Nikome kao tebi nije se
ispovijedala pustinja prokazanih
zanosa, žitnica gdje svaka bol
okusi svoje zrno. Amerika. I
nitko nije ožalio ravnice
prosijane prazninom, mržnjom
othranjenom. Poput tebe. Konačno,
toplina utihnu na pragu kamenjara. Nebo
nad djetinjstvom istopljeno. Samo
je daleki kontinent sačuvao oazu
žudnje, kamenu nježnost kolijevke. Onkraj
oceana. Dom kurvom pišu – cjelov
istapa u trpak šapat kiša. Pješčana
ura mjeri sazvježđa tuđih ljubavi i
ne zna naše trajanje u mjesečini.
Pristajem, svijete, naivna
lasta daruje uspavanku. Svjetla
duž pučine nježan
mrak polažu u
vječnost. Šapat njihov ne
prepoznajem, ali te
znam, svijete, zorom
vraćaš otkucaj
umorna neba, u
daljine potonula. Znam
tvoju tajnu, kao
što palme znam, tugu
potonulu u škripove, strah
svoj ispiru noću, svijete
umoran od snova.
Vašu je hrabrost nadrasla
tuga kućica u
mom srcu, prerušenu
željom da sanjam noć
bez snova. Kore me koraci
njene ponoći, moju beskorisnu
sjetu. Vama oči drage
mirisa mjendula, suze
nad zemljom što taji
kosti svih mojih mrtvih, dugove
nevraćene travkama nahranjenim
zaboravom u kapima
sutona u moru. Sahranili ste
više sunca nego u pamćenje dospijeva. Vama
hvala za jutro obasjano tišinom.
Listam časoslov samoće. Utorak, svibanj, pomalo
neprilično hladan, ništa na listovima uvela
kalendara ne obećaje proljeće. Hodam
nepoznat predjelima lijenosti: oduvijek sam
tu. Skoro oduvijek. Dovoljno dugo da se ne
sjećam prispijeća. Još samo ljubav mogu
živjeti, ne vjerujući u nevinost, niječući mir
krhkih koraka pohote. Dovoljno da više ne
poznam Grad kojim koračam sebi samome, da
se ne sjećam prijezira zloslutne čistoće. Utorak,
svibanj, bregovi u daljini, zadani
tugom, mnoštvo se raspada u
oči obojene nemarom, u sljepilo dlanova, lica
urasla u nepomak. Sumrak naviješta predvečerje, ni
po čemu bitan, opominjući: danas ću se dogoditi.
Buktinja straha
otapa
zamrzle kosti crnih gora
nad obzorjem sna.
Tišina kaplje s
trulih grudi
oblaka raspetih nad
boju tuge. Crijep po
crijep otkucava
jesen
duge staze smrti. Kamen
po
kamen nestaje Grad
u jezicima
otrova, pozdravima oleandra.
Spokojan poput zvonika, suton rezbari
žigove tišine. Kletve zvona mudrošću
grobljanskih čekanja plode prazninu. U
nebo, sustalo od modrine, križevi
urezuju šutnje suvišne poput
uspavanki. Stižeš, čarobni starče, o
povečerju ovonjalu omarom nad
plićacima, požnjeti trpku sol naše zrelosti
izrovanu strepnjom. Još su ti
koraci travke na livadama dostojnim
srebrnih krhotina tajni svemirskog
oca. Ne prepoznaješ mi oči, otvrdle
od čekanja, ne dotičeš mi ruke, nevine
od strpljivosti. Približavaš se ponoći mudrijoj
od makova raspoređenih divnom snenošću mjesečine.
Doskočilo je jugo kapcima naših snova, nad
zidove od žutih strepnji kapetana i donijelo
more rasijano solju. Dlanovima tvrdim
od starosti, opake poput očiju pravednika, hrani
tragove drače što dah anđela rastapa u
nesanicu, porok prazne vječnosti. Potom
lica naših kuća, obojena dobrotom, raskiva
do temelja skrivenih koracima, glača
stijene svetim uljem naših baština. Plodi
plesom krizantema, figurama ugođenim
spokojem ludila. Smiješak Meduze
kameni nad dušom siva valovlja, krikove hridina
rasiplje u šapat. Iskopalo je bore starcima dok su
ufanje svojih mladenačkih pogleda upravljali čipkama
tamjana. Peludom samoće posvetilo je zlato žrtvenika.
Ni Camelot ni Ithaca, samo
mir kamena u riječi istesana, tišinom
blagoslovljena. Jedino more čuva
tajne, a moreplovci sjećanja. I
nebo je ovdje britko poput bure, oblaci
snivaju šapat zima rasutih
nesanicom. Koraci bez lica bdiju
nad dverima tvrdim od strepnje molitvom
ukrijepljene. Ni brdo ni otok nad
ravnima zasoljenim grobištima, oplođenim
sušama. Samo zidine kruže nad
očima u tami, čuvaju zjenice probodene
bljeskom sočiva bistra poput svetosti. Ni
humak ni utočište brodolomcima, samo
školjka obijeljena krikom galeba.
Neka me tiha sreća sluti glasom
prolaznika, neka tiha sreća tišinom
drevne sobe, mirisom
dalekih grobalja, tamo,
tamo. Neka skrovita
ljubav večeras, u
niši mramornih sjećanja, neka
tiha sreća. Šaptom mrtvih
borova, praskovima valovlja
uzburkanih suncem, kricima
nevidljivih zvijezda. Nekom
tihom ženom, riječima kišom
zaustavljenim, onom što sipi
nebom našega podzemlja. Neka tiha
sreća, bez razloga, spokojna i lijepa.
Tamo gdje je bolje otići
ću sam. I bit će mir. I
bit će lahor vidljiv
nevinima. Tamo gdje je
bolje ne će biti tvoja
kosa, jednostavna poput ljepote, tvoj
pogled otet azuru mora
dalekih i tihih. Tamo
gdje je bolje obećanje tvojih dlanova
prizivat će sjećanja na nježnost, tamo
gdje je bolje. Nedostajat će
tvoja bojažljiva pitanja, usne
zaustavljene u milosti, koraci
anđela, tamo gdje je bolje, bez
tebe ne će biti bolje.
2, 2019.
Klikni za povratak