pa i usporedbu njihova opusa ili pojedinih dijelova tih cjelina, bez obzira što je riječ o različitim stvaralačkim disciplinama.

Miškina i Virius izvorni su interpreti seljačkog života, a većinu motiva kojima se bave preuzeli su iz svoga neposrednog okružja. Međutim, njihovi radovi ne donose toliko objektivnu kroniku sela koliko im je stalo do subjektivne refleksije. Polazeći od stvarnih događaja, konkretnih lokacija i živih ljudi oni su tim slikama nastojali dati šire značenje, pa i stanovitu poučnu notu. Kako obojica polaze od osobnih, pa i intimnih slika iz svojih obiteljskih života, učinak koji proizvode njihovi radovi nije usmjeren samo na neutralnu kritičku objekciju nego su i svojevrsni solilokvij, u kojemu se – nekada otvoreno, nekada suspregnuto – načinju mnoga od intimnih, etičkih i socijalnih pitanja. Gotovo sve što rade realiziraju zato što postoji jaka unutarnja nužnost: da tako ne rade ogriješili bi se o vlastiti moralni imperativ.

Miškina i Virius u svojim radovima, dakle, ne samo da opisuju socijalnu zbilju nego i upisuju vlastiti doživljajnu, saznajnu i osjećajnu energiju. Međutim, Viriusovo djelo sadrži, po našem mišljenju, još i jednu dodatnu vrijednost: u strukturu materije, u njezini sadržaj utkana je slikareva duša, srh njegove ličnosti. Kada kritičar Bašičević u jednome tekstu piše o »okorjeloj epidermi«, o »gorčini«, o »namazu napunjenom nepoznatom materijom« time naglašava važnost Viriusove forme, ali ne kao neutralne materije nego materije koja je u stilotvornoj funkciji, u funkciji metajezika.

Viriusovo djelo odlikuje, posebno tamo gdje joj je narativna komponenta sužena i gdje dominira introspektivna analiza ličnosti, dodatna vrijednosna snaga, koja čak dopušta kvalifikacije remek-djela naše socijalne umjetnosti i naivnog slikarstva.

Djelovanje na zajedničkim projektima

Izravna suradnja Miškine i Viriusa i zajednički rad na konkretnim umjetničkim zadacima započeli su 1935. godine kada je Ivan Sabolić, ambiciozni mladi seljak iz nedalekog Peteranca6), počeo prikupljati radove za Zbornik hrvatskih seljaka. Trebala je to biti publikacija koja će prvi puta okupiti hrvatske seljake stvaratelje, one koji u slobodno vrijeme pišu prozu i poeziju ili crtaju i slikaju, bez obzira da li su im radovi do tada objavljivani ili su autori, usprkos stanovitoj kvaliteti njihovih radova, potpuno anonimni. Potonji slučaj bio je i s Viriusom: njega je, na Sabolićevu molbu za pomoć oko pronalaženja novih imena, animirao Miškina, koji se sjetio da mu je susjed, prijatelj, vršnjak i stranački drug pričao o svojim crtačkim pokušajima za vrijeme ruskoga zarobljeništva, a možda je vidio i neke kasnije Viriusove crtarije. Da bi ga stimulirao za rad Miškina mu je predložio da teme pronađe u njegovoj knjizi pripovjedaka Trakavica. Dio ovih novih crteža, koji su bili pripremljeni za Zbornik Virius je izložio na 1. izložbi hrvatskih seljaka u zagrebačkoj Galeriji Urlich (18 – 30.5.1936.), kamo je dospio zahvaljujući upravo preporuci Miškine i Franje Gažija. Na izložbi su, naime, trebali izlagati samo Ivan Generalić i Franjo Mraz, ali je njihovom intervencijom uvršten i Virius: no, kako je skromni katalog već bio pripremljen Viriusovo sudjelovanje nije registrirano u publikaciji.

Budući jeTrakavica vrlo brzo rasprodata Miškina je namjeravao ponoviti izdanje, ali ovaj puta uz Viriusove ilustracije. Doista, u ostavštini je pronađeno 15 crteža koji doslovno opisuju neke od scena i situacija iz pojedinih pripovjedaka ili su inspirirani duhom i karakterom tih pripovjedaka.

Naslovnu pripovjestTrakavica ilustrira crtež Prevrnuti voz, tuš na papiru, veličine 29,5x39,5 cm, iz 1936. godine, vlasništvo Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti iz Zagreba. Na njoj je prikazana scena netom što se Đuka Prelec, razočarani, iznemogli i sebični pedesetogodišnji seljak, prevrnuo s kolima punim sijena i kada su mu dvojica pridošlih pomogla da sijeno ponovno natovari. Opis vrućega ljetnog dana iz Miškinine pripovjetke Virius je nastojao izravno prenijeti, čak i izrazito lirsku sekvencu poput ove: »A ona žarka, svijetla kugla, što se vukla po nebeskom svodu, uprla je dolje svoju svijetlu zjenicu pa kao da nije na livadi vidjela svaku travčicu i osušila joj srce, htjela je još i ovdje orgijati, prije nego se sakrije u sjenik«.

Crtež Krt, tuš na papiru, 29,5x39,5 cm, iz 1937. godine, ilustracija je istoimene priče, a prikazuje neku livadu kraj potoka, prošaranu krtičnjacima i puteljak koji preko mosta vodi do sela u daljini.

U pripovjetci Naša stara kobila Miškina piše o svom starom konju koji je jednom, kada ga je gazda preforsirao u radu, odbio vući drljače. Tu metaforu o trpljenju i kritiku ljudske pasivnosti, Miškina je ovako opisao: »Mislio sam kako konj, premda je nijemo nerazumno živinče, hoće i zahtijeva neki red i traži pravicu. Osjeća, nekako instinktivno osjeća, da ga ne bi smio nitko, pa ni njegov gospodar, tjerati gladnog, ni milom, a kamoli bičem. I u takvim mislima dođe mi često pred oči čovjek. I mislim: koliki gladni, goli i bosi, a često još i bijeni, rade, privređuju kruh za druge; koliki stvaraju kulturu i civilizaciju, što je uživaju siti i pijani? I na sve to šute. Nemaju ni toliko svijesti, ni toliko ponosa, ni toliko snage, kao ona naša stara kobila«. Na crtežu Na polju (Naša stara kobila) iz 1936. godine, zanimljiv je i prikaz seljaka na polju, jer je riječ o prilično realističkom portretu samoga Miškine.

Ilustracija u tušu za pripovijest Guske je izgubljena, ali je Virius u isto vrijeme načinio i akvareliranu varijantu (43,6x61,5 cm, iz 1936. godine, koji se danas čuva u Hrvatskom muzeju naivne umjetnosti). Riječ je o prizoru neposredno nakon što je jureći automobil pregazio jato gusaka u prašnjavoj seoskoj ulici, a koji je Miškina ovako opisao: »Nedugo zatim pojavila se na tom mjestu visoka suha ženska prikaza, koja je čas vikala, čas plakala, čas objema podignutim mršavim rukama prijetila praznoj cesti, telegrafskim stupovima i u pregaču sabirala razvučena guščja crijeva«.

Bolesnik je jedna od najboljih Miškininih pripovijetki, sumorna priča koja varira opće socijalno-zdravstveno stanje na selu, ali je sigurno inspirirana i osobnom tragedijom, smrću kćeri Ružice. U njoj je i odlomak koji govori o čovjekovom osjećaju između očaja i nade, s literarnim stilom koji varira između tvrdog realizma i lirskog zanosa: »U sobi je nastao vrisak. Čuo se plač. Svijetlo svjetiljke zaplamsalo je jače, a blagi povjetarac koji se dotle igrao kestenovim lišćem ispred kuće, poskakivao cestom, donio je od nekud snažan miris cvijeća, što se rasplelo kao kite na jabučnim i kruškovim granama, željno oplodnje«. Tuš na papiru Bez naslova, 30x33,5 cm, iz 1936. godine, prikazuje skromni interijer seljačke kuće, s bolesnikom na krevetu i sa ženom koja sjedi i guli jabuke vjerojatno je rađen po motivu opisane Miškinine pripovijesti.

Uz novelu Potkova vezan je istoimeni crtež iz 1936. godine, a prikazuje trenutak kada su žandari zaustavili kola Joze Perića, ubilježili ga i podnijeli prijavu zato što je, zbog otpale potkove, vozio lijevom, još nepošljunčanom cestom.

Pripovijetka Granje i istoimeni crtež iz 1936. godine kritika je još jednoga od besmislenih zakonskih odredaba: priča potvrđuje majstorstvo Miškinine dijaloške forme dok crtež posvjedočuje Viriusov smisao za variranje funkcionalnih i dekorativnih grafičkih odnosa.

Ilustracija za pripovijetku Kad netko treba radnika vjerojatno je crtež Metla, iz 1936. godine, danas u Muzeju grada Koprivnice (donacija dr. Hrvoja Neimarevića za hlebinsku Galeriju), crtež koji vjerno vizualizira slijedeći pasus iz Miškinine pripovijesti: »Metlee, Metlee! Kupite metle – vikao bi svake nedjelje u selu, a i u okolini, poznati metlar Fizeš, neobično debele i okrugle glave, izbočenih ličnih kostiju, tupog, natrag zabačenog čela, ispod kojega su kroz rijetke trepavice gledale u svijet dva žuta, naivna, skoro djetinjska oka tako milo, da mu čovjek nije mogao odoljeti ni odbiti ga, kada je što zamolio«.

Motivi sajmova, a posebno velikoga, godišnjeg sajma bili su česti u slikara Zemlje, a poslije i u naivnih slikara svih generacija, sve do najnovijih vremena. Od Hegedušića i Detonija, preko Generalića i Viriusa do Večenaja ili Gažija taj je motiv bio omiljen, prije svega zbog njegove socijalne dimenzije i, ako je riječ o čestim motivima sajmova u Koprivnici, radi specifičnog preplitanja ruralnih i urbanih motiva i detalja. Uz pripovijetku Godišnji sajam može se vjerojatno vezati Viriusov tuš na papiru Prodaja zelja, iz 1936. godine, koji ne ilsutrira priču nego daje atmosferu sajamske gužve i socijalne slojevitosti. Na temelju toga crteža nastala je 1939. godine i jedna od najboljih Viriusovih slika, ulje na platnu Sajam u Koprivnici, inspiriran Hegedušićevskim radovima na tu temu, uz posebno i slobodno variranje njegovih karakterističnih likova.

Novelu Dvije smrti Virius je ilustrirao scenom izvlačenja uginulog konja iz jame, neposredno prije nego što je Grga Matić, glavni lik Miškinine pripovjetke, doživo nesreću, dok je novelu Bijeg vjerojatno pratio crtež vršidbe žita iz 1936. godine (danas izgubljen), koji je dvije godine kasnije objavljen u kalendaru Gospodarske sloge, kao ilustracija Miškinine crtice Vršenje.

Pripovijetku Zemlja najvjerojatnije prati crtež koji je inventiran u fundusu HMNU u Zagrebu pod nazivom Bijeg: riječ je, po svoj prilici, o krivom imenovanju, taj crtež može biti vezan samo uz prizor iz advokatske kancelarije opisan u spomenutoj Miškininoj noveli.

Mada Miškina u pripovjetci U jesen samo usput spominje ovrhu, crtež Egzekucija vjerojatno je njome inspiriran, kao što se i Viriusov tuš na papiru Žeteoci iz 1937. godine poziva na jedan usputni opis iz pripovijetke Još nije sve propalo: »Po svem polju, gdje je bilo zasijanog žita, u razgaljenim košuljama, opaljeni od sunca, mokri od znoja, – kosili su kosci žito! Muževi su kosili, žene pobirale otkose u snopove, drugi ih vezali, a neki odmah nastavljali u kućice ili križeve. Tek katkad stao bi koji, toliko da otare znoj sa čela, odakle je utrtim stazama dolazio u izmučene oči, koje su i onako već bile dosta upaljene i neispavane!«

Kao što je većina pripovjedaka i crtica Pavleka Miškine inspirirana stvarnim osobama tako i pripovijetka Naprijed priča o njegovom sinu Večeslavu, koji se bori s mećavom i s vjetrom na putu u školu, ali ide samo naprijed, simbolički opisujući i vlastiti životni credo, načelo kojim se cijeli život – usprkos dilemama i privremenim zastojima vodio ovaj seljački pisac i tribun. Virius je opis tegobnoga puta gimnazijalčića Ilije Perinovića u obližnji grad u školu preveo u jednostavan, naracije lišen i detalja oslobođen crtež, u likovnu metaforu osame i u simbol čovjekove borbe.

Viriusovi crteži za Trakavicu nastali su pretežno 1936. godine i odslikavaju i njegovu početničku borbu za ovladavanjem elementarnim likovnim jezikom. Zato su one bliže »seoskom amaterizmu« nego artikuliranoj formi naivne umjetnosti. Međutim, usprkos crtežu izrazito opisnog karaktera, tvrdoj i nezgrapnoj liniji, nespretnoj modelaciji, nagomilavanju i permutaciji detalja ti su radovi već svjedočili Viriusov talenat i snagu koja će se – najviše zahvaljujući pažljivoj didaktici učitelja i slikara Petra Franjića7), potpuno osloboditi već krajem 1937. godine, a zablistati 1938/39. godine.

Iz toga početnoga razdoblja je i često citirani i reproducirani Viriusov portret Miškine, pa recimo i o njemu riječ-dvije. Prvo, ne stoji često ponavljana tvrdnja da je taj rad iz 1940. godine, nego je njegova pouzdana datacija 1936. godina. Crtež je nastao u kompletu sa ilustracijama po motivima iz Trakavice, vjerojatno za naslovnu stranicu buduće knjige, a kombinacija je dvaju metoda i stila rada: tijelo od pasa do glave izvedeno je tipičnim početničkim crtežom, nespretnoga komponiranja i nezgrapne modelacije, a glava realističnom preslikom fotografskog portreta sa ovitka Trakavice. Kako je tu metodu svođenja na elementarne crno-bijele odnose u svome radu primjenjivao njegov mentor Franjić, crtež je sigurno nastao pod njegovim utjecajem, a možda i uz njegovu neposrednu pomoć. Stoga taj rad doista ima samo dokumentarnu važnost.


____________________

1)1 U Miškininom Životopisu, Zbornik hrvatskih seljaka 1, Zagreb, 1936, 107.

2) Mirko Virius: Životopis, Zbornik hrvatskih seljaka 1, Zagreb, 1936.

3) Miškina: Pravi čovjek, Slobodni dom, XIV, br.13, 1.6.1920, 25.

4)4 Franjo Mraz: predgovor u katalogu Posmrtna izložba seljačkog slikara Mirka Viriusa, Muzej grada Koprivnice, 1954.

5)5 Vidi Željko Krušelj: U žrvnju državnog terora i ustaškog terorizma, Koprivnica, 2001.

6)6 Ivan Sabolić (Peteranec, 1913. – Velberg, Njemačka, 1988.), seljačko dijete koji je pripovjetke i zapise počeo objavljivati već sa 20 godina, a u svojoj 22. godini pokrenuo je Zbornik hrvatskih seljaka te knjižnicu Selo govori, koje je objavilo Zbornik i pet drugih knjiga iz seljačkog života. U drugoj polovici tridesetih godina organizirao je pet izložbi hrvatskih seljaka slikara (dvije u Zagrebu, te po jednu u Karlovcu, Varaždinu i Beogradu) s predavanjima. Tiskao je i knjigu vlastitih novela Selo Belovec, a radio je i angažirane foto-montaže i fotografije. Jedan je od najvažnijih protagonista kulturnog pokreta na selu tridesetih godina.

7)7 Petar Franjić (Gola, 1904. – Zagreb, 1987.), seoski učitelj koji je najdulje radio u Peterancu (od 1928. do 1941.) i tom selu donio kulturno-društvenu preobrazbu. Počeo je studirati na Akademiji u Zagrebu, surađivao je s Krstom Hegedušićem, izradio je seriju angažiranih crteža te sudjelovao kao gost na 5. izložbi Zemlje 1934. godine. Bio je mentor Franji Mrazu i, posebno, Mirku Viriusu. Poslije 2. svjetskog rata intenzivno je slikao. Retrospektivna izložba održana je u Galeriji Koprivnica 1978. godine.