Varke

MARUNA: POVRATAK AMERICI

Nikome kao tebi nije se
ispovijedala pustinja prokazanih
zanosa, žitnica gdje svaka bol
okusi svoje zrno. Amerika. I

nitko nije ožalio ravnice
prosijane prazninom, mržnjom
othranjenom. Poput tebe. Konačno,
toplina utihnu na pragu kamenjara. Nebo

nad djetinjstvom istopljeno. Samo
je daleki kontinent sačuvao oazu
žudnje, kamenu nježnost kolijevke. Onkraj

oceana. Dom kurvom pišu – cjelov
istapa u trpak šapat kiša. Pješčana
ura mjeri sazvježđa tuđih ljubavi i

ne zna naše trajanje u mjesečini.

NAPUŠTANJA

Pristajem, svijete, naivna
lasta daruje uspavanku. Svjetla
duž pučine nježan
mrak polažu u

vječnost. Šapat njihov ne
prepoznajem, ali te
znam, svijete, zorom
vraćaš otkucaj

umorna neba, u
daljine potonula. Znam
tvoju tajnu, kao

što palme znam, tugu
potonulu u škripove, strah
svoj ispiru noću, svijete

umoran od snova.

POSVETA GLASNICIMA TIŠINE

Vašu je hrabrost nadrasla
tuga kućica u
mom srcu, prerušenu
željom da sanjam noć

bez snova. Kore me koraci
njene ponoći, moju beskorisnu
sjetu. Vama oči drage
mirisa mjendula, suze

nad zemljom što taji
kosti svih mojih mrtvih, dugove
nevraćene travkama nahranjenim

zaboravom u kapima
sutona u moru. Sahranili ste
više sunca nego u pamćenje dospijeva. Vama

hvala za jutro obasjano tišinom.

POROCI TIŠINE

Listam časoslov samoće. Utorak, svibanj, pomalo
neprilično hladan, ništa na listovima uvela
kalendara ne obećaje proljeće. Hodam
nepoznat predjelima lijenosti: oduvijek sam

tu. Skoro oduvijek. Dovoljno dugo da se ne
sjećam prispijeća. Još samo ljubav mogu
živjeti, ne vjerujući u nevinost, niječući mir
krhkih koraka pohote. Dovoljno da više ne

poznam Grad kojim koračam sebi samome, da
se ne sjećam prijezira zloslutne čistoće. Utorak,
svibanj, bregovi u daljini, zadani

tugom, mnoštvo se raspada u
oči obojene nemarom, u sljepilo dlanova, lica
urasla u nepomak. Sumrak naviješta predvečerje, ni

po čemu bitan, opominjući: danas ću se dogoditi.

LUDILO

Buktinja straha
otapa
zamrzle kosti crnih gora
nad obzorjem sna.

Tišina kaplje s
trulih grudi
oblaka raspetih nad
boju tuge. Crijep po

crijep otkucava
jesen
duge staze smrti. Kamen

po
kamen nestaje Grad
u jezicima

otrova, pozdravima oleandra.

PRIBLIŽAVANJE

Spokojan poput zvonika, suton rezbari
žigove tišine. Kletve zvona mudrošću
grobljanskih čekanja plode prazninu. U
nebo, sustalo od modrine, križevi

urezuju šutnje suvišne poput
uspavanki. Stižeš, čarobni starče, o
povečerju ovonjalu omarom nad
plićacima, požnjeti trpku sol naše zrelosti

izrovanu strepnjom. Još su ti
koraci travke na livadama dostojnim
srebrnih krhotina tajni svemirskog

oca. Ne prepoznaješ mi oči, otvrdle
od čekanja, ne dotičeš mi ruke, nevine
od strpljivosti. Približavaš se ponoći mudrijoj

od makova raspoređenih divnom snenošću mjesečine.

DRIJEM

Doskočilo je jugo kapcima naših snova, nad
zidove od žutih strepnji kapetana i donijelo
more rasijano solju. Dlanovima tvrdim
od starosti, opake poput očiju pravednika, hrani

tragove drače što dah anđela rastapa u
nesanicu, porok prazne vječnosti. Potom
lica naših kuća, obojena dobrotom, raskiva
do temelja skrivenih koracima, glača

stijene svetim uljem naših baština. Plodi
plesom krizantema, figurama ugođenim
spokojem ludila. Smiješak Meduze

kameni nad dušom siva valovlja, krikove hridina
rasiplje u šapat. Iskopalo je bore starcima dok su
ufanje svojih mladenačkih pogleda upravljali čipkama

tamjana. Peludom samoće posvetilo je zlato žrtvenika.

GRADOVANJE

Ni Camelot ni Ithaca, samo
mir kamena u riječi istesana, tišinom
blagoslovljena. Jedino more čuva
tajne, a moreplovci sjećanja. I

nebo je ovdje britko poput bure, oblaci
snivaju šapat zima rasutih
nesanicom. Koraci bez lica bdiju
nad dverima tvrdim od strepnje molitvom

ukrijepljene. Ni brdo ni otok nad
ravnima zasoljenim grobištima, oplođenim
sušama. Samo zidine kruže nad

očima u tami, čuvaju zjenice probodene
bljeskom sočiva bistra poput svetosti. Ni
humak ni utočište brodolomcima, samo

školjka obijeljena krikom galeba.

PREOBRAŽAJ

Neka me tiha sreća sluti glasom
prolaznika, neka tiha sreća tišinom
drevne sobe, mirisom
dalekih grobalja, tamo,

tamo. Neka skrovita
ljubav večeras, u
niši mramornih sjećanja, neka
tiha sreća. Šaptom mrtvih

borova, praskovima valovlja
uzburkanih suncem, kricima
nevidljivih zvijezda. Nekom

tihom ženom, riječima kišom
zaustavljenim, onom što sipi
nebom našega podzemlja. Neka tiha

sreća, bez razloga, spokojna i lijepa.

TATJANA

Tamo gdje je bolje otići
ću sam. I bit će mir. I
bit će lahor vidljiv
nevinima. Tamo gdje je

bolje ne će biti tvoja
kosa, jednostavna poput ljepote, tvoj
pogled otet azuru mora
dalekih i tihih. Tamo

gdje je bolje obećanje tvojih dlanova
prizivat će sjećanja na nježnost, tamo
gdje je bolje. Nedostajat će

tvoja bojažljiva pitanja, usne
zaustavljene u milosti, koraci
anđela, tamo gdje je bolje, bez

tebe ne će biti bolje.