Dva romana u jednom

Ružica Martinović-Vlahović, književnica i liječnica (Zagreb, 1950.), odrasla je u Dalmaciji (Komin na desnoj obali donjeg toka Neretve) gdje je završila osnovnu školu. Gimnaziju je pohađala u Pločama i Zagrebu, a 1974. diplomirala na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Od 1976. živi u Slavonskom Brodu u kojem je provela radni vijek u tamošnjoj bolnici kao specijalistica fizikalne i rehabilitacijske medicine.

Pjesmama se javlja u glasilima počevši od 1972. (Jordan, MI, Kana, Marija, itd.), a poezijom i prozom u Glasu Koncila, Liječničkim novinama, Glasniku HKLD, Godišnjaku OMHSB, Hrvatskom slovu, Obnovljenom životu itd. Književnošću se intenzivnije bavi od polovine devedesetih. Piše pjesme, pripovijetke, romane, eseje, osvrte i životopise, te sudjeluje u uredničkom radu. Objavila je četiri zbirke poezije, tri pripovijetke i dva romana. Njezine priče, eseji, pjesme i radovi uvršteni su u brojne zbornike i tematske zbirke, a zastupljena je u antologiji Krist u hrvatskom pjesništvu, te u kronici HAZU-a Liječnici pisci u hrvatskoj književnosti.

Najnoviji roman Sunce u garaži Ružice Martinović-Vlahović sadrži u sebi roman u romanu, odnosno kratak roman Od tada mu je sve krenulo. Glavna tema Sunca u garaži jest prvi susret i razvoj ljubavi između mlade profesorice Barbare-Katarine Tomić i pisca Velimira Pavlovića. Dok je kratki roman djelo spomenutog Velimira čiji je glavni lik slikar Nikola Jurjević, glavna je tema obraćenje i ispunjenje Nikolina života. Već pri prvom opisu Barbare autorica prelazi na Velimirova opažanja, a postepeno otkriva njezinu duševnost i karakter. Osim Barbare i Velimira susrećemo čitav niz likova, uglavnom njihovih rođaka. Isti je slučaj s romanom u romanu Od tada mu je sve krenulo, gdje osim slikara Jurjevića nailazimo i na njemu bliske osobe. Oboje glavnih protagonista Barbara i Velimir porijeklom su vezani uz Metković, kao što su i sjedili u klupama iste gimnazije, no tek su se sada počeli upoznavati. Autorica opisuje likove najčešće gledajući ih kroz oči njihovih suputnika. Dobivamo njihovu sliku često po onome što oni misle jedan o drugome.

U druženju Barbare i Velimira česta je rječita tišina. Na primjer: »Neobična tišina ispuni unutrašnjost auta: kao da se u nijemosti zbilje započeo stvarati jedan novi prostor, unutar ovog već postojećeg, rastući postupno iz ničega, poput vakuuma što traži ispunjenje... I jednom nastao više ne može nestati, već samo buja i buja, dok ne ispuni sve praznine i poroznosti... Osobiti trenutak, čudesan, može ga se i fizički čuti: ono pucketanje u kostima vremena što se širi iz samog središta tišine, onaj daleki šum voda na obalama vječnosti zarobljen u školjci srca«. Mogli bismo reći da se radi o »ljubiću« ali na višoj i dubljoj razini.

Povremeno u romanu srećemo književnu i vjersku mistiku, npr. u slučaju Barbarine majke Mandaljene: »Mandaljena, ako i nisam Magdalena, Isuse... Javi se, daj mi barem znak! – S mukom je sišla u svoje dubine. I tamo zatekla svoje malo posve ogoljelo ja: ležalo je ondje dojenče bez odjeće bačeno u trnje, plačući u sav glas i koprcajući se. Što je bivalo nemirnije, bodljike su ga sve više bockale. Odjednom, zasjaji trag plamenog mača koji s lakoćom prosiječe trnje i draču i otvori prolaze, a anđeoske ruke spuste se do djetešca, nježno ga podignu i polože na meko krilo. Potom ga ogrnu mirisnim ruhom, čvrsto obuhvate i dignu visoko, visoko – sve do Očeva lica... Dugo je tako ostala. Kad je pokušala ustati, nije mogla stajati na nogama. Stoga je morala sjediti čitavo vrijeme obreda..«

Zanimljiv je i lik Ružice, kao i nekih drugih protagonista koji meditiraju i filozofiraju o mnoštvu različitih tema i autora. Odatle dojam misaonog romana. Počevši od svetog Jeronima, preko Nietzschea, Nabokova, Hessea do moderne književnosti. Velimir govori i o umijeću pisanja. Razmišlja o Kairosu i Khronosu.

Sublimna erotičnost prožima roman. Sve je erotično od filozofskih misli, odjeće, ruku, očiju i sve je vrlo sublimno. Autorica ne izbjegava proturječja, spaja suprotnosti: »Ali o Barbarinim rukama nije mogao samo tako promatrački razmišljati. Bile su nejake, gotovo dječje, a opet nekako sazrele i senzualne. Iz njih je izbijao nečujni zov, čak vapaj da ih se obujmi, meko, prianjajući, sveobuhvatno; blago, ali snažno i postojano. Volio bi svaki od tih prstiju, jedan po jedan omekšati, osloboditi zglobiće i razigrati ih. Volio bi da ga dotiču te ruke. Ruke što se boje dodirivati, a toliko žude za dodirima«.

U roman su utkani osjećaji, karakteri, bolesti i sudbine rođaka i prijatelja Barbare i Velimira. Ima ih podosta što roman čini vrlo razgranatim. Uza sve to impresioniraju originalne slike, snovi, a ponekad i mistična iskustva: »Osjetila je mučnu nelagodu i napetost trenutka, kao da će se rasprsnuti... Ali ne predugo – odjednom se otvorio izlaz – našla se izvan vremena. Tada je prvi put postala svjesna boli prolaznosti i svoje samoće u njoj. I kako je okružena prostranim morem beskonačnosti na kojem se smije povremeno slobodno plutati, ali ne i predaleko otići od svojeg otoka«.

Na jednome mjestu Velimir objašnjava Barbari: »Mene je oduvijek fascinirao taj obrat u nečijem životu; osobito onaj unutarnji: sve je isto, a ništa više nije isto; nepromijenjenu stvarnost čovjek počne doživljavati kao posve promijenjenu. Bez trunke dobiti, bez ijednog novčića, čak i uz materijalni gubitak, može postati stvarnim dobitnikom. Samom promjenom stava. Očaravajuća je ta moć duha, koja čini sve, a od ničega, barem ne nama vidljivoga...«

Radnja romana Sunce u garaži događa se u razdoblju od 2012. do 2015. godine. Opisani Maraton lađa donosi natjecanje iz 2013., a u istoj godini odvija se najveći dio radnje romana. Lokacije velikog romana su Zagreb, Metković i Dolina Neretve. Lokacije malog romana »Od tada mu je sve krenulo« (kojemu je autor glavni lik Sunca u garaži Velimir Pavlović) su: Split, selo Masline i najvećim dijelom kapelica svetog Ante u jednom neretvanskom brdskom naselju. A glavni likovi romana su u najpotentnijim godinama života: Velimir Pavlović već je blizu tridesetih, Barbara-Katarina Tomić ima oko 25 godina, a središnji lik romana u romanu Od tada mu je sve krenulo, Nikola Jurjević, akademski slikar, na pragu je četrdesetih.

Sunce u garaži po svojoj je tematici ljubavni i duhovni roman. Strukturiran je slojevito: unutar samog romana umetnut je jedan manji roman, odnosno jedno njegovo poglavlje iz kojeg se može naslutiti cjelina. Njegovo središte postaje središtem obaju romana, jer mu je osovina učvršćena u samim temeljima života – u središtu kozmosa. Sve je opet slika atoma s jezgrom i dvjema elektronskim putanjama, unutarnjom i vanjskom. Na prvoj okreće se mali, a na drugoj veliki roman. Mikrokozmos i makrokozmos u jednoj slici. Jezgru ovih krugova, svjetova, putanja svijesti i metafizičkih gibanja čini spoznaja grijeha protagonista unutarnjeg romana, slikara Nikole Jurjevića. U svojoj jezgri roman se tako uzdiže u vertikalu.

U životnoj vrtnji pretaču se poglavlja jedno u drugo, okrećući se u ritmu zbivanja po zavojnici vremena kroz opise događaja i riječi protagonista romana. Vrijeme se odmata i sabija počevši od prvog pa do sedmog poglavlja koje završava epilogom. U Epilogu krug se ne zatvara. Jer ovaj krug se nikada neće zatvoriti ‒ on je samo zato krug što se okreće, a jednom će biti svi iz njega izbačeni u orbitu vječnosti. Dakle, roman se na kraju ne zatvara, već epilog donosi samo kratki rez kroz životno tkivo, presjek vremena u jednom kratkom isječku u kojem se, kao u pupkovini, po istoj unutarnjoj putanji životni sok vraća ponovno u središte na Jurjevićev lik.