Trkom u Europsku uniju!

Jugo je naglo zapuhalo dok sam se približavala vlaku na zagrebačkom kolodvoru, držeći u lijevoj ruci dotrajali kofer, a u desnoj dogorjelu cigaretu.1) Pritisnula me je neobjašnjiva tuga u toj bezbojnoj noćnoj scenografiji, na učmaloj gradskoj pozornici, mokroj od kiše. Usukani sporedni likovi vukli su se u smeđim i sivim kaputima i balonerima, kao da traže redatelje svojih rasutih života. No u tom kišnom mraku nešto me je gonilo naprijed, baš u ovaj vlak na trećem peronu, vlak za Stuttgart, koji će mi, mislila sam, protegnuti dušu na olovnim tračnicama i možda me odvesti do prve šire postaje novog života. Da me je itko upitao zašto sam se te večeri iznenada zaputila u nepoznato, i zašto baš u Stuttgart, slegnula bih ramenima i zanijemila u apatiji, žudeći na odgovorom koji nisam imala – kao da se sve to događalo nekom drugom, a ne meni. Kao da sam bila lutka u nepoznatoj režiji sudbine, koja se u jednom trenutku otrgnula od konca i krenula sama zadanim putem. U oronuli vagon sreće krenula sam takoreći od nule, od ničeg, s tisuću eura u džepu, gonjena jugom koji je puhao i opijao me koktelom laganih kišnih kapi i melankolije, da zaboravim na bivši život koji me je iza leđa lukavo pratio sve do vlaka.

Spustila sam kofer na pod, okrenula se, zapiljila se u tračnice i prošaputala sebi: »Put, put, put...« Prešla sam rukom po čelu, u strahu da mi se ne zaroje misli, da me opet ne odvuku u prošlost koja me je maltretirala svojim upitnicima i stranputicama i tjerala me da se vratim natrag, u stari labirint s beskonačno mnogo uskih staza, šprinteva bez izlaza, bez izdaha...

Prošlost mi se nasmijala i pokrila čelo i oči šeširom široka oboda.

»Nitko te ne tjera da ostaneš«, uzdahnula je i zamahnula rukom, »dosta mi te je. Teška si. Pišeš pjesme, kompliciraš, nemam ideja s tobom. Hoćeš nekamo, bez cilja? Otiđi, molim te, bilo kamo, od tvojih lutanja pomutila mi se pamet!«

Misli su mi počele su trčkarati poput loptica tamo-ovamo, lijevo-desno, gore-dolje...

»Ne, ne, ne! Dosta je razmišljanja, ma kreni!« prekorila sam se.

Ponovno sam pogledala u vlak, pokušavala poravnati život ponavljajući u sebi riječi: »Polazak«, »dolazak«, »od točke A do točke B«, »ovdje«, »sada«, »Zagreb«, »Stuttgart«...

Prošlost je bježala od mene, budućnost mi je bila blijeda, a sadašnjost na peronu prokleto kišna i tmasta. Osjećala sam da nemam ništa osim sebe same. Nije mi preostalo ništa drugo nego se sprijateljiti sa sobom... negdje drugdje.

Bacila sam pogled na ravnodušni Zagreb, uljuljkan u noćna svjetla i obrise, grad mi nije poručio ništa. Kao da sam iskliznula iz njega, na obični peron broj tri. Nikakva poziva iz daljine, nikakva znaka, nikakva usranog ispraćaja!

Prkosno sam bacila na pod cigaretu, snažno je pritisnula nogom i zakoračila u vlak, okrznuvši koferom rub vrata. Sagnula sam se i stala nervozno trpati stvari neurotičnim pokretima ruku, mrmljajući:

»Zar moram otići iz ovoga usranoga grada kao klošar bez poštene torbe!?«

»Polako, Anja, polako«, stanem se u sebi smirivati, čučeći kao patka i slažući poispadalu odjeću, »još malo, saberi se, ovo ti se prošlost ipak osvećuje što je napuštaš, samo glumi ravnodušnost pod šeširom, ma cinična je ona i pokvarena. Htjela bi da i dalje bauljaš na tmurnim ulicama bez posla, s praznim novčanikom, kao pjesnikinja bez publike, izdrži ovu njezinu malu pakost, još malo i vlak će krenuti, gledat ćeš kroz prozor pejsaže, daljine, nepoznate prostore koji će ti otvoriti nove šanse, ma mora ti se nešto otvoriti kada gledaš kroz prozor, majku mu milu! Pa makar iluzija. Ona je ljekovita, pogotovo kada putuješ, kada se odmičeš, ona pumpa dušu, pa se duša otvara prema nepoznatom, budi u tebi inat za koji nisi ni znala da ga imaš...«

»Polako, mlada damo«, prekine mi misli stariji odrpanac duge brade koji je lijevom rukom vukao veliku vreću s flašama, »polako, ovdje na kolodvoru ljudi imaju sućuti, nije ovo Privredna banka.«

Čovjek odloži vreću i stade šakama pritiskati moju odjeću i zatvarati kofer s blokiranim zatvaračem.

»Vidite, mlada damo, Hrvatske željeznice imaju vrlo visoke i uske stube za ulazak. Mnogi su se putnici poskliznuli i opalili glavom o asfalt. A to znači, mlada gospodična, da ova usrana država ne da narodu ni da ode iz nje.«

»Lijepo se izražavate«, dobacila sam mu sa smiješkom. »Imate mudru bradu.«

»Ja sam prolupali profesor književnosti na burzi već dvadeset godina i ovo mi je dom«, nastavi bradonja prčkajući po koferu, »imam sve što čovjek potrebuje, he, he. Pet minuta odavde je pučka kuhinja, pet minuta dalje je spavaonica, a ovaj kolodvor je šetalište. Sve je plaćeno, molit ću lijepo, sve je podmireno unaprijed. Pa tko kaže da država ne mari za narod, he, he!«

»Stali smo kod stuba... opasno je, kažete.«

»Jako opasno«, nastavi bradati, »skliznete se i srušite ko trula kruška. Zato se morate dobro pripremiti kada ulazite u vlak Hrvatskih željeznica – morate trčati, vježbati, olakšati noge i tek se onda ukrcati, i to s naočalama s duplim staklom. Vidite, jučer je jedna debela gospođa pala na leđa i završila na Hitnoj, a trebala je sinu otići u Njemačku na vjenčanje. I eto je opet u Lijepoj našoj! He, he, tako država zadržava svoje građane, da ne bi postali emigranti. Jer pada nam natalitet, gospodična, zato su ove stube uske, da ljudi pljosnu, pa da ih lijepo odvedu u ambulantu i da ostanu tu gdje jesu. Stvari su jako ozbiljne, gospodična, sve je to dobro smišljeno, sve ima svoj razlog.«

»Dobro zborite«, kažem mu i potapšam ga po ramenu, »vrlo lucidno!«

Pogledala sam čovjeku u oči – plave, bistre, kao da ne pripadaju neurednu izboranom licu s masnom raščupanom bradom.

»Zalutao između jučer i sutra, kao mnogi u ovoj vukojebini«, pomislila sam. »Dobra duša u međuprostoru.«

»Da, gospodine, sve je ovdje naopako. Ni kofer ovdje nema mira. Loše vibracije, podzemne vode, što li ga ja znam...«

»Dajte, gospođo, ne laprdajte ovdje, i drugi žele ući«, upadne netko s odrješitim glasom.

Okrenula sam se i odmjerila čovjeka – uglađen, štrebersko lice bez dlaka, aktovka, vjerojatno poslovnjak koji putuje nekamo u Deutschland sklopiti unosan ugovor.

Preplavio me je iznenadan bijes.

»E, pa, pričekajte malo i nosite se k vragu! Vidite da mi je pao kofer!«

»To je vaš problem, a ne moj«, odbrusi mi usukani.

»No, no«, nastavi bradonja i pruži dlan u znak mira, »tako je to u ovoj zemlji, draga gospodična, narod je izgubio živce pa se ljudi trpaju u vlakove kao ovce. I bleje. Ovo je stočni vagon Hrvatskih željeznica, ali važno je da mašina radi, he, he. Machinen sehr gut arbeiten, he, he! No, pazite kako ulazite... polako...«, čovjek izvadi iz džepa bateriju i osvijetli stube, »polako, da se ne bi strovalili natrag. Jer će doći Hitna, pa će vam još naplatiti dopunsko...«

»Daj, stari, goni se!« opet će onaj uglađeni povišenim glasom. »Uzmi svoju vreću i nosi odavde te svoje flaše!«

Bradonja se zajapuri, okrene se prema čovjeku i stisne šaku.

»O vrag ti mater, seronja! Ako već nosiš kožni žaket, što ulaziš u vlak drugog razreda? Oduzimaš sirotinji mjesto! Tako i u pučku kuhinju nasrće bogata gamad iz prvog razreda. Prvorazredna gamad, he, he. U ovom se vagonu voze hrvatski bauštelci koji ko marva rade u Njemačkoj. Nosi se tamo u bijeli vagon, jebo te vrag!«

»Dobro te država hrani kad si tako lajav«, odvrati poslovnjak sarkastično.

»Slušaj, pizdunu«, podigne bradonja glavu, ja sam profesor, a cijeli život ovdje vučem vreće i nemam ništa. Nikome nisam dužan ni lipe! Od nekretnina nemam ni kvadrata, a od pokretnina imam samo dvoetažno zubalo!«

Bradonja se iskesi kao pas, a ja ga opet potapšem po ramenu u znak zahvalnosti te se zaputim u prvi prazan kupe, slušajući još graju koja je nastala pred vlakom za Stuttgart, pred prljavim vagonima koji će odvesti Hrvate drugoga razreda u prvo konačište Europske unije.

U kupeu sam odložila kofer, sjela uz prozor i priljubila lice na staklo, odahnuvši, kao da iz sebe ispuštam sav svoj bivši život. Pred očima se i dalje odigravala scena – onaj uglađeni je nešto objašnjavao kondukteru koji je pokušavao smiriti stvar, bradonja se i dalje pjenio i nešto nerazgovijetno govorio, a jedna baba s kričavom maramom na glavi zavikala na sav glas: »Iđe li ovaj vlak preko Stuttgarta za Bosnu?« Dvije ciganke stajale su sa strane, pušile i cerile se, jedan grbavi prosjak promatrao je svađu i pljuvao po podu, a jedan visoki plećati čovjek šetao je uokolo i raspalio na mobitelu Thompsonove stihove »Piju li nam vuci sa izvora vodu...«

»Lijepa uvertira za ulazak u Europsku uniju«, pomislila sam, »na željezničkom kolodvoru ima života, dinamike, sve ostalo je učmalo, bezlično i prazno. Evo, u ovom malom rusvaju ogleda se cijela Hrvatska – umišljeni poslovnjaci, prolupali prosjaci, bosanski i drugi došljaci, ogrezli domoljubi... I egzibicionisti kao što sam ja – oni kojima je sve dozlagrdilo pa idu na sve ili ništa! Na kolodvoru narod živi punim plućima, na ulicama dahće i gleda u pod.«

Sva sam se stisnula, da smirim u sebi navalu prkosa koji mi je počeo biće rastavljati na komadiće.

»U ovoj zemlji sve stoji, važno je da vlakovi još voze. Važno je da barem nešto gura naprijed!«

Obrisala sam maramicom znoj sa čela, pa nastavila unutarnjom mašinom prema naprijed:

»E, pa idem lijepo vagonom drugoga razreda, prvo u Stuttgart do hrvatskih iseljenika koji će pomoći nesretnoj pjesnikinji iz domaje. Bit će sreće, Anja, ne daj se, možda ćeš čitati svoje pjesme u nekom Klubu Hrvata, oni će te bolje primiti negoli tvoji ovdje. I pošteno će ti platiti na ruke, tu nema sumnje! Smilovat će se nezaposlenoj hrvatskoj pjesnikinji koja je puna duše, a prazna džepa, koja pjeva o domaji u etno stilu te cupka nogom da dozove narodna kola, koja pokreće i duše i tijela naših ljudi i začarava ih nostalgijom, ma proplakat će oni, Anja, možeš ti to! Opjevat ćeš slavonsku ravnicu, hrvatsko modro more, međugorsku grudu, seljake što gacaju po zelju, recitirat ćeš srčano, slikovito, jasno, pjevaj kao da je nacrtano, dočaraj i očaraj, daj šaku radosti, šaku suza, pa se omasti za stolom sarmom i pečenim odojkom. Pjevaj, sestro, može i slobodan i vezani stih, može dugo, kratko, nema veze, samo da je od srca, i lijepo aplauz, eure u džep pa ćeš vidjeti što i kako dalje! Ma slikaš duboku poeziju punu zagonetki, pokidaj sve ugovore o autorskom djelu, s rokom od sada do vječnosti, budi samo transparentna, daj, Anja, pojednostavi se, ovo je 21. stoljeće, ili si poduzetan ili nepoduzetan, trećega nema. Ma slikaš umjetnost, to je danas sasvim osobna stvar, odi u taj Stuttgart, Europa ti širi ruke, svi smo mi u Uniji jedno, svi smo ujedinjeni narodi, pjesnici svih zemalja, ujedinite se!«

Duboko sam izdahnula, jer sam brzinski u sebi gutala dugačku rečenicu. Pogledala sam na sat... još nekoliko sekunda... počela sam tapkati nogom... moji posljednji taktovi u Zagrebu... važno je samo da se krene... evo, sad će, pa gdje je, pobogu, taj kondukter s pištaljkom, oglasi se!

Začuje se pištaljka. Drmnuo me je nagli polazak vlaka, pa sam se zavalila u naslonjač, tužno bacila pogled kroz prozor, na posljednje kadrove Zagreba koji ostaju iza mene.

Mučan pravac moga života na kojem sam se uzaludno kretala u potrazi za poslom ostao je na kolodvoru odbačen – jugo ga je savijalo, bacalo na sve strane, kao beskorisnu ravninu koja više nikome ne znači ništa.

»Zbogom«, rekla sam u mislima i nastavila gledati pokidani pravac kako ga jugo kotrlja kao ispucalu trsku.

Osjetila sam da mi misli postaju nešto lakše, da mi se tijelo, u ritmu stroja, pomalo umiruje. Sada, kada odlazim, prošlost mi postaje bivša kratka priča. Jasna, kao da je tuđa. Diploma, rad u školi na zamjenama, pa burze, bijedni honorari od poezije koju nitko ne čita, blokade računa... Ove noći, baš u sedam sati pred bankomatom koji mi opet nije dao ni kune, odlučila sam hitro otići kući, spakirati stvari, uzeti ušteđevinu iz koverte, pozvati taksi i zakoračiti u nepoznato, u svijet bez granica, s glavom punom nesređenih misli koje sam prepustila sudbini da ih kao vjetar raznese.

Odlučila sam zaigrati bezumno na sve ili ništa, opaliti šamarčinu dosadašnjem životu i započeti novi, bilo gdje, kao Anja s velikom početnom nulom, kao bijesna, nepredvidljiva Anja koja može škarama prerezati vrpcu svoga života i nategnuti novu negdje drugdje. Danima sam razmišljala o tome, ali baš večeras odluka se užarila i zapekla mi dušu i tijelo, iz mene se izlila lava gnjeva, pa sam pobjegla da u njoj ne izgorim. Dok sam u kofer nabacivala odjeću, obuću, papire, mali laptop, udarila sam u mislima na svoje čelo natpis ZASTARA i zamislila dugačak vlak koji će pregaziti sve repove moga života.

U kupeu sam duboko uzdisala i izdisala, učvršćivala mislima odluku koju sam donijela tako naglo, kao vihor. Neudata, bez djece, bez posla – ta tko mi brani otići bilo kada i bilo kamo! Ugledala sam ruku svoje prošlosti koja mi je mahnula s kolodvora, i učinilo mi se da opet ima iskreno lice.

»Zaboravi me«, govorila je, »ostavi moj crnjak iza sebe, idi, ženo, odavde, ne osvrći se, slušaj zvuk vlaka i putovanja... i još nešto«, ruka se odjednom sklopila i isturila kažiprst prema njoj, »ne zaboravi da si i trknuta, otkači se, oslobodi humor u sebi koji si godinama držala u kavezu. Sad imaš priliku – neznanka u tuđini. Iskoristi je, sad ili nikad. Sve ono crno ostavi meni. Bježi od mene, dosta sam te mučila!«

Ruka je nestala, prošlost je na trenutak posve iščezla. Pokajnica se povukla, ali možda će opet nasrnuti na mene, tko zna? Dvolična je i prevrtljiva, sad me hoće držati na lancu, sad me hoće pustiti da potrčim u slobodu kao kuja.

»Ne izazivaj me!« kažem joj u sebi.

»Ne, neću«, odgovori mi prošlost tiho, a ja uronih pogled u zelenu ravnicu i kukuruzišta koja su u noći bila mirna, posve mirna, kao da su zauvijek otjerala sve vjetrove od sebe.

Gotovo da sam slijepila lice na staklo čekajući svitanje ‒ prevrtljiva Europska unija otvorit će mi još u zoru granice poput kraljice dobrog srca... Baš me zanima hoće li me primiti u carstvo svoje urešene demokracije ili će mi cinično postaviti ograde koje ću morati preskakati kao na kakvom lokalnom natjecanju, na terenu punom okačenih šarenih balona. Neka cvjeta tisuću cvjetova! Možda ću biti skakač iliti skakavac na utakmici u kojoj pobjeđuju najspretniji, možda ću se spotaknuti i pasti kao kruška, kao loš igrač koji će se odmah s crvenim kartonom vratiti natrag, poražen. A ja, vječna naivka, žudim samo širinu bez ograda na vidiku, pa makar to bila jedna jedina livada na kojoj ću pasti svoju zarađenu hranu i onda, usred noći, proživljavati u mislima sasvim obične titraje dana te ih gasiti kao svijeće i tonuti u san sa zvijezdama.

Vlak je tutnjao, pruga se protezala unedogled i vijugala, kao u bajci – sloboda i demokracija omogućili su mi za sada barem odmor na ovim odrapanim zelenim sjedalima u vagonu drugoga razreda, tišinu i besplatan pogled u daljinu. A i mašta mi je bila demokratska... pregršt različitih misli i ideja kuljat će u meni za vrijeme putovanja, u kupeu koji je mirisao na luk, špek i rakiju. Na narod. Prije putovanja isprintala sam neke hrvatske zakone i zakone Europske unije – za svaki slučaj, da se imam pozvati na nešto ako se izgubim, ako upadnem u zamku, ako mi ponestane traga i glasa. Jer slovo zakona jače je od glasa poezije. Ma, slikaš tu poeziju-prokletnicu od koje ne mogu živjeti, ta vlastite riječi otjerale su me u inozemstvo, kakva li paradoksa! Nisu mi dale da preživim iako sam ih toliko mazila, njegovala ih, stilizirala. Nezahvalne kučke!

U Stuttgartu ne znam nikoga, nemam pojma odakle ću početi, ali važno je da sam konačno istresla iz sebe muku i raširila vreću za novi ulov. Imam u džepu nešto novca za početak, pa ako i ne uspijem, nekako ću se već vratiti natrag, na početak. K vragu, sve se vraća na početak, ali važno je kretati se od točke A do točke B, ne stati, ne pretvoriti se u mrvicu omeđenu krugom, u nevidljivo postojanje u geometriji ničega.

»Samo da nešto vozi«, prekinuh apstraktne misli, »vozi, samo vozi, fahren, bitte, fahren«, počnem pjevušiti u sebi, »hajde, Europska unijo, otvori se, kako ti časno ime kaže, i pokaži jednoj Anji von Zagreb što možeš učiniti za nju! I reci mi: Dobro došla, Anja! Reci: Willkommen, Anja, du bist frei, du kannst hier arbeiten!«

»Ja«, poviknem naglas, osjećajući dvostruku snagu riječi – svoje »ja« i njemačko »ja« koja znači »da«.

»Ja, da!«, ponovi glasnije. »Jada.« Na to mi se lice smrkne.

»Ja sam šaka jada«, pomislim, ali svejedno, nach Stuttgart, der Krieg ist noch nicht verloren!«

»Rat još nije završen«, ponovim na hrvatskom i sama se sebi uglas nasmijem.

Obuzme me strast začinjena prkosnim humorom, pa izvadim iz torbice notes i kemijsku, ponovno se zavalim u naslonjač i zapišem:

Hrvatske željeznice, Zagreb – Stuttgart
Polazak: 21.02. 2015., peron br. 3
Dolazak: po dogovoru
Razlog puta: preživljavanje
Svrha puta: nedefinirano, ako zakonom nije drukčije određeno
Duševno stanje: dobro, ako zakonom nije drukčije određeno
Plan puta: pisanje i razmišljanje o budućnosti, u skladu sa svim izmjenama i dopunama na putu, ako sudbinom nije drukčije određeno.

»Eto tako«, reknem sebi, pa se izvalim, sklopim oči i opet se prepustim tutnjanju vlaka. Mašina je zvučala taktično, ujednačeno, obećavajuće. Zamislila sam veliki pečat koji u jednakom ritmu udara na zakone i ugovore o slobodi...dum, dum, dum! A onda se tinta počela razlijevati i prekrivati slova i svi su zakoni odjednom postali nevažeći.

»Ne, neću o tome«, šapnem sebi«, mislit ću o tome sutra!«

Osjećala sam se poput Scarlett O’Hare u filmu »Zameo ih vjetar«.

»Mislit ću o tome sutra«, ponovila sam i prepusti se laganom vjetru drijemeža, dok me san potpuno ne zamete.

Probudila sam se i pogledala na sat – jedan je u noći. Protrljala sam kapke i ponovno pogledala kroz prozor mračnu ravninu sa svjetlima koja su djelovala poput krijesnica. Iskre nade na putu bez cilja. Mučna sloboda zavijena mrakom, tako čudna i varljiva... do svitanja.

Nasuprot sebi ugledam mlađega izvaljenog čovjeka kako hrče. Upao je u kupe dok sam spavala, skutrio se tu poput neotrovne zmije, jer djelovao je kao dobroćudni autsajder koji, baš poput mene, želi negdje izmigoljiti, možda baš u Stuttgartu, i potražiti svoje skrovište, možda se oženiti, osnovati leglo u tuđini. Zapiljila sam se u njega – masna crna nepočešljana kosa, pjegavo lice, žuti prednji zubi bez lijevoga i desnoga mosta u razjapljenim lavljim ustima, zgužvana široka majica s natpisom NK UTRINE, prljave traperice, iznošene tenisice s opuštenim vezicama. Čovjek je doista bezbrižno hrkao, opružen na sjedalima, s prljavim ruksakom pod glavom, a iz usta mu je bazdilo na luk, na siromaštvo i jad.

»Tko je taj«, upitam se, pa se nasmiješim. »Sigurno i on hara u potrazi za slobodom i demokracijom, besciljno, pa što nabode, dobro nabode. Još jedan beskorisni član Europske unije, koji se pokušava uljuditi. E, pa, naprijed, burazu, ne daj se! Zaigraj utakmicu na travi Europske unije, zadaj koji gol, jer ako te napucaju, letiš s terena, nema milosti za luzere, moraš pucati u metu, pobijediti ili nestati, jer u bezdušnoj uniji ili si vidljiv ili nevidljiv, kombinacija jednog i drugog ne uvažava se, to je onda puka sjena, a sjene prolaze dok snalažljivi osvajaju mreže! Čista ekonomija, ne daj se, ratniče, hrči, naspavaj se, pa zapucaj, brate, iz sve snage!

Zapalila sam cigaretu. Otpuhnem dim, nekako vesela, rasterećena, jer mi je čovjek, i spavajući, bio dobro društvo. Dva otpadnika koja vjeruju da svijet nema granica, da će se snaći, da za svakoga ima mjesta u svjetskom kazalištu u kojem demokracija izvodi predstavu o ljudskim pravima, dok sjajni glumci s ulaštenim čizmama čitaju njezin tekst, a neki tamo u ložama plješću na svaki uzvik, sve dok se narod iz partera ne počne sumanuto penjati na pozornicu i igrati kolo u predstavi što priziva jednakost i ljudskost, razdragani happy endom koji najavljuje glazba iz nekog brodvejskog mjuzikla. Ha, ha!

Tako će i njih dvoje dobiti svoje uloge u teatru iluzija ‒ možda vani ipak postoje imenovani redatelji koji će donekle rasporediti uloge, jer ovdje se izvode samo predstave bez smisla, s parolama, pokličima i esejima nade, predstave poput onih iz ekspresionističkog teatra, u kojima je nagomilano sve i svašta, a nitko ne zna tko je režirao kaos scene i života.

Naglo se otvore vrata, trgnem se i poskočim iz vlastitih misli. Ugledam visokog, plećatog, brkatog konduktera.

»Ovdje se ne puši«, odbrusi mi. »Ugasite cigaretu!«

Odmjerila sam ga sarkastičnim pogledom – seljober u uniformi, prazne glave, ali s naučenim propisima. Strijeljao me je očima kao nadobudni predsjednik Seljačke radne zadruge i čekao da izvršim zapovijed.

»Gdje vam piše da je pušenje zabranjeno?« odvratila sam mu prkosno i nadmoćno. »Mora pisati! Po zakonu!«

»Di piše?« izleti iz njega vlaški dišpet, »ma, šta di piše, nima ovdi za pušit i kvit!«

»E, neću«, odgovorih, »ovdje nema ni naljepnice da je pušenje zabranjeno. Prema članku zakona...«, pa počnem vaditi papire iz torbe...

»Koji članak«, prekine me uvrijeđeno seljo i još se više isprsi, »ja san ovdi zakon! Pušenje zabranjeno! Il gasi il ćeš izać na sljedećoj stanici, Boga ti tvoga bezobraznoga!«

Brkati se zajapuri, pa se naglo zastavi. Nema smisla arogantnoj budali dokazivati što je zakonito i nezakonito, on je sitni predstavnik ove rasute države, mali-veliki čovjek s neodoljivom žudnjom za reverima, takvih se nagledala napretek. Ironično sam mu se nasmijala, pa ga upitala:

»Iđem onda u stočni vagon. More li se tamo dimit?«

»Ajde tamo s kokošin, đava te odnija!« presiječe brko i naglo zatvori vrata.

Ustala sam ljutita, uzela ručnu torbu i dugačkim se koracima dogegala do stražnjega vagona, njišući se u ritmu mašine, uporno održavajući ravnotežu na svom vijugavom putu bez plana.

Da, pušit ću, ma gdje bilo! Dim je moj život i moja nada, dim je moja uvertira u svaki orkestar života, dim je uvod i epilog svake moje životne priče, dim je moj uzdah i izdah, dim je i apstraktni pejsaž na mojoj slici života koja se zamutila zbog egzistencijalnog sagorijevanja. Ali na slici se još ne naziru obrisi koje ću iscrtati negdje vani, dvaput, triput, podvući ih flourescentnom bojom, da konačno vidim sebe, svoje mjesto... negdje drugdje. No opet će na slici vijugati blagi dim, simbol moje tanane skrovitosti, taj suptilni cigaretni dim koji ispuhujem životu u lice, a onda opet udahnem život kako bih ga ponovno dimom ispustila iz sebe. To je moja suptilna igra uzimanja i odbijanja svijeta, moj šah sa sudbinom, u kojem nema pobjednika jer pušim stalno i ta igra udisaja i ispuhivanja stalno traje.

Otvorila sam vrata i napadne me miris dreka, kao da se odjednom brdo smrada svalilo na mene, da me upozori kako preda mnom baš i nema lijepih mirisa budućnosti. Ali ne, neću zapasti u pesimizam, govorila sam si, stočni vagon valja doživjeti avanturistički, sportski, stopiti se sa svim bićima ovoga svijeta u ovome vrlom globalnom svijetu. Vagon je osvijetljen, valjda zato da neki kontrolor može paziti na životinje koje vuku tko zna kamo, u tko zna na kakav deponij, u kakav brlog Europske unije, da se europska raja zasiti hrvatskoga izvoza. Sjela sam lijevo na hrpicu sijena, izvadila iz torbe prazan papir, pa ga smotala kao pepeljaru, jer bojim se požara, u meni se već nešto pali, nešto počinje gorjeti, valjda nezadovoljstvo, strah hoću li amo ili tamo... plašim se najviše požara u duši, da ne bi buknuo, pa da mi ne bi pala cigareta na sijeno, da ne bi buknula vatra oko mene. Opružila sam noge na sijenu, lagano uzdahnula i izdahnula da se smirim ‒ uvlačim dimove iz sve snage i ispuštam ih u kolutovima koje promatram kao prstenove svoga budućeg života. Relativno su pravilni, ulaze jedan i drugi, a potom stvaraju neku mističnu spiralu, a ja ne mogu shvatiti njezino značenje ‒ pomalo se plašim toga dima što se udaljava od mene u čudnim oblicima.

»Anja, ne ulazi u taj glupi misterij«, prekoravam samu sebe, »sad si u stočnom vagonu i misli na stoku, razigraj misli, budi putopisac u ovom životinjskom kupeu, iziđi iz sebe jer ako si u sebi, nećeš više znati kamo ćeš sa sobom, gledaj, Anja, naćuli uši, svijet je samo pozornica, skrij se postrance jer ulogu ionako nemaš, ti si naturščik i ništa više...«

Počela sam šarati pogledom po životinjama koje su se glasale, pokušavajući se adaptirati na prostor s disharmonijom životinjskih zvukova, na ovaj druželjubivi vagon koji me je prihvatio na mojoj prvoj postaji Europske unije. No, pozornica je otužna, jadne životinje odijeljene su drvenim kavezima, jer i njih su podijelili na frakcije, jebem im mater, a i mene su gurnuli u kut kao otpadak, kao divlju životinju, neukrotljivu pušačicu u vlaku drugoga razreda. Gledam pred sobom crno-bijelu kravu, slušam lavež dvaju pasa koji su privezani na lancu, slušam mijaukanje negdje u kutu, roktanje prasadi i kokodakanje... životinjska farma me rastužuje, zbog empatije se jedina ne glasam iako u meni sve laje, reži, cvili... Gledam pred sobom tu sirotu kravicu tužnih očiju – tko zna kamo je voze, miroljubiva je, nije ni na čijoj strani, ali eto, strpali je u kavez s nakerenim letvama, upisali joj sudbinu, možda je i priženili za vola koji uopće nije njezin tip, s kojim će poroditi telad, da bi potom i mlade odvukli u stajsku ustanovu za preodgoj.

»Nesvrstano biće«, pomislih dok ju promatram sa smiješkom, »odnosno, neutralna stranka, odnosno stvorenje koje svi muzu, iskorištavaju. Tako je i s ljudima s prirodnim darovima, onima koji daju zdravo mlijeko, pa ih šefovi i trgovci uvaljuju u tor, muzu sve iz njih dok im ne ispiju život, a mlijeko uskladište za buduće potrebe.

Namrštila sam lice, pa bacila pogled na lijevo – prasci kusaju kruh u vodi, sirote njuškice, misle da su sretni, da im je mali tor demokratski forum za roktanje i gozbu, kakva zabluda, dajte im kruha i igara pa ih prikoljite, oh, to je užas, pomislim, pa sklopim kapke i izdahnem. »Čista stranka umirovljenika!« nastavim pričati u sebi. »Dat će im nešto da požderu, kašasti smrdljivi kruh u prljavoj vodi, a onda će ih se riješiti, maknuti ih s tuđe sise, jer istječe im rok trajanja, požderat će ih, probaviti kroz želudac i onda posrati...«

Ukočila sam lice. Obožavam životinje, ali demokraciju ne vidim ni sada pred nosom. Svijest mi postaje kaotična – tamo negdje je glupi kondukter, obilazi svoje male postaje (kupee) i unosi red bez zakona, u mom kupeu hrče onaj anonimni luzer, ovdje se životinje utrpavaju u frakcije... san o putopisnom putovanju u vlaku, s dahom mirišljave slobode, pretvara se u gnjilu zbilju u kojoj je zgurnuta u kut, kao i ove životinje koje također njuše smrad života, smrad slobode.

Veliki pijetao naduto hoda, pun sebe, kresta mu se žari, a kokoške kljucaju i nabadaju, sirotice, ne znaju ni kuda ni kamo, samo ga slijepo slijede, odane su, ali nemaju mozga, što će, nisu krive, a pijetao koristi njihovu glupost pa vlada li ga vlada, prsi li se prsi, da održi vrstu, kaže im u povjerenju, pa mu one povjeruju i nastave trčkarati na kržljavim nožicama. Kokoši jedine šetaju uokolo, nisu ograđene, osvajaju prostor... »Ortodoksna desna stranka«, kažem naglas i nastavim maštati. »Slijede vođu, prekrivene su svim perjima, nesu jaja, milijun jaja, narod ih jede, i utvrdo, i u meko i u ritko, narod pjeva Nadalinu pa glasuje za njih. »A mačke?« zapitah se, zaigrana u mislima, i bacam pogled na mali kavez s macama koje njuškaju. »Svaka je za sebe, slatkice su, umiljate, zatajne, svoje, nedodirljive. Obožavam mačke«, govorim sebi ushitno, »one su kraljice noći, individue kakvih nema, provlače se svuda, svaki je teren njihov, one su kozmopoliti, njuše i vrebaju svagdje, žude slobodu, ne poznaju granice... Liberalna stranka«, kliknem. »Žele ujedinjenje, bore se za svoja individualna građanska prava, a jebe im se za tuđa! Divne su, svuda se vješto provuku, ali zabole mačka muda ako netko ostane za njim! Ide svojim putem, prolazi pored drugih životinja, laganini, on je multikulturalan, poštuje demokraciju, ali vidi svoju stazu i kvit! Popišat će se gdje hoće i na što hoće, da udovolji svojoj nuždi, a svoj drek uspješno će zakopati, zamesti svaki trag, pa onda krenuti dalje na putove slobode. E, mačak, baš si svoj!«

Palim novu cigaretu, tužna sam što ovako zborim, jer volim životinje svim srcem, obožavam njihovu prirodu i društvo, ali istina je istina, bolna, pred mojim je očima. Bacam pogled na dva privezana psića koja su utihnula, duša mi se stišće. »To je naš narod«, velim u sebi, »na lancu, nemoćan, gospodari se njime. Psići su pokorni, ne mogu se oduprijeti, jer svezani su, ili obećanjima, ili navikama ili čistom silom, jer vode ih za uzde, jer im obećavaju sigurnost, maze ih pričom o poštenom gazdi koji će ih hraniti i pojiti, a psi plaze jezik u znak zahvalnosti... ne, neću dalje o tome!« Presiječem dlanom zrak pa umuknem u svojoj brbljavoj glavi.

Zapalim još jednu, preplavi me duboka melankolija. Osjećam se kao otjerana stoka u stočnom vagonu, ulazak u Europsku uniju već su mi omeđili prljavim zapišanim zidovima, strpali me u kavez kao nepoželjnoga pušača druge klase, a znaka protiv pušenja nigdje. Ponižena sam protuzakonito, a kome da se žalim, vlak samo drnda, put me ravnodušno nosi dalje, a onaj brkati ministar pravde harači u vlaku, probada crnim očima i gustim obrvama, desnom rukom zapisuje kazne, a u lijevoj drži vreću bezakonja, čobanin, ne mogu mu ništa.

Potpuno sam zalegla na sijeno, možda će me horizontala umiriti. Uostalom, ovo je tek grubi početak... putovanje ima uzbrdice, nizbrdice i ravninu, ima dobre i loše epizode, kao i život u čijoj se kanti slijeva čas crna, čas bijela boja, dok se sve ne izmiješa u sivo... ne u tamno sivo (»Ne u tamno«, kažem naglas), nego u svijetlo-sivo, koje opet može miješati s drugim bojama, pa se život tako izlijeva i ulijeva u nove i nove kante. U meni opet naglo nešto bljesne, jer ja sam dvostruka, riba u znaku, tajnovita, tamna i višeslojna do zla Boga, a blizanac u podznaku, šašava, luda, bezglava, svijetla do zla vraga.

»A koja sam ja životinja?« upitam sebe i prijeđem pogledom po svom opruženom tijelu, nogama u trapericama, rukama u rukavima od smeđe umjetne kože, ispupčenom trbuhu i promrzlim dlanovima.

»Ja sam stara mačka«, kliknem »nesvrstana! Snaći ću se ja, provući ću se kroz sve pukotine, preskočit ću sve prepreke, naći ću ja svoju hranu, zapravo, nekada hoću, nekada neću, nekada ću pojesti, nekada ću popušiti, gacat ću ja posvuda, ja sam stara mačka, i dlaka mi je kvalitetna, redovito se linjam (depiliram), pa mi naraste još ljepša i gušća, i šape su mi dobrostojeće, broj 41, stabilne na tlu, njuška mi je umiljata kada to želim, lijepo zamijaučem, sklopim prijateljstvo pa šmugnem, odem svojim putem, ne znam zašto, takva sam, stare mačke su čudne biljke. Živjet ću danju, razmišljati noću, isplest ću od svjetla i sjene svoju tapiseriju života, gospodo izdavači, gospodo na burzi, tko vas šljivi, mačke imaju devet života, otpilili ste mojih pet- šest, ali ostala su mi još tri, ako sam dobro izračunala... Ja sam nevidljiva samoživa beštija, pjesnička duša s crvenim kandžama koje sam, na žalost, zabadala u sebe, e više neću u sebe, zabost ću ih u svoju prepreku, izgrebati je do kraja, pa ću iskopati rupu, provući se i nastaviti, nastaviti, nastaviti dalje... kroz Europsku uniju!

Ugasim cigaretu u papirnatoj pepeljari, zgužvam je, hirovito ustanem, jer blentavi blizanac opet je u meni dobio bitku s tjeskobnom ribom, pa kažem životinjama: »Ćao, žive bile!« i zaputim se opet do svoga kupea, njišući se u stilu tračnica, u stilu života koji baca na svaku stranu, ali valja ostati u vertikali, a ja ostajem na nogama, uvijek, čak i kada padam ja vidim ustajanje, novu vertikalu, novu sebe.



__________________
1) Isječak iz istoimenog romana u nastajanju (op. ur.).