Kronika s crtežima

JESEN 1991.

ulice u predvečerje tvrđave na osami željezni sati
počni kopati pijanico šapće mi mjesec bez krila
nisam želio dovršiti misao jer njihov bi se žalac
potrošio u predmetima i zaprepaštenim licima

ulična rasvjeta širila se u elipsama straha
to nas je približavalo malim čudima
ležao sam u mraku bolesne kože
i slušao numeru iz brodvejskog mjuzikla

u granitnim kockama koje su vodile prema školi
postojalo je dno tiho dno čija mi je površina
bila poznata i nepoznata ali ipak
nisam dolazio do točke raspada

koga to ne bi potreslo?
riječi su otvarale stražnja vrata kako bi
u njima umrli posljednji glasovi djetinjstva
koga to ne bi potreslo?

slušao sam Bacha i vidio tamne mrlje
koje su probijale iz njegove staklene glazbe
mrtvi su se vratili u grad i željeli
da netko napravi njihovu fotografiju

ujutro kad bi se začule haubice predmeti
su već imali svoje vizije i bezdane
na groblju sv. Ane zvona
već su pozivala na san

MADRIGAL

treperim kao jedro na vjetru
spreman izgubiti sve
tihi ritam anđeli zvižde u crnim stijenama
zagonetka nekoga tko je čuo svjetlost

otok prekriven snijegom
zidovi crkve se tresu počinje nadzvučna misa
teleportiran sam u sebe
među staklene kipove na obali

KUPOLA

svjetlost zalutale ptice
ledeno more grli otok
romanička kupola zagonetka u zagonetki
sve je skica grme sateliti carstvo iznad nas
valovi valovi otključavaju vrata pučine

USPAVANKA

ljeto na Hvaru trenutno sam ovdje
ali već uzlijećem nebo je bez zvuka
u lučici njišu se leuti
tihi uskličnici
svjetlost skida crnu sudačku togu
nema vjetra repovi čiopa usmjeravaju
sjenu prema mom licu sparina klizi
sunce važe nevidljivo vrijeme

MODERNI KRAJOLICI

šape sfinge na digitalnom nebu
zrak bez mirisa simulirani autoput
bučno poslijepodne
riječi tonu pod zemlju u amfori vatre
iz nekog ureda netko je poslao e – mail
koji reži na sve
aluminijski prozori kvadratna svjetlost
da to je megalopolis
ondje su ustanovljeni armirani osmijesi
i isto tako armirane geste
istina
neki Ikar se budi u znoju
slomljen od noćnih snova
opet taj minorni detalj malo znači

u tijeku je velika predstava
uloge su podijeljene
ali povijest uporno
zbija šale na tragičnim mjestima

željeli bismo čuti riječi
koje tonu pod zemlju
čuje li ih tko?
zar nitko? danas je nedjelja

MERIDIJANI

zaleđeno more šalje signale mjesecu
piše enciklopediju
bez slova

leuti u lučici stoje nepomično
ronim u toj hipnotičkoj glazbi
odmotavam se

tri oblaka slijeću u moju glavu
bjelina će
uskoro progovoriti

mreže plivarice imaju mnoštvo očiju
labirint iz kojeg se izlegla
koža tišine

portreti tonu ugašeni razglasi
zvučnici prekriveni školjkama
podvodni samuraji

ovdje se nataložilo mnogo života
njihov miris jedri
prema jednostavnoj ljubavi

zaleđeno more razgovara s dobrim ljudima
stijene na obali odrazi su
njihovih razgovora

iza prašnjavih zastora
snažne erupcije
naše misli i sjećanja

RIMSKI NOVČIĆ

proljeće raznosi vjetar
hrđave tvorničke peći
pretvaraju se
u utvare bez tijela

jedino čiope
rasplamsavaju nebo

moja sjena mi šapće
kao inspicijent
iza kazališnog zastora

rimski novčić
s Vaspazijanovim profilom
ledi tek otvorene cvjetove

ne znam kamo odšetati jutros
ako odšetam dovoljno daleko
možda ugledam sjaj
koji teče iznad kože povijesti