Vrijeme u hrvatskom jeziku i hrvatski jezik u vremenu

Pojam vremena zaokupljao je ljude još od antičkoga doba te se njegovo tumačenje može pronaći u zapisima gotovo svih grčkih filozofa, od Platonova shvaćanja vremena, Aristotelove kinetičke teorije vremena i Augustinova antropološkog tumačenja vremena u kontekstu Božjega stvaranja, preko renesansnih razmišljanja hrvatskog filozofa Frane Petrića i promišljanja pojma vremena u razdoblju od 17. do 19. stoljeća u djelima Leibniza, Kanta i Hegela, sve do suvremenih filozofskih misli o vremenu.

Iako definicije vremena često počinju sintagmom »teško odrediv pojam« (Opća i nacionalna enciklopedija 2007, XX: 296), Maja Glušac uspješno se uhvatila ukoštac s tom složenom kategorijom te na 263 stranice donijela iscrpan i cjelovit opis pojma vremena s lingvističkog i gramatičkog stajališta. Znanstvena monografija Maje Glušac Vrijeme u jeziku i jezik u vremenu sastoji se od ovih poglavlja: Vrijeme u jeziku i jezik u vremenu − uvodne napomene, Besprijedložni vremenski izrazi, Prijedložni vremenski izrazi, Vremenska mjera, Sinonimni nizovi poprijedloženih instrumentala, Normativni pristup prijedložnim vremenskim izrazima suvremenoga hrvatskog jezika, Normativni pristup prijedložnim vremenskim izrazima s kraja 19. i početka 20. stoljeća, Pleonazmi u vremenskim izrazima, Uporaba nadnevaka u hrvatskom jeziku, Izricanje dobi u hrvatskom jeziku te Frazemi s vremenskim odrednicama i vremenskim značenjem.

Kako sama autorica navodi u uvodnom poglavlju, hrvatski jezik poznaje raznolike načine izražavanja vremenskih odnosa, ali u ovoj je knjizi naglasak na (morfo)sintaktičkom − opisuju se besprijedložni i prijedložni vremenski izrazi. Naglasak je pritom stavljen na odnos prema lokalističkoj padežnoj teoriji, na vremenska podznačenja, sintagmatska obilježja, normativna određenja te korpusne potvrde i učestalost uporabe pojedinih (bes)prijedložnih vremenskih izraza. S obzirom na odnos prema lokalističkoj padežnoj teoriji, polazišna određenja vremenskih izraza, osobito prijedložnih, temelje se na odnosu prema prostornome značenju i metaforičkome prijenosu značenja s prostornoga na vremensko. Kada je riječ o vremenskim podznačenjima, osnovna je podjela vremenskih izraza s obzirom na orijentacijsko i lokalizacijsko značenje. Orijentacijsko značenje imaju prijedložni izrazi u kojima se imenuje orijentacijska točka prema kojoj se određuje trenutak vršenja radnje, a lokalizacijsko značenje imaju prijedložni i besprijedložni izrazi kojima se određuje trenutak vršenja radnje koji se smješta u odsječak vremena obilježen odrednicom.

Nadalje, besprijedložni se izrazi opisuju prema trima podznačenjima − značenju vremenske točke, ponavljanja i vremenske mjere, dok prijedložni izrazi, tvrdi autorica, potvrđuju mnogo više različitih podznačenja, a njihov opis i analiza otvaraju brojna pitanja među kojima je i pitanje prijedložne sinonimije. S obzirom na sintagmatska obilježja, vremenski se izrazi opisuju u odnosu na izbor određenice (glavne, nadređene, upravne sastavnice sintagme) i odrednice (zavisne, podređene, upravljane sastavnice sintagme) te u vezi s time Maja Glušac razlikuje izravno i neizravno izricanje vremena: izravno se vrijeme označuje izrazima u kojima su odrednice vremenskog značenja, a pri neizravnom izricanju vremena odrednicama su najčešće glagolske imenice, a zatim i imenice koje označuju događaj, pojavu, bolest, stanje i slično.

Sa stajališta jezičnih normā, i to norme zagrebačke filološke škole druge polovice 19. stoljeća, norme hrvatskih vukovaca s kraja 19. i prve polovice 20. stoljeća te suvremene norme hrvatskoga jezika ‒ promatraju se pravopisni, gramatički i rječnički opisi najvažnijih predstavnika pojedinih jezičnih norma: zagrebačku filološku školu predstavljaju A. Mažuranić, V. Babukić, A. Veber i A. Parčić; norma se hrvatskih vukovaca temelji na opisima I. Broza, D. Boranića, M. Divkovića, T. Maretića, J. Florschütza, V. Rožića te na Akademijinu i Broz-Ivekovićevu rječniku; normativna se određenja u NDH temelje na pravopisnim pravilima F. Cipre i A. B. Klaića te na jezičnim savjetima i preporukama koje je izdavao Hrvatski državni ured za jezik. Jezični razvoj i normativnost vremenskih jedinica dalje autorica promatra u odnosu na Brabec-Hraste-Živkovićevu gramatiku iz 1954. te Jezični savjetnik s gramatikom iz 1971. godine. Suvremena se jezična norma temelji na gramatikama, jezičnim savjetnicima i rječnicima objavljenim poslije 1991. Uspoređuju se sljedeći rječnici: Rječnik hrvatskoga jezika Leksikografskoga zavoda i Školske knjige, Veliki rječnik hrvatskoga jezika Vladimira Anića, Hrvatski enciklopedijski rječnik, Školski rječnik hrvatskoga jezika Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje i Veliki rječnik hrvatskoga standardnog jezika Školske knjige. I na koncu, s obzirom na korpusne potvrde i učestalost uporabe vremenski se izrazi oprimjeruju potvrdama iz mrežnih korpusa hrWac, Hrvatskoga nacionalnog korpusa i Hrvatske jezične riznice.

Iako opis besprijedložnih i prijedložnih vremenskih izraza čini središnji dio ove knjige, Maja Glušac u nastavku razrađuje i problem sinonimije i sinonimičnosti, pojavu pleonazama, a prvi su put u hrvatskom jezikoslovlju sustavno opisani i načini izricanja dobi. Teorijski opis vremenskih izraza, temeljen na više od 250 bibliografskih jedinica navedenih u popisu literature, potkrijepljen je i brojnim primjerima – iz rječnika, književnih djela, mrežnih izvora, novina i časopisa. Osobit je prilog knjizi posljednje poglavlje − frazeološki rječnik koji donosi 250 frazema s vremenskim odrednicama i vremenskim značenjem.

Naslov knjige, iako se čini kao vješto marketinški osmišljena jezična igra, pronalazi svoje opravdanje u sadržaju: dio koji se odnosi na vrijeme u jeziku ostvaruje se sintaktičko-semantičkom raščlambom besprijedložnih i prijedložnih vremenskih izraza, a dio koji se odnosi na jezik u vremenu ostvaruje se dijakronijskim pregledom normativnih napomena o pojedinim vremenskim izrazima i njihovom usporedbom sa suvremenom normativnom literaturom i uporabom u promatranim korpusima.

Iako je knjiga primarno namijenjena kroatističkoj i slavističkoj znanstvenoj zajednici, zbog jasnog, preglednog i temeljitog opisa vremenskih izraza poslužit će i kao nastavno sredstvo u radu sa studentima filoloških, ponajprije kroatističkih usmjerenja. Osim u znanstvenim krugovima ova će knjiga zasigurno naći primjenu i u široj društvenoj zajednici – bit će zanimljiva onima koji žele naći odgovore na pitanja kao što su ‒ je li isto ako kažemo sljedeći tjedan i sljedećega tjedna; je li bolje reći pri pisanju molbe ili kod pisanja molbe, zašto nije dobro reći 1. siječanj, nego treba reći 1. siječnja; može li čovjek u ranim tridesetima biti vremešan, a u sedamdesetima mladić, te što znače frazemi prkositi vremenu, i žuta minuta. Odgovore na ta i mnoga druga pitanja čitatelji će pronaći u knjizi Vrijeme u jeziku i jezik u vremenu, znanstvenoj monografiji koja je vrijedan prinos ne samo kroatistici, nego i slavistici.