Festival posvećen utemeljitelju

Ovoljetne Osorske glazbene večeri (OGV) održane su 44. put i to od 16. srpnja do 18. kolovoza 2019., a protekle su prema planu i programu zahvaljujući ustaljenom načinu fnanciranja koje najvećim dijelom osigurava Ministarstvo kulture RH uz trajnu podršku Grada Malog Lošinja, njegove Turističke zajednice te Primorsko-goranske županije i Turističke zajednice Kvartnera te nekoliko daljnih sponzora, dok se manjim iznosima kontinuirano pridružuju i donatori nizozemski bračni par Elise Koopmans i Clemens Looman te bečki bračni par Christa i Peter Swetly koji u Osoru imaju kuće. U okviru dakle 44. OGV održano je 15 koncerata koje je programski odredio umjetnički voditelj festivala Branko Mihanović, a za organizatora, Hrvatsku udrugu OGV poslove na terenu obavljao je predsjednik Udruge i izvršni producent Josip Nalis, uz pomoć tajnika Udruge Matije Matka Marušića i OGV tima u kojemu su radili Iva i Lovro Marušić i Helena Telen.

Zacijelo je već dobro poznato da je festival u slikovitom i po arheološkim nalazima povijesno itekako važnom gradiću na prevlaci otoka Cresa i Lošinja utemeljio ugledni televizijski redatelj Daniel Marušić (1931.-2009.) koji je s obitelji ljetovao u Osoru, a kako je 1970-ih godina zbog tadašnjih političkih odnosa i pripadanja hrvatskim proljećarima na svojem radnom mjeestu bio »na ledu«, nalaženje nove aktivnosti u vidu poticanja glazbenih događanja i cjelokupne revitalizacije drevnoga gradića bilo za njega osobno dobrodošla mogućnost. Daniel Marušić, uz pomoć još jednog uglednika koji u Osoru ima kuću, violista, profesora viole, glazbenog pulicista i u Pragu hrvatskog veleposlanika Zlatka Stahuljaka (1933.), započeo je festival vrlo skromno, a činjenica da Osor ima doista impozantnu Crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije, koja je u nekada slavna vremena imala funkciju katedrale jer je grad bio biskupijsko sjedište, omogućila je organizaciju koncerata u prostoru koji je itekako prikladan jednako akustički kao i vizualno.

Kratka povjesnica festivala

Usmjerenje festivala na izvedbe uglavnom komorne glazbe te zahtjev da na svakom koncertu budu zastupljene izvedbe ili praizvedbe djela hrvatskih skladatelja osiguralo je osorskom festivalu programsku izuzetnost, štoviše jedinstvenost, jer okuplja vrhunske hrvatske i inozemne soliste i ansamble koji pretežno stranim turistima, uz dakako domaću i lokalnu publiku, pružaju bogata iskustva slušanja vrijedne klasične glazbe svih razdoblja i različitih stilskih epoha. O tome da je Daniel Marušić, iako osobno nije bio glazbenik, od početka inzistirao i godinama ustrajao na visokoj kvaliteti glazbenika koje je pozivao na festival kao i na programiranju koncerata s vrhunskim ostvarenjima bilo hrvatskih bilo stranih skladatelja, te da je godinama uspijevao u Osoru organizirati i muzikološke simpozije posvećene pojedinim hrvatskim skladateljskim velikanima, osobno mogu svjedočiti jer OGV kao susretište s najvišim glazbenim vrijerdnostima pratim od drugog izdanja festivala, dakle od 1977. godine.

Za Osor su sve Marušićeve inicijative, tako i osmišljavanje Perivoja skulptura s važnim radovima uglednih hrvatskih kipara na temu glazbe, kao i osiguravanje umjetničkih slika u crkvi za sve postaje Križnoga puta koje su djela vrhunskih hrvatskih slikara, a ne samo ljetna glazbena događanja, svakako odigrale itekako važnu ulogu u afirmaciji kulturne ponude obaju otoka, Cresa i Lošinja, jer su na tim kvarnerskim otocima kulturna zbivanja do tada bila mnogo rjeđa. Tako je Daniel Marušić prije 44 godine odigrao ulogu vizionara utemeljivši festival koji, eto, traje još i danas, deset godina nakon njegova smrti. Kako bi mu se odužili, organizatori su 44. izdanje festivala posvetili utemeljitelju u povodu 10. obljetnice smrti, a u Malom Lošinju su bile organizirane projekcije triju opera koje je kao filmske verzije snimio ovaj iznimno inventivni televizijski redatelj. Nažalost, Gotovčeva Eru s onoga svijeta, Brkanovićev Ekvinocij i Bersin Oganj u Marušićevim je nadasve uspjelim ekranizacijama iz 1980-ih godina, što im pridaje i osobitu povijesnu vrijednost u odnosu na interprete, vidjela tek nekolicina entuzijasta koji su se iz Osora uputili na terasu lokalnog Kina, jer u samom Malom Lošinju očito nije bilo zainteresiranih.

Kako nažalost i dalje ne postoji spremnost medijskih kuća da na festivale šalju svoje izvjestitelje, što je u bivšem sustavu bila praksa, izvješćivanje s festivala u Osoru u većoj mjeri izostaje, osim pokojeg osvrta u riječkom Novom listu i u lokalnim medijima (otoci.net i R kanal) kao sponzorima festivala, pa je i nazočnost autorice ovog napisa većim dijelom svojevrsno »sponzoriranje« (jer joj boravak osiguran tek manjom podrškom od strane Pučkog otvorenog učilišta, a većim dijelom uz vlastito financiranje). Činjenica, naime, da nema unaprijed predviđenog financiranja stručnih glazbenih publicista koji bi osiguravali medijsko praćenje koncerata očito pogađa sve festivalske manifestacije, pogotovo one koje imaju status nacionalnih festivala, a koji bi kao takvi zacijelo trebali dobiti ponešto naglašeniju medijsku pozornost budući da su financirani iz državnih izvora.

Dakako, za časopis kakav je KOLO nije moguće o svakom pojedinom koncertu donositi iscrpni osvrt, jer bi to opteretilo prostorne mogućnosti rubrike, pa je ograničavanje neophodno a time i fokusiranje samo na određene teme važne za festival u cjelini.

Odlični hrvatski glazbenici

Već od svečanog otvorenja 44. OGV (16. srpnja), koje je bilo moguće pratiti i u izravnom televizijskom i radijskom prijenosu, nastavljeno je uvriježeno inzistiranje na glavnim smjernicama festivala. Dakle, bilo je izvedeno djelo važnog skladatelja i nastupili su vrhunski glazbenici. Naime, Missa Dalmatica Franza von Suppéa, austrijskog skladatelja belgijskog podrijetla rođenoga u Splitu 1819. (tako mu je obilježena 100. obljetnica rođenja) velebno je djelo duhovne glazbe, a u interpretaciji Muškog zbora HRT-a pod ravnanjem mladog dirigenta Vetona Marevcija i sa solistima Domagojem Dorotićem, tenor, Ljubomirom Puškarićem, bariton i Leonom Košavićem, bariton (Mario Penzar, orgulje) zazvučalo je u punini melodijske izražajnosti i do u najmanju pojedinost izrađenih agogičkih nijansi što je osiguralo nadasve snažan dojam kod brojnog slušateljstva i posebnih gostiju, gradonačelnice Malog Lošinja Ane Kučić koja je goste pozdravila i ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek koja je festival otvorila.

Nizanje vrsnih solista, od kojih su primjerice gitarist Krešimir Bedek (18. srpnja), flautistica Renata Penezić s pijanisticom Zrinkom Ivančić Cikojević (25. srpnja) i violinistica Katarina Kutnar s pijanisticom Katarinom Krpan (1. kolovoza) publici predstavili i naručene praizvedbe djela hrvatskih skladatelja koje financijski podupire Ministarstvo kulture, potvrdilo je pomni odabir gostiju festivala. Za gitaru je novo djelo napisala Ivana Kiš (1979.) i naslovila ga Supertram’s Journal inspirirana posljednjim danima života planinara koji je smrtno stradao na Aljasci, ali bilo bi dobro kada bi partituru doradila jer je slušni dojam pomalo slabašan. Cjelina, međutim, Bedekova nastupa dokazala je da je riječ o tehnički vrsnom gitaristu što je potvrdio interpretacijama skladbi Ivana Padovca, posebno duhovitom glazbom Nikite Koškina i virtuoznim etidama Heitora Ville-Lobosa.

Skladatelj i kontrabasist Dubravko Palanović (1977.) u trostavačnoj se skladbi poetski nazvanoj Tu alma y la mia za flautu i klavir potvrđuje kao inventivni autor koji glazbu shvaća kao emanaciju lijepoga i uhu ugodnoga zvučanja s preuzimanjem klasičnih skladateljskih postupaka i brigom da instrumente predstavi s njihovim najboljim mogućnostima. Renata Penezić praizvedbi je kao i skladbama Jacoba Gadea, Carla Reineckea, Claude-Paula Taffanela i Sergeja Prokofjeva pristupila nužnom pozornošću i iskazujući osobnu muzikalnost uz nadahnutu klavirsku pratnju ostvarila izvedbe u kojima je publika uživala. Istom ozbiljnošću i odličnim izvođačkim predispozicijama pristupila je izvedbama i aktualno najzaposlenija mlada violinistica Katarina Kutnar, čije je muziciranje umjetnički uvjerljivo i upućuje na nedvojbeno uspješnu daljnju karijeru. Dvije Katarine zablistale su u izvedbama romatično nabujale Brahmsove Treće sonate za violinu i klavir u d-molu, op. 108 i u bravuroznim Ciganskim napjevaima, op. 20 Pabla de Sarasatea, vrlo korektno su iznijele Tri kratke priče iz slijepe šume Berislava Šipuša, a u novoj partituri Frana Đurovića (1971.) Djevojčince će ti pričati o svojim snovima koju su praizvele zdušno su tražile unutarnji smisao koji su možda za sebe i otkrile jer je bilo očito da se zbiljski trude.

Osim ovih praizvedbi komornih djela publika je u Osoru prvi put čula i Krležinom istoimenom pjesmom inspirirani zvučno ekstrovertni Nokturno za komorni ansambl Franje Klinara (1991.) i komornu operu u osam slika prema motivima dramskog teksta Plava ptica Mauricea Maeterlincka kojoj je skladateljica Olja Jelaska (1967.) dala naslov U potrazi za plavom pticom. Oba su djela izvedena na nastupima Cantus ansambla ‒ Klinarovo 21. srpnja pod ravnanjem Ivana Josipa Skendera, dok je Jelaskinu komornu operu uvježbao Berislav Šipuš i sa solistima-pjevačima uz zdušnu suradnju Cantusovaca predstavio 23. srpnja. Jesu li ili nisu bila doista neohodna dva nastupa Cantus ansambla može argumentirati samo umjetnički ravnatelj Mihanović, ali za prvi je koncert s glazbom Arnolda Schönberga i njegovim za novosti u glazbi koje je uvodila Druga bečka škola na početku 20. stoljeća antologijskim djelom kojim je uglazbljena drama Alberta Girauda o tužnome klaunu s naslovom Pierrot Lunaire, op. 21, moguće ipak reći da više pripada repertoaru za neko drugo a ne ljetno godišnje doba. Dakako, usprkos trudu švicarske sopranistice Christiane Boesiger koja je uvjerljivo izvela novosti »govornoga pjeva« i sviranju instrumentalista čije je izvođenje zahtjevne atonalne partiture vjerojatno odgovaralo zapisu. O praizvedbi pak komorne opere Olje Jelaske (prema libretu Sanje Ivić) trebat će još pisati, jer je moguće očekivati i scensku izvedba tog djela.

Osim navedenih u okviru 44. OGV nastupili su kao predstavnici hrvatske reproduktivne elite još i pijanist Goran Filipec s djelima Berse, Liszt- Busonija i Friedmana (11. kolovoza) te trio u kojem su se udružile Vlatka Peljhan, violina, Alja Mandič, viola i Mia Elezovi, klavir (14. kolovoza) izvodeći skladbe Sanje Drakulić, Roberta Schumanna i Ludwiga van Beethovena, ali tim koncertima više nisam bila nazočna.

Birani inozemni virtuozi

Selektor programa Branko Mihanović očito pomno prati međunarodnu glazbenu scenu i uspijeva osigurati gostovanja relevantnih solista i grupa, što je dokazao prošle godine za 43. OGV kao i ove za 44. OGV. Tako je solistički recital pijanista Andreya Gugnina, već dobro afirmiranog u Hrvatskoj, oduševo brojne ljubitelje klavirske glazbe (28. srpnja). Njegove interpretacije Sedme sonate u B-duru, op. 83 Sergeja Prokofjeva, jednostavačnog Ruskog rustikalnog prizora naslovljenog još i Dumka, u c-molu, op.59 P.I. Čajkovskog kao i Treće soante u h-molu, op 58 Frédérica Chopina primjeri su vrhunskog pijanizma. Ali, ono što je moglo posebno oduševiti bilo je nizanje bravurozno i krajnje muzikalno odsviranih Osam studija za klavir Borisa Papandopula, jer ovakvo shvaćanje glazbe hrvatskog skladatelja još više uvjerava u njegovu genijalnost i visoko mjesto koje zavrijeđuje u analima svjetske glazbe 20. stoljeća (međunarodnih priznanja još nema dovoljno, ali bit će ih, sasvim pouzdano).

Zamijećen je bio i koncert puhačkog kvinteta iz Njemačke (30. srpnja), u sastavu Hanna Mangold, flauta, Sebastian Poyault, oboa, Julius Kircher, klarinet, Amanda Kleinbart, rog i Antonia Zimmermann, fagot, koji je odabrao naziv Acelga, što je španjolski izraz za blitvu (?). Opsežni program započeli su obradom Mozartove Fantazije u f-molu, KV 608 u izvorniku skladane za mehaničke orgulje, a nastavili Puhačkim kvintetom u C-duru, op. 79 njemačkog skladatelja Augusta Klughardta, Puhačkim kvintetom hrvatskog skladatelja Srđana Dedića, Puhačkim kvintetom u g-molu, op. 56, br. 2 njemačkog romatičara Franza Danzija, Humoreskom za puhački kvintet predstavnika austrijske kasnoromantične glazbene baštine Alexandra Zemlinskog i na kraju s Pet jednostavnih plesova Denesa Agaya, mađarskog glazbenog pisca i skladatelja glazbe nešto popularnijeg žanra. Kvintet Acelga predstavio je sve odlike bitne za vrhunsko komorno muziciranje, i to jednako u odnosu na individualnu tehničku spremu i nadarenost kao i u odnosu na uglađenost i uvježbanost te krajnju disciplinu i međusobno sporazumjevanje, zahvaljući čemu svaka interpretacija djeluje nadahnuto, poletno i glazbeno uvjerljivo.

Na dolasku dviju stranih grupa u Osor mogli bi pozavidjeti svi drugi hrvatski ljetni festivali! Naime, Ansambl Janoska (4. kolovoza) i vokalni oktet Voces-8 (8. kolovoza) privukli su rekordan broj slušatelja, crkva je bila puna do posljednjeg mjesta, a pljesak je bio nezaustavljiv. Ansambl Janoska od svojeg osnutka 2013. godine strelovitim se brzinom potvrdio kao vrhunski sastav među ansamblima koji predstavljaju nove trendove u svijetu glazbene interpretacije i koji doista, kao što stoji u njegovom životopisu, maštovito spaja različite glazbene žanrove pa tako pripada kategoriji fuzije i crossovera, trendu koji kod najšire publike nailazi na oduševljeni prijem. To potvrđuju i nosači zvuka u izdanju ugledne tvrtke Deutsche Gramophon, a koje je bilo moguće kupiti i u Osoru.

Dakle, udružilo se troje braće, violinski virtuozi Ondrej i Roman Janoska, bravurozni i skladateljski inventivan pijanist František Janoska i rođak im kontrabastis Julius Darvas i prionuli uvježbavanju glazbe koja ima klasične temelje i spontanu, improvizacijsku nadgradnju. Predstavili su repertoar s drugog CD-a koji je tvrtka Deutsche Gramophon objavila pod nazivom Revolution: Janoska Style meets Beatlemania i gotovo dva sata se moglo uživati i diviti se sviranju koje oduševljava svakoga otvorenog za nove pristupe klasičnoj glazbi pa makar to neki pripisuju »populizmu« u glazbi. Kao polazišta poslužila im je glazba W.A. Mozarta, Fritza Kreislera te Johna Lennona i Paula McCartneya, uz djela Františeka i Romana Janoske, a rezultat su erupcije tehničke i glazbeničke razigranosti, čak i raspojasanosti, koliko god upravo taj termin može zazvučati negativno ili posprdno, a da se takvom sviranju ipak ne može odoljeti.

U počast Vatroslavu Lisinskom

Gosti pak iz Velike Britanije, osmero izuzetnih pjevača okupljenih u sastavu Voces-8 pripadaju možda također »populističkim« trendovima među klasično-glazbenim elitnim ansamblima koji lete svijetom i privlače milijune slušatelja, ali njihovim se nastupima moraju priznati vrhunski dometi vokalne tehnike, savršeno skupno muziciranje, nepogrešiva intonacija i izgovori na nizu jezika, kao i odličan ukus kada je riječ o odabiru programa i njegovom predstavljanju; jer, svi su sposobni stati pred publiku, šarmantno najaviti sljedeće djelo i uključiti svakog slušatelja ponaosob u glazbeni događaj koji uz njihovo pjevanje postaje sasvim izuzetan događaj i doživljaj. Tomás Luis da Victoria, Felix Mendelssohn, Stephen Paulus, Jake Runestad, Pablo Casals, Orlando Gibbons, J.S. Bach, Thomas Weelkes, Orlando di Lasso, Jean Sibelius i Dougie MacLean ‒ imena su skladatelja koja pokazuju širinu stilskog raspona i glazbenih jezikā, a pjevanjem meditativne zborske skladbe Noć Vatroslava Lisinskog na osobito osjećajan način britanski su gosti odgovorili i na zahtjev osorskog festivala da na svakom koncertu bude zastupljeno i djelo hrvatskog skladatelja, dajući tako svoj prilog obilježavanju 200. obljetnice rođenja autora prve hrvatske opere.

Publika je s udivljenjem slušala svaku skladbu diveći se glasovnim mogućnostima članova Voces-8 i njihovim nadasve uvjerljivim interpretacijama koje ostvaruju lakoćom i spontanošću karakterističnom samo za muziciranje onih ponajboljih glazbenika. A Andrea Haines i Eleonore Cockerham, soprani, Katie Jeffrie-Harris, alt, Barnaby Smith, kontratenor ujedno i vođa ansambla, Blake Morgan i Sam Dressel, tenori, Chris Moore, bariton i Jonathan Pacey, bas, pjevači su koji bez svake dvojbe pripadaju upravo toj kategoriji.

Pijanistica, skladateljica i spisateljica Rahel Senn rođena u Zürichu, čiji je otac Švicarac a majka Singapurka, pripada različitim kulturnim podnebljima što se odražava i na njezino stvaralaštvo, u Osoru je uz podršku veleposlanstva Švicarske nastupila 16. kolovoza. Riječ je o glazbenici koja je zacijelo zanimljivija kao autorica glazbe, jer kao pijanistica pripada vrlo solidnoj kategoriji pouzdanih i marljivih pijanista ali bez one neophodne aure izuzetnosti koja bi ju vinula u vrh. U svakom slučaju valja biti zahvalan što je u svoj repertoar uključila i skladbu Vatroslava Lisinskog, sjetnu i profinjenu Mazurku u a-molu, iskazujući tako svoje poštovanje prema hrvatskom skladatelju u povodu 200. obljetnice njegova rođenja, ali i prema hrvatskoj glazbi uopće. O dojmu što ga je skladba ostavila na nju zapisala je Rahel Senn: »Do sada potpuna nepoznanica, Lisinski me – u svojoj Mazurci – iznenađuje vrlo avangardnim stilom skladanja (s obzirom na razdoblje u kojem je živio). Dok se nježne melodije izmjenjuju u lijevoj i desnoj ruci poput varijacija, jednostavni suzvuci ili pojedinačne note dopunjuju skladbu kao svojevrsna pratnja. Kad sam prvi put odsvirala ovo djelo pomislila sam na današnju takozvanu pop-glazbu«.

Odlaskom iz Osora pred kraj festivala izostavila sam i posljednji koncert, nastup The Ilyria Consorta s voditeljem Bojanom Čičićem i čembalistom Franjom Bilićem 18. kolovoza, ali to su nam dobri znanci koje susrećemo na Varaždinskim baroknim večerima, kao što su i djela koja su svirali u osorskoj crkvi dio repertoara u kojemu u Varaždinu često uživamo. U svakom slučaju, za ovogodišnje 44. OGV moguće je i na kraju ponoviti rečenicu s početka teksta, to jest da je festival protekao prema planu i programu – s dodatkom, dakako, da je protekao vrlo uspješno!