Distisi za A

PAR

Jasno je da sve treba vidjeti kao par:
radost i tugu, nebo i zemlju, led i žar,

pticu i ribu, rebra i kavez, krv i vodu
(obje se uvijek troše preobilno), slobodu

i ropstvo, tebe i mȅne ‒ onu žbuku
koja nas, radom naših nogu i naših ruku

i svega, čvrsto veže po redu: kost za kost,
meso za meso, kao zvijezdu za zvijezdu; gost

u meni ti si stalni, ja ù tebi, a slavlje
odavno već je prošlo; zaista nešto đavlje

ima u bogu, nešto božanstveno u đavlu;
velik je plesni prostor za anđele na čavlu

kojim će nas zakovat u škrinju, kao dvoje
koji se, osim sebe, ničega baš ne boje,

a premiru od svoje hrabrosti, jer su škare
u ruci onih koji i kroje a i kvare

ono što skrojili su: spárili smo se, jesmo,
párili, spȁrili se i sada ne znam gdje smo:

bili smo jedno drugom sužnji i gospodarit
htjeli smo; jasno da je trebalo nas raspárit.

STRAH

Nebo će opet sići niže, a mi još niže
spustit ćemo se, neće ništa nam bit bliže

od svega što je bilo blisko nam, čak ni bog,
a nastojat će ì on i mî da baš zbog tog

ne bude štete; ide proljeće svojom stazom
utabanom, a mi se štitimo svojom gâzom,

krhki smo, nismo spremni za novu snagu sunca
ni mjeseca, jer mjesec onaj je koji bunca

o nama nâs: odjednom preleti preko zida
kamenje krupno, staklo razbije, prostor vida

zamuti nam se, sestre u samostanu broje
na prste svoje dane i noći, sve se boje

da jelen preko zida preskočit će, raspélo
da će prolistat, da će opet oživjet tijelo

koje je bilo posve obamrlo, jer sada teče
kroz žile krv i vrlo brzo se spušta veče,

ali i zora koja ne raste nego strepi
za djevičanstvo, dok je silovatelj ne ščepi.

BRESKVA

Sama je došla breskva u naš vrt mali, sama,
po svojoj volji htjela je biti ovdje s nama

i cvasti onoliko može; naš vrt
nije bogat zemljom i možda za nju škrt

bio je, ipak slatke plodove svakog ljeta
davala nam je, potkraj; veća je naša sjeta
bila tad kad je plodova bilo puno manje
na njoj od cvjetova joj u proljet, to stanje

žalostilo nas je, ipak jeli smo katkad jedan,
a katkad čak dva-tri njezina ploda: vrijedan

svaki je bio, sladak i neponovljiv; meta
bila je štetočinā mnogih i svakoga ljeta

trebalo ju je prskat i branit; sada nema
nijednog ploda na njoj i moja je dilema

treba li posjeći je; samo to mogu reći:
posadio je nisam pa neću je ni sjeći.

(13.III.2019.)

VRT

Mokar je vrt a duša suha je, žédna tijela,
samotna ptica, leti besciljno kao strijela,

i bit će, nema točke do koje može stići
potpuna, nismo nì mi, ne može nitko prići

s unutrašnje nam strane, izvanjski sloj je rutav;
glasnik je dobrih vijesti bio u stvari mutav,

ali iz trbuha je širio lijepe laži
i vjerovali smo mu, govorio je: traži!

i tražili smo; mokar bio je vrt a duša
suha je bila, žedna tijela jer tijelo sluša

naranču kako šapće limunu da je sladak,
da je on naša cosa nostra: zar nije gladak

previše val što s pijeska korake svima dere
a nebu skida kožu, zatim se naglo vere

do mjesta gdje do kosti sprži nas svaka tama,
a ona zaklon ima u skutu svakog hrama,

zato što zvijezdama smo nadali se, naívci,
a jesmo, i baš zato i jesmo krivci, krivci;

trava je izabrala konja, a konj slobodu
i naviku da o njoj šapćemo dok u hodu

hramljemo, posrćemo, bauljamo do kraja
i prvoga i drugog proigranoga raja.

SVAKOGA DANA

Svakoga dana netko nekoga negdje smakne,
dobije svakoga dana djevojka neke akne,

svakoga dana sunce iziđe, zatim zađe,
svakoga dana netko nekoga negdje nađe,

a netko izgubi se, svakoga dana netko
postane netko, ili nestane, vrlo rijetko

dozna se tko je zbilja krivac a tko je prav,
svakoga dana negdje kroz obruč skače lav,

svakoga dana netko osnuje novu stranku,
svakoga dana netko obije neku banku,

svakoga dana negdje prljav se novac pere,
svakoga dana netko rođen glasno se dere,

ima i zašto; netko svakoga dana tuži
nekoga, svakog dana treba se divit ruži

i debelome crvu jer su na istoj stazi,
svakoga dana netko kolima nekoga gazi,

svakoga dana dani prolaze a noć stigne
subito, netko legne a netko tek se digne,
svakoga dana dan je, a noć je puno češće,
svaki dan igrokaz je, ali se rijetko plješće.

TRAVA

Trava je odabrala krticu, a mi mak,
zbunili smo se, jesmo, težak je bio zrak

za disanje i težak uopće, samo nade
bile su kao svila i paučina, mlade

bile su naše misli za stvari tako stare,
drukčije nismo znali, gledali smo gdje pâre

parni ineparni se, učili smo od sviju,
čarape skidala si oponašajuć’ zmiju,

odijevala si mene, a ja sam bio kroj
prilično neprikladan za tebe, ipak tvoj,

sada sam staromodan a mak još uvijek čita
sve manifeste redom, povaljali smo žita

previše, sad nas ševa mrzi i jedva zoru
na potrebnu visinu podigne, noćnu mȍru

pretvaramo u noćnu muziku, malu noćnu
zabavu tužnom srcu, salatu ljetnu, voćnu

za snove: krtica je ipak izbjegla plug,
tvoj trokut i moj kvadrat smjestili smo u krug.

PROLJEĆE

Proljeće, kurvin sine, ovdje si opet, cvijećem
prikrivaš bolna mjesta i laži u sve većem
i većem broju nižeš, dráge nam, treba reći,
nemoguće je ipak na tvoju stranu prijeći

posve, jer nije nama mrska ni naša zima,
ni snijeg u kosi: visibabā još ima

u našoj glavi, niknu i kliču tebi, slave
svaki tvoj korak, gorak, jer ti izvučeš trave

za žîve i za mrtve, za puževe i konje,
za momke i za cure, za gornje i donje;

proljeće, kurvin sine, tako te mi od mîlja
zovemo, premda možda ti to i jesi, zbilja,

reci nam zat, zašto dolaziš kad ćeš proći
kao i uvijek: ljeto dozivaš, tople noći

bit će i ugodan će biti i znoj i san
i svaka noć će biti kivna kad svane dan;

proljeće, kurvin sine, ovdje si opet, duša
pozdravlja te, a tijelo samog se sebe gnuša.

MAMBA

Osjećam da me guta velika crna mamba
ritmovima daktila, troheja, zatim jamba

i amfibraha, njemu posebice je ona,
ne znam zbog čega, ali jest, vrlo sklona

i privržena; sada polàgano i slasno
probavlja ona mene nejestivoga; kasno

sada je išta pitat ikoga, a ja pitam
svejedno, nastojeći pratiti onaj ritam

kojim me guta: je li to možda ona samba
zanosna, kao da mi se viola da gamba
javlja, a prati mukli ksilofon je od kosti
mrtvih konkvistadóra; jesu li već svi gosti

pristigli, kad će nam biti konačno sva jela
poslužena na stolu, i gdje je Isabella,

i gdje su one ruže koje sa svih balkona
(lovorne ruže) pljušte, i ona vedra zvona

gdje su, jer sada samo jedno zvono se čuje,
cinično, cilikavo, kao da netko kuje

potkovu hromom konju i zadihano psuje;

i gdje je onaj ushit, gdje ona je ekstaza,
gutaju sada me usta crnog moćnog gmaza

i probaviti on će mene na kraju svega,
a možda dogodi se da probavim ja njega.

PAD

Sklopila duša moja s oblacima je brak,
konzumiram ga sada strastveno, srčem zrak

kao da pijem vino a još sam trijezan, trijezan
posve sam, labavo sam za svoje tijelo vezan;

bog je gol kao i jâ, vidim, i sklapa bračnu
vezu sa svakim cvijetom i pticom, staru mračnu

misao uspio sam pretvoriti u stih
obasjan, iznenada postajem vrlo tih,

čujem i to što ne bih nikako smio čuti,
ali postòji nešto u meni što naslúti

i ono što se čuti ne smije; grijesi uha
strašni su, ipak mnogo teži su grijesi duha

a tijelo mu je samo odijelo, meni prnje
moje su puno draže; bojim se da u trnje

s postelje visoke ću pasti ‒ i zbilja padam
i u tom padu ipak se nekom dlanu nadam

koji će primiti me kao kap ljetne kiše:
mislim da nitko ne bi poželjet smio više.

RUKA SLIJEPOG

Smisao svakog cvijeta kvari ljepotu: ružni
cvjetovi neprimjetniji ostaju, oni nužni

pravi su ukus zemlje na kojoj nije slavno
na ovaj način biti, a biti to je glavno

nekima, meni nije; meni je važno moći
osjetiti da možda i mogao bih doći

u posjed samog sebe ponekad, poput boga
koji sve ima osim sebe, jer njemu noga

ne treba, ili ruka, ni organ bilo koji,
nutarnji ili vanjski, on jednostavno spoji

svoje nebiće s našim i žívi s nama žîvo
i vječno, kao trava, nama to nije krivo,

a njemu jest, s ovakvim kakvi smo (a svi djela
bez dvojbe negova smo), lončar je on, mi zdjela,

donosimo je s drugim zdjelama na stol dug
s tijelom i dušom u njoj, ona mu kao drug

osmjehuje se, to je ševa što prije zore
s polja se diže kao zastava kad se bore

vjetar i krv i tučak ljiljana, kao ud
za golo tijelo žene i ruže što na blud

navodi pčele, male ancìle cvijeća lijepog
i ružnog; moja ruka odsad je ruka slijepog.