Varaždinska ishodišta

Ovom knjigom Ernest Fišer nam se predstavlja kao vrijedan i marljiv pregalac na polju književne kritike. Točnije bi bilo reći ‒ kao sistematičar određenih područja književne i knjiženopovijesne prakse što ju je namrla hrvatska literarna aktivnost druge polovice 19., potom 20. i 2l. stoljeća. Naime, u knjizi je sakupljena višegodišnja Fišerova preokupacija sasvim određenim autorima književnopovijesnih usustavljenja, svrstanih uglavnom u prvom dijelu knjige, naslovljenom Korifeji, dok je u drugom dijelu knjige, pod naslovom Nastavljači ipak pretežito riječ o pjesnicima. Kao što u prvom dijelu ima iznimaka, pa se tako u njemu nalaze napisi o Milkoviću, Krklecu, Tadijanoviću i Slavičeku, tako i u drugom jednako ima iznimaka ‒ M. Medini, Z. Bartolić, M. Kuzmanović, M. Nikčević.

O knjizi je pisao Tihomil Maštrović u pogovoru knjige, što je vjerojatno bio tekst za poticaje Ministarstva kulture RH, te Davor Šalat, čiji je tekst također vjerojatno bila »izdavačka« recenzija (Kolo, 3/2018: 143-148.). No, dok je prva prigodna i strogo ciljana, Šalatova je recenzija uzoran prikaz i tematsko-predmetnoga i metodološkoga sloja knjige, koja bi zahtijevala i poseban pohvalan osvrt.

Ono što je određena poveznica koja kao središte centripetalno vuče k sebi, jest, prvo, prostorno-kulturna silnica ‒ riječ je o Varaždinu, te drugo ‒ pjesništvo na kajkavskome jeziku. Kako je i sam Fišer, domicilno, unutar i jednoga i drugoga polja, te njegov habitus ‒ kako bi rekli suvremeni sociolozi (Buordieau), premda je taj termin rabio već Aristotel, te kasnije Sv. Toma Akvinski, u drugačijem značenju ‒ čine i te tvorbene česti – prostorno-kulturno i jezično određenje (pjesništvo i na kajkavskom idiomu) – moglo bi se na prvi pogled zaključiti kako ga vodi određeni kampanilizam, to jest dug prema zavičajnom i jezičnom ishodištu. Pa da je i to, zašto ne?

Međutim, Fišer nije sentimentalno-nostalgičan kad raspravlja o pojedinim akterima, nego znade biti itekako kritičan, ne samo kad je riječ o djelu dotičnika nego i o njegovim karakterološkim, to jest moralnim i etičkom osobinama (primjerice Jagić). A treće, što također valja pripomenuti, jest to da je Fišer sve aktere koji su živjeli tijekom njegova života i stvaranja, osobno poznavao. To se također razaznaje u esejima, prezentirano zgodnim anegdotskim i dokumentarnim argumentima, iz kojih doznajemo pojedine detalje, ali bez ikakve pikanterije, detalje naime koji su dobrodošli za upoznavanje dotičnika, kako njegove građanske osobnosti tako i njegove književne djelatnosti. Možda je zato, iz razloga osobna poznavanja, i primjer Tadijanovića, koji odskače od prije navedenih impulsā.

Dok bi se moglo reći da o drugom segmentu, pjesnicima (i) na kajkavskom, postoji određena sintezna književnopovijesna i književna kritika u zadnjem tekstu knjige (Hrvatsko moderne kajkavsko pjesništvo), o prvome nema takvoga teksta, ali se zato o tom segmentu, kulturnom miljeu Varaždina, itekako dadne »skupiti« podosta elemenata koji su razasuti diljem tekstova o autorima koji su tomu krugu pripadali. Ako je prva eksplicitna, druga je implicitna, pa se tako oba elementa zadovoljavaju ponuđenim tekstovima.

Mi ćemo poći u malo modificiranomu »rasporedu«, pa ćemo promotriti najprije književne aktere koji su bili povjesnici hrvatske književnosti, bez obzira na to u koji ih je dio knjige Fišer uvrstio, dakle bili oni korifeji ili nastavljači (Medini, o kojemu se ne raspravlja kao književnom povjesniku, Bartolić, Nikčević), kako to Fišer imenuje. Radi se o autorima koji su se u užem smislu riječi bavili poviješću književnosti, dakle o Kukuljeviću Sakcinskom, Š. Ljubiću, V. Jagiću, I. Milčetiću, Đ. Šurminu, B. Vodniku, D. Prohaski, A. Barcu, M. Šicelu i J. Skoku, te Z. Bartoliću. M. Kuzmanović je antologičar pjesnika na kajkavskomu, a o Nikčeviću Fišer piše kako s pozicije svojega prijateljskoga poznavanja, dakle neka vrsta memoaristike, tako i s kulturalne pozicije Nikčevićeve, kao čovjeku-stvaraocu s dvije domovine.

Možemo se dakle upitati kako Fišer strukturira napise o navedenim povjesnicima hrvatske književnosti. Što je zajedničko, u metodološkom smislu, a što je posebno u pojedinačnom ostvaraju navedenih. Za početak mi bismo naše motrenje o navedenim povjesnicima hrvatske književnosti grupirali u dvije metodološke orijentacije. Jedna bi bila do Antuna Barca, respective Vodnika, druga bi bila od Barca do Šicela i Skoka – one naime koje Fišer motri, jer je primjerice suvremenik Šicelov i Frangeš, kao i kasnije neki koji su se orijentirali za povijest određene vrste, pače žanra (roman – K. Nemec), ali dakako nisu bili »Varaždinci«.

Kad je u pitanju zavičaj, »u užem i širem značenju« (str.11.) tada je Ivan Kukuljević Sakcinski primjer par excellence. No, za Fišera Kukuljevića ne određuje samo Varaždin nego još pet jednako tako »zavičajnih mjesta-odredišta«, dakle ono što Fišer imenuje Kukuljevićevim životnim hodogramom. Riječ je o jednom od najvećih hrvatskih polihistorika 19. stoljeća, još k tome i političara. To je prigoda da Fišer koristi znanstvenu literaturu o autoru (od Smičiklasa do Bratulića), što metodološki znači da svoje eseje opskrbljuje i znanstvenom dimenzijom. Dakle, nije samo slobodno pričanje koje bi više bilo blizu romanesknoga (fabularnoga) izričaja, ili samo esejističko, slobodnije, opisivanje.

Praćenje dakle tih šest zavičajnih odredišta Fišeru namire određenu vrstu biografskih podataka, što znači da, metodološki, umeće i ono što se u najboljem smislu zvalo biografizmom, kojim biografizmom se karakterizirala filološka škola, a čime se i Barac odlikovao, ne samo u monografijama (primjerice o Vidriću), nego i u svojim povijestima književnosti (o ilirizmu). Kada je riječ o Kukuljeviću ta su odredišta grad Varaždin, očinsko dobro Jurketinec kraj Varaždina, mjesto početna školovanja ‒ Zajezda, zatim Varaždinske Toplice (obiteljski posjed kurija Tonimir) te obiteljsko ljetno boravište Puhakovec. Ono što Kukuljevića čini korifejem jest njegov politički, znanstveni i književni rad. A da bi to dokazao Fišer prati Kukuljevića u nevedenim odredištima koja su bitno utjecala na njegovu javnu djelatnost, svako od njih svojom specifičnom težinom i vrijednošću, da bi u završnom poglavlju, kako to inače čini u svakom napisu u knjizi, zgusnuto sintetizirao značaj dotičnika, pa tako i ovaj napis zaključuje genetičkim planom motrenika, te semantičkim predmetnim pojašnjenjima. S jedne su strane Kukuljevićeva odredišta, koja sukonstituiraju ono što se može nazvati Kukuljevićevom matricom, a s druge strane motivsko-tematski i jezični sloj. Takvu realizaciju nazvali bismo, metodološki, uglavnom pozitivističkim pristupom u maniri najbolje izvedbe takve »škole«, što danas upravo nedostaje u našoj književnokritičkoj praksi.

U slučaju Šime Ljubića valja ukazati na činjenicu da Ljubić, kao »pripadnik prvog naraštaja« (Fišer), svojim radom (Ogledalo književne poviesti jugoslavjanske na podučavanje mladeži, I/1864., II/1869.) stoji na samome početku inauguriranja povijesti hrvatske književnosti kao znanstvene discipline, ali svojom metodologijom spada u propedeutičko, zapravo »predznanstveno razdoblje« (Šicel). Filološka metoda ima svoje dobre strane u činjenici što ipak inaugurira znanstvenu disciplinu, a lošije što se iscrpljuje tako reći više u geografiji i bibliografiranju (u Ljubića). Fišeru je zanimljivo Ljubićevo snalaženje glede kajkavskoga dijela hrvatske književnosti. Sam je Ljubić ukazao na nedostatak onoga što zovemo predradnjama za posao sistematičara neke književnosti. To je razvidno i u njegovoj povijesti. Naime, oslanjajući se na Kukuljevića, Šafařika, djelomično Jagića, onim književnicima za koje je imao više građe Ljubić je posvetio više redaka, te, kako Fišer dobro primjećuje, kritičnije je, a ne samo pozitivistički, o njima prosuđivao.

Glede kajkavskoga korpusa Ljubić je, prema Fišeru, pokazao dobru informiranost, temeljivši svoju analizu na društveno-povijesnim, političkim, kulturnim i jezičnim osobinama korpusa koji je obrađivao. Tako Fišer zaključuje da, unatoč opravdanim slabostima, Ljubić u biti nije samo puki katalogizator nego začetnik i utemeljitelj »moderne hrvatske književne povijesti« što mu osigurava »vodeću poziciju« na području hrvatske književne historiografije. Dakle, Fišer znalački ukazuje na doprinos i kvalitetu Ljubićeva književnopovijesnoga pionirskoga rada, na prosudbe i ocjene umjetničke kvalitete, na sređivanje građe i usustavljivanje, te unatoč (više) objektivnim okolnostima (nedostatak građe, manjak uzorna modela), ističe nesumnjiv prinos tog hrvatskoga historiografa u 19. stoljeću, što nije pretjerano pijetetski sud nego realna ocjena.

Glede značaja i veličine jamačno je Vatroslav Jagić zanimnljiva pojava unutar hrvatske znanosti o književnosti, pa kada treba ukazati i na neke privatne detalje, pa makar i ne ulazili u užem smislu u predmet. Mi nećemo ulaziti u detalje oko Jagićeva slavenofilstva i jugoslavenstva, jer je drugačiju, hrvatsku orijentaciju njegovu dokazao K. Filić u djelu Lik Vatroslava Jagića (1961.), ili jednako tako varaždinsku ‒ koja mu je bila »duhovno uporište« (Fišer) ‒ o čemu svjedoči njegova korespondencija s Ivanom Milčetićem, filologom i Jagićevim suvremenikom, nego o onomu po čemu je Jagić »patrijarh slavistike« (S. Damjanović) i »korifej slavističke znanosti« (S. Mostarkić). Dakako, Fišer u napisu o Jagiću ostaje na njegovim »trajnim vezama s Varaždinom« pronalazeći u tim vezama životnu, profesionalnu i emotivnu njegovu dimenziju. No, bez obzira na to što je o Jagiću objavljeno nekoliko zbornika i autorskih djelā, o njemu se kao filologu još nije rekla »zadnja«, posebice ne kada je riječ o prilozima, pregledima i povijestima hrvatske književnosti. To se jednako odnosi kako na opseg predmeta tako i na metodologiju u onodobnom konteksu, a navlastito s aspekta današnjih koncepata modela (teorije) pisanja povijesti književnosti. Već bi mu Vodnikova (»traženje oblika«) i Barčeva (filološka, psihološka, sociološka, estetička i diltajevska »životna filozofija«) pozicija imala što reći.

Slično Fišer postupa kada piše o Ivanu Milčetiću, naime o njegovu varaždinskom razdoblju kulturnoga rada. On nije samo vodio dugogodišnju korespondenciju s Jagićem, karitativno djelovao, nego se istaknuo i kao javni akter, od osnivanja dramskoga društva u Varaždinu, zalagao se za osnivanje pučke knjižnice, bio je politički angažiran, bio je folklorist, filolog i književni povjesničar. Opet se pokazuje da i biografska metoda, ma koliko bila, kako Fišer ističe, suhoparna, može otkriti dosta značajki, pa i karakternih, što nije beznačajno. A svoju glavninu djelatnosti, iako rodom iz Malinske na otoku Krku, Milčetić je ostvario u Varaždinu, kako naglašavaju i Šicel i Fišer.

Đuro Šurmin je, opet, Fišeru zanimljiv po tome kolika je zastupljenost pisaca varaždinskoga kruga u njegovim povijestima književnosti (Povjest književnosti hrvatske i srpske, 1898., Hrvatski preporod, I-II, 1903., 1904.). Niti on nije imao predradnji, ali je njegova povijest ipak znatan napredak u odnosu na dotadašnje i glede analize, sinteze i metode, ističe Fišer, ukazujući na pionirski rad Šurminov, iako je on onodobno doživio i žestoku kritiku, za koju je bila važnija uporaba zareza nego posao usustavljenja. A glede varaždinskoga knjiženoga kruga ‒ njegova je zastupljenost u Šurmina zadovoljavajuća.

Kod Branka Vodnika već smo na terenu povijesti književnosti u modernijem smislu riječi. Međutim, ni u povodu Vodnikove djelatnosti Fišer se ne osvrće na njegovu povijest književnosti, pa zato ovdje nije mjesto da o tome (»traženju oblika«) diskutiramo, niti prigovaramo Fišeru, jer je njemu inicijalni pokretač napisa, kao i knjige, bio jasan (»varaždinski«). Nego, mi doznajemo niz drugih detalja, što je inače odlika knjige, kao primjerice da je Varaždin rasadište hrvatskih književnih povjesnika, da je domicilno mjesto starije hrvatske kajkavske književnosti, da je u njemu jedna od najstarijih hrvatskih tiskara (Ivana Manliusa) u kojoj je A. Vramec tiskao svoje djelo Kroniku (1578.), nadalje Gazophylacium Belostenčev, pa do u 18. stoljeću književni krug oko poetese i kontese Katarine Patačić, te niz detalja Vodnikove biografije. Svi ti mali detalji dragocjeni su podaci za područje izučavanja književnosti bez obzira na metodu i cilj, jer su naprosto pretpostavke za bilo koji ozbiljniji rad.

Prema Fišeru, Dragutin Prohaska posebno je zanimljiva osobnost hrvatske književne historiografije zbog niza polemika i zbog kritičkih napada na njega, pače i omalovažavanja, nerijetko zbog taštine onih koji su bili orisani u njegovim pregledima. Unatoč metodološkom eklekticizmu, polemičkoj oštrini analiza, još danas se ne može mimoići njegova studija o baroku kao i Pregled hrvatsko-srpske književnosti (1921.), a riječ je o razdoblju od realizma do vremena kada je pisao taj pregled. Toj knjizi prethodi pregled do realizma (1919.), u kojemu naglašava europsku vrijednost tih književnosti, koje on poima kao jednu, čineći periodizaciju na, kako imenuje, tri doba – crkvenu i feudalnu (10-15. st.), renesansu koja je uključila i pučku književnost, te treću, građansku i narodnu književnost.

Već takva periodizacija, bez obzira na tip modela (u trećem dijelu se sa sljedećom knjigom preklapa kratak napis o realizmu), zaslužuje obzirnu i pažljivu analizu, koja bi ukazala na sve implikacije koje se mogu prepoznati, od povijesno-političkih do društvenih, dakle socioloških utemeljenja, pa do pučke (usmene) književnosti, o kojoj će tek u naše dane stručno pisati Divna Zečević. Samo da napomenemo da pri motrenju realizma Prohaska daje uvid u teoriju realizma, Zolina naturalizma, ruskog i engleskog realizma, te posebni žanr feljton-romana. Slično je i s modernom. Prohaska tipologizira svoj prikaz po vrstama, te prvi sustavnije govori o katoličkoj lirici. To je, dakle, bez obzira na nedostatke, uzoran prikaz sebi zadana predmeta, jamačno unutar onodobnoga konteksta. Fišer na kraju sintetizira i razloge osporavanja Prohaskina djela. To su: metodološka eklektičnost i konzervativnost, polemičko-moralizatorski način pisanja, nedostatna stručna kompetencija, heterogenost u pristupu (što se može podvesti pod prvu opasku), nedefiniranost vlastite metode, manjak estetskih mjerila u vrednovanju književnih tekstova. Osporavanja se mogu svesti na dvoje: na metodološki eklekticizam i nedovoljnu stručnost.

Na Miroslavu Šicelu kao književnom povjesniku Fišer se, razumljivo, opširnije zadržava, ne samo zato što je prijeteljevao s njim, i ne samo zato što je Varaždinac. U prvom napisu uspoređuje Barčevu i Šicelovu metodologiju, u sličnostima i razlikama, a u drugom napisu usredotočuje se na zavičajna ishodišta Šicelova rada. Uspoređujući, dakle, sličnosti i razlike Fišer gotovo u leksikografskoj sintezi lucidno zaključuje da Antuna Barca resi posebna sociološko-estetska metoda, te je na taj način proširio, produbio i »europeizirao« filološko-pozitivističku metodu svojih predhodnika (Jagića, Šrepela, Vodnika), kao i svojih suvremeneka (Halera, Kombola). A kao profesor na Filozofskom fakultetu imao je znatan utjeca i na buduće generacije znanstvenika, kao upravo na Šicela, koji je nastavio njegovim tragom, posebno afirmacijom »veličine malenih«, ali je unio, kako Fišer naglašava, i recentne znanstveno-kritičke i teorijske spoznaje. S druge strane, govoreći o zavičajnim ishodištima Šicelova stvaralaštva, Fišer koristi biografske i prijeteljske momente kako bi ustvrdio da su upravo ta zavičajna ishodišta bitno utjecala na tematske interese, pače i u metodološkom smislu, podjednako u svim razdobljima njegova stvaranja. Jednostavno, ta su ishodišta odredila Šicelov habitus.

U korifeje Fišer ubraja i Jožu Skoka, sasvim opravdano, jer je glede afirmacije, posebno, hrvatskoga pjesništva na kajkavskom jeziku nesumnjivo njegov prinos kapitalan – od analiza, sineteza do antologija i stručno-pedagoškoga rada, uredničkoga i propedeutičkoga. I u Skoka su i građanske i znanstvene odrednice bitno usmjeravane zavičajnim ishodištem, posebice jezičnim. Pa je Skokovo zanimanje za zavičajne pjesnike na kajkavskom posve razumljivo. Ono pak što odlikuje Fišerove prikaze Varaždina i njegovih korifeja jest jamačno ljudska toplina i objektivnost pa i kritičnost, a ne sentimentalna apologija.

To bi bio prikaz povjesnika književnosti koji su bili u Fišerovu motrištu, točnije Varaždina kao centripetalnoga ishođenja. Kako stoji s pjesnicima? I kada motri starije pjesnike, svoje suvremenike, kao i one najmlađe, a riječ je pretežno o pjesnicima koji su pisali (i) na kajkavskom idiomu, Fišer opet motri varaždinske silnice nazočne u tih pjesnika, ali vazda u širem kulturološkom krugu poticajā i značenjā. To je popraćeno filološkim podatcima, biografskim najvažnijim značajkama, ostalom radu dotičnika tako da pred nas podastire širi habitus motrenika. Pritom gotovo enciklopedijski zgusnuto podastire najbitnije zaključke poetike dotična pjesnika.

Tako primjerice o Milkoviću ističe kako je on, s jedne strane, počeo u znaku gričanske poetike, na Matoševu tragu, ali u slijedu dalje vidljiv je utjecaj i nadošlih poetikā, uz naglasak da je ostao vazda u idejno-tematsko sloju vjeran zavičajnom pejzažu, zagorskom krajoliku dakle, malim stvarima djetinjstva, emotivno prirastao domu i ladanjskoj atmosferi, semantički u horizontu šutnje, tišine i samoće, kao što su to, da nadodam, bili hrvatski novosimbolisti (primjerice Nikola Polić, pjesnik maestralnog Jučerašnjeg grada), među koje sam ja uvrstio i Milkovića. Slično je i s Nikolom Pavićem uz lucidnu značajku da se Pavić približio suvremenom kajkavskom književnom jeziku, odnosno »zajedničkom« jeziku suvremene kajkavske književnosti. I u Gustava Krkleca, svojedobnoga enfant terriblea, Fišer pronalazi, uz gotovo leksikonsku širinu njegove djelatnosti, Hrvatsko zagorje kao česti motiv u cjelokupnom Krklečevu djelu.

Slično i kod Milivoja Slavičeka Fišer pronalazi Međimurje kao pjesnikovu »daleku pokrajinu«. Ili pak kod Vinka Kosa značajnu orijentaciju prema zavičaju kao intimističkom i mitskom prostoru djetinjstva kao svojevrsne oaze. To može na prvi pogled izgledati kao nostalgična i sentimentna gesta, ali je duboko ljudska, jer korijeni daju izdanke, ma kako da to okarakterizirali. Dok Fišer u Zlatka Crneca ističe »individualizirani koncept pisanja«, Pajo Kanižaj je bio pravi jezični inventivac, odnosno verboludist ‒ kao što je to bio i Joja Ricov. A obojica su svojim djelom sačinili pravu malu revoluciju i glede jezika i glede poetike, navlastito u poeziji za djecu. Fišer niže i druge djelatnosti Kanižajeve (primjerice kolekcionarstvo).

Sličan model Fišer primjenjuje i kad govori o svojoj generaciji, primjerice Željku Sabolu, ali i uz dosta kritičkih opaski, ili Stanku Petroviću, koji da nije ljubimac stručne kritike. Fišer naprotiv dobro portretira njegovu poetiku od ushitnosti do racionalnosti, od stilističkih značajki, ali i kritičke primjedbe o neiscizeliranosti pjesničkog izričaja. Slično govori i o Božici Jelušić, i njenom jezičnom barokizmu dok ga nije disciplinirala, te Ani Bešenić, koja da nije poznata samo po antologijskoj uglazbljenoj pjesmi Suza za zagorske brege, rabeći tzv. »urbanu kajkavštinu«, ističući opet zavičajnu značajku. Kada govori o mlađima – Denisu Peričiću, on riše i ostali kulturni, a ne samo pjesnički rad, ili Sanji Damjan koja pripada podravskom pjesničkom krugu (F. Galović, M. Pavlek Miškina, B. Loborec, M. Dolenac Dravski, I. Golub, B. Jelušić, P. Kanižaj, M. Frčko, Z. Seleš). Njen rad odlikuje jezično-tematski plan utemeljen u zavičajnosti – u svakodnevnom životu i krajoliku.

Zaključno možemo naglasiti da Fišer skromno, u predgovoru, ističe svoj esejizam, mada on nerijetko svoje analize potkrijepljuje literaturom o dotičnom autoru i tako oznanstvenjuje svoje prikaze. Koristi također i biografsku metodu, danas gotovo istrijebljenu iz prikaza književnih uradaka, filofošku, danas jednako tako potrebnu, kao i sociološku, odnosno smještanje autora u zavičajno ishodište koje zapravo generira ono što se može nazvati personalnom temom, kako bi rekli francuski psihotematski teoretici (J.-P. Weber). To zavičajno, u ovom slučaju grad Varaždin, što okuplja teme koje Fišera zanimaju, ujedno čine knjigu konzistentnijom i koherentnijom, te na taj način to zavičajno ovdje polučuje dvostruki efekt ‒ na temu i strukturu knjige. A to zavičajno, treće, »isprovociralo« je, glede metodologije, biografske, odnosno pozitivističke naputke, koji, opet, proširuju nacrt strukturiranja i na kulturološki horizont, a ovaj opet pored kuturnih dobara donekle napućuju i na društvene, psihološke (odnose pojedinih aktera), pače i etičke orise dotičnika. Sve to imati je na umu kad se motri strukturni »nacrt« Fišerove knjige. A mogući prigovori čisto teorijsko-znastvene pozicije u strogom smislu riječi teško bi se dali argumentirati, jer knjiga upravo u svojoj metodološkoj realizaciji nudi podosta znanstvenoga, ako ćemo uvažiti pluralizam metodoloških orijentacija načelno, pa onda i onako kako su se ostvarile u knjizi.

To što se Fišer u knjizi bavi uglavnom pjesničkim opusima na kajkavskom jeziku nije samo pro domo sua, nego, držim istaknutijim, riječ je o afirmaciji poetičkoj, estetičkoj, stručnoj, književnopovijesnoj dijela hrvatske književnosti koji je nerijetko bio zapostavljen i marginaliziran pod etiketom zavičajno-melankolilčnih i nostalgičnih, gotovo privatnih (plačljivih) gesta koje su i poetički i aktualnošću udaljene od takozvane matice. Radovima niza pregalaca, među kojima je jamačno Joža Skok iznimno ime, pridružuje se i Fišer kako ranijim radovima o tom korpusu, tako i svojim pjesništvom na kajkavskom, te novijim osvještenjima, o čemu govori sintezni završni tekst u knjizi (Hrvatsko moderno kajkavsko pjesništvo, 1900.-2015.). Kada Fišer govori o esejizmu svojih napisa, ja ga više nalazim u stilu, koji je čitki, prohodniji, bez nekog zamršenog znanstvenog metajezika opterećenoga teorijskom nomenklaturom, koja inače nerijetko djeluje larpurlartistički. Možemo samo ponoviti Šalatovu, iz navedene recenzije, dobro i važno formuliranu misao ‒ kako bi za ovom knjigom mogli »posegnuti kako stručno upućeni čitatelji tako i oni koji malo što znaju« o određenim osobnostima i pojavama koje nisu nebitne u korpusu hrvatske književnosti 20. stoljeća.