Zemlja i nebo u poeziji Maka Dizdara

Ako bih poeziju Maka Dizdara (Stolac, 1917. – Sarajevo, 1971.) pokušala svesti na samo jednu riječ, a da ne izgubim ništa od semantike njegovih pjesama, izabrala bih riječ via, riječ dobro poznatu putnicima, a koja označava mjesto preko kojeg se putuje od polazišta do odredišta. Dizdar tu riječ, doduše, uopće ne koristi, ali veliki dio njegove poezije govori o putovanju i prijelazu iz ovostranog u onostrani život, iz materijalnog u nematerijalno.

Iščitavajući Dizdarovu poeziju shvaćam da pred sobom imam putničke pjesme. Na putovanju iz materije u duh prijevozno sredstvo su stećak ili stablo, iako se čine nepomični, iako su bez kotača ili stopala. Pa kako onda načine korak, prijeđu dionicu puta? Njihov prijelaz je nedvojben, ali nemjerljiv metrima ili kilometrima. Takvim mjernim jedinicama mjerimo materijalne duljine, a njihov prijelaz je metafizički. I ne pitamo za iznos koji je autor morao platiti za prijevoz poezije. Jer svođenje cijene na broj bilo bi neprimjereno, a odricanja bilo kojeg umjetnika teško bi se u cjelini i istinski sagledala, pa i da dođemo do nekog površnog odgovora, on ne bi bio ni kompleksan koliko je pisanje složeno i slojevito, a ni vjerodostojan te je bolje na samom početku odustati.

Neke od najuspjelijih Dizdarovih pjesama govore o stećcima, tim kamenim srednjovjekovnim nadgrobnim spomenicima kojima naziv potječe od participa glagola stajati, to jest stojeći, a riječ je o spomenicima koji su 2016. godine proglašeni i dijelom svjetske kulturne baštine pod zaštitom UNESCO-a. Iako se prostiru na tlu nekoliko država, najpoznatija je nekropola stećaka u Radimlji pokraj Stoca, nastala od 13. do 15. stoljeća. Stećci oslikavaju tadašnji život i uvelike su nadahnuli ovog pjesnika koji se zanimao za bosanskohercegovačku baštinu prije nego što su ti spomenici u svijetu prepoznati kao važni. Inspiriran figuralnim prizorima ljudi, životinja i fantastičnih bića, kao i simboličnim i ornamentalnim motivima te epitafima kojima su ukrašeni ti nadgrobni spomenici, Dizdar pokojnike svojim zapisima u zbirci Kameni spavač vraća među žive i to je još jedan način na koji pokazuje koliko mu je važna kulturna baština zemlje u kojoj je rođen. On izmišlja njihove životopise i posuđuje im svoj, za tu svrhu, arhaizirani govor.

Na mjestu koje izvrsno poznaje, Dizdarov duh mijenja nepomični kamen klesanjem zamišljenih epitafa i stihovima te istovremeno gradi dva sna: svoj san i san mrtvog spavača. Kada ga zaokuplja ono što se odvija ovostrano i onostrano, na zemlji i na nebu, on ne progovara samo o kamenim spavačima, nego i o stanju svoje duše usmjerene metafizici i zvijezdama, a tijelom još uvijek čvrsto vezanim za ovostranost. Riječ je o poetici mirnog trpljenja na zemlji i stremljenja prema nebu, o stihovima bez patetike u kojima je govor o poprištima tragičnih događaja već stišan, iščišćen od vrtloga emocija i prerađen. Kako i dolikuje kamenim spavačima! Na toj razini odvija se nekoliko putovanja:

– putovanje autora u život pripadnika Crkve bosanske i, šire gledano, u univerzalni život čovjeka;

– putovanje mrtvaca u onostranost;

– putovanje mrtvaca u stihove kojima on iz onostranosti pak putuje i nazad među čitatelje;

– putovanje i preobrazba kamena, odnosno stećka u humus, najkvalitetnije tlo iz kojeg izrasta poezija.

Epitafe, dakle, možemo odrediti kao mjesta na kojima pokojnici opet ulaze u ovostrani život, ali kako je rekao Kasim Prohić, pisani su sa stajališta onih koji imaju iskustvo smrti pa ne praznoslove kada govore o životu. Možemo ih, kao i stećke nad njihovim počivalištima, odrediti kao mjesta na kojima se susreću zemlja i nebo.

Pjesnikovi zapisi i povratak među žive, među čitatelje, mijenjaju putnu kartu koju posjeduju mrtvi. Pretvaraju je iz jednosmjerne u dvosmjernu kartu.

Već iz naslova ciklusa zbirke Kameni spavač, a zbirka je podijeljena na Slovo o čovjeku, Slovo o nebu i Slovo o zemlji, može se uočiti važna uloga zemaljskog i nebeskog u ovoj poeziji. Taj status zemlje i neba, materijalnog i nematerijalnog, autor zadržava i u pjesmama koje ne ulaze u spomenutu zbirku. Gdje pripada čovjek? I zemlji i nebu, iako ga autor izdvaja u poseban ciklus. No u čitavoj zbirci susrećemo sva tri subjekta i nemoguće ih je ne susresti u svakom od ciklusa.

Mak Dizdar u pjesmi Smrt kaže:

Zemlja je smrtnim sjemenom posijana
Ali smrt nije kraj Jer smrti zapravo i nema
I nema kraja Smrću je samo obasjana
Staza uspona od gnijezda do zvijezda

Dakle, smrću ne završava život pojedinca, nego samo njegova ovostranost. Pjesma govori da se na zemlju, to jest gnijezdo, nastavlja nebo i gotovo da vidim pjesnika s iglom i koncem u rukama, mogu si predočiti kako ih zašiva jedno za drugo, kako spaja gore i dolje u neraskidivu cjelinu bez koje nema postojanja, a ono će se odvijati u ozvjezdanom dekoru. Bez prostora nema radnje. On je preduvjet glagola živjeti. I simbolično, zemlja je u odnosu na nebo dolje, a nebo u odnosu na nju gore, jer duhovnost mora zauzeti više mjesto u vrijednosnoj hijerarhiji. Za Crkvu bosansku materijalno je bilo zlo, a besmrtnu dušu trebalo je osloboditi iz tamnice tijela.

Glagol živjeti ne funkcionara ni bez vremena. U pjesmi Brotnjice jasno je da bez smrti ne bismo znali koliko smo čekali. Vrijeme ne traži dopuštenje za promjene u biću i puštanje nedaća u otkucaje ljudskog bila. Materijalnu kategoriju moguće je neutralizirati duhovnom kategorijom, molitvom i kletvom, ali i obrnuto.

Razmatrajući stećke, ne mogu ne pomisliti na mirila, pogrebne spomenike s Velebita. Ona su nastajala na otprilike pola puta od kuće pokojnika do groblja, tamo gdje su nosači spustili tijelo umrlog kako bi se odmorili. Kad je pokojnik spušten na tlo, jedan kamen mu je postavljen uz glavu, drugi uz noge. Kad mu je uzeta mjera, prostor između dva mirila popločen je plosnatim kamenjem, a na uzglavnom kamenu uklesani su plitki reljefi. Prema vjerovanjima, mirila su važnija od groba jer je tu ostajala duša, a u grobu samo tijelo. Ako je na Velebitu bilo bitno uzeti mjeru duljine pokojnikovog tijela, stećak svojim zapisom, pa bio on i izmišljeni životopis kao u Dizdarovim pjesmama, nadasve poručuje da je važno uzeti mjeru čovjekove duše. Istina da je taj zapis načinjen na zemlji. Da govori o duši čija aktivnost je mjerena već na zemlji, ali čija mjerna jedinica pripada nebu. Nebo je regulator reda. I ponovno dolazimo do temeljnih pojmova pjesnikove poezije koji se susreću u čovjeku. Jer, katkada je teško utvrditi točnu granicu gdje prestaje zemaljsko i počinje nebesko, odrediti mjesto presjedanja preko kojeg se odvija putovanje.

Pjesnik u pjesmi Drugo govori o materijalnom okružju čovjeka na zemlji koji u svom domu žudi za ugađanjem svojim potrebama. No prava domovina mu je nebo, a do tada je pojedinac-putnik koji si stvara zamjenski dom, plagijat u koji i sam povjeruje. U pjesmi Četvrto jasno poistovjećuje zatvaranje čovjeka u fizičko tijelo s padom u jamu. Ali baš svijest o zarobljenosti u tom materijalnom tijelu proizvodi i žudnju za nebeskom domovinom koja je u toj pjesmi nagoviještena riječju sunce.

Nepovratnost svega vidljiva je iz Zapisa o lovu. Sve teče prema smrti i sve više odmiče se od zemlje, a to putovanje u smrt prikazano je preko pojmova iz svijeta prirode – podzemne vode, laneta, vrutka, košute, konjanika. Ali kako nitko ne može umaći smrti, nisu pošteđeni ni sami lovci. O dojmljivom putu prema kraju ovozemaljskog života i nepovratnosti govori i Zapis o izvoru, ali i Zapis na dvije vode:

jer ja sam bil kako vi sada jeste
a ćete biti kako sada jesam ja

Zanimljiva je pjesma Dažd u kojoj je sugestivno iskazana nepomičnost pokojnika, a to je postignuto odsućem bilo kakvih radnji. Aktivni glagoli navedeni su samo kada se navodi što bi sve iznova trebalo.

U Ljeljenima autor govori o ljepoti materije koju ljudski duh ne razumije, a ono što ne razumije uništava. Postojanjem onoga umom nedohvatljivog, čovjek gubi privid vlastite moći. A to ne trpi. I usprkos nepovratnosti o kojoj drugdje govori, ovdje prirodi priznaje sposobnost obnavljanja i vraćanja u početno stanje. Nova šuma će izrasti na mjestu posječenih stabala, a ljeljeni koji su se razbježali, ponovo će se tu naseliti. Dobro je neuništivo, baš kao i zlo, a obnova prirode upućuje i na duhovnu obnovu.

U pjesmi Sunčani Hristos nepovratnost iz smrti ne odnosi se na Krista, a smrt je poražena i mala. Ali običan čovjek ne može izbjeći putovanje od muke do sunčanih počivališta, nema utjecaja na smrt, pred njom se zatekao u određenom vremenu i prostoru. Tako se Gorčin, lik iz meni najdraže Dizdarove pjesme, nudi smrti koja ga neće čak ni kad ode u rat bez štita i oklopa. Drukčija je situacija u Zapisu o vitezu u kojem glavni lik još nije poželio prelazak u onostranost, a smrt mu je uvijek bila prisutna i bliska. U Zapisu o štitu lik iz zapisa odbacuje štit, a s njim se odriče materijalnog i zemaljskog koje on simbolizira. To odbacivanje štita ima dvije razine. Njime lik osigurava lakoću postojanja tako što odbacuje teret i postiže trenutnu fizičku ugodu, doduše, kratkoročnu, ali to odbacivanje štita može se promotriti i kao okretanje duhovnosti, prihvaćanje vrline, odbacivanje ratništva koje tišti savjest. Istina je da štit predstavlja obranu, ali i to da se on nosi u kompletu uz oružje za napad, a ne sam. A u pjesmi Hiža u Milama iščitavamo da su suprotstavljeni zakoni zemlje i neba pa tako jedan zakon afirmira, a drugi kažnjava istu vrlinu.

U Dizdarovoj poeziji prepoznatljivi su biblijski motivi, a u pjesmi Vijenac ovaj autor aludira na blizinu božjeg suda i apokalipsu i u svoje stihove upisuje i »otrovnu guju aždahaku«. Silazi nebo na zemlju, spušta se nebo u čovjeka na taj način što pjesnik od njega traži da izgradi grad duha u sebi, a napusti materijalne gradove dok još ima vremena. Vidi mogućnost pobjede nad smrću baš kroz smrt.

Iako je u pjesmi Kosara riječ o običnoj smrtnici koja je ubijena, njeno pojavljivanje na nebu u obliku crvene rane, i to ozvjezdane, podsjeća na uznesenje. Možda to i nije neobično jer Dizdar kroz opis njene glave kao čiste upućuje na nevinost, a Djevica Marija je zbog svoje čistoće uznesena na nebo.

U Rukama autor govori o vrijednim rukama koje su sad pokopane i ne zna se što su točno radile za života pokojnika. Upravo u stećcima vidim dokaz da one mogu mijenjati kamen. Ljubav prema mrtvima koja je duhovna kategorija, kada kleše ukrase i zapise, pobjeđuje kamen kao materijalnu kategoriju. Proizvod ustrajnih ruku je ljepota koju prepoznaje duh pa je i ona duhovna kategorija, iako je izrađena u materiji.

Zapis o očima zapis je o psihičkom stanju lika čiji je bolesni vid metafora pesimizma, ali i o snazi čovjeka koji može, ako dovoljno poželi, izgraditi vedriji mentalni okoliš. Iako pjesma nema veze s ekologijom, rekla bih da je rad na okolišu nužan za održivi razvoj pjesnikovog lika. Nije važno je li on bio materijalan ili mentalan!

Usprkos ljudskoj muci u slojevima povijesti, u kostima raspoređenim vertikalno i horizontalno u tlu (pjesma Vertikalno i horizontalno), završit ću ovaj tekst baš Zapisom o zemlji u kojem pjesnik progovara o Bosni, a ona dobiva karakternu osobinu: prkos. Kako je karakter ono o čemu će biti suđeno, kao takvog ga treba staviti u kategoriju duha. I san je nešto što pripada više nebu, nego zemlji jer nas nadvisuje. A Dizdarova Bosna sanja, stremi visinama usprkos siromaštvu (posna, bosa, hladna, gladna). I time ulazi u nebo.

Ako bih Bosnu pretvorila u lik iz stripa, riječi i slike koje ona sanja bile bi dignute u oblačiće (kako je, uostalom, uobičajeno u svim stripovima) pa bi i iz toga bilo vidljivo da riječi i snove čovjek univerzalno percipira kao nematerijalnu kategoriju kojoj je mjesto na nebu. No zemlja i nebo, barem u poeziji, korištenjem personifikacije i inih stilskih sredstava, mogu se pomiješati. Jedno može naseliti drugo. A čemu bi inače mašta i služila?!