Kaštelan, Šoljan i zagrebačka Biblija

Uvodne napomene

Zagrebačka Biblija, kako ju je prozvao fra Bonaventura Duda1), prva cjelovita Biblija tiskana u Zagrebu, objavljena je prije pedeset godina u ranu jesen 1968., točnije 13. rujna, uoči blagdana Uzvišenja sv. Križa. Uglavnom su poznate sama zamisao toga projekta, njegova realizacija, povijesne okolnosti i niska suradnika koji su se na tom projektu našli2). Projekt novoga prijevoda Biblije nije bila samo zadaća religijsko-kulturalne naravi, bio je to jedinstven ili, riječima Josipa Tabaka3), jedincat projekt kojim je podignut spomenik svetom biblijskom tekstu i hrvatskom jeziku i koji je okončan u vrlo kratkom vremenskom razdoblju. Osim toga, na njemu su, uz privolu crkvene i partijske hijerarhije, sudjelovali katolički svećenici bibličari i književnici, crkveni ljudi i svjetovnjaci, neki od njih i partijci, a kao nakladnik se pojavljuje državno nakladničko poduzeće Stvarnost.

Prve vijesti o mogućnostima izdanja novoga prijevoda Biblije mogle su se čuti već u proljeće 1966. kada se na sjednicama Izdavačkoga savjeta Stvarnosti, kojima je predsjedao Jakov Katušić, član Ideološke komisije CK SKH – među članovima bili su i Ive Mihovilović, Jure Kaštelan i Josip Šentija – raspravljalo o potrebi njegove realizacije. Direktor Ivo Košutić dobio je punu potporu Savjeta, ali i uvjetnu političku potporu Vladimira Bakarića. Naime te je godine 25. lipnja potpisan, nakon višegodišnjih natezanja, rasprava i usuglašivanja, protokol između Jugoslavije i Svete Stolice4), a 1. srpnja 1966. započeo je Brijunski plenum na kojem Tito smjenjuje Aleksandra Rankovića i otvara put mladim partijskim reformskim snagama. Projekt je očito bio zamišljen na valu poboljšanja odnosa između Svete Stolice i Jugoslavije, te odjeka Drugoga vatikanskoga sabora i postkoncilske liturgijske obnove, liberalizacije dotadašnje partijske rigidnosti odnosno postupne demokratizacije jugoslavenskoga društva, slobodnijega izražavanja nacionalnoga dostojanstva i nešto većih vjerskih sloboda.

Ovaj projekt nisu spriječili ni zaustavili politički napadaji, osude i represija kojima je partija reagirala na pojavu Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Kao da je nad novim prijevodom Biblije bdio Duh Sveti, kako bi kazao Duda, odnosno štab Božje providnosti koji je činio moćni četverac ‒ Jure Kaštelan, Bonaventura Duda, Josip Tabak i Jerko Fućak, a koji je radio od svibnja 1967. do svibnja 1968. bez zastoja, bez zaprjeka i bez ideoloških ograničenja političke policije. Pojavu zagrebačke Biblije Marko Grčić o trideset i petoj godišnjici Biblije ovako ocjenjuje: »Bilo je to mučno doba kao stvoreno da iz svojih njedara porodi vlastitu protutežu«, a kada se hrvatska Biblija pojavila kao »kolektivno prevodilačko djelo bibličara, jezikoslovaca i književnika, u burnome političkom kontekstu, javnost je na nju, kao na čistu emanaciju duhovnosti i slobode, reagirala s takvim oduševljenjem da su već njezina prva dva izdanja prodana u nezapamćenoj nakladi: u više od stotinu tisuća primjeraka«5). Zagrebačka Biblija zaista je velik nadnevak u povijesti hrvatske kulture i književnosti.

Uloga Jure Kaštelana

Nemali je bio Kaštelanov udio u ostvarenju cjelovitoga prijevoda Biblije na hrvatski jezik. U uvjetima još prilično hladnih odnosa jugoslavenskih državnih vlasti i Katoličke crkve kao i položaju hrvatskoga jezika unatoč potpisanu spomenutu protokolu, Kaštelan čvrsto podupire inicijativu, štoviše, dragovoljno se stavlja na čelo njezine realizacije. Što naime ima biti veće od toga da se primjereno suvremenim potrebama jedne katoličke javnosti, jedne višestoljetne kulturne tradicije i sredine, na jeziku te sredine izvede, koliko je u onom času bilo najviše moguće ostvariti, hrvatski prijevod Staroga i Novoga zavjeta i da se taj veliki kulturni pothvat ostvari u zajedništvu i suradnji istaknutih hrvatskih književnika i prevodilaca te teologa i bibličara. Bez obzira na sve dotadašnje prijevode ili prijevodne pokušaje – Vuk-Daničićeva Biblija, uza sve svoje prijevodne pogrješke, i nije cjeloviti prijevod Biblije te nikada nije dobila crkvenu dopusnicu – uz Kaštelanovo zauzimanje, ona se u punom smislu utjelovljuje u hrvatsku suvremenost, postaje dostupnom cijeloj javnosti kao međašna knjiga cjelokupne naše civilizacije.

Kao glavni urednik, ali ne samo to, nego i kao prevodilac i lektor, Kaštelan potpisuje i kraći predgovor zagrebačkoj Bibliji. Kao pjesnik i umjetnik riječi, Kaštelan posebice ističe kako su u Bibliji pjesnici i umjetnici cijeloga svijeta stoljećima nalazili izvore i teme svojega stvaranja, kako se velika djela i razdoblja svjetske i nacionalne književnosti, likovnih umjetnosti, glazbe i arhitekture ne mogu »u punini razumjeti bez poznavanja biblijskih prizora, sadržaja i likova«, a otvoren kakav je bio, rekao je i to: »Kao što je Biblija, kao sveta knjiga kršćana, otvorena svakom čovjeku, tako je otvoren i svaki pristup biblijskim tekstovima kad je vođen znanstvenom metodom i duhom istine«6). Osim toga, njegove riječi kako je Biblija sveta knjiga Židova (Stari zavjet) i kršćana (Stari s Novim zavjetom) i kako pripada zajedničkoj kulturi čovječanstva ‒ bile su gotovo programski promišljene i izrečene s ciljem da bi povezale dva posve oprečna svijeta, svijet Katoličke crkve i rigidni ateistički ideološki svijet jugoslavenske i hrvatske države.

Kaštelanovo je ime politički i književno jamčilo uspjeh toga projekta. Bonaventura Duda zapisuje: »Njegovo časno osvojeno pjesničko i književno ime, jamčilo je Bibliji književnu valjanost, što je uostalom suvremeni zahtjev istinskog biblijskog prevodilaštva«7). Odnosno Kaštelan je bio garancija nužne suradnje crkvenih i društvenih snaga kad je u pitanju takav projekt kakav je bio novi prijevod Biblije. Kaštelan je osobno doradio Sovićev prijevod malih proroka Miheja, Nahuma i Sefanije te sudjelovao u stilizaciji Pjesme nad pjesama, Tužaljki i Psalama. Glede njegovih dorada i stilizacija Josip Tabak koji je bio odgovoran za generalnu lekturu i stilizaciju s uvidom u hebrejski izvornik – kako je Tabak kao mali dječak hodao u židovski špilšul u Sarajevu, mogao se služiti i hebrejskom Biblijom – s velikim pohvalama piše o Kaštelanovu radu na prijevodima: »Čestito je odvalio svoj posao. Dirao je i u tuđi i gdje god je pipnuo, tu je popravio. To je čudo, taj osjećaj za jezik, za poetsko«8). Zapravo je, po svjedočenjima samih suradnika, bila prava šteta što je Kaštelan obradio samo tri mala proroka s obzirom na svoj iznimno istančan smisao za poetski jezik; jer, kažu, ono što je prepjevao pripada među finije dijelove hrvatskoga biblijskoga teksta.

Što se pak samih početaka rada na prijevodima tiče, Kaštelan je predložio Josipa Tabaka za generalnoga jezičnoga lektora, ali je prihvatio i Dudin prijedlog da se među suradnicima nađu i književnici-vjernici, pa su tako pozvani Nikola Šop, Tom Smerdel, Olinko Delorko, Branko Brusar, Stjepan Hosu i Ante Sekulić. Isto tako, želio je da se timu pridruže i mladi književnici koji neopterećeno, bez tereta prošlosti, mogu surađivati te se tako nađoše na tom poslu Tomislav Ladan i Antun Šoljan, Zvonimir Mrkonjić i Marko Grčić. Po Dudinu mišljenju, uz direktora Ivu Košutića, Jure Kaštelan je svakako bio najodgovorniji za izdanje zagrebačke Biblije. Danas bi jedan naslov koji se pojavio u talijanskim novinama mogao izgledati posve prirodno, ali se u ono vrijeme, osobito ljudima izvana, to nije moglo činiti prirodnim: u Italiji je naime 1967. odjeknula vijest o pripremi hrvatskoga prijevoda Biblije i zanimljivoj suradnji bibličara i književnika, pod naslovom: Unfrate e un ex-partigiano preparano la Bibbia in croato, objavljena u novinama »L’Avvenire d’Italia«9). Tko bi takvo što očekivao u državi kojom vlada čvrsta ruka komunističke partije?

No rekosmo već što je značio Kaštelanov kratki i jezgroviti predgovor. Kaštelanovo ime mnogo toga objašnjava ili daje naslutiti: Kaštelanovu duboku duhovnost, prepoznatljivu ili slutljivu u njegovoj poeziji, visoku kršćansku etičnost koju je baštinio još iz svoga odgoja, djetinjstva, formiranja i rane mladosti – objavljivao je svoje mladalačke pjesme u listu »Anđeo čuvar« – iznimnu otvorenost drukčijim uvidima od onih službeno determiniranih i proklamiranih, a u svemu tome nije ga priječila njegova legitimacija partizanskoga borca i lijevo usmjerena intelektualca. Takvo što mogu zaista samo dobri i veliki ljudi. Novi prijevod Biblije zaista je nešto unikatno: izvanredan primjer ekumenizma. Odnosno, opet Tabakovim riječima: »I gle čuda: trojica komunista – trojica najboljih prevodilaca biblijskih tekstova! Grčić, Kaštelan, Milićević«10).

Uloga Antuna Šoljana

Antun Šoljan još je 1955. s iznimnom osjetljivošću, ali i vrlo točnim zapažanjima pisao o poeziji Jure Kaštelana te bi stoga Šoljanov odnos prema Kaštelanovoj poeziji valjalo podrobnije ispitati11). No nas zanima Šoljanova uloga u procesu nastajanja zagrebačke Biblije te njegov tekst kojim je popratio njezinu objavu. Prema zapisu Osjećaj svetog užasa Zvonimira Mrkonjića u magazinu »Start« iz 1988.12), vidljivo je da je i Šoljan bio među onim književnicima koji su bili pozvani sudjelovati u radu na prijevodu Biblije: »U projekt je bilo uključeno još nekoliko pjesnika, da spomenem samo Šopa i Šoljana, ali oni nisu iznijeli posao do kraja, bilo da su zbog prezauzetosti odustali, ili što se zbog prevelike prevodilačke slobode njihova verzija nije dala uskladiti s prihvaćenim normama«.13) Šoljan je, dakle, nešto na biblijskim tekstovima radio, ali svoj posao nije dovršio: ili zbog prezauzetosti drugim poslovima, ili zbog suviše slobodnoga prijevoda biblijskoga teksta. No Šoljan je napisao možda i prvu »osobito značajnu kritiku«, ne želeći pisati temeljnu tekstualnu kritiku koju prepušta stručnjacima i vremenu: »Stručnjaci će ukazati na ono što se akribijom i dobrom voljom može popraviti, a vrijeme će pokazati ono što se ne može postići nikakvom akribijom i voljom, to jest, da li će novi prijevod imati ono, što su imali prijevodi na mnoge svjetske jezike, a što sama Biblija ima neograničeno – sposobnost da traje«.14)

Šoljana u prvom redu zanima »koliko se ovaj prijevod i na koji način uklapa u hrvatsku književnu i jezičnu maticu«. Naime, u prijevodu Biblije zrcali se jezik naroda kojim je Biblija prevedena, pa Šoljan zaključuje da su urednici i prevodioci kanili iznad svega služiti se »što čišćim i što korektnijim hrvatskim književnim jezikom«15), nastojeći da taj jezik ne bude pretjerano suvremen. »To se – piše Šoljan – na rezultatu i vidi: jezik u ovom izdanju s lakoćom se prilagođuje ponekom arhaizmu i po kojoj zastarjeloj sintaktičkoj figuri, ali je gotovo posve neprijemčiv za sve kolokvijalno, neologističko i pomodno.«16) U svemu su pak nastojali, koliko je to bilo moguće, sačuvati biblijski stil. »Posebnosti toga stila nastale su, među ostalim, zbog praktične neprevodivosti staro-hebrejskog (jezika koji se u duhu i načinu mišljenja znanost razlikuje od zapadnih jezika), zatim zbog potrebe za arhaičnom i patetičnom intonacijom (da bi tekst bio obredniji, svečaniji, djelotvorniji), i konačno uslijed potrebe za kriptičkom zamršenošću (što zbog stvarne nejasnoće pojedinih mjesta, a što uslijed natezanja na mnoge kalupe istovremeno) i višeznačno (zbog potrebe da stanovita mjesta imaju ne samo svoje umjetničko i povijesno, nego i religijsko i eklezijalno značenje)«17).

Nisu svi prevoditelji jednako obavili svoju zadaću, ali sve u svemu, piše Šoljan, »moramo biti čak veoma zadovoljni općom razinom, standardnom čistoćom i korektnošću jezika, što nedvojbeno imamo zahvaliti općoj lekturi Josipa Tabaka«. Osim toga, Šoljan uviđa i određene slabosti prijevodnoga teksta: »/.../ tamo gdje će dobar dio prevodilaca ovoga izdanja pokleknuti jest njegova (jezika) elastičnost, izražajnost, bogatstvo. U proznim odlomcima Biblije sve to još kako tako funkcionira – ali čim dolazimo do stihova, kojih ima razmjerno mnogo, dodirujemo Ahilovu petu ovoga izdanja«. Osim toga, bilješkama Biblije nedostaje znanstveni karakter. Razumljivo je da je bilo premalo vremena da se Biblija opskrbi znanstvenim aparatom poput francuske Jeruzalemske Biblije. Stoga Šoljan sažima svoj zaključak kako ipak valja »izrijekom naglasiti kako je razina ovoga izdanja u cijelosti mnogo viša nego smo očekivali, i veliko je zadovoljstvo znati da imamo prije mnogih drugih naroda suvremeni prijevod Biblije, u koji su uključeni rezultati čitanja i mrtvomorskih rukopisa i drugih novih otkrića istraživalaca s drugih područja znanosti«. Na kraju hvali klasično jednostavnu i ukusnu Duganovu likovnu opremu i izostanak tiskarskih pogrješaka.

Afirmativni tekst Antuna Šoljana kojim je popratio objavu zagrebačke Biblije sigurno je bitno pridonio njezinu ulasku u svakodnevnu kulturu života hrvatskoga naroda.

Završne riječi

Zagrebačka Biblija u punom smislu riječi povezuje uloge Jure Kaštelana i Antuna Šoljana koje su bile različite, ali je svaka imala svoju vrijednost i svoju važnost. Kaštelanova je nemjerljiva, Šoljan se pak odužio, ako ne svojim radom na njezinu prijevodu, onda barem prvim vrlo solidnim kritičkim tekstom koji je o zagrebačkoj Bibliji bio objavljen. Dan-danas prijevod zagrebačke Biblije možemo ocijeniti prvim prijevodom koji se najviše približio izvorniku, koji se oslobodio raznih nesklapnosti i netočnosti Vuk-Daničićeva prijevoda i koji je zabilježio viši standard hrvatskoga jezika te pokazao da postoji čistiji, tečniji i pravilniji hrvatski jezik. S Dudinom radnom koncepcijom, Kaštelanovim velikim umijećem, Tabakovim prevodilačkim majstorstvom, sa skupinom ljudi koji prije i nisu imali posebna iskustva na takvu poslu, hrvatska kulturna i duhovna sredina dobile su novi prijevod Biblije koji dakako nije savršen, ali koji i nakon pedeset godina nije izgubio svoju iznimnu vrijednost.



___________________

1) Bonaventura Duda, Zagrebačka Biblija 1968, Mi, Crkva i drugo, Zagreb, 1971., str. 349-370.

2) Usp. Katica Knezović, Zagrebačka Biblija (1968-1998), »Obnovljeni život«, (53), 2(1998), str. 107-130; 3(1998), str. 279-296; Bonaventura Duda, Biblija Stvarnosti ili Zagrebačka Biblija – kako je do nje došlo i kako je primljena, u: Biblija – knjiga Mediterana par excellence. Zbornik radova s međunarodnog znanstvenog skupa održanog od 24. do 26. rujna 2007. u Splitu. Uredio Marijan Vukdelija. Biblioteka Knjiga Mediterana, 61. Književni krug, Split, 2010., str. 423-455; Marko Grčić, Biblija i 1968. M. Grčić, Tri hrvatske nostalgije, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2014., str. 71-81.

3) Usp. Hudelist-Tabak, Štab providnosti Božje, »Start«, Zagreb, 1988., br. 520, str. 74-78.

4) Usp. Mile Akmadža, Pregovori Svete Stolice i Jugoslavije i potpisivanje protokola iz 1966. godine, »Časopis za suvremenu povijest«, 36/2004, br. 2, str. 473-503.

5) Marko Grčić, Trideset i peta obljetnica velikog pothvata: Hrvatska Biblija i štab providnosti Božje, »Globus«, br. 678; Zagreb, 5. 12. 2003., str. 72.

6) Jure Kaštelan, Uvodna riječ, Biblija, Stvarnost, Zagreb, 1968., str. V.

7) Tvrtko Klarić-Bonaventura Duda, Morali smo prevesti Bibliju, Hrvatski rukopis, Zagreb, CXXX (1994), br. 4, str. 9.

8) Darko Hudelist-Josip Tabak, op. cit., str. 77.

9) Evangelista del Rio, Unfrate e un ex-partigiano preparano la Bibbia in croato, »L’Avvenire«. VXXII, 1967, n. 205, p. 3.

10) Darko Hudelist-Josip Tabak, op. cit., str. 77.

11) Antun Šoljan, Pogled na poeziju Jure Kaštelana. A. Šoljan, Lično i literarno. Izbor eseja neuvrštenih u knjige. Priredio Tomislav Brlek. Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2018., str. 269-275.

12) Zvonimir Mrkonjić, Osjećaj svetog užasa, »Start«, 1988., br. 520, str. 77.

13) Isto.

14) Antun Šoljan, Bilješke uz novi prijevod Biblije, »Telegram«, Zagreb, 18. listopada 1968, str. 4. Isto: Antun Šoljan, Zanovijetanja iz zamke. Deset godina podlistka 1960-1970. Znanje, Zagreb, 1972, str. 259.

15) Isto, str. 261.

16) Isto, str. 261.

17) Isto, str. 260-261.