Jure Kaštelan i Federico García Lorca ‒ sličnosti i razlike

Uvod

Mnogi su kritičari spominjali utjecaj velikoga španjolskog pjesnika Federica Garcíje Lorke na Juru Kaštelana, značajnog hrvatskog pjesnika koji je, kako navodi Cvjetko Milanja, »prema mišljenju kritike (...) jedan od utemeljitelja hrvatske pjesničke prakse poslije 1940. godine, njezinih poetičkih, stilskih, formalnih i jezičnih traganja, spoj kolektivnog i individualnog, mediteranskog i univerzalnog, književno-umjetničkog i usmenopučkog etosa i stiha« (str. 23).

Nema dvojbe, on je uspješno je uspostavio dijalog s Lorkinom tragičnom figurom i njegovom osebujnom poezijom. Cilj ovoga teksta je pokazati na sličnosti koje povezuju dvojicu značajnih europskih pjesnika koji su svaki na svoj način u svojoj sredini obilježili razdoblje u kojem su živjeli te spomenuti i razlike u njihovim poetikama.

Životopisi

Jure Kaštelan rođen je u Zakučcu kraj Omiša, 18. prosinca 1919., na rijeci Cetini, na obroncima Mosora. Klasičnu gimnaziju polazio je u Splitu, a od 1938. studirao je jezike i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U Drugome svjetskom ratu sudjeluje u obrani domovine s partizanskim snagama. Do 1980. godine voditelj je Katedre za teoriju književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a neko vrijeme i lektor na Sorbonni.

Zajedno s Bonaventurom Dudom uredio je hrvatsko izdanje Biblije (1968.). Pisao je članke, prozu, eseje i drame u kojima je nazočna mitska koncepcija. Prevodio je s ruskog i talijanskog. Bio je ravnatelj Instituta za književnost i teatralogiju HAZU. Umro je u Zagrebu 24. veljače 1990. godine.

Federico García Lorca rođen je u selu Fuente Vaqueros kod Granade 5. lipnja 1898. Sin je imućnog andaluzijskog veleposjednika. Godine 1909. seli s roditeljima u Granadu, a 1919. odlazi na studij književnosti u Madrid gdje se upoznaje i druži s mnogim španjolskim intelektualcima. Ondje upoznaje umjetnike i buduće prijatelje Luisa Buñuela i Salvadora Dalíja. Glazbu je učio kod Manuela de Falle koji mu je usadio ljubav prema narodnoj pjesmi i usmjerio ga ka skupljanju narodnog blaga. U Madridu se upoznaje s aktualnim europskim i svjetskim zbivanjima i problemima.

Od 1929. do 1930. boravi u SAD-u, najviše u New Yorku, a posjetio je i Kubu. Nakon toga vraća se u novoproglašenu Republiku Španjolsku i postaje direktor i umjetnički animator studentskog putujućeg kazališta »La Barraca« s kojim je obišao sve krajeve Španjolske. Pomoću kazališta prikazivao je djela španjolskih klasika i provodio ideju o ulozi kazališta. Za vrijeme izbijanja građanskog rata, Lorca se zatekao u Viznaru u Granadi, gdje je ubijen 19. kolovoza 1936. godine.

Sličnosti između dvojice pjesnika ne postoje samo u načinu pisanja nego i u nekim životnim okolnostima. Oba pjesnika studirala su književnost i osim poezije pisali su drame, obojica su imali sklonost prema glazbi. Kaštelan je boravio u Parizu, Lorca u New Yorku. I jedan i drugi priključili su se pokretu otpora – Kaštelan partizanima, Lorca republikancima.

Poveznice u poeziji

Federico García Lorca bio je pjesnik i dramatičar, a njegova djela prevedena na desetak jezika, obilježila su vrijeme prije i nakon Španjolskoga građanskog rata te su poznata u čitavom svijetu.

Prva zbirka pjesama Dojmovi i krajolici (Impresiones y paisajes) objavljena je 1918. godine i napisana u stilu deskriptivnog realizma. U drugoj se Lorkinoj zbirki naslovljenoj Knjiga pjesama (Libro de poemas) koja obuhvaća pjesme napisane između 1918. i 1920., uglavnom panteističke, romantično raspjevane, tugaljive i impresionističke, počinje nazirati ono što će kasnije obilježiti njegovu poeziju: dubok osjećaj za krajolik i rodnu zemlju, senzibilnost, smisao za glazbu stila, slikovitost, inventivnost metafora, te glavni motiv, smrt. Slijedi zbirka pjesama Pjesme (Canciones) koja obuhvaća sve njegove stihove nastale između 1921.-1924. Radi se o kratkim, anegdotičnim pjesmama punim kolorita, ritmičnosti, mnoštvu epiteta, metafora smrti, simbola.

Lorkina najpoznatija zbirka Ciganski romancero (Romancero gitano) objavljena je 1928. godine. Sadrži osamnaest romansi o andaluzijskim Ciganima, o njihovim iskonskim strastima, vjerovanjima i predavanju sudbini. Sjedinjuje lirske, dramske i narodne elemente pjesničkog izraza. Ključni elementi Lorkina mitskog univerzuma opisanog u ovoj zbirci su simboli. Primjerice, smrt je povezana s metalima (noževi, mačevi, bodeži). Drugi zlokobni simboli koji nose bol i patnju su zelena boja, crnilo i sjena. Voda je pozitivni znak, a konj, povezan s pojmom Cigana, simbol vitalnosti.

U Ciganskom romanceru, prevladava snažan erotizam, a Cigani su simbol slobode kao što su to crnci u zbirci Pjesnik u New Yorku. Dok u zbirci Romancero gitano prevladava univerzalizam, zbirka Spjev dubokog pjeva (Poema del cantejondo, 1931.) spaja iskustvo modernog pjesnika i andaluzijske narodne pjesme. Kroz slike i simbolike izražava se duboka i bolna patnja. Andaluzija i čarobni četverolist ‒ Malaga, Sevilja, Cordoba, Granada ‒ djeluje kao magični i simbolički scenarij pun rituala i transcendentne stvarnosti u kojoj se stapaju cantejondo i flamenko, romancero i epika, život i smrt. Tema smrti nije nestala, ali je se tretira na drugačiji način, depersonaliziran, a Lorca još jednom dokazuje da je jedan najčišćih i najizvornijih pjesničkih glasova. Ovdje je vidljiv tzv. duh zemlje – duende, duboka ukorijenjenost u mediteransku zemlju. El duende je misterij, način života, božansko nadahnuće, magija prirode.

Zbirka Pjesnik u New Yorku (Poeta en Nueva York) koja je objavljena posthumno u Meksiku nadrealistički je pjesnikov doživljaj Amerike kao kaosa moderne civilizacije bez imalo čovječnosti u sebi. Na neki je način ta zbirka antiteza prirodi. Lorca je također autor djela Tužaljka za Ignacijem Sánchezom Mejíasom (Llantopor la muerte de Ignacio Sánchez Mejías) napisanog povodom smrti njegova prijatelja toreadora te zbirki Šest galjeških pjesama (Seis poemas gallegos, 1935.) i zbirke gazela i kasida Tamaritski ciklus (Diván del Tamarit, 1936. godine).

U prve četiri zbirke ovog španjolskog pjesnika razvidan je utjecaj ultraizma te »čiste« poezije, kao i narodne i tradicionalne lirike. Pjesnik rabi tradicionalni i slobodan stih – četverce, peterce, šesterce, sedmerce, dvostih i trostih. Također je razvidna povezanost s nadrealizmom što se očituje u senzualnosti, te uporabi specifičnih simbola i metafora.

Lorkina senzualnost, ispreplitanje ljubavi i smrti, metafora i čistoća jasnih, suncem i mekom mjesečinom obasjanih slika kao da se isprepliću s Kaštelanovim pjesničkim slikama i metaforama (Zeleno splićem u crveno). Zajednička im je tema i ljubav prema majci, zemlji (Andaluzija-Dalmacija), prema čovjeku. I jedan i drugi rabe simbole kao arhetipove što ukazuje na bliskost psihoanalizi Jungova i Adlerova tipa. I jedan i drugi pišu rodoljubnu poeziju u kojima riječi zvone i ukazuju na glazbene vrijednosti te jezik u jeziku. Poezija i jednoga i drugog pjesnika istinski je odraz vremena u kojem je nastala.

Ono što obilježava Lorkinu poeziju prije svega je tragični optimizam, misticizam i vezanost uz rodnu grudu. Kod njega se na vješt način miješaju mitsko i atavičko, panteističko i mistično čime García Lorca, najugledniji španjolski pjesnik 20. stoljeća i uz Nerudu vodeća figura svjetske poezije toga razdoblja, uspješno sjedinjuju tradicionalne vrijednosti španjolske književnosti, narodne baštine i moderne književnosti.

Jure Kaštelan jedan je od utemeljitelja hrvatskoga modernog pjesničkog izraza. Prvu zbirku Crveni konj objavio je 1940. u vlastitoj nakladi i s ilustracijama Ede Murtića. Ona je na tragu nadrealizma i uklopljena u tadašnja moderna pjesnička kretanja. Kaštelan će kasnije biti prepoznat kao pjesnik koji tradicionalni hrvatski izričaj proširuje europskim vidicima. Osim Crvenoga konja najznačajnije Kaštelanove pjesničke zbirke su: Pijetao na krovu (1940.), Biti ili ne (1955.), Malo kamena i puno snova (1957.) i Divlje oko (1978.).

Jure Kaštelan svoju početničku pjesničku zbirku naslovljuje Crveni konj i piše je u nadrealističkom stilu. U njoj sve vrvi od groteske, cinizma, ekspresionističkih vizija, snova i trzaja. Čini nam se da gledamo neki kaotični film prepun mrtvačnica i uspomena iz djetinjstva. U njoj prevladava antimilitarističko raspoloženje, borba protiv rata, protiv stradanja i želja za očuvanjem ljudskog dostojanstva. Jedna od najuspjelijih pjesama je »Dinamit« u kojoj je razvidna kaotičnost, razbarušenost, neizbrušen jezik, strepnja nad čovjekovom sudbinom. Razvidan je utjecaj francuske moderne i Oskara Daviča. A ovi stihovi neodoljivo podsjećaju na Lorku:

Zeleno stado, zelena smrt
o zelenilo moje,
sve što je mlado i raspjevano
sve je i tvoje i moje
da se danuje, da zore rude
da diple gajde, gusle gude
da smrt da ljubav pomahnita
          (Crveni konj, str. 9.)

U zbirci Crveni konj »(...) pjesnik ostvaruje osnovne značajke svoje pjesničke osobnosti u izražajnom i metaforičkom sloju, u tematskom, motivskom i formalno-morfološkom planu«, tvrdi Cvjetko Milanja u predgovoru knjige Jure Kaštelan ‒ Izabrana djela (str. 18.). Kaže i da je razvidan utjecaj europskih pjesnika (Lorca, Jesenjin, Blok), ali i Whitmana te naglašava: »To će biti vidljivo sve do njegove zadnje zbirke Divlje oko, 1978.«

Zbirka Crveni konj prožeta je motivima ljubavi, slobode, straha i smrti. Već je u prvoj Kaštelanovoj zbirci razvidno da se radi o originalnom pjesniku kojega jako zanima ljudska sudbina. Kao i Lorki, česti su mu motivi život i smrt te vječna borba protiv nje. I u njegovoj, kao i u poeziji poznatog Andalužanina, mrtvi lebde u životu i čini se da žive u nama. I kod njega je smrt neprestano prisutna, a česti su mu motivi djetinjstva te nemiri i mračne slutnje. Primjerice, u pjesmi »Gitara« kaže:

Zum buli daj dajdaj
Zum buli boli hej haj
Mjesečina. Vino. Trzaj ženskog mesa.
Otrcani san u slici i priči.
Bekrijaj, viči, smij se, nariči
Zazvoni nek zuji probodi
zjene staklene
te oči tvoje zelene
           (Crveni konj, str. 25.)

Premda je Kaštelanov literarni avangardizam oslonjen na izražajnu tendenciju nadrealizma i sanjarija, u prvoj fazi njegova pjesništva razvidno je i socijalno nezadovoljstvo te neka vrst romantične negacije stvarnosti. No kasnije je vidljiva i njegova briga za sudbinu čovjeka, osobito za vrijeme rata (u poemi Tifusari osobito dolazi do izražaja ono unutarnje u čovjeku, odnosno lirsko). Premda nakon iskustava rata postaje angažirani pjesnik (poema Tifusari, Pjesma o Titu i neke pjesme iz zbirke Pijetao na krovu) Kaštelan zagovara modernu i apstraktnu umjetnost, te spajanje tradicije i moderniteta.

Kao i Lorca, i Jure Kaštelan je vezu s pjesničkom tradicijom u potpunosti ostvario u prvom dijelu svoga stvaralaštva (Crveni konj, 1940. i Pijetao na krovu 1950.) u kojima su razvidni tradicionalno pjevanje, muzikalnost i ritmičnost te svježina izraza, buntovničko jetki ton i svojevrsna gorčina.

U zbirci Pijetao na krovu iščitava se i folklorna poetika koju je Lorca vrlo često rabio. Primjerice, »Pjesma o mojoj zemlji« pisana je dvostrukim šestercem, dvanaestercem i osmercem jer pjesnik nastoji preuzeti ritam narodne pjesme. Elementi narodne poezije uz, kako kaže Predrag Palavestra, folklornu naivnost, te jasnoću i socijalne elemente odlike su čak tri Kaštelanove zbirke (Pijetao na krovu, Biti ili ne te Malo kamena i puno snova), u kojima pjesnik također problematizira iskustveno i doživljajno stanje lirskog subjekta u odnosu na stvarne društvene i povijesne događaje.

Sličnosti između Kaštelana i Lorke svakako moramo potražiti u podrijetlu te vezanosti uz krajolik. Kod jednog i kod drugog isprepliću se mitsko i legendarno, magijsko i stvarno, pučka predaja, pučki iskaz i njemu svojstvena slikovitost, bajalice i brojalice, smrt i ljubav. Odlike i jedne i druge poezije su zavičajnost, simboličnost, povijest, kultura, pučka predaja, mitsko i san. Pogledajmo Kaštelanovu pjesmu»Konjanik«:

Jezdi, moj konju. Čuješ li trubu?
Jezdi,
konjicu moj.
‒ Ej, konjaniče, moj konjaniče,
dug li je put? Gdje li je
zvijezda tvoja?

Usporedimo ovu Kaštelanovu s Lorkinom »Konjanikovom pjesmom«:

Córdoba.
Daleka i sama.
Kobila crna, velika luna,
masline u bisagama.
Ako i znam pute, nikad
neću stići u Córdobu.

U obje pjesme nadrealistički motiv konja bez konjanika upućuje na svijet bez čovjeka, a slika konja simbol je smrti i nesreće. I Kaštelanove uspavanke iz knjige Malo kamena i puno snova (»Uspavanka crne tuge«, »Uspavanka ušća, mira, mjesečine«, »Uspavanka noževa«) mogu se usporediti s Lorkinim pjesmama iz Ciganskog romancera (»Romanca crne tuge«, »Romanca osuđenog«, »Romanca mjesečarka«).

Zeleno, što volim zeleno.
Zelen-vjetar. Zelen-grane.
Lađu pustu na pučini,
a i konja u planini.
Sa sjenom oko pasa
ona sanja na balkonu,
put zelena, zelen-kosa,
s očima od hladna srebra.

Kao i kod Lorke, i kod Kaštelana je značajan simbol konj koji je jedan od najčešćih motiva u njegovoj poeziji. Vezano uz metričku strukturu i jedan i drugi rabe osmerce i deseterce te česta ponavljanja.

Sličnosti

Oba pjesnika pripadaju nadrealizmu. I jedan i drugi su lijeve orijentacije i socijalno osjetljivi. U njihovoj poeziji nailazimo na temu smrti, na buntovništvo, ispreplitanje mitskog i magijskog, pučki izraz, senzualnost, simbolizam, hermetičnost.

Razlike

Kaštelan je u kasnijoj fazi sklon angažiranoj poeziji, Lorca ostaje do kraja vjeran hermetičnosti i magijskom stihu, naglašenoj ljubavi i mržnji, svojoj Andaluziji.

Literatura:

1. Federico García Lorca: Antología Poética. Barcelona: Plaza &Janes Editores, S. A., 1995. Selección, prólogo y notas: Allen Josephs
2. Kaštelan, Jure: Crveni konj. Zagreb: Zadružna štamparija, 1940.
3. Kaštelan, Jure: Izabrana djela. Zagreb: Matica hrvatska, 2016.
4. Književna kritika o Juri Kaštelanu. Priredio Branimir Donat. Zagreb: Dora Krupićeva, 2003.
5. Lovrenčić, Željka: Književni prikazi i drugi zapisi. Zagreb: Društvo hrvatskih književnika, 2011.
6. https:hr.wikipedia.org/wiki/Federico_Garcia_Lorca
7. https:hr.wikipedia.org/wiki/Jure_Kastelan­