Ljubav u doba mržnje

Kada se u istom romanu tematiziraju povratak u zavičaj, obračun s obiteljskim nasljeđem i rasplamsavanje nerealizirane mladenačke ljubavi, i sve se to odvija u vrijeme početka »bratoubilačkog rata« te presudnih političkih i društvenih promjena, rezultat može biti jedino istovremeno napet i dinamičan te društveno-kritičan i intimni roman, kakav je upravo Otac od bronce Gorana Tribusona. Svemu tome potrebno je, dakako, dodati i autorov fini smisao za humor te obilje referenci na književnost, film i (popularnu) glazbu, a povrh svega odlično vođenje radnje, odnosno već dokazanu pripovjedačku umješnost ovoga plodnog suvremenog hrvatskog klasika. Odmah na početku treba spomenuti možda još i autentično, nestereotipno prikazivanje složenog društvenog konteksta početka Domovinskog rata u Hrvatskoj te uvjerljivu izgradnju ne samo glavnih, nego i velikog broja sporednih likova, od kojih dobar dio predstavlja upravo tipične pojave tog dramatičnog vremena.

Za ovakvo gotovo nabrajanje spomenutih obilježja najnovijeg Tribusonova romana na početku ovog osvrta odlučio sam se zapravo zbog toga što niti sam nisam bio na čisto sa čime krenuti, odnosno što od svega pobrojanog ostavlja najveći dojam. Složen je to i opsežan roman kojem se, dakle, može pristupiti s različitih strana, no razmišljajući koja bi to bila moja strana, odlučio sam se, ustvari, za ukupnost svega zato što je upravo povezanost tih različitih aspekata ostavila na mene najveći dojam.

Odlasci i povratci

Roman počinje povratkom Žaka Kralja iz Beča u neimenovani rodni grad, iz kojeg je izbivao posljednjih desetak godina. Sve to doznajemo od njega samog, koji priču koju nam predstavlja naziva »osobnom historijom«. Kao i sam pripovjedač, možemo se i mi odmah ironijski obazreti na njegovo ime, koje nije Jacques ili kako slično, nego baš Žak, i to zahvaljujući nespretnosti oca, kojega ionako ne voli ali zbog mnogo dramatičnijih razloga, a i prezime mu je često izazivalo podsmjeh, pogotovo kada se u gimnaziji družio s (Perom) Vitezom i (Slavkom) Knezom, čineći tako s njima plemenitaški gimnazijski trijumvirat. No, pripovjedačevi problemi daleko su složeniji od dosjetki povezanih s njegovim imenom i prezimenom. Naime, u neimenovani kontinentalni grad, čiji opisi u romanu po mnogočemu odgovaraju Tribusonovu rodnom Bjelovaru, Žak se vraća zbog očeve smrti, točnije zbog pogreba, i to više kako bi umirio tetu Vukicu koju bi strašno povrijedilo da se nije pojavio, nego radi vlastite potrebe da se oprosti s ocem. S njime se, naime, oprostio još prije dvadesetak godina otkako nije razgovarao s njim.

Žakov otac Nikola, koga su svi zvali Kolja, bio je »partijski moćnik i partizanski veteran«, kako ga je Žak doživljavao, što je bilo u potpunoj suprotnosti sa Žakovim slobodarskim, antiratnim, apatridskim duhom. Žaka je posebno progonila misao da je otac, kao i svi ratni pobjednici, ubijao gubitnike, nerijetko i nevine, te s njime nikako nije pronalazio zajednički jezik. Za Žaka je svaki rat, pa i onaj Domovinski koji se upravo razbuktavao, »prijevara«, te ga više od toga tko će pobijediti zanima kako će taj netko pobijediti. Osim takvih različitih idejnih pozicija, odnosno takvom Žakovu doživljavanju svojeg oca, razdoru između oca i sina pridonijela je i činjenica da se otac nakon ženine smrti, koja se slučajno ili ne podudarala i s povlačenjem sa svih partijskih pozicija, bio povukao u sebe, nerijetko se odajući i alkoholu, ostavljajući dojam da mu više nije stalo do sina.

U svakom slučaju, Žakov plan bio je prisustvovati sprovodu, biti kratko uz tetu Vukicu, koja mu je nakon majčine smrti, kada je bio tek u ranim dvadesetima (sada je u četrdesetima), gotovo postala druga majka, i vratiti se u Beč, gdje se bavio pranjem novca, solidno zarađujući. No, taj se plan izjalovio zato što se neplanirano upleo u društvene, ali i intimne zavrzlame, odnosno pokazalo se da se ne može doći u zavičaj i baš samo tako otići. Pripovjedač i sam rezonira o tome je li zapravo prije desetak godina trebao otići, odnosno je li se sada, koliko god kratko planirao ostati, uopće trebao vratiti: »Možda su i odlasci kao i povratci zapravo točke od kojih nam se nekako zavrti u glavi, pa ne znamo zaključiti jesmo li postupili ispravno, ili smo sve upropastili, uradivši onako kako nije valjalo«.

Kao što sam spomenuo, radnja romana smještena je u početak Domovinskog rata, točnije u 1991. godinu. Iako je njegov rodni grad »spadao u mirnija područja, jer je bio udaljen od vrućih srpskih enklava«, sve češće čuju se udaljene detonacije te je ratno ludilo zahvatilo brojne mještane. Tako su učestali neformalni sukobi između Hrvata i Srba kojih ima u gradu, a osnivaju se i neformalne ratne grupacije. Zadojen demagogijom lokalnog ratnog profitera Darija Mrđena, koji je bio pristašom i bivšeg režima, u jednu takvu naivno se odlučio uključiti i spomenuti Žakov gimnazijski prijatelj Pero Vitez. No, poslije gotovo pogubnog otriježnjenja odustaje od toga. Okretanje kaputa brojnih dotadašnjih pristaša prijašnjeg režima prikazano je i kroz brojne druge likove, od predstavnika gradske vlasti i policije, preko dojučerašnjih obiteljskih prijatelja i susjeda, do slavnog kipara, akademikaValića, koji je u vrijeme kada je to bilo poželjno izrađivao monumentalne spomenike narodnim herojima, među ostalima i onaj posvećen partizanskom pokretu u lokalnom parku, uzevši za model upravo Kolju pa su svi i mislili da je to njegov spomenik, a sada je postao »modernist posvećen apstraktnim oblicima«.

Osim grotesknog pogreba, na kojem jedva da se itko pojavio jer nije bilo poželjno davati posljednju počast heroju bivšeg režima, te još grotesknijih karmina, na kojima su se pak pojavili samo oni željni besplatnog jela i pića, događaj koji je bio svojevrsni okidač zapleta u romanu je razaranje bombom spomenutog Koljinog spomenika u parku, nakon čega se, želeći dobiti komad oca od bronce, Žak s jedne strane zapetljao u složene lokalne društvene odnose, a s druge strane u odnos s mladenačkom tlapnjom Almom Horvat. Naime, iako su u mladosti bili bliski prijatelji, pa gotovo i više toga, Žak i Alma izgubili su povezanost njegovim odlaskom u vojsku. Nakon niza nesporazuma i nesretnih okolnosti Alma se udala za lokalnog bogataša i pričuvnog satnika Mikija Tomca, a i Žak se poslije oženio, ali i ubrzo razveo, te se otisnuo u Beč tražeći novi početak. Vrativši se u rodni grad sve ono što je htio ostaviti odlaskom u Beč sada kao da se jedno za drugim budilo, a vrhunac je postiglo kada se nikada realizirana ljubav s Almom posve razbuktala.

»Meki laneni azil« i bog Hermes

Narativna linija koja prati Žakovu i Alminu ljubavnu vezu intenzivnije započinje tek na trećini romana, no zato na opis njihove strastvene ljubavne veze, ali i njezinu pretpovijest, otpada gotovo cijela druga trećina romana. Poslije opisa povratka u zavičaj te osobnog i društvenog nereda koji tamo zatječe, roman pomalo, dakle, od tog mjesta skreće u sentimentalnije vode. »Voljela bih kad bismo čitav ostatak života mogli provesti u izolaciji i zaboravu ispod ovih pokrivača«, govori Alma Žaku u trenucima prije osobnog i društvenog klimaksa koji će utjecati ne samo na njihovu vezu, nego i njihove živote u cijelosti, na što Žak rezonira: »I ja sam znao da je taj meki laneni azil čak ljepši i od bečkoga, bez ikakvog rata, bez glupih obaveza i ružnoće koju nam nameću drugi«.

No, prilikom opisa vlastite konačno dočekane ljubavne veze s Almom pripovjedač ne zapada u melodramatičnost, štoviše svjestan je da »ljubavi kroz koje prolazimo nisu poput provincijske ambulante koja miriše po dezinfekcijskim sredstvima... U njima kao da je sve vrijeme prisutan jedan od onih starih antičkih bogova, Hermes ili možda Prijap, ili čak Min, kome se, iako mumificiranom, jasno vidi golemi falos, uglavnom neki pravi paganski bog iz svečanih ophoda, koji bi sve obilato poškropio spermom, znojem, limfom i teškim alkoholnim pićima«. Uostalom, mjesto i vrijeme kada su proživljavali svoju romansu bilo je podesno za sve samo ne za to, zbog čega opisi njihove ljubavne idile izgledaju i groteskno.

Kako je završila njihova romansa, tko je pobijedio u šakačkom obračunu između ljubavnika i iznenada ljubomornog muža, kako su s njihovom vezom povezani bombaški napadi i ciljana ubojstva, zašto se i kako u to uplela i Žakova bivša supruga itd. saznaje se u posljednjoj trećini romana, u kojoj se sve narativne linije vješto isprepliću. Prema kraju romana ruše se i brojni stereotipi koje su ne samo Žak, nego i neki drugi likovi gajili, te se pokazuje da nitko do kraja zapravo nije bio u pravu, odnosno da stvari nisu tako jednostavne kako su isprva izgledale. Ako se zadržimo samo na glavnom liku, ruše se njegove predodžbe o ocu, o Alminom suprugu, o bečkome poslovnom partneru te bečkoj»najboljoj prijateljici« itd. A koliko je sve otišlo daleko i u osobnom i u društvenom kontekstu možda najbolje pokazuje to što se Žak kao čovjek slobodnog duha, među ostalim i uvjereni ateist, ili u najboljem slučaju agnostik, po uzoru na junakinju jednog Greeneova romana, ali u obrnutom značenju, zavjetovao Bogu kod mjesne kapelice: »Gospode Bože, zelenooki moj, daj svakome ono što želi, a na mene zaboravi«.