Lepršava problematizacija krize srednjih godina

Nakon što se u svojem prethodnom djelu Što će biti s nama, a koje je vjerojatno i vrhunac njegova dosadašnjeg opusa, vrlo ambiciozno poigrao i jezikom i formom, podarivši čitateljstvu vrlo razigran, razbarušen, distopijski roman u stihu, u novome romanu Hoćemo li sutra u kino Borivoj Radaković vraća se na teren svog romana Virusi iz 2005. i ispisuje novu, također lepršavu i zaigranu, ali od romana Što će biti s nama ipak manje ambicioznu, problematizaciju muške krize srednjih godina. Vješto kombinirajući neutralnog pripovjedača u 3. licu i subjektivne, emocijama nabijene iskaze glavnoga junaka u 1. licu, Radaković roman otvara frenetično opisanom situacijom prometne nesreće u kojoj stradava mlada biciklistica, za što je protagonist Slaven posredno kriv jer ju je, jureći za njom i pritom je dozivajući uplašio, zbog čega je ona ubrzala i... podletjela pod nadolazeći automobil. U toj izrazito dinamičnoj sekvenciji, balansirajući između objektivne stvarnosti i subjektivnog doživljaja zbilje iz vizure nabrijanog pojedinca koji odlazi s tuluma na biciklu doma kako bi pomogao ostarjeloj majci koja je možda slomila kuk, Borivoj Radaković uspijeva kroz nekoliko junakovih refleksija oslikati njegovu životnu situaciju (sumnja u supruginu nevjeru u kombinaciji s brigom oko zahtjevne, ostarjele roditeljice), ali i njegov, po svemu sudeći, raskalašen životni stil i nezreo karakter (naganjanje nepoznate djevojke na biciklu radi zamišljenog, priželjkivanog, jednokratnog seksa).

Već na prvi pogled jasno je da se radi o pripovijedanju u najboljoj, opuštenoj, nabrijanoj radakovićevskoj maniri, s rafalnim izljevima slengovske spike i misli razbarušenog pojedinca koji pred pritiscima zbilje, godina i društvenih anomalija bježi u hedonizam, a koji se nadaje sredstvom subverzije, otpora spram ograničavajućih, društvenih, malograđanskih nametnutosti. Prelaženje granica, jezičnih, stilskih, pripovjednih, u oblikovnom smislu i u smislu forme, ali i seksualnih, u smislu tematike i sadržaja, oduvijek je bila Radakovićeva strategija borbe protiv ograničenja nametnutih malograđanskim uzusima, koji pojedinca ukalupljuju čineći ga poslušnim kotačićem društvenog mehanizma porobljavanja, a tu strategiju Radaković ne napušta i kod novoga romana, uspijevajući ponovo biti svjež, zabavan, dinamičan i subverzivan, te izbjegavši opasnost rutinerstva i manirizma.

Pitanje koje si antijunak postavlja na samome početku drugoga poglavlja znakovito naslovljenog »Stanje« : »Koliko se može podnositi da si nitko, da si ništa, da te nitko ništa ne pita niti išta traži od tebe? Da samo smetaš, zapravo. Da nisi živ, a nisi ni stvar?« otkriva nam protagonistovu frustriranost osobnim položajem, a koji, kako ćemo uskoro otkriti, uključuje i njegov klasni, društveni položaj, ali i poziciju u odnosima s drugim ljudima, prvenstveno suprugom Dorom. Frustracija svoj izvor uvijek ima u nezadovoljstvu, a nezadovoljstvo posljeduje dvjema mogućnostima: autodestruktivnim, kontraproduktivnim zapadanjem u letargiju i apatiju (dakle, egzistencijalni status quo i nastavak životarenja u nezadovoljstvu) ili pak djelovanje u smjeru promjene nezadovoljavajućeg stanja. A paroksizaciju potpune junakove nemoći i posljedičnog nezadovoljstva Radaković ostvaruje vrlo detaljnim opisom Slavenove velike nužde, nakon koje se zbog ozljede padom s bicikla nije u stanju obrisati pa ga zbog toga supruga tušira, što on doživljava kao vrhunac vlastite nemoći i poniženja, kao simboličku presliku svog egzistencijalnog stanja, usprkos paradoksnoj tjelesnoj ugodi koju tijekom tog čina osjeća.

Ta epizoda već je primjer Radakovićeva prekoračenja granica u hrvatskoj književnosti, jer se teško sjetiti prijašnjeg tuđeg djela u kojem je slična situacija bila opisana. Premda se zapravo radi o krajnje životnoj i mogućoj situaciji, u kakvu se mnogi mogu dovesti, ali unatoč tome, takvih opisa u našoj prozi nema, ili su endemski rijetke. Pa nam se tako život i stvarnost otkrivaju kao skladište potpuno nepotrebnih tabua kojima su ljudi sami sebe osudili na nelagodu, na sputanost, na ograničenja, na neslobodu, protiv čega Radaković implicitno diže svoj glas. Naime, nije to iznimka, niti usamljeni i jedini primjer. Npr. ubrzo, nakon skorašnje majčine smrti, Slaven u njezinom stanu pronalazi majčine pornografske fotografije, fotke svoje majke usred oralnoga seksa.

No, ne radi se ovdje o besplodnoj provokaciji nego Radaković tim motivom ponovno ukazuje na slojevitost života i kompleksnost svakog pojedinca, kroz Slavenovo razmatranje pitanja gdje se i kada desio lom koji je od te žene koja je očito voljela život i uživala u njemu učinio vječno mrzovoljnu hipohondrijku, punu prijekora i prigovora. Implicitni su zaključci da je nemoguće ikoga istinski upoznati i da je svaki čovjek jedinstvena jedinka, svemir za sebe. A magija književnosti upravo je u pokušaju dočaravanja unutrašnjeg svijeta čovjeka, njegova intimnog doživljavanja sebe, drugih ljudi i svega što ga okružuje, okolnosti koje ga oblikuju, vanjskih utjecaja na formiranje njegova identiteta, a koji je uvijek višestruk, fluidan, nikad jednoznačan i stalno podložan promjenama.

U prethodno opisanoj sceni tuširanja Radaković suptilno naglašava ambivalenciju protagonistova položaja: iako osjeća poniženje jer mu zbog ozljede i posljedične nemoći supruga mora prati najintimnije dijelove tijela, Slaven se istovremeno ćuti i superiornim u toj situaciji. No ujedno, promatrajući tu situaciju iz suprugine perspektive, u kontekstu njezine pretpostavljene nevjere, njegova inferiornost ponovno izbija u prvi plan, pa mu se čak i taj postupak pranja doima njezinom vrlo perfidnom kaznom dovođenja Slavena u položaj inferiornosti. Iako se u kontekstu te nevjere to može činiti i činom njezine grižnje savjesti i njezinim samokažnjavanjem. Na taj način Radaković naglašava nepredvidljivost smjerova tijekova naših misli i slojevitost ljudske psihe, u kontekstu sadašnjih odnosa i pretpovijesti relacije između subjekata određene situacije. A misli i njihov karakter i smjer uvjetovani su emocijama, koje su osnova odnosa među ljudima, a njihov pak karakter ovisi o ponašanju, a koje je ponovno posljedica na prethodnim životnim iskustvima formiranog psihološkog karaktera i misao-emocionalnog sklopa. Tako na primjeru jedne, istina ipak donekle nesvakidašnje ali dostatno moguće i dovoljno česte te posve životne situacije, Radaković otvara brojne aspekte kompleksnosti ljudske psihe i bivstvovanja, i to posve nepretenciozno i u naizgled posve neambicioznoj vrsti štva.

Naravno, i spomenuta nevjera Slavenove supruge tek je u sferi pretpostavke i sumnje, za koju postoje određene indicije ali još uvijek ne i dokazi, što protagonistov karakter nadograđuje i elementima latentne paranoičnosti i ljubomore, uz pojačano potenciranje već opisane ambivalentnosti njegova položaja, odnosno samodoživljavanja. A samodoživljavanje povezano je s identitetom, s predodžbom sebe pred drugima i pred samime sobom – što je za Slavena izvor nesigurnosti, zbog čega on svaki razgovor pretvara u svojevrsno nadmetanje, ukrštanje snaga, u borbu za nadmoć i prevlast – ta slika u Slavenovu slučaju se raspada u krizi srednjih godina i nepotvrđenoj a zamišljenoj supruginoj nevjeri, potvrdu koje on traži kod njezina pretpostavljenog ljubavnika, gdje dolazi do redefiniranja dijela Slavenova identiteta na krajnje neočekivan i pomalo apsurdan način.

Radaković prikazuje čovjeka koji je neprestano u iskušenju, koji balansira između razuma i nagona, nastojeći se kontrolirati ali mu to ne uspijeva uvijek. A u tim slučajevima neuspjeha radi se o dekonstrukciji političke korektnosti (u kontekstu morala) – kad nagon prevlada nad kontrolom čovjek se prepušta odušku, a potom slijedi kajanje, ali i samoobrana u vidu samoobmane, ili pak okrivljavanje drugih, kao mehanizmi preživljavanja. Moral se nadaje svojevrsnim društveno nametnutim jarmom, a krizu srednjih godina Radaković prikazuje razdobljem u kojem čovjek ćuti umor i zamor od dugotrajnog suzdržavanja.

Radaković vješto gradi priču i suvereno je vodi, psihološki uvjerljivo oslikavajući svoga intimno rascijepljenog, frustriranog protagonista koji u pokušaju preuzimanja uzdi vlastita života u svoje ruke prolazi neslućenu i neočekivanu katarzu, stubokom sve promijenivši da bi sve zapravo ostalo isto. No antijunakovu pretjeranu opsjednutost sobom Radaković prerijetko provlači kroz prizmu ironije i humora, a šteta je i što se nije pozabavio motivom ljubomore kao simptomom egocentričnosti i narcisoidnosti, a ne isključivo u kontekstu straha od gubitka voljene osobe. Rasplet kojega pokreće, uslijed pretjerane slučajnosti neuvjerljivog susreta na ulici, pomalo, ali ipak ne u prevelikoj mjeri, umanjuje ukupan dojam o romanu kao uspjelom djelu, koje našu recentnu proznu književnost oplemenjuje svježinom, uz to što u nekim aspektima ruši tabue i pomjera granice, a svojim sastavnicama skladno se uklapa u ukupan autorov opus i nadograđuje ga.