Susreti kod Mahnite bare

Jašem na konju u noći koju osvjetljava svjetlost zvijezda i odbljesci munja koje sijevaju negdje u daljini, munja čija se tutnjava još ne čuje. Jašem na konju!... Odmah, na samom početku iz sna izvađene priče, kazat ću kako, uz to što često budan snivam, sanjam i snove koji su pomiješani sa stvarnošću i od stvarnosti ih je nemoguće razlučiti. Jedno, građeni su od stvarnosti koju trenutno živim, a drugo, što i najdublje i najgrozomornije snove kontroliram i u snu budnom sviješću. Primjerice, ako je san toliko grozan da se ne da izdržati, ja se budim, utvrdim da je ta groza samo grozan san, ponovo zaspim i ponovo taj isti san sanjam, pod uvjetom da je i buđenje i dolaženje do svijesti da sanjam samo dio sna, dio koji mi pomaže izdržati grozu sna. I primjerice, što je također dolaženje svijesti u snu, također budnost u snenom stanju, da sam ja, dok još sanjam, u moći trezveno komentirati pojedinost i cjelinu onoga što snivam, bio mi san ugodan ili neugodan. Kao što ću ovom prilikom, i kao primjer onomu što sam rekao i kao dio priče, komentirati svoje jahanje na konju iz sna.

Ne jašem ja ni na konju ni na način na kakvom konju i na koji način jašu velikani u broncu saliveni na gradskim trgovima. Ban i kralj hrvatski u Zagrebu, car ruski u Petrogradu i na stotine njih po prijestolnicama širom svijeta! Ne jašem ja gordo i ponosno na vilovitu konju. Ne jašem ja ni na konju ni na način na kakvim konjima i na koji način jašu Kozaci u stepama, kauboji na divljem Zapadu i alkari dok trče alku.

Ja sam jahao na konju, ne mnogo većem od magareta, na kakvom je jahao poznati čovjek – ne spominjimo mu ime, ureknuto je – dok je ratovao po Bosni i nije dopuštao da ga slikaju dok na tom konju jaše. Čovjek je – ime mu ne spominjimo – bio kicoš i držao je do dojma što ga njegova pojava ostavlja na gledaoce. Znao je da u tom jahanju, na takvom konju, nema ništa pobjedničko, ništa od veličanstvenosti kipova na trgovima, ništa od ljepote Kozaka dok sa crnim dolamama na ramenima jezde stepom. Iako je čovjek – na spomen čijeg bi se imena trebalo prekrižiti – tom ubogom bosanskom konjiću, kad se kao ratni pobjednik uselio u kraljev dvor, podignuo u dvorištu toga dvora brončani spomenik! To je bilo u njegovu stilu: podignuti spomenik onomu čega se stidiš, da bi se oslobodio stida i nadomjestio ga ponosom. I da bi bilo bar nešto istine u onomu kako čovjek ureknuta imena jaše na čelu kolone uskom stazom planinskom, iako taj nikada na čelu kolone nije jahao, uvijek se nalazio negdje u sigurnoj pozadini, na samaru svoga konjića ili pored njega, dok ga konjušar drži za ular.

Jahao sam na konju kakav je bio naš drugi konj, naš niski tovarni konj Pram, onaj što ga je stric Josip doveo kao ratni plijen, kad se raspala jugoslavenska vojska, u kojoj je služio, onaj koji se opirao uprezanju pod kola i plug, a bez otpora dopuštao da ga tovarimo i jašemo sa sedlom i bez sedla. A tog sam konja brdske artiljerije jahao uvečer, po mraku, kad bih, zajedno s djedom, tjerao s paše u štalu naše konje, volove i krave.

I, konačno, jahao sam na konjiću veličinom sličnu magaretu na kakvom je u Jeruzalem ujahao Davidov Sin. Nitko me, dok sam na tom magaretu sličnom konju, dremljiv, jahao, nije dočekivao s palminim lišćem u rukama i povicima spasi, kao što su dočekivali Davidova Sina. A da li sam kao i on jahao prema podnošenju žrtve za nešto – on da ih spasi – to neka prosudi čitalac, kad pročita što me je u snu, u koji sam na konjiću ujahao, dočekalo.

A za ono što me dočekalo – krivnju li? zaslugu li? ne znam i o tomu će procjenu drugi donositi – snosi konj što sam ga u mraku sna jahao, smiješan onomu tko bi me vidio, jadan samu sebi, koji sam i u mraku sna znao kako ubog dojam ostavljam. Svi koji su konje jahali, ne na hipodromu, ne na paradi, svi koji su konje jahali putujući bespućima i stazama ove zemlje znaju, i u to znanje vjeruju, da konj pamti put kojim je jednom prošao bolje od čovjeka. Zato popusti uzde i prepusti mu se – nije prvi put da te u san nosi! Svi znaju i u to znanje vjeruju da će te konj, ne znaš li put koji vodi do cilja kojim si se zaputio, popustiš li mu uzde i prepustiš li mu se, dovesti tamo gdje želiš doći. Kažu da mu je pamćenje putova kojima je prošao i pogađanje najkraćeg puta do odredišta kojem prvi put dolazi otuda jer želi, kao i svatko živ, što brže i što kraćim putem doći do mjesta gdje će onoga koji ga je zajahao skinuti s leđa i ostati slobodan bez sedla i jahača na sebi.

Ima i onih koji ne vjeruju ni u pamćenje ni u predviđanje konjsko, pa, pouzdavajući se u uzdu, stremen i mamuzu, jezde putovima kojima nikada prošli nisu i dolaze tamo gdje nikada ne bi trebali doći. Ali ja to ne činim, ja se prepuštam konju i znam, ne samo u snu, da je onaj koji ne vjeruje u konjsko pamćenje i vidovitost gluplji od svakog magareta. Ne samo, kad sam mu se dremljiv prepustio, da sam vjerovao u pamćenje i predviđanje svoga konja, ja sam konja koji me u snu nosi vidio kao zvijezdu – bit će jednu od onih koje sam gledao u trenu kad sam zaspao i kad se onaj vihor zavijao – koja je vodila tri mudraca prema štalici u kojoj će ugledati Svjetlost Svijeta.

To se i dogodilo! Prepuštajući se konjskoj pameti i konjskoj pronicljivosti, konj me je doveo do svjetla. Ne i do Svjetlosti Svijeta kao zvijezda tri mudraca, samo do svjetla koje je osvjetljavalo da mi na putu stoji opasno strma udolina. U slutnji da bi po me mogla biti opasna, ne i u onom što mi je svjetlost, čim se pojavila, omogućila da vidim. Udubina jest, strmo jest, ali čim je vidim, opasna trenutno nije. Opasna može biti tek kad se pokaže što je u njoj. Na to sam mislio!

Svjetlost koju sam ugledao bila je navlas slična punom mjesecu kad ga gledam, sjedeći na terasi, dok se pomalja iza hrpta Velog Drevenika. Okrugla i žuta! Okoliš je obasjala taman onoliko koliko bi ga i pun mjesec na obzoru obasjao. Bila je ispred mene i poviše mene, koji sam u udubini, na čijem sam se rubu u još veću dubinu zaustavio, sjahao s konja i čekao što će dalje biti.

Nisam se dvoumio da ispustim ili ne ispustim uzde iz ruku. Da li da konju, koji me je, oslanjajući se na svoju pronicljivost donio do ovog mjesta, od mene željena cilja, prepustim hoće li me čekati ili će put kroz san nastaviti sam, ni od koga jahan, ni za koga odgovoran. Procijenio sam, onim dijelom mozga koji i u snu realno zaključuje, da je to konj kojim se kroz san jaše i koji spavača dovodi, i bez spavačeva naputka konju, do željena mjesta, pa je njegova uloga u mom snu završena.

»Konjiću, zvijezdo vodiljo, ispuštam uzde iz ruku, pa ti otiđi i zađi za neki od obzora. A sa mnom neka bude ono što s ovom svjetlošću, koja lunatike privlači, lunaticima biva.«

Za razliku od mjeseca koji grane na Velom Dreveniku, čini se, u većim dimenzijama nego ih ima dok je na nebu, i počinje se penjati u visine, postajući sve manji i manji dok ne postigne normalnu veličinu punog mjeseca, svjetlo lunatika koje se preda mnom ukazalo i privoljelo me obećanjima da napustim svoje kljuse i ispustim uzde iz svojih ruku, počelo se spuštati s visina, primicati k meni, koji sam zastao u dolini, i, očekivano, jer mi se približava, postajati sve veće i sve sjajnije. Očekivao sam i da će tamne sjene unutar svjetla lunatika, slične sjenama koje se i na punom mjesecu vide, kako mi se svjetlo lunatika bude približavalo i uvećavalo, postajati jasnije, što se i dogodilo, ali nisam očekivao kako će se to svjetlo proširiti da će i mene i sav okoliš oko mene u sebe uključiti i toliko pojačati da će, neka je svjetlo mjesečara, dobiti sjaj danjeg svjetla, a moj san, koji je počeo jahanjem na konju u mraku, pretvoriti u snivanje usred bijelog dana, dok stojim na vlastitim nogama. I nisam očekivao – to nisam – da će se sjene u svjetlu lunatika pretvoriti u živu i tjelesnu ženu, u Žutokosu, koja stoji ispred mene, na isturenoj hridi, dok je oko nje sav krajolik obasjan kao da ga sunce obasjava. Kako u središtu svjetlosti, koja je sve obasjala, stoji Žutokosa, činilo se da je ta svjetlost, budući joj je to svrha, Žutokosu u sunce pretvorila. Činilo – malo je to reći! Kao da sam negdje u visinama čuo šapat: Ne mjesec, ne svjetlo mjesečevo, pred tobom je sunce i obasjan si sunčevom svjetlošću. To svijetlo sve otkriva, pa pripazi što činiš. Ne zavaravaj se da te, i u snu budan um, od nevolja u snivanju može spasiti. Ne postoji bijeg iz sna u budno stanje, ni bijeg iz budnog stanja u san, jer su i san i budno stanje za nas mjesečare, i ne samo za nas, isto stanje – život i življenje.

Krajolik što ga je svjetlost, u kojoj se Žutokosa pojavila kao sunce, izvorište te svjetlosti, jasno osvijetlila bila je udubina slična lijevku. Na istočnoj strani omeđena visokim brdom, na kojemu se Žutokosa pojavila u liku mjeseca, zavodnika mjesečara, na jugu stijenama koje su se nadvile nad grotlo lijevka i na kojima se Žutokosa zaustavila, a na zapadnoj i sjevernoj strani niskim tlom po kojemu sam dojahao na ubogom kljusetu. Dojahao i sjahao s njega, kad sam i u snu trezveno zaključio da je to kraj jahanja na konjskim leđima i kraj oslanjanja na konjsko pamćenje i vidovitost. Ja tako pametno zaključio, a konj nestao, kao što i u životu i u snu nestaje kad spoznaš da te netko ne jaše i ne obuzdava.

Dno te udubine lijevku nalik, počevši od razine tla na kojemu sam se zaustavio, pa do, s druge strane, podnožja kristalne hridi, na kojoj se nalazila Žutokosa, bilo je ispunjeno vodom. Da je konj na kojemu sam jahao napravio samo dva iskoraka, prednja bi mu kopita, ako je voda plitka, bila smočena, a ako je duboka, strmoglavio bi se u nju zajedno s bunovnim jahačem na sebi. Ali on, mudar kao konj, ni u mom snu krive korake nije napravio. Od te spoznaje, da me je, pospana, konjska mudrost spasila od naglavačkog pada u ponor ispunjen vodom, i u snu sam se probudio i bio budniji nego sam ikada u stvarnosti bio. S tom bistrinom u glavi pogledao sam Žutokosu i prvi put vidio i raspoznao svaku pojedinost na njoj.

Bila je odjevena u haljinu od brokata kao kakva carica ili sultanija, s toliko zlatnih niti u svili od koje je brokat tkan, da sam pomislio kako je i mjesečeva svjetlost u kojoj se na vrhu brda pojavila i sunčeva kojom nas je obasjala kad je na hrid sišla, samo odbljesak toga zlata u brokat utkana. Nije se, gledaš li u tu brokatnu haljinu, dalo vidjeti kakvo tijelo krije to zlato i ta svila, jer je haljina prekrivala sve osim glave, vrhova prstiju na rukama i vrhova prstiju na nogama. Zahvaljujući dubokom dekolteu, ipak se dalo naslutiti da tijelo pod brokatom, zbog čega je brokatom i prekriveno, ako i nije ružno oblikovano, nije ni krhko ni vitko. Da joj je tijelo nabijeno, zaobljeno i na pupčastim dijelovima znatnije ispupčeno, odavao je gojan podbradak, zadebljanje na vrhu leđa i bujan korijen sisa, odavalo je ono što je izrez na haljini oko vrata ostavio nepokrivenim... Preostalo je lice i ta kosa boje gline po kojoj je Žutokosa dobila ime.

Nije ta kosa bila ni češljanjem našušurena ni nemarom razbarušena, da bi tom našušurenošću i razbarušenošću upadala u oči i time pružila priliku da ženi po kosi ime nadjenemo. Bili su to mišji repići od kosa. Ali, budući da su ti pramenovi, mišjim repićima slični, prekrivali ne samo tjeme, nego i čelo do vjeđa, obrve, uši, obraze i, svinuvši se, podbradak, toliko su zagospodarili njenim obličjem, da joj se po toj žutoj kosi moralo dati ime. Između tih kosa, tih pramenova gledale su, ispod naočala, oči, po okruglom obliku, što je normalno za sve oči, i očnoj duplji, što se rijetko viđa u ljudi, koje su nalikovale očima ribe i zmije.

S tom kosom, s tim ribljim i zmijskim očima, s tim bucmastim poprsjem i šijom Žutokosa bi mi se u jednom trenutku učinila lijepom ženom, odjevenom iz hira u haljinu plemenitašice, a u drugom mačkom žute dlake u svijetloj i tamnijoj varijanti žutila. Neizbježno, što je bio treći oblik moga viđenja Žutokose, učinila mi se i kao nešto što mi je mačka u prenesenom značenju značila, kad sam je, čitajući članak o njemu, gledao u Goriševim rukama. Žena, mačka i ono treće, što iz toga dvoga, kao usporedbe u Goriševim rukama i u mom snu, proistječe. Zar moram reći što? Ako i moram neću. Mudru je i ovo dosta. Uostalom, što da ja govorim! Tko je ona kazala je Žutokosa sama, čim je progovorila.

»Vaše mi nagrade ne trebaju. A nagradu portala OTES primila sam samo zato što je na čelu ocjenjivačkog suda stajao Nikita Goriš, koga vi dobro poznajete, i što su tu nagradu dosada dobili pisci čije bi knjige i ja nagradila. Ocjenjivački sud ove nagrade nije diskriminirajući, kao što su diskriminirajući svi vaši ocjenjivački sudovi. Nažalost, stvari se kod vas nisu promijenile. Vašoj kulturnoj sredini nedostaje poduka iz bontona.«

»Iz bontona? Takve poduke kod nas odavna nema. Svi misle da su bonton usisali s majčinim mlijekom. A sjećam se vremena – to je bilo kad su komunisti osvojili vlast i nahrupili iz šuma u gradove – kad je ‘Bonton’ u izdanju tiskare Vinka Vošickog iz Koprivnice bila komunistička početnica, po kojoj su od neuljuđenih seljaka postajali uljuđena komunistička gospoda. Nije, valjda, da i vi od njih potječete kad vas bonton muči i kad nama preporučujete školu bontona? U kojemu je prvo slovo abecede da vam se, ako uljuđen želiš biti, mora priznati progresivnost.«

»Nisam u vaš san došla ni da vam otkrivam svoje porijeklo – ako vas zanima, budni se pobrinite da to saznate – ni da vas tjeram na strmoglavljivanje, zajedno s kljusetom, u provaliju. Jer, da se o snu ne radi, da se radi o realnosti, ja bih vas rado vidjela da se strmoglavljujete i nestajete u zaboravu. Kad bi u snu pali u zaborav, od toga ne bi bilo vajde, pa se oko toga ne isplati truditi. Ja sam došla da vas i vaše – i u snu, u stvarnosti sam to učinila tisuću pita – upozorim na nedostatak bontona, kad nam uskraćujete primat, i na činjenicu da ste još uvijek isti, da su vam oči na zatiljku, pa unaprijed ne vidite prst pred nosom koji je ostao na svom mjestu, da ste patrijarhalna pustopoljina obrasla ambrozijom na koju sam alergična. Fuj, jebem ti! I na spomen ću ambrozije kihnuti!«

»Goriš je svoga mačka u ona vremena – ne ponovila se – kad su komunistički sekretari dopuštali samo jednu pogrešku, podučavao da se to zove provincijalizam.«

»Je li! Pametno – trojka s tri ista početna slova: patrijarhalnost, provincijalizam i primitivizam! Sjajno! Zar vam nedostatak bontona pod zaštitnim znakom trojke istog početnog slova nisu komentari na portalima u povodu nagrade koju sam dobila i koju sam se samo zbog Nikite Goriša udobrovoljila primiti. Evo nekoliko od tih komentara! Tko je to ugojeno smeće koje zagađuje našu kulturu tako da joj jednom godišnje dođe soliti pamet! Dakle, mi smo čisti, drugi su prljavi! Nije li to na razini onoga čistog hrvatskog zraka? Zna se kojeg zraka! Cica je maca razmažena na zdjeli komunizma, kad nas je njen komunizam napao, podvila rep i pobjegla u bijeli svijet da tamo sačeka dok nas njeni hranitelji ne ukrote, pa da se opet vrati i nastavi kusati iz iste zdjele. Kad smo mi, njoj neočekivano, njene komuniste sredili, vraća nam se u misiji da nam dokaže kako smo primitivci, koje će ona podučiti i tomu što su i kako se unaprijed trebaju ponašati.«

Drugim riječima, rekli su vam: »Prc, Milojka! I: Šic, maco! Ostani tamo gdje si otišla i ne vraćaj nam se!«

»I gore, i gore! Goni se u... Pa, je li to, onda, bonton!«

»Ni u namjeri ni u izvedbi!« složio sam se sa Žutokosom. »Ali, mislim, da će po bontonu i po namjeri biti, ako vas upitam: Kad ste već otišli, kad ste se uvjerili da ostajemo isti, nevaljalci pod zaštitnim znakom trojke, zašto se s nama opterećujete, zašto se k nama vraćate i zašto nas želite popraviti kad vidite da smo nepopravljivi? Najzad, zašto se ne vinete u visine, a nas ostavite na miru. Imat ćemo priliku vidjeti vas kad se kao zvijezda pojavite na nebu!« Kazao sam, ne nalazeći u tom što sam rekao ni čist zrak koji želim bez njena daha udisati, ni bilo što drugo na njenu štetu.

»Kad bi u ovoj zemlji bili svi vašeg mišljenja, to bih i učinila. Po nagradu ne bih imala priliku dolaziti. S takvima u ocjenjivačkom sudu ne bih je nikad dobila. A da se svojevoljno vratim, ni kad bi se vratila u snu kao što sam se k vama vratila, ni u snu ne bih poželjela. Ali, tu kod vas, u ovoj zemlji, postoje svijetli primjeri kulturnog otpora. Tu su poznata imena kao što je Nikita Goriš, a pojavljuju se i nova među performerima i na alternativnoj kazališnoj sceni. Književnost je tu nazadna, ona se još drži nacije i tradicije. A kad tu dođe do promjene, pojavit će se i solidarnost među književnicima, simpatija prema mom osamljenom buntu. I eto mene nazad! Nemojte se ni slučajno sa mnom podičiti kao s uspjehom u svijetu lista s vaše gore. Ako i jesam list, s ničije gore nisam otpala, da bi me vjetar u svijet odnio. Ja od početka rastem na grani svijeta.«

»Mačka u brokatu, sva u suhom zlatu! Što su ga kovali majstori u bijelom svijetu, gdje ima od svašta majstora. Ovaj se siromah, što dojaha na kljusetu, vašim uspjehom u svijetu neće hvaliti, ma što taj uspjeh značio, jer za njega uspjeh, ma kolik i ma u čemu bio, nikakvu hvalu ne zaslužuje i jer se ne želi vjetrom promjena otpuhani naše gore list, protivno njegovoj volji, na granu našega stabla ponovo lijepiti. Široko vam polje, Žutokosa! Kad vas hoće – a sumnjam da hoće – budite im, iako sumnjam da vas tamo itko smatra svojom!«

»Znam da biste to htjeli. Htjeli, da sam list kojeg će odnijeti vjetar. Sami biste na grani vašega stabla postali vidljiviji i sami biste se kao autentični naše gore list osjećali komotnije. Takvi kakvi ste vi, kako čujem, učinili su sve da ovdje djeca u vrtićima mole Boga. Ne mole djeca sama od sebe, njih tete uče da mole. A netko je iz vlasti – pretpostavljam, predsjednica države, lijepo lice feminiziranog europskog feminizma, napudrana, sprejana, lutkasta i luckasta – to tetama zapovjedila. Moli se u vrtićima, moli se u osnovnim školama, u gimnazijama, na fakultetima! I to će postati stvar navike. Kako ćeš onda pored tih teta, učitelja, profesora i akademski obrazovanih bogomoljaca izbrisati iz društva i mozgova provincijalizam, primitivizam i patrijarhalnost konzervirane u vjeri i molitvama.«

»Koliko znam, iza tih molitava stoje roditelji dok njihova djeca u molitvi ne odrastu; a kad djeca odrastu, molitve mole kao odrasli ljudi. Vi se, koliko znam, ni jednom niste omacili i dobili mače, a mogli ste, više puta, pa bi stekli priliku da svoje mače odgajate bez molitve. A predsjednica koja podržava roditelje koji žele da njihova djeca mole, po dužnosti, htjela ili ne htjela, morala bi stati i u obranu vaše želje da vam dijete u školi ne moli. Omacite se, Žutokosa, ako još možete!«

»Prostak! Pa, ja sam mačka, nisam krmača za rasplod! Moji su potomci moja umjetnička djela.«

»U redu! Neka vam potomci budu umjetnička djela. Ali, onda, ne vodite brigu o tuđim potomcima, o tuđoj djeci.«

»I ne vodim! Moj stav je manifest pisan na platnu od svile i zlata. Ja nisam odjevena u zlatotkani brokat koji sjaji kao mjesec i sunce, ja sam sama zlatotkani brokat po sadržaju, ja sam mjesec i sunce iznad zemlje i njenih podjela na nacije i jezike. Ja sam sama po sebi manifest i možeš ga prihvatiti ili ne prihvatiti. A hoćeš li ti i tebi slični moj manifest i mene kao manifest prihvatiti, ne utječe na manifestiranje mene i moga manifesta. A manifestiranje mene i moga manifesta je potraga za idealnom transnacionalnom, postnacionalnom i izvannacionalnom zonom. Netko će se upitati gdje ću naći tu zonu kad je posvuda u svijetu tako da je književnost zarobljena nacionalnim jezikom, armaturom svake nacije i kulture. To će reći oni koji krivo misle da se zona trans, post i izvan može naći tamo negdje pored nacije. Oni ne znaju da se ta zona nalazi u nama, a mi se s tom zonom u sebi trebamo smjestiti u nacionalnu književnost. Ne i u naciju! U njoj smješteni, visoko u njoj rangirani nacionalnu književnost i kulturu trebamo iznutra razoriti; pljujući na nju, iznad nje se izdignuti; smatrajući je i kad je živa mrtvom, tjerati je u smrt; rastući u njoj iz nje izrasti i učiniti je marginalnom. I još jedno, da na ostvarenju zone trans, post i izvan djelujemo samostalno, ali do kraja solidarni jedni prema drugima, da se međusobno hvalimo i na sve načine pomažemo. Da jala među nama ne bude!«

»Ako stav iznad, nakon i kontra – da na svoj način preimenujem vaš manifest, ne udaljavajući se nimalo od onoga što želite reći – nacije i nacionalne književnosti tražite u sebi, lako ćete ga naći, Žutokosa. Ako ga već niste našli! U sebi samima možemo lako pronaći kojekakve zone i stavove, pa u njihovo ime proklamirati kojekakve manifeste. Ali izvan sebe i svoga mišljenja, sumnjam da ćete naći poziciju – zonu, kako vi kažete – iznad, izvan i nakon nacije. Prve dvije zone zasad nigdje ne postoje – jezik su i građa prepreka – a na treću, da nacije izumru, kako su proricali vaši duhovni srodnici, trebat ćete pričekati. Za čekanje vam život što ga živite neće biti dovoljan, ma kako dugo živjeli. Ni dva ni više od toga! Uz to mi dopustite jednu primjedbu. Ako ste to iznad, nakon i kontra u sebi našli – neka razumijem vašu taktiku, da se s tim u ulozi podvodne mine treba smjestiti u nacionalnu književnost – čudi me da ste tu zonu zanemarili, i došli po nagradu portala OTES, koja vas, makar je dodjeljivao i Nikita Goriš, prokazuje kao srebroljupca. Što vam je to srozavanje s nebeskih visina, gdje plivate u uspjehu i bogatstvu, u naše kunsko blato trebalo. I neće li to srozavanje štetiti manifestiranju vašeg manifesta transnacionalnog, postnacionalnog i izvannacionalnog! Ne mogu vjerovati da ste zaboravili na svoju misiju. Vi, koji ste nam došli u svilu i zlato odjeveni!«

»Prostak! Patrijarhalna prostačina! On će mene podučavati da je jezik na kojem pišem i sadržaj o kojem pišem, jezik posebno, prepreka ostvarenju moga stava trans, post i kontra nacije! Nećeš uspjeti! Ni tim govorom u snu, ni bibliotekom, a nekmoli ciklusom, Blažinih i svojih priča! Radi kuna sam došla, da, radi kuna! Odurno ime novca, ali je i odurna kuna platežno sredstvo kao i svaki drugi novac. Po kune sam došla, da kunovinu kupim, da kunovinu nosim oko vrata. Pa, da me, kad se uzdignem iznad, stanem pored i zauzmem borben stav, odjevenu u dolamu od samura, ukrašenu zlatnim školjkama, svi vidite.«

»U brokatu, svu u suhom zlatu!« pjevušio sam joj, već jednom rečeni u razgovornom tonu, stih narodne pjesme u guslarskom napjevu, ne da je ironiziram, već da je, ponosnu, učinim još ponosnijom sobom samom. Kad to žarko želi, što ženi ne bih pomogao! Guslanjem! Zar se apologetska solidarnost u zoni trans, post i kontra nacije, ako se radi o književnoj kritici, ne može zvati guslanjem?

»A što se jezika, koji omogućava stav iznad, pored i nakon, tiče, on postoji. To može biti svaki od velikih jezika, ali i ne mora, to može biti i svaki od jezika, i najmanji, kakav je vaš, pod uvjetom da ga oslobodite svih oznaka kroatocentrizma. To može biti i dijalekt, upotrijebljen na isti način, kao trans, post i izvan nacije. Inače mrzim dijalekte. Ali, kad sam u avionu, bježeći od kroatizacije u vrijeme najžešće kroatizacije, ratne, čula Alena Vitasovića kako pjeva pjesmu na čakavskom dijalektu, bio mi je to glas jezične slobode, bio mi je to znak da se nacionalizmu može suprotstaviti ne samo nadilaženjem i otklonom, nego i njegovim mrvljenjem na tri sastavnice, čakavsku, štokavsku i kajkavsku. Usitnimo ga u jezgri i, kad mu jezgru usitnimo, kad ga nadrastemo i odgurnemo na rub, daleko od središnje pozicije, lako ćemo obračunati s onim što se u jeziku zove nacionalni identitet... I što je to, molim vas, hrvatski nacionalni identitet? Malo zastave, kockice i jezik! Dok je toga, tih zastava i tih kockica, književnošću se dade lako manipulirati, jer ju se trpa u identitetski rigidni paket. Ja manifestiram poziv: ne dajte se pakirati u identitetski paket i lijepiti plastičnim vrpcama obojenim u crvene kockice i crveno-bijelo-plave trake! Shvatite da je otpor identitetskom pakiranju individualan i da vas on od podnožja, gdje ste sada, vodi na vrh hridi, gdje mene sada vidite!«

»Čujte me vi što imate kosu boje gline iskopane s dna grobne rake! Ovaj što stoji u podnožju brda, na čijem se vrhu vi u zlatu i brokatu visite, ispričat će vam Blažinu priču o bolesti koja se stručno, jezikom mojih kolega akademika, iz medicinskog razreda u Akademiji, zove afazija; a Blaža ju je zvala obično, nijemost, bolest mozga, poremećaj govora. Bit će vam to zanimljivo čuti, jer se bolest i na vas odnosi i po njoj bi se vi morali zvati afatik. Priča će vam biti predstavljena u dvije verzije, Blažinoj i mojoj:

S onim valom iseljenika u Ameriku na početku prošlog stoljeća, koji se jednim dijelom slio u Farrell, iz Suhog se Rata, bez potrebe, iselio jedan član najbogatije obitelji, učenik trećeg razreda šibenske gimnazije, Jakov Rube. Iz solidarnosti s onima koji su bježali od neimaštine i zato, kako je svima obznanio, da opiše jad i bijedu koja tjera nepismene, polupismene i tek pismene ljude da plove preko oceana u nepoznati svijet... Nije razloge seobe, koje je kao domaći čovjek, iako član obitelji zemljoposjednika, dobro poznavao, htio opisati u tekstu na hrvatskom jeziku. To, po njegovu sudu, ne bi postiglo svrhu njegova truda. Čitali bi ga – ni oni svi, jer ih veliki dio čitati ne zna – samo ljudi koji hrvatski jezik poznaju i koji ono o čemu bi pisao, o njihovoj bijedi i jadu, znaju, kao bijednici i jadnici, bolje od gazdina sina, koji je siromaštvo očima gledao, ali ga nije na koži iskusio. Na kraju krajeva, zašto bi čitali ono što i bez čitanja znaju!... Zato Jakov Rube odluči napisati to što napisati kani na jeziku kojim govori veliki broj ljudi na svijetu, po mogućnosti svi ljudi. Neka cijela kugla zemaljska zna zašto ljudi iz Suhog Rata sele!... U izboru između proširenog svjetskog jezika, engleskog, i esperanta, koji još nije, ali hoće uskoro postati zajednički jezik svih ljudi, odluči učiti esperanto... Učio ga je dvadeset godina. Nije ništa radio, dok je u Americi bio, nego esperanto učio, kao nitko od onih koji su tamo doselili. Uzdržavao se novcem što mu ga je otac u Ameriku slao – kao nikom, kao nitko. I što mu se dogodilo... Kad je odlučio napisati na esperantu, jeziku svijeta, ono što je odavna kanio napisati, ustanovi da u pamćenju, u mozgu, u glavi nema ništa od onoga što je kanio napisati. Kamo to tijekom dvadeset godina nestade!? I da je samo to nestalo, ni po jada! Nego, tragajući za izgubljenim sadržajem, ustanovi da ni hrvatski jezik više ne zna. Pitao se i pitao kamo nestade i jedno i drugo, jezik i sadržaj, ali nikad ne nađe pravilan odgovor da su jezik i sadržaj, što se književnosti tiče, nerazdvojni, pa kad se jedno od njih izgubi, izgubi se i drugo. A njemu se dogodilo da je sadržaj izgubio kad mu je bolest zvana afazija u zaborav otjerala hrvatski jezik...

Vratili su ga u Suhi Rat, sam se vratiti nije znao, jer je zaboravio i tko je i otkuda je. Govorio je na esperantu, a kako esperanto u Suhom Ratu nitko nije znao, ako mu se govorilo, mogao je govoriti sam sa sobom. Nitko nije razumio što govori. Esperanto se kao svjetski jezik nije raširio ni toliko da bi se u Suhom Ratu pojavio još jedan koji ga poznaje. Najveći je broj ljudi Jakova Rubu držao umno bolesnim čovjekom, ali se našlo i onih koji su govorili da je taj čovjek, kad bi se moglo razumjeti što sam sa sobom priča, bio svjetska veličina i živa enciklopedija. Šteta da tu enciklopediju zadesi afazija i da mu iz glave, zajedno s hrvatskim jezikom, ispari i sadržaj koji je za svijet na svjetskom jeziku namjeravao napisati.«

»Znam na što tom pričom o suhoratskom afaziku ciljate: da se transnacionalna, postnacionalna i izvannacionalna književnost ne može stvoriti otklonom od nacionalnog jezika i sadržaja, već se stvara prevođenjem – stvara kao internacionalna – s jednog na drugi jezik i upoznavanjem jedne književnosti i jedne kulture s drugom. Za vas izvan nacije nema književnosti. Ni internacionalne koja je po vama samo zbir nacionalnih književnosti! Ah, koliko je na svijetu nacija, koliko njihovih jezika i kultura, i budali je jasno da se prevođenjem s jednog na drugi nacionalni jezik ne može stvoriti trans, post i izvannacionalna književnost. Kad bi se ona, što bi bilo čudo neviđeno, i stvorila, bila bi, u tomu se s vama slažem, samo zbir nacionalnih književnosti, a nikako trans, post i izvan.«

»Slažem se i čudim se da vjerujete u ono što držite nemogućim.«

»Nemate se vi čemu čuditi! Pustite me da dovršim! I zato što se ne može ni prevođenjem stvoriti trans, post i izvan pozicija, s nacijom, njenim jezikom i kulturom, odnosno, sadržajem treba u kantu za otpad, pa na prvo odlagalište smeća. I to smeće na odlagalištu treba prekriti debelim slojem zemlje, da se smeće ne bi zapalilo i zagadilo dimom okoliš.«

»Već sam vam rekao, na odlaganje nacije na otpad morat ćete pričekati. Do tada me poslušajte što ću vam reći! Kad bi ta vaša trans, post i izvan književnost nastala na nekom od velikih svjetskih jezika, ona se bez nacionalnog sadržaja, bez sadržaja manje ljudske zajednice, ne bi mogla održati. Za to kao primjer i pouka može poslužiti Blažina, ali i moja verzija priče o afaziji i afaziku. Moja je verzija vijest koju su prenijele sve svjetske novine, pa i naše... Neki je Englez – ime mu je zatajeno, jer je nekad bio i sada je javna osoba – u vrijeme drugog svjetskog rata došao u Wales i tu morao, radi vojne službe, ostati u tijeku rata i dvadeset godina nakon njega. Kao slobodnu aktivnost, kao svoje drugo zanimanje prakticirao je pisanje priča. Pisao ih je na engleskom jeziku i objavljivao u engleskim novinama širom svijeta, gdje je, a mnogo je takvih zemalja, engleski književni i nacionalni jezik. Oženio se ženom iz Walesa i ona mu je rodila troje djece, koja su, kao i majka im, uz engleski govorila i velški jezik. On je, pak, velški jezik odbijao učiti, a Velšane je – izuzev svoje supruge i svoje djece – mrzio profinjenom mržnjom superiornih kojom mrze inferiorne, mržnjom koja se predstavlja kao samilost prema ništavnima i mržnjom koja je znatno podlija od mržnje bez samilosti, koliko god se iza samilosti prema ubogima vješto skrivala...

U pedesetoj godini života Engleza je – koji je s visoka gledao Velšane, a u tom nije bio usamljen – pogodila afazija. Neka se promjena u mozgu, u centru za jezik, dogodila. On je zaboravio engleski jezik, a počeo govoriti velški, koji nikada nije učio, ali ga je i u podcjenjivanju naučio, a da ni sam nije znao kako s njim dobro vlada. Osuđen od čudne bolesti afazije na upotrebu velškog jezika u konverzaciji, počeo je i priče pričati na tom jeziku, priče o, dotad, mrskim Velšanima. Tiskao ih je u lokalnom listu male tiraže i postao od minornog pisca na engleskom jeziku, za kojeg u svijetu nije bilo interesa, rado čitani velški pisac. Priče su mu pisane na velškom toliko dobre da ih prevode na engleski i da tek sada, kao prevođen pisac, postaje Englezima poznat i rado čitan velški pisac.«

»Vaši su obrasci kako bi se mogla stvoriti trans, post i izvannacionalna zona obrasci neupućena čovjeka, obrasci zastarjeli i napušteni. Put u trans, post i vannacionalnu zonu ne vodi ni preko esperanta ni preko nekog od velikih svjetskih jezika koji bi preuzeo ulogu svjetskog jezika. To se pokazalo kroz stoljeća koja su za nama. Zašto? Jer književnost niče iz minorne ljudske zajednice, kakva je u mnogo slučajeva i nacionalna. To se promijeniti onim što se naziva globalnim ne da. Ali postoji drugi način da se postigne trans, post i izvan pozicija. Ja sam ga pokazala preuzimajući nagradu portala OTES, ja ga dokazujem i upuštajući se u vaš san i dug razgovor s vama. A sad ću ga, ako taj način dosada niste shvatili, i zorno pokazati. Gledajte što činim i sudjelujte kako vam se u snu bude svidjelo!« rekla je ona koja ima kosu boje gline iskopane s dna groba u koji želi pokopati naciju i nad njom, nad tim grobom, stati raskrečena u pozi trans, post i izvan. Pobjednica, izbaviteljica, carica i sultanija, mačka nad mačkama! Pobjednica nad onim što je dugo živjelo da bi, pamteći život, održavalo život i ljude na životu.

Već sam rekao da sam obdaren moći – da li obdaren ili opterećen, ne znam – i u snu zaključivati kao što bi i budan zaključivao. Na temelju onoga što sam dosad od nje čuo, upitao sam se što Žutokosa smjera učiniti da bi ostvarila zonu trans, izvan i post, pa zaključio da ona namjerava ući u nacionalnu književnost, radi čega je nagradu portala OTES i primila, isprazniti je od nacionalnog sadržaja, od kockica, od identiteta i, kad to postigne, zamjena hrvatskog jezika, čije dijalekte voli kad ga razaraju, a mrzi kad ga čine čvršćim i posebnim, bit će puka formalnost, nekim od velikih jezika ili nekim esperantom. Dok to tako u snu snujem kao što bih snovao da sam budan i širom otvorenih očiju gledam zvijezde, na Žutokosoj primjećujem promjene, jednu na glavi, drugu na haljini.

Njene su okrugle mačje oči, oči po dupljama slične očima riba, gmazova i žaba prestale kapcima treptati i usmjerile pogled na vrhove cipela koje su se ispod ruba haljine pomolile i na njima se zaustavile. Njene su se usne sklopile, njen se gojni vrat ukočio, njeno je lice odrvenjelo, a njen se izraz lica, dosad u stalnim mijenama od izraza mačke u izraz žene i obrnuto, ustalio u izrazu mačke koja gleda u vrhove prednjih šapa i vreba neće li se pred njom nešto pojaviti da ga kandžama zgrabi i dva mu derača iz gornje vilice zarije u tijelo. I ja sam pogledom pošao za pogledom njenih očiju misleći da ona kani nešto uvrebati. Spuštajući pogled s njena lica na vrhove njenih cipela i stijeni na kojoj je stajala i nadvisivala i mene i vodu ispred mene, morao sam, samo pogledom, prijeći preko njene brokatne haljine.

Površina haljine, dotad ispružena, bez nabora i potpuno statična, kao da je u njenu tkanju težina i krutost zlata nadvladala gipkost i mekoću svilenih niti, sad se zatalasala kao površina dotad mirne vode u čijim je dubinama počela, na život i smrt, borba između dvije podvodne nemani. Nešto se ispod te haljine rušilo, pa se čuo zvuk kakav se čuje kad se ruši visok suhozid, kad kamenje ispada iz njega i nastavlja se kotrljati niz strminu. Nešto se lomilo pod tom haljinom, od jednog nastajalo dvoje, jedno se pretvaralo u drugo, pa se čulo i pucketanje slično onomu kakvo se čuje kad se kukuruz, zagrijan na rešetu iznad plamena, u pucnju pretvara u bijele bule. Iz toga kotrljanja i pucketanja moralo bi nešto dosad neviđeno izići, zaključivao sam dijelom sebe i u snu budnim, ali dugo vremena nisam vidio, snenim dijelom sebe, da išta, na bilo koji otvor, ispod brokatne haljine izlazi.

I napokon se nešto na hridi, ispod skuta brokatne haljine pojavilo: crn, dug i rašljast jezik. Isplazio se prema meni nekoliko puta. Za jezikom se – što bi drugo, kad se svi jezici u njoj nalaze – pojavila poveća glava. U ovom slučaju zmijska glava! A za glavom, očekivano, dugo zmijsko tijelo, od vrha njuške do vrha repa, kako puže po kristalnoj hridi u mom pravcu. Protrnuo sam, iako je između mene i nje bila provalija ispunjena vodom. A uvijek budni mi je dio svijesti, da bi me umirio, šapnuo, da se ne plašim, da ja samo sanjam. Što strah u snu nije odagnalo, ali paniku i buđenje, što bi ga panični strah u snu mogao izazvati, jest.

Kao i u budnom stanju, čim sam ugledao zmiju, aktivirao sam sve svoje znanje o zmijama, da bih otkrio kojoj vrsti ova ispred mene pripada; onoj koja ima tobolac s otrovom i šuplji zub kroz koji taj otrov ubrizgava u tijelo onoga koga ugrize ili onoj koja nema ni tobolca s otrovom ni šuplja zuba kroz koji bi otrov uštrcala.

Znanje o prepoznavanju otrovnica od bezazlenih zmija, na temelju građe glave, boje kože i dužine tijela, koje mi je u stvarnosti besprijekorno služilo, u snu je, na zmiji koja je izišla ispod haljine od brokata, bilo neupotrebljivo. I ja sam se pomirio s tim da ne mogu znati je li ili nije otrovnica. Ali, bila ili ne bila, u svakom je slučaju zmija i ne bi joj trebalo pružiti priliku da me ugrize i pokaže je li joj ugriz samo bolan ili je i bolan i smrtonosan. Bit će potrebno da se, što god činila, držim podalje od nje i da s gađenjem odbijam svaku vrstu bliskosti.

Zmija je u svoj dužini izišla ispod brokatne suknje, kad se površina suknje sasvim smirila i postala, kao i dotad, ukočena, a ona što je dotad sa mnom živahno razgovarala, kao da je iz nje sa zmijom izmiljela i njena duša, postala je lutkom s glavom mačke, koja ukočenim očima gleda kamo ode ono u što se ona pretvorila i što je ispod njene haljine izmiljelo.

A to je u što se ona pretvorila i što je ispod nje izmigoljilo – zmija za čiji ujed ne znam da li samo boli ili uz bol i ubija – došlo na rub hridi i na samom se rubu, prije nego će s hridi krenuti prema dolje, uzvisilo i stalo na rep kao što četveronožac, kad se uzvisiti želi, staje na stražnje noge.

Tek tada sam, kad je zmija trebala ili skočiti sa stijene ili, pužući po njenoj kosini, spustiti se s nje do dubine lijevka nad kojim se stijena od kristala uzdiže, ugledao što stoji između mene i te stijene. Ugledao sam ono što me je od Žutokose dijelilo, dok sam s njom, recimo tako, vodio informativni i učeni razgovor. Ugledao žabokrečinu! Ništa drugo! Između niske obale na kojoj sam se nalazio, otkako sam sjahao s kljuseta i stjenovite hridi na kojoj se ona uzvisila, između mene i Žutokose, bila je žabokrečina.

Znam – ne trebate mi se ispričavati kako na to niste mislili – da ste mislili na preneseno, simbolično značenje žabokrečine, na društvenu zajednicu u kojoj se ništa ne događa, ništa ne pomiče ni naprijed ni natrag, u kojoj caruje mrtvilo i ustajalost, na, kako bi Goriš rekao, provincijalnu, a Žutokosa, na nacionalnu žabokrečinu. Bez isprike, molim! Iako, tko god je tako mislio, bio je u krivu.

U snu, uvijek budnim dijelom svijesti, riječima ne dajem simbolično značenje, jer ću, kad se probudim i sjetim sna, samomu snu u cijelosti, kao što to čine svi tumači snova, svi znanstvenici i sve sanovnice, snu u cijelosti davati simbolično značenje. Dajem li takvo značenje već u snu pojedinim dijelovima, primjerice, ovoj žabokrečini, doći će do tolike koncentracije simbola, da im svima pojedinačno i snu u cjelini, nikakav tumač, nikakav znanstvenik i nikakva sanovnica značenje neće otkriti. Dakle, u budnom stanju žabokrečina kao Goriševa provincijalna i Žutokosina nacionalna učmalost može proći, ali kod mene u snu, za vrijeme sna, ni u kom slučaju proći ne može. Poslije, kad san bude završio, može.

Mislio sam na dvije zeljaste biljke koje rastu u slatkim i slankastim vodama. U lokvama, rukavcima rijeka i zatvorenim dijelovima morske obale gdje izvire slankasta voda. Mislio sam na žabokrečinu čije je latinsko ime zannichelliapalustris i na plivajući mrijesnjak s latinskim imenom potamogeton. Te biljke rastu na površini ustajalih voda, koje su mrijestilište riba, žaba, zmija i svega ostaloga što tu nađe sklonište za vođenje ljubavi i za dolazak na svijet svojih potomaka, pa su po tomu dobile narodno ime, lijepo ime, mrijesnjače.

Imaju sve što i druge biljke imaju, korijen, lišće, stapke, cvijet i sjeme, ali sve prilagođeno životu na površini vode i sve u zeleno-plavoj boji vode stajaćice. Dvospolni im cvjetovi na istoj stapci ni kad procvatu i dobiju latice, ne dobivaju drugu boju od zelene u svim nijansama. Iako mrijesnjače nisu ni čistije ni prljavije od drugih zeljastih biljaka, odaju dojam nečistoće koja se na površini vode pretvorila u skorup i vodu zagadila da nikomu, bez velike nužde, ne služi ni za piće ni za pranje.

Te su dvije zeljaste mrijesnjače, obje u cvatu, žabokrečina i plivajući mrijesnjak, prekrivale ustajalu vodu ljevkaste udubine, čijoj ustajalosti nije bilo ravne, pa se činilo da po njoj može i čovjek hodati i zmija puzati. Da zmija može dopuzati do mene, a ja koračati do nje! Nisam lud da bi joj ususret pošao. A krene li ona prema meni, ja ću se od žabokrečine, idući natraške, udaljiti. Ne budem li se od nje u snu mogao odmaknuti, ja ću se i iz sna udaljiti, da bih s njom izbjegao bliski susret.

Međutim, nije se dogodilo ni jedno ni drugo. Zmija je, izdignuta na rep, progovorila glasom Žutokose:

»Mir podneblju ovom, vodi ovoj i kući ovoj!«

Na zeljastom skorupu što su ga u svim nijansama zelenog stvarale mrijesnjače, žabokrečina i plivajući mrijesnjak, počele su nastajati pukotine, a iz svake bi pukotine, čim bi nastala, isplivao klobučić, sličan onomu, ali znatno uvećan, što ga po vodi stajaćici stvaraju krupne kišne kapi. Kad bi se klobučić rasprsnuo i rastvorio, u njemu se otkrivalo nešto slično dvospolnom cvijetu mrijesnjača, ženskom sa četiri tučka na stapki i muškom sa samo jednim prašnikom.

Trebalo mi je malo vremena da u muškom cvijetu prepoznam nečiju njušku sa ispruženim jezikom, a u ženskom nečije škrge i oči. Kad su se za jezicima i njuškama, za očima i škrgama pojavile i čitave glave na kojima je to bilo, trebalo mi je još malo vremena da pogodim kako su jezici i njuške zmijske, a škrge i oči riblje.

Te su riblje i zmijske glave, vireći iz pukotina na skorupu od žabokrečine i plivajućeg mrijesnjaka, na zaziv mira Žutokose pretvorene u zmiju – mira pod ovim nebom, u ovoj bari i kući onih koji u bari žive – uglas odgovorile:

»Niti ga je bilo niti će ga biti!«

»Blagostanje vam donosim, sestrice moje!«

»Svi koji su nam dolazili tim putem, preko te hridi, obećavali su nam blagostanje«, izgovorile su sve zmijske glave.

»Nitko nam ga nije donio!« dopunile su ih glave riba.

»Sestrice moje, prevladajte strah jedna od druge, živite u slozi i živite solidarne jedna prema drugoj. Neka u ovoj bari ne vrijedi pravilo da veća riba jede manju i pravilo da se zmije ribama hrane. Neka i ribama i zmijama žabe i punoglavci, rakovi i gliste budu mesni obrok, a prilog i salata žabokrečina i plivajući mrijesnjak. Ne podliježite konzumerizmu. Podlegnete li mu, budete li pisale, da bi ono što pišete, skupo prodale, nikad se nacionalizma nećete moći osloboditi, jer je konzumerizam nacionalizmu – kupujmo domaće, domaće je najbolje – brat rođeni, druga polutka istog sjemena. Svaki pisac piše nešto što nema nikakve vrijednosti. Zato piscem može lako manipulirati svatko onaj tko mu kaže da ima vrijednost ono što piše i to što kaže potvrđuje kupnjom napisanoga. Stoga je književnik najnesigurnije i najranjivije biće na zemlji. Ovisi o milosti i nemilosti kupca. Zbog svega je toga konzumeristička i nacionalistička tvrdnja da se književnost treba dokazivati na tržištu paklena i idiotska zamisao. Književnik o tržištu ne bi trebao razmišljati, njega treba plaćati, bogato plaćati«... i zmija je izišla ispod Žutokosine suknje – sa Žutokosinim glasom, ništa drugo nego u zmiju pretvorena Žutokosa – tu zastala. Meni se učinilo, zastala ne znajući tko bi i zašto trebao oblačiti u svilu protkanu zlatnom niti onoga koji proizvodi bezvrijednu robu, koju na tržištu ne smije prodati, jer bi ga ta prodaja prokazala kao od nacije potkupljena nitkova.

Međutim, moja je pretpostavka bila netočna.

No, prije nego kažem kako su zmijske i riblje njuške, iz pukotina na skorupu žabokrečine, na Žutokosin zastoj odgovorile, da kažem usputnu misao, za koju nisam siguran je li u snu sneno mišljena, pa je pospana, ili je u snu budnim dijelom razuma mišljena, pa je razborita... Bilo je u povijesti čovječanstva, na visokom nivou, i u povijesti malih zajednica, na nižem, pojedinaca koji su obećavali mir, blagostanje, zajedništvo i procvat umjetnosti, koji su uspjeli ostvariti ponešto od obećanog, sve nitko, pa im čovječanstvo i mala zajednica iz koje su potekli duguju blagu uspomenu, a uz nju i želju da ne budu posljednji, da se pojavi još koji, kako ni čovječanstvo ni malu zajednicu ne bi pokrio skorup od žabokrečine i plivajućeg mrijesnjaka. Bilo je i onih samozvanih izbavitelja koji su obećavali mir, a posijali su nemir, blagostanje, a svakog su živa osiromašili, zajedništvo, a i zatečeno su uništili, procvat umjetnosti, a postali su njeni zatornici. Ovih je potonjih mnogo više. Toliko više da čovjek, neka je u nevolji, poželi, ako se već bez njih ne može, da izbavitelja bude što manje i da se u svakom od njih, prije nego se dokaže da je izbavitelj iz goreg u bolje, gleda opasnog prevaranta.

Čini se da ni ribe ni zmije u vodi pod žabokrečinom i plivajućim mrijesnjakom nisu sa mnom ni u snu dijelile isto mišljenje. Žutokosu su u uglas i bez zadrške dočekale s povikom:

»Upadaj k nama i ostvari što si obećala, sestrice!«

»Svjedok si«, rekla je zmija s hridi, meni se obraćajući, »kako su me sestrice, zmije i ribe koje od ovog trena u slozi žive i ne proždiru se međusobno, dočekale. I svjedok si mogućnosti da, tebi usprkos i tebi na propast, u ovoj bari ostvarim trans, izvan i post nacionalnu zonu. Ostvarim u samom središtu nacionalnog, u ovoj, kako je zovu, Mahnitoj bari. Mahnitoj nazvanom po sebeljubivoj mahnitosti zmija i riba, odsada sestrica mojih, koje u Mahnitoj bari žive dok je ne učine mudrom. Pravo reći, mahnitaju da bi do pameti došle!«

Kad je to izrekla – posljednje što ću iz usta te zmije glasom Žutokose čuti – smotala je tijelo u kolut, pa, sa izdignutom glavom i samo zmiji poznatom vještinom, puzala do ruba kristalne hridi i kao kolut poletjela prema vodi. Kao kolut je pala na zeleni sag od žabokrečine i plivajućeg mrijesnjaka. Tu se na zelenilu ispružila u svoj dužini da mi pokaže kolika je, zagnjurila glavu u vodu i nestala u dubini. Na površini su se Mahnite bare, probijajući se kroz procijepe skorupa od mrijesnjača, pojavili mjehurići, ali njuške se iznad žabokrečine pojavile nisu, njuške su ostale skrivene u dubini mutne vode.

Mjehurići jesu izlazili iz njušaka, nemaju otkuda drugo, ali kojim povodom i u koje svrhe, nisam mogao vidjeti i osvjedočiti se, pa sam snenim dijelom budne svijesti zaključio da bi uzrok ispuštanja mjehurića moglo biti mriještenje, panegirici što se Žutokosa pojavila među njima, laude njenim uspjesima i vidovitosti, a svrha mriještenja da joj pomognu ostvarenje trans, izvan i post zone. Jednostavnije kazano, u zajednici, pa makar se zvala i Mahnitom barom, stvoriti protivnike te zajednice, one koji će zajednicu iznutra rastakati, osporavajući pravila na kojima je nastala. Beznađem, besplodnošću i književnošću koja nema nikakve vrijednosti. I upravo zato što je nema, od nekog – od onog komu je kao bezvrijedna potrebna – mora biti dobro plaćena.

Ne znam koliko je trajalo vrijeme, a da se, u prostoru moga sna, u prostoru ljevkaste udubine i Mahnite bare na njenu dnu, nije ništa dogodilo. Samo ustajala voda, samo skorup od mrijesnjača u cvatu čiji cvijet nema ocvijeća, samo obale, jedna ravna i na njoj budan usnuli ja, a druga visoka i strma, i na njoj Žutokosa, kojoj je lice postalo mačje, ali i ona ukočena, bez duše koja se pretvorila u zmiju i otišla mrijestiti svoje sestrice ispod barskog raslinja. Ne znam koliko je vremena prošlo. Budnom se sviješću, ni kad je u snu imaš, vrijeme sna ne da mjeriti, a sam san mjerilo za svoje trajanje nema. Najveći stručnjak za snove tvrdi da i najduži san u svijest koja ga sanja traje tek sekundu, tek dio sekunde i da mu je uloga obrana spavača i spavanja od buđenja. Dakle, sanjamo burne snove, da bi duže mirno spavali! Je li to slučaj i sa snovima i snivanjem pored Mahnite bare?

No, kako god s tim vremenom njihova mriještenja i moga snivanja bilo, kad se nad Mahnitom barom počelo opet nešto zbivati, kao i prije stanke, zbivati moj razgovor s jednom od sestrica, mene nije prestajalo mučiti jedno od pitanja. Razgovaram li ja sa Žutokosom koja je izmijenila lik, glas i temu, sa samoniklom osobom, izdankom Mahnite bare, ili razgovaram sa sestricom koju je Žutokosa mrijestila i oplodila svojim trans, izvan i post sjemenom, pa poslala meni na nagovor i maženje – kako će se one i predstavljati? Da, na maženje! Kako ćeš nekoga zavesti i oploditi, ako ga nisi opčinio umiljatom riječi i omamio poželjnim i podatnim tijelom!

Bojao sam se zmija, učili su me od malih nogu da ih se bojim. Kad uzimam iz rupe u zidu ono što sam u nju skrio; kad hodam stazom kroz gustiš, da ne bih na nju nogom ugazio; kad se penjem na stablo, da je ne bih našao kako drijema na grani ili u napuštenom ptičjem gnijezdu; kad gazim širokim putem, da ne bi preda me izišla iz grmova koji put omeđuju s jedne ili s obje strane; kad sjedam na kamen, da ne bi, pošto na kamen sjednem, izišla iz rupe pod kamenom i ugrizla me za nogu! Učili su me, a sam se osvjedočio – vidio svojim očima – da se zmija nalazi na svakom mjestu za koje su mi rekli da je stanište zmija. Zato sam se zmija, zbilja, bojao. Ono, prošli bi mi trnci tijelom i kad bi se zmije tek sjetio, a nekmoli kad bih se s njom susreo. Pamtio sam svako mjesto gdje sam vidio zmiju.

Posljedica toga nauka i toga svjedočenja nije bio strah koji bi me prisilio da ne bih krenuo onim putem na kojem ću sresti zmiju ili učinio onu stvar za koju sam znao da će joj, dok je budem obavljao, u blizini stajati zmija. Ali posljedica toga straha jest bila da bih zmiju prije od svih ugledao, da sam je vidio gdje je drugi vidjeli nisu i da sam je vidio tamo gdje je ni bilo nije. Ovo dvoje potonje, da vidim zmiju gdje je drugi ne vide i da je vidim tamo gdje je nema, tjeralo me je na oprez, na zaključak da u strahu od zmija pretjerujem.

Da strah ublažim, htio sam vjerovati u ono što nam donosi pismena i usmena književnost. Da se u zmiju, istina, pretvara sotona, kakav je slučaj s Adamom i Evom, ali se u liku zmije može prikazati i ljepota djevojka, koju su za kaznu drugi u zmiju pretvorili ili se ona sama, da bi se od kazne skrila, u zmiju pretvorila. U oba slučaja to nije zmija koja će ujesti, ni za srce ni za tijelo, u oba slučaja to je zmija, pojavi li se pred tobom, koja će moliti da s nje skineš čari koje su je u zmiju pretvorile i preobrazile – pa se takve zmije ne moraš bojati ni kad joj molbi nećeš ili ne želiš udovoljiti... Da i nisam književnik, da sam samo čitalac, ovo bi vjerovanje u ono što bajka donosi ublažilo moj strah od zmija. Zato, neka se nitko ne čudi što ću, i pored opravdanog straha od zmija, sa zmijama što će iz Mahnite bare izlaziti voditi razgovore kao što sam ih vodio sa Žutokosom dok se nije u zmiju preobrazila i u vodu zaronila.

Otkuda god zmija izmiljela, iz rupe u zidu, iz grma, iz jame u zemlji ili iz pukotine pod kamenom i krenula na vas, tijelom će vam proći jeza i počet ćete uzmicati natraške, ne ispuštajući je iz vida i misleći treba li pobjeći glavom bez obzira ili joj nečim, kamenom, toljagom, potpeticom, zgnječiti glavu. Ako na vas krene iz vode, bilo u snu bilo u stvarnosti, uzmicat ćete što dalje od obale i nadati se da zmija, budući da joj je voda stanište, na kopno neće ni izlaziti, a nekmoli vas po kopnu naganjati. Zato ćete stati na razumnoj udaljenosti od vode, pričekati da zmija dopliva do obale i vidjeti hoće li vodu napustiti ili u vodi ostati. To je u stvarnosti tako; u mom se snu dogodilo to isto.

Kad je nakon stanke neutvrđene dužine, u kojoj je sve stajalo okamenjeno i nijemo, u vodi nešto bućnulo, obratio sam na to pažnju i ugledao kako se ispod zelenog skorupa žabokrečine pomalja zmijska glava. Koliko god bila pozamašna u glavi i tijelu, što ga je glava za sobom vukla, zmija nije mogla rasijecati skorup od mrijesnjača uzduž puta kojim je kanila proći, kao što je njuškom probila rupu u skorupu kroz koji se iz dubine vode pod nebo izvukla. Ona je, najprije glavu, a potom i čitavo tijelo ispružila po gornjoj strani skorupa od mrijesnjača, težinom ga tijela potisnula prema dubini i počela, vijugajući tijelom kao kad puže po zemlji, plivati u vodi koja je preplavila žabokrečinu i plivajući mrijesnjak.

Dok je zmija plivala prema meni i obali na kojoj sam stajao, povlačio sam se natraške i zaustavio kad se i ona, koji korak do kopna, zaustavila. Ne trebam dalje uzmicati, neće na kopno za mnom. Očekivao sam da se vrati tamo otkuda je došla ili, neka je zmija, da se sa mnom upusti u razgovor. Ništa od očekivanoga! Za mene i usnula iznenađujuće: zmija se uzvisila i ostala uspravna, ne na stražnjoj polovici tijela, kako se zmije znaju uzvisiti kad podignu glavu, nego na samom vršku repa, kako zmija u stvarnosti ne može stajati. Ne u kolut smotana, dok miruje, ili vijugava tijela, dok puže, kakvom se zmija redovno pokazuje, već uspravna i bijela kao što je uspravna i bijela trska koja izrasta iz vode.

Upravo sam pomislio da se preobrazila u trsku i da će kao takva sa mnom razgovarati, kad je bjelilo trskine stabljike počelo tamnjeti i učas potamnjelo do modrine, a metlica se na vrhu trske počela preoblikovati u pupoljak pred rascvjetavanje i u tren se u pupoljak pretvorila. Ni trepnuo okom nisam, da skinem omaglicu sa zjenice i jasnije vidim što se preda mnom događa, što se u što preobražava, kad se preda mnom umjesto trske ukaza lopočev cvijet, čija se peteljka uzvisila nad žabokrečinu, a cvijet rascvao u sjajno žutilo, kakvo ima samo jarka sunčeva svjetlost. Još jedan treptaj oka, da bolje vidim, i u lopočevu se cvijetu ukazalo lice žene, a peteljka se lopoča pretvorila u njeno tijelo, prekriveno prozirnom koprenom, koje je, najprije, po vodi do obale, a potom, kopnom, bosim nogama koračalo prema meni. Dok sa ženine glave padaju na sve strane latice ocvala lopočeva cvijeta i lepršaju uokolo kao bijeli leptiri iznad lijehe s nasadom mirišljive metvice.

Nisam nastavio uzmicati natraške, kad sam vidio da je žena, pretvarajući se od zmije u vodenu trsku, od vodene trske u lopočev cvijet, a iz lopočeva cvijeta u prelijepu zavodnicu, bosonoga krenula prema meni. Povjerovao sam u drugu bajkovitu varijantu pretvaranja žene u zmiju a zmije u ženu, varijantu da ni zmija ni žena nisu oblici pod kojima se skriva sotona, već da je zmijski oblik kazna kojom se žena kažnjava ili oblik u koji se žena pred progonom skrila. Da li su je u zmijski lik kao u okove okovali ili je ona sama na sebe obukla zmijsku košulju kao zaštitni oklop, nije mi bilo važno. U oba slučaja, ako vjerujemo bajci kao što joj ja vjerujem, moralo se raditi o nedužnoj ženi, pa sam i ovu što je meni u snu prilazila dočekao smiren i pribran. Žena jest imala mački slično lice, ali to nije bilo lice Žutokose koje se iz trena u tren pretvaralo iz lica žene u lice mačke i obrnuto, već ustaljeno lice lijepe žene po umiljatu izrazu malčice mački nalik. Mački slična mi je ljepotica sasvim blizu prišla i, ne pružajući mi ruku na rukovanje, kazala:

»Ja sam Lipša! Čuo si za mene?«

»Na žalost, nisam! Ne mogu čitati sve knjige koje se objavljuju.«

»Trebali biste! Stari ste, pa će vam se progledati kroz prste. Dakle, Lipša! Zapamtite!«

»Hoću!« pokorno sam kazao. Takvom pokornošću koja se iskazuje samo ljepoti porijeklom od zmije. Ako ste imali priliku takvoj ljepoti biti pokorni, znat ćete što je to. Svi je ne dobiju ni u životu ni u snu. Ja sam, evo, takvu priliku u snu imao. Pa znam da je to najuzvišenija od ljepota, jer je narav te ljepote s visokim postotkom duhovnosti, devedeset posto, naspram malom postotku, deset posto, tjelesne ljepote. Ljepote tijela, koja u snu, ni da joj je postotak veći, mnogo ne vrijedi.

»Sa Žutokosom sam se jednog kišovitog poslijepodneva u Veneciji našla na tržnici antikviteta. Na jednom štandu između vaze iz Murana i bakrene ploče sa pismom ugledala sam ovu kutiju«, rekla je Lipša. I u rukama joj se pojavi ta kutija, koju, prije nego je spomenu, u njenim rukama nisam vidio. Nisam ni mogao vidjeti: u snu se predmeti pojavljuju tek kad im se kaže ime. »Pogledale smo zajedno što je u njoj i zaključile da ni kutija, obična bižuterija zlatnom bojom obojena, ni ono što se u njoj nalazi, nemaju nikakvu vrijednost. Ipak, Žutokosa mi reče da je kupim i da je tebi, uz poruku koju ću ti prenijeti, darujem. Naime, Žutokosa ti poručuje da si ti velika prepreka njenu naumu što treba učiniti s ovom barom i nama što se u ovoj Mahnitoj bari brčkamo. Znate, ono, trans, izvan i post! Predmet što vam ga darivam nema nikakvu umjetničku vrijednost, a materijal od kojega je izrađen nema vrijednosti, pa me je stid što vam ga darivam. Oprostite mi, nasmiješite se i otvorite kutiju!«

Otvorio sam kutiju i u njoj našao kopču. Bila je građena od žice, pribadača i zaporanj, i od pandže sokola ili orla, svakako, neke grabljivice. Ta je pandža na oba kraja bila okovana limom i uklopljena u kopču da joj bude i gradbeni i ukrasni dio. A pandža je grabljivice bila čaporak otraga nozi, koji ima ulogu s druge strane pridržati ono što je grabljivica pandžama na prednjoj strani nogu ugrabila, stisnula, udavila i ponijela u visine, da se negdje, na osamljenu mjestu, spusti i počne žrtvi kljunom kljucati srce i čupati crijeva.

S obzirom na ulogu čaporka i svih pandža kojima grabljivica lovi plijen malo je predmeta koji bi kao on, ugrađen u kopču ili nešto drugo, mogao na potpuniji način simbolizirati mržnju. Ne vjerujem da su Lipša i Žutokosa na tržnici starina na čaporak slučajno naišle. Prije će biti da su čaporak, ili nešto po simbolici slično njemu, na tržnici tražile, kako bi mi poruku poslale i kako bi mi poruka bila jasna. I postigle su cilj!

»U pravu ste!« rekla je Lipša pogađajući moje mišljenje o simboličnom značenju čaporka i prije nego sam ga izrekao, još dok sam ga samo mislio, što je moguće i na javi, a u snu je sasvim normalna stvar. »Nepoznata mi je povijest nastanka te kopče. Serijska proizvodnja sigurno nije. Tko bi proizvođaču mogao pribaviti dovoljan broj sokolovih i orlovskih čaporaka za serijsku proizvodnju? Kopča je unikatna i tko god ju je komu namijenio, ta je namjena bila povezana s mržnjom. Čak s najtežom mržnjom, grabežnom! Jesmo li kopču kupili da tebi nešto poručimo u vezi s mržnjom? Jesmo! Htjele smo ti reći da postoji plemenita mržnja i ponukati te da o njenu priznanju i usvajanju kao ideološkoj podlozi književnosti razmisliš!«

»Plemenita mržnja!«

»Da, naći ćete je na dnu kutije, ispisana je na papiriću.«

I tada mi se događa ono što mi se sa snom često događalo. Da sam ono što me je u stvarnosti zanimalo, progonilo ili samo tangiralo vidio u snu, u snivanom izdanju, nekad izobličeno do neprepoznatljivosti, nekad prerušeno u simbol, a nekad jasnije nego u stvarnosti. U snu što ga snivam, na obali Mahnite bare, pred lijepom Lipšom i njenom kopčom od čaporka dogodilo mi se potonje – da mi je nešto u snu bilo jasnije nego u stvarnosti.

Nakon dužeg vremena ponovo sam svratio pažnju na komunističku moralnu normu nazvanu plemenita mržnja, koju je Staljin normirao i dao joj tumačenje, a kod nas su je propagirali i na naše prilike primjenjivali Đilas i Tito. U tijeku toga obnovljenog zanimanja za otprije poznatu mi stvar posegnuo sam za pjesmama Ivana Gorana Kovačića, da među njima nađem pjesmu »Mrzimo vas«, koju sam odavna pročitao, ali je nikad, govoreći o plemenitoj mržnji, nisam spominjao. Bilo mi je teško Goranu spočitavati pjesmu koja može poslužiti kao literarna ilustracija plemenite mržnje. Veliki dio njegova djela, koji nije vezan uz plemenitu mržnju, njegova tragična sudbina i moja povezanost s njegovim imenom – dobitnik sam dviju nagrada za dva svoja romana koje nose njegovo ime – priječili su me da to učinim.

A sad, u snu, kao za inat, Lipša mi na dnu kutije, ispod kopče od grabljivičina čaporka, donosi prijepis Goranove pjesme. Preko nje mi Žutokosa poručuje da nisu samo Staljin, Tito i Đilas zagovarali plemenitu mržnju, nego ju je zagovarao i Goran, slavuj, bijeli golub i žrtveno janje klasne borbe. Goran, čije djelo, u većem dijelu, cijenim i čije nagrade, bolje, nagrade pod njegovim imenom, nisam zbog te pjesme odbio, nego sam se s njima zakitio i, jer su bile novčane, omastio brk.

Čitam Goranovu pjesmu. I u snu je čitam. Valjda stoga što je napamet znam. A valjda i stoga što me lijepa Lipša čini svojom ljepotom nadnaravno moćnim da iz knjige čitam dok na terasi spavam:

Mrzimo vas, hulje,
Mrzimo, krvnici,
Vi, pljačkaške rulje!
U majčinoj klici
Kunu vašu djecu utrobe svih žena
Ispod doma našeg, bombom porušena.

Skotovi i gmazi,
Što psičete zrakom,
Na krvavoj stazi,
Za mračnim oblakom.
Dostić će vas, zmije, osvetnička strijela
Iznad naših brda, dolina i sela.

Kukavice, vrane,
Psi tuđinskih kurva,
U dno naše rane
Bijes će da vas surva,
Od otrova njenih kosti će vam gnjiti,
Dok se ne nasiti, dok se ne nasiti.

Naše ljute guje
Kroz kost će vam gmizat,
Pobješnjele kuje
Crijeva će vam lizat,
Muhe zukavice i smrdljivi crvi
Osvetu će množit u crnoj vam krvi.

Srcem bismo jeli
Pogano vam meso,
Na lešine sjeli
I kliktali bijesno,
Smrdežima vašim punili bi pluća
Za pobjede nove, nova nadahnuća.

(Ivan Goran Kovačić: »Pjesme«,
Nakladni zavod Hrvatske, str. 143)

»I kakav odgovor imate na pjesmu slavuja, na golubov gugut i na posljednji pogled žrtvenog janjeta? Prenijet ću ga sultaniji u brokatu doslovno«, rekla mi je Lipša kad sam pjesmu dočitao.

Sedamnaest godina mlađi od njega, u isto vrijeme kad i on, i ja sam bio tamo gdje je Goran bio. I mene su učili što su njega naučili. Da su hrvatske ustaše najokrutnije zvijeri, bez srca i duše. Njihovo srce je gnijezdo zločina, njihov mozak služi jedino za iznalaženje uvijek sve strašnijih zločina. Oni nisu Hrvati, oni su krvožedne životinje iz šume njemačko-fašističkih imperijalista. Jedini pokazatelj u ovom času ljubavi prema narodu jest dubina mržnje prema neprijatelju. Mrziti neprijatelja, hrvatske ustaše, znači biti prožet plemenitim i velikim osjećanjem osvetnika naroda. Mene tomu naučiti nisu mogli, ni da su ustaše bez srca i duše – poznavao sam neke od njih i ti su bili milostivi i duševni ljudi – ni da se mržnjom dokazuje ljubav – mene su kad i majčinim mlijekom zadojili podukom da ljubim i svoga neprijatelja, jer ću ga samo ljubavlju učiniti svojim prijateljem. I danas mi je drago što sam Đilasov, Staljinov i Titov nauk otklonio od sebe, makar sam znakove toga otpora, koliko god bili sitni, skupo plaćao. Umro bih od stida kad bi iza mene ostala i jedna stranica teksta kakva je Goranova pjesma s toliko hulja, rulje, skotova, gmazova, zmija, vrana, pasa, guja, smrdeža, kuja, muha zukavica, smrdljivih crvi i kliktanja nad usmrđenim lešinama. I sve to kao sveta osveta, kao zalog za pobjede nove, nova nadahnuća.

»Odbijate dar?« pitala me je Lipša.

»Znam da nije pristojno odbiti dar, ali ga odbijam. Kutija mi ne treba, nemam u nju što stavljati; kopču od čaporka nikad na grudi neću pribosti, imam prikladnijih znakova svoje duhovnosti od nje; a Goranovu pjesmu znam naizust, pa mi ispisana na papiru i ne treba.«

»A poruku koja je s darom stigla?«

»I nju odbijam. Ostajem pri svomu! Odbijam upotrebu pandža i čaporka. Nikoga ja neću loviti, derati, sjesti mu na lešinu i kliktati bijesno, za pobjede nove, nova nadahnuća. Ja ću, kao i do sada, u svim knjigama koje sam napisao, i u tri knjige po Blažinu kazivanju, obraćajući se zajednici iz koje potječem, žiteljima Suhog Rata i malo šire, podržavati svijest o vlastitom postojanju kao božjem i ljudskom nadahnuću, zagovarajući način kako ćemo, po mom mišljenju, postojanje održati – pamćenjem prošlosti da bismo razumno ušli u budućnost, ljubavlju jednih prema drugima, pa i prema onima koji su nam takmaci ili protivnici. Činjenjem svega što je moguće da nas se ne spoji s nosiocima mržnje i izvorom mržnje. Moje je pisanje od početka do danas bilo molitva Bogu, da mi dade smirenost, kako bih prihvatio stvari koje ne mogu promijeniti; da mi dade snagu i smjelost neka promijenim što me ubija, a što promijeniti mogu; i da mi dade mudrost, kako bih razlikovao ono što se promijeniti može od onoga što se promijeniti ne može, mudrost da razlikujem krivi od pravog puta. Kakve pandže, kakvi čaporci; kakva osveta, kakva nova nadahnuća zvana trans, post i izvan!«

Susret, razgovor i nestanak Lipše iz moga sna, kad sam odbio primiti kopču i poruku – što dosad zbog pospanosti nisam uspio reći – sličili su paljenju, izgaranju i gašenju žigice u stvarnosti. Kad se zmija, izronivši iz dubine Mahnite bare, pred obalom pretvorila u trsku, uzeo sam žigicu, kojoj je drvce bilo od bambusa; kad se trska pretvorila u lopočev cvijet, trenjem po boku kutije, upalila se fosforna glavica na drvcu; dok je Lipša k meni iz vode dolazila bosa i za cijelo vrijeme razgovora s njom, nisam je gledao na svijetlu upaljene žigice – prostor je moga sna prije njene pojave bio osvijetljen – gledao sam je kroz njen plamen. Kad je drvce žigice, iako deset puta duže od drvca u stvarnosti, drvce koje sam držao među dva prsta, dogorjelo do jagodica, a ja, da mi plamen ne opeče vrhove prstiju, odapeo kažiprst, dotada zapet za palac, i hitnuo komad drvca s plamenom sve do vode, u kojoj će se plamen ugasiti – Lipše je, zajedno s tim plamenom, u vodi nestalo... Bilo mi je kao da je nisam ni sanjao, kao da sam je samo u životu trpio! Ali očima vidio nikad nisam!

Kad žar, s plamenom ili bez njega, u vodu padne, čuje se cvrčanje. Ako je žar bio na hrastovoj glavnji, cvrčanje će se čuti i izdaljega; ako je na vrhu žigice, čut će se tek gasi li se blizu uha. Nije bio na hrastovoj glavnji i nije se gasio u blizini moga uha, pa gašenje plamena i žara na ostatku drvca nisam čuo. Ali sam začuo bućkanje vode kao da je iz njenih dubina, svom silinom, nešto izronilo. Obratio sam pažnju na mjesto gdje je bućnulo i ugledao glavu ribe, koja se od zmijske nije mnogo razlikovala. Kad se riba u svoj dužini ispružila iznad skorupa od mrijesnjača i nastavila plivati prema meni po vodi koja je, dnu potisnuti, skorup preplavila, vidio sam da joj se ni tijelo ne razlikuje od zmijskoga. Bila je to riba najsličnija ugoru, ali ugor nije bila, ugor pliva kao i zmija, hitro vijugajući tijelom, a ova se riba kretala, usporeno, jedino uz pomoć peraja.

Od trenutka kad sam utvrdio da je riba i po glavi i po tijelu zmija, ali po kretanju nije, uslijedile su metamorfoze kroz koje je i lijepa Lipša prošla. Riba se uspravila i stala na vrh stražnje peraje kao zmija na vrh repa, pa se počela, polako, najprije tonući u izmaglicu, preobražavati u trsku bijele stabljike i rumene metlice. Tek što je trskom postala, bjelilo se stabljike počelo zelenjeti, a metlica tamnjeti, sve dok se stabljika nije pretvorila u peteljku, a metlica u čašku propupala lopočeva cvijeta. Latice su opale i iz raspadnutog ocvijeća izišla je glava žene zmijolika oblika, a stapka se pretvorila u ženino golo tijelo. Golo kao što je golo bilo dok je ta žena bila na vodi uspravljena riba. Takva, obnažena, krenula je prema meni, koji sam se, dotada uzmičući natraške od ribe slične zmiji, bio zaustavio.

Ponovo sam, kao i kad mi je Lipša prilazila, upalio žigicu, ne da bi je u svijetlu toga plamena gledao – moj je san iz drugog izvora svjetlosti bio dovoljno osvijetljen – već da bi je kroz plamen, bolje kazano, u plamenu gledao. Napravila je iskorak iz vode na kopno, ali se, kao da je nešto u vodi zaboravila uzeti, vratila natrag, sagnula i iz vode izvadila vijenac od lopočeva lišća i cvjetova. Opasala se vijencem, pa lišćem i cvjetovima pokrila stidna mjesta sprijeda i straga. Tek kad je i sise pokrila s dva lopočeva lista, pozamašne sise sa pozamašnim listovima, izišla je na kopno i krenula prema meni. Kako sam istog trena i ja krenuo prema njoj, za čas smo se našli jedno ispred drugoga.

»Ja sam Gusta!« rekla je uspuhana od hoda uzbrdicom. »Sjećate li me se, profesore? Bila sam vaša učenica. Govorili ste mi zašto skraćeno Gusta, zašto ne puno ime Augusta! A ja sam vam uzvraćala da bih to mogla učiniti kad bi moje ime potjecalo od Augusta, ali moje ime potječe od gušta, od užitka, od zadovoljstva i meraka. Vi biste na to odmahnuli rukom. Niste me shvaćali. Udvarala sam vam se. Vi ste na to ostajali gluhi a prema meni postajali bezobzirni. Sjećate li se? Utješilo bi me da se toga sjećate, značilo bi da niste bili ravnodušni, da ste bili službeni, po dužnosti suzdržani.«

»Ne sjećam se, Gusta! Morat ćeš podnijeti ovaj udarac. Niti se sjećam toga što mi govoriš niti te prepoznajem. Sa mnom je tako da svoje učenice na pragu punoljetnosti, kad postanu žene, pogotovo ako su u golom izdanju kao ti sada, ne prepoznajem, iako se nisu ni postarale ni promijenile vanjštinu. Naprosto zato što učenicu nisam gledao kao ženu – osim u rijetkim slučajevima kad bi se sama, neka je i dalje učenica, u ženu prometnula – pa, kad je ženom postala, ne uspijevam je vidjeti kao sebi dobro poznatu, svoju nekadašnju učenicu. Oprosti!... A što si ti, Gusta, htjela?«

»Ja? Jedino da u meni vidite ženu, što mi nije uspijevalo dok sam učenica bila. I to sam dobila! Ne recite da sada u meni ne vidite ženu!«

»Neću reći!«

»A ostalo je moja misija...«

»Misija?«

»Tako nekako! Poslana sam, znate od koga, da vam nešto kažem. Iako sam imala rezervu prema tom poslanstvu. Rekla sam onoj koja me šalje da se sjećam vašeg predavanja o ljubavi u literaturi, određeno, o razlici između meke i tvrde pornografije, mekog i tvrdog pornića. Ako se sravni ono što ste povodom te razlike rekli s onim što ste, usputno, rekli o jednoj spisateljici mekih pornića, mekih, ne tvrdih – da joj je udarila ‘donja’ u ‘gornju’, da joj ‘gornja’ nikada nije bila sasvim puna, a otkako je na nju navalila ‘donja’, ostala je potpuno prazna – nameće se zaključak da će moja misija završiti onako kako završi prevođenje magarca preko tekuće vode. Oduprijet ćete se prednjim kopitima o početak mosta i vodu nećete htjeti prijeći!... Za meki ste pornić rekli da je ‘alat’ i ‘zanat’. ‘Radionicu’ u kojoj se taj ‘zanat’ obavlja i taj ‘alat’ upotrebljava – spavaća soba ili koje drugo skrovito mjesto – što se dobre književnosti tiče, najbolje je držati zaključanu, odnosno, izvan čitaočeva pogleda, jer on, i kao čitalac i kao ne-čitalac, taj ‘zanat’ dobro poznaje, a ni ‘alat’ mu kao ‘zanatliji’ nije nepoznat. Učinimo li tako, čitaoca ćemo osloboditi gnjavaže da u svakom ‘ljubavnom klinču’ gleda isto i već dobro poznato. Sve što se značajno i drugdje neviđeno u nekom ‘ljubavnom klinču’ događa, dogodilo se prije, mimo i poslije prakticiranja ‘zanata’ i upotrebe ‘alata’, pa nam u ‘radionicu’ nije ni potrebno ulaziti. I kad joj se vrata pred nosom čitaocu zatvore, čitalac će moći lako zamisliti što se u njoj događa... A ja sam, profesore, napisala dva romana o ‘radu u radionici’ s opisom ‘alata’ i ‘zanata’. Vi ćete reći da mi je ‘donja’ ispraznila ‘gornju’, a ja ću vam odgovoriti da sam čitana, čitanija od vas... Kao takvu, praznoglavu, ali čitanu, poslali su me da vas pitam, kad ste već Blažine priče pretvorili u književnost, što u književnost niste pretvorili i one u kojima se govori o dotičnom ‘zanatu’ i žiteljima Suhog Rata dobro poznatom ‘alatu’? A bilo ih je kod nje. Sramežljivo ih je pričala, ali ih je bilo. Sjetite se!«

Sjećam se! Bilo ih je, sve u mekom obliku, u bjelinama, bez ‘alata’ i ‘zanata’, samo do pred vrata ‘radionice’ i samo u aluzijama pod uzrečicom a onda je bilo što je bilo ili a onda je bilo što je moralo biti!... Dok gledam listove i cvjetove oko Gustina pasa i na njenim prsima, jedna mi od njih izroni iz pamćenja. Jedna o ljubavi između dva mijeha puna vina, koja bi, da sam je napisao, mogla nositi naslov »Božja bila i Vragu iz torbe pobjegao«:

Šimun Vuga mogao je misliti na bilo što, i mislio je, morao je misliti, ali na što god mislio, mislio je samo na jedno, na ženu. Imao je dvadeset godina, bio je puki siromah, na ženidbu nije smio ni pomišljati. U obitelj od četrnaestero članova, koja se jedva prehranjuje, bar za deset godina, nije mogao dovesti još jedna usta, a potom ih svake naredne godine bogatiti s još jednima. Izraz usta za člana obitelji bila je posebnost Suhog Rata! Gdje se do hrane, uz golemu marljivost, teško dolazilo, a bez silnih truda ni dolazilo nije. Hrana je bila mjerilo svega. Čak i ono što propisuje upotrebu riječi! Ta su usta Šimunu Vugi zadala velike brige.

Djevojke njegovo udvaranje nisu prihvaćale. Da ne misli ozbiljno! Jer mu misliti ozbiljno ne dopuštaju usta. Da misli samo na onu stvar, znači, na provod. Gologuz, opterećen ustima, inače lijep, umiljat, radin i snažan momak, on se s ono pameti i okretnosti što ih je imao – a govorilo se da je pametan i okretan toliko da bi i vragu iz torbe utekao, kad bi ga vrag kakvom vragolijom uspio u torbu strpati – on se za ono što je tražio i na što je neprestance mislio snalazio kod onih žena koje su na provod pristajale, na njegovu žalost, malo njih, i na sve moguće druge načine... O jednom od tih načina, koji potvrđuje mišljenje da bi Šimun Vuga i vragu iz torbe utekao, postojala je ova priča.

Šimun Vuga sjedio je na povisoku brdu, na kamenu, u hladu graba, da ga ne bi pržilo srpanjsko sunce iza podneva. Ispod njega, dnom jaruge, prolazio je put, utabana staza za pješake i tovarne životinje, koji je spajao Selo uz more i Stanove u brdima. Prema onima koji su tim putem prolazili, u pravcu mora ili u pravcu brda, bio je u poziciji orla koji vreba na svoj plijen. On, Vuga, na ono o čemu je mislio bilo što da je mislio i na ono o čemu je mislio, što se događalo češće od prvoga, kad nije mislio ni o čemu!

Na stazi nije bilo vreve, tek nekoliko prolaznika od izlaska do zalaska sunca. Nakon dva sata čekanja ugleda ženu koja je na povodcu vodila mazgu natovarenu s dva poveća mijeha, zderana s jarca ili ovna, puna nečega. Morao je pričekati da se žena s mazgom i punim mjehovima približi, kako bi vidio i je li za onu stvar, je li vrijedna truda, je li čemu, pa ako sve to jest, saznati pouzdano je li djevojka ili udana. Mora biti udana, a je li joj muž živ ili je obudovjela, bilo je manje važno. Neudana nije smjela biti. S djevojkama se u onu stvar nikad nije upuštao. Jedno, nije htio griješiti dušu posljedicama što bi ih mogla imati djevojka oduzme li joj djevičanstvo i, još gorima, ostane li noseća. A drugo, nije se htio izlagati riziku kaznenog progona, ako se djevojka potuži rodbini na ono što joj učini na prijevaru, a rodbina njegovu vještinu zavođenja prijavi policiji. Za ono što je on od žene tražio dolazile su u obzir samo udane žene, sa živim mužem najbolje, a tek u nuždi udovice, koje, kad se na momka nalijepe, znaju biti i opasnije i zahtjevnije od djevojaka, za njega, koji se zbog onih usta ne smije ženiti. Od žene sa živim mužem može biti i odbijen, i greban, i pljuvan i psovan, ali tužen da je od nje htio onu stvar biti neće. I ako mu nije dala, bit će joj drago da je to od nje tražio, da je i dalje roba koja kuri. A ostane li noseća, proći će to bez teškoća kao što prođe kad ptica kukavica snese jaje u gnijezdu druge ptice. Bude li sreće pa na takvu naiđe, bude li prilika i pokaže li se dobar, udana bi mogla poželjeti i da se to ponovi, bar još jednom, ako i ne više puta, što bi i za nj, koji se ženiti ne smije, i za nju, koja se od muža ne kani rastati, postalo rizično. I još jedno pravilo poštivao je Vuga: ništa na silu, ništa protivno ženinoj volji ne uzimati, samo nagovor i pristanak, samo po načelu tko pita, s puta ne silazi, a hoćeš li ili nećeš dati, tvoja je odluka. Sve na lijep način, pa koliko god bilo zabranjeno ono što čine. Lijepo, pa koliko se god to nekomu, onomu tko sa strane gleda, činilo ružnim i nedopuštenim.

Zato, kad mu se žena dopade, Vuga dobro pogleda nosi li ona na glavi šudar, što nose udane, ili bijelu peču, što nose neudane. Kad vidje da je na njoj peča, kad vidje da bi je za onu stvar poželio i onaj koji one stvari kod druge žene ima i iza uha bacati, Vuga napusti hladovinu i spusti se na put. Ne pred ženu, da bi joj krenuo u susret, nego koju stotinu metara iza nje, kako bi je morao sustići i prikriti da ju je dočekivao i pred nju banuo iz hlada. Ne, on je dugo vremena, idući za njom, sustiže, pa iz daljine povika:

»Ej, čuj ti, Božja bila! Što žuriš! Otkako sam te ugledao, polomih noge sustižući te!«

Žena je zaustavila mazgu da sačeka Vugu, nepoznata joj čovjeka, ali, kako joj se učinilo, pristojna i ovdašnjega, pa će joj biti ugodnije putovati do Sela ima li društvo nego da sa ćudljivom mazgom ide sama.

»Kakvo dobro u mjehovima goniš?« pita Vuga, kad joj se približio i nastavio put uz nju i njenu mazgu.

»Vino!«

»Kamo s tolikim vinom?«

»Prodati ga nekomu u Selu. Znaš li kupca, nekog krčmara, nekoga tko bi vino za sebe kupio? Da me, dok budem tražila kupca, oslobodiš obijanja pragova.«

»Pa, evo mene, Božja bila, ja sam kupac. Ženim se do mjesec dana i upravo sam bio u Stanovima da ga nabavim. Ali, nešto valjano našao nisam. Sve malčice kvasno, sve zaudara na staru bačvu, sve više bevanda nego pravo vino.«

»Kad je tako, Bog te nanese! Kupi moje vino, kao grom je, pravo vino za svatove.«

»Hoću! Što neću! Ali ga moram probati. Ne mogu kupovati mačka u vreći.«

»Probat ćemo! Što ne bi probali! Kad dognamo mazgu i tovar u tvoje dvorište. Ne bojim se ja probe ni hoće li ti se vino svidjeti, bojim se ja hoćeš li ti pristati na cijenu, koju za vino moj muž traži. A taj na cijeni ne popušta, makar neprodano vino morao proliti. Jer, znaš onu: sve što vrijedi, ima visoku cijenu!«

»Nema cijene koju za dobro svatovsko vino ne bih platio. Ne ženim se svaki dan. Jednom u životu, pa kvit! Ali probati moramo sad, ovdje, jer ja, ne bude li ti vino dobro, skrećem s ovoga puta, eno, u ono selo što ga vidiš. I tamo ću nastaviti s traženjem svoga svatovskog vina.«

»Onda probajmo ovdje. Gdje ćeš?«

»Eno ondje!« pokaza Vuga zaravanak, malo podalje puta, u hladu borova stabla.

Tu se sklone s puta, tu ular na mazgi vežu za borovo stablo, tu zajedno, jedno s jedne drugo s druge strane, skinu mjehove sa samara i polože ih jednog pored drugoga na ledinu s malim razmakom između njih. Mjehovi su bili pruženi po travnatoj zemlji, nisu dubili i nije ih trebalo pridržavati rukom kako se ne bi prevalili. Ali su mjehovi bili okrugli i na ledini su se valjali. A trebali su mirovati, tako da im prve nožice, na koje su punjeni i pražnjeni, strše uvis i budu dostupne onomu koji će kroz njihovu šupljinu gutljaj po gutljaj vino piti i kušati kakvo je.

»Božja bila, sjedi između mjehova i drži ih tako da im pipe, prednje nožice, strče u nebo!«

»Što ne bi, kad si pravi kupac, na cijenu ne gledaš! A oba ćeš mijeha kupiti?«

»Oba! Ako mi se vino dopadne! Ali i iz oba mijeha moram vino probati. Ne mogu ja vino probati samo iz jednog mijeha, a vino kupovati iz oba. A kad kući dođem i pogledam što je u neisprobanom mijehu, nađem da je tamo nevaljalo vino. Zato, Božja bila, sjedaj između mjehova i pridrži im nožice neka strče uvis. Ja ću ih driješiti i kušati vino.«

»O vražji ne bio, pametan li si i sve li o trgovanju s vinom znaš!« I žena sjede između mjehova. Oba su joj stajala ispod pazuha. Ne sasvim, ali dosta slično onomu kako gajdaš drži mjehove dok svira. Toga se sjeti, pa reče. »Da su diple na mjehovima, mogla bih dipliti.«

»I hoćeš, Božja bila, ako nastaviš tako poslušna biti. I diplit ćeš ti!« reče Vuga dok je driješio oputu kojom je bila vezana koža s prednje nožice na jednom od mjehova.

Odriješio je oputu i kroz šupljinu nožice srknuo nekoliko gutljaja vina. Posljednji gutljaj zadržao je u ustima, podignuo glavu, mućkao vino po ustima, progutao ga i rekao:

»Dobro! Svatovsko! Iza čaše ovog vina ni kilav muškarac u prvoj bračnoj noći neće zakazati. Kupujem!« Prebacio je vezicu preko podlaktice, a ženi rekao: »Idem probati vino iz drugog mijeha, a ti pridrži i čvrsto stisni nožicu na prvomu. Neću je još vezati, neka ostane otvorena; možda ću, kad kušam vino iz drugog mijeha, da provjerim je li vino isto, iz prvoga mijeha vino trebati probati još jednom.«

Poslušna žena, kojoj će se posluh isplatiti – prodat će po visokoj cijeni oba mijeha vina i prije nego ga po Selu počne prodavati – pokorno posluša Vugu i stisnu nožicu punom šakom, da joj iz mješine ni kap vina ne bi uludo istekla.

Na isti način kao što je postupao kod kušanja vina iz prvog mijeha, Vuga je postupio i kušajući vino iz drugoga. Kušanje je završio izjavom da je vino dobro kao grom. I da ga kupuje, pa kojom ga god cijenom, po uputi svoga supruga, prodavačica zacijenila. Ali je, kad to izjavi poslušnoj i zbog posluha, pošto je izjavu čula, presretnoj ženi, napravio grimasu kakvu, prateći je i pripadajućim pokretom tijela, prave ljudi kojima je zbog prigibanja nešto, kažu, štrecnulo u leđima. U nekim krajevima kažu ‒ ugrizla ga vještica!

»Uh, što me štrecnu! Daj, Božja bila, preuzmi od mene nožicu i na drugom mijehu. Ja je od bola u križima više ne mogu držati. A ne mogu je ni oputom vezati dok me ova bol ne popusti. A popustit će kad se ispravim! Daj, hvataj, ja puštam i ispravljam se! Ne dopusti, Božja bila, da ti se vino prolije!«

A žena – poslušna i brižna da će joj se vino proliti, pa će imati štetu, jer joj nitko, pa ni ovaj što je sustiže, proliveno vino neće platiti ‒ svom snagom, punom šakom, uhvati nožicu i na drugom mijehu. Stisnu je čvrsto da čvršće nije mogla kao i onu na prvom iskušanom mijehu.

Već taknut i potaknut opojnim djelovanjem dobrog vina, što ga je na dvije pipe u nekoliko gutljaja u sebe ulio – gledajući ženu koja, sjedeći između mjehova, punim šakama drži dvije nožice, da joj se vino ne prolije i čeka njega da nožice ponovo veže oputom i nju oslobodi obaveze da ih šakama drži – Šimun se Vuga osmjehnu i reče:

»Dobro je! Prošla mi je bol u križima. Ma, kao da si je dlanom s leđa obrisao. Ostani ti stati tako kako stojiš, sad ću ja obaviti svoje, pa ćeš ti biti slobodna.«

Žena je to razumjela tako da će on, jednu pa drugu, nožice vezati oputom i osloboditi njene ruke. Ali Vuga, umjesto očekivanog, da uzme jednu od oputa i prihvati se posla, uze obje opute s podlaktice i objesi ih na grančicu jasena, koja je bila izložena suncu.

»Što to radiš?« upita ga žena začuđena da nije dočekala od njega ono što je očekivala.

»Ti, Božja bila, kao da ne znaš kako oputu, koja se, omotana i vezana oko nožice, natopi vinom i rastegne, treba nakon svakog driješenja prosušiti na suncu, da se, ako je ovlaženu vežeš, ponovo navlažena, još više ne rastegne, izduži, utanji i pukne, pa ode vino utaman. Ti kao da to ne znaš!«

»Budem li ja čekala da se oputa osuši, utrnut će mi ruke i ukočit će mi se leđa.«

»Neće! Čekat ćeš, dok budeš čekala. Brzo će to ići i poželjet ćeš da ide sporije, da nikad i ne završi«, rekao je Vuga i, dolazeći ženi od jasenove grane, na kojoj je ostavio opute da se suše, otpasa kaiš i dopusti da mu hlače kliznu preko kukova.

»Što ti to kaniš, vraže nijedan?«

»To što vidiš. I ono što si očekivala kad sam te sustigao, a znala i na to pristala kad smo skrenuli s puta i vezali mazgu u borovoj hladovini.«

»Očekivala? Znala? Pristala? Pa, i nisam! To se tebi samo učinilo!«

»Kad nisi očekivala, znala i pristala, dajem ti priliku, ispusti obje nožice na mjehovima, diži se i bježi, ja te loviti neću. Nešto će se vina proliti dok ja nožice ne uspijem vezati vezicama od opute. A kad ih ja povežem, vrati se mjehovima, natovarit ćemo ih na mazgu i goni ih u Selo, pa prodaji ono od vina što ga je ostalo u mjehovima neprolivena po zemlji... Ja one stvari, Božja bila, nikada ne radim na silu. A sila ne može biti nikakva dosjetka da na ljubav ženu navedem i privolim. Dakle, odluči, ustani i bježi ili ostani kako stojiš.«

»Jesi li ti normalan kad mi kažeš da iz šaka ispustim nožice i dopustim da se tako dobro vino vraća zemlji iz koje je s toliko truda iscijeđeno. Što bi mi muž rekao kad bi se kući vratila bez novca za sve prodano vino ili s polupraznim mjehovima bez ikakva novca?«

»Ne znam što bi on rekao!«

»Što bi mi muž rekao kad bi mu otkrila da sam, kako bi spasila vino, dragovoljno pristala na onu stvar s tobom!«

»Ne znam ni to! Ali, kad je to tako, Božja bila, da ne želiš prolijevati vino i da zbog muža ne želiš na ovo pristati, ti ostani kako stojiš i pomogni mi koliko god mi u tom položaju možeš pomoći, pa neka bude lijepo i tebi i meni.«

»O koje barabe, majko moja! O na što li se ja ovo namjeri!« rekla je žena i prepustila se muškom milovanju. Ali se ni na vrhuncu zadovoljstva nije ni opustila ni izgubila toliko da zaboravi šakama stisnuti kožu od nožica u ulozi grlića na mjehovima punim vina.

Kad je uzlet u nebo njih dvoje, sjedinjenih, ponovo završio ležanjem njih dvoje, razdvojenih, između dva mijeha, kad je Šimun suhom oputom zavezao nožice, tako čvrsto da kroz njih ni kap vina utaman ne procuri, i kad je ženi pomogao ponovo natovariti mjehove na mazgu, pa se rastanak ukazao kao neminovnost, žena ga ženstveno upita:

»A tko si ti, vražji ne bio?«

»Ne znam ni ja tko si ti, Božja bila. I to je dobro. Bit će još bolje ne budeš li ni ti znala tko sam ja. Siđi u Selo, potraži kuću onoga lopova Gašpara Grbeše, onoga što ima ženu Amerikanku, on će ti sigurno kupiti vino. I ne razbijaj glavu pitanjem tko sam ja.«

»A da ti nisi Šimun Vuga?«

»Otkuda ti to?«

»Za njega sam čula kako je toliko spretan i snalažljiv u svemu da bi i vragu, kad bi ga vrag uspio uloviti, pobjegao iz torbe. Čula, ali se nisam nadala da ću ga baš ja na putu naći, kad vragu iz torbe ispadne.«

»Imala si sreću!« reče Vuga i krenu uzbrdo kad je i ona za mazgom niz brdo krenula.

»Ej, Božja bila!« zovnuo ju je Vuga kad je sam bio u brdo zašao, a ona se niz put odmaknula od mjesta gdje su vino kušali. »Hoćeš li još koji put goniti vino na prodaju?«

»Hoću!«

»A kada?«

»Ne mogu ti reći, ne znam. Kad mi muž kaže da ga na prodaju gonim. Čekaj me i dočekat ćeš me, Vragu iz torbe ispao. Ako ne mene, neku sličnu meni. Ima nas i ovakvih!«

»U tomu, profesore, čega ste se sjetili nema ni alata ni zanata«, rekla mi je Gusta.

»Postoji aluzija ona stvar i to je dovoljno. Ta aluzija s inačicama vezana uz znanje čitaoca što ona stvar i njene inačice znače prožima svaku izgovorenu riječ u pričanju priče.«

»Zašto se niste upustili u opis zanata i alata, kad vam se pružila prigoda i kad je to čitaocu poslastica?«

»Urednikova me je supruga posavjetovala da to ne činim, da to nije za mene, da to čine samo bezvezni pizdeki.«

»O kakvoj je urednikovoj supruzi riječ?« pita Gusta.

A ja joj, ne otvarajući usta, kao i dok sam se priče »Božja bila i Vragu iz torbe pobjegao« sjećao, na pitanje odgovaram:

»Moj urednik, jedna od rijetkih sreća u mom životu, najveći hrvatski prevodilac sa četiri jezika, nezaboravni Zlatko Crnković, s kojim sam objavio knjigu naše prepiske ‘Pisac i njegov urednik’, imao je običaj supruzi Nedi uvečer čitati ono što je preko dana preveo, sve odreda svjetske klasike i suvremene pisce uspješnica. Od suvremenih domaćih pisaca Neda bi čitala samo ono što bi joj suprug preporučio da pročita, djela pisaca čije je knjige sam uređivao ili djelo onoga pisca koji bi toga trenutka došao na glas i bio čitan. Po zanimanju je bila činovnica, bez literarne naobrazbe, ali uz muža, koji je sav bio u literaturi i, rekao bih, sam literatura, koga su se druge stvari ticale samo onoliko koliko su bile vezane uz knjige i autore, ona je postala i poznavatelj književnosti i čitalac s izgrađenim ukusom. Slušala je ono što joj muž prevodi i imala svoje mišljenje o prevedenomu; čitala je ono što joj muž objavljuje i, bez obzira na njegovo mišljenje, imala svoje je ‒ li to trebalo tiskati ili baciti u koš.«

Prethodni sam stavak samo podrazumijevao – pa sanjao sam – jer je njegov sadržaj, upućenima dobrim dijelom poznata činjenica, morao biti poznat i Gusti samo malo manje, ono o Nedi, nego meni, a preostalo sam joj glasno rekao:

»Ja nisam izbjegavao pričati priče kakva je ta što govori o susretu prodavačice vina i onoga što bi vragu pobjegao iz torbe, razumije se, onako kako je ovdje napisano, bez ‘zanata’ i ‘alata’. Ali bih pokatkad prešao preko granične crte, pa bih o ‘zanatu’ nešto rekao, a ni ‘alat’ u prekoračenju ne bih izbjegao spomenuti. Neda bi i taj mali iskorak popratila savjetom: ‘Ive, ne čini to! Nije to za tebe. Ti si ozbiljan čovjek, ti pišeš sjajnu i ozbiljnu literaturu. A takve stvari prepusti bezveznim pizdekima. To je za njih. Nemaju što reći. Do ‘one stvari’ u životu ne znaju doći, pa o tom mrče papir, da bi se na papiru rajcali...’

...Zlatko se nije slagao sa stavovima svoje supruge: da ona pretjeruje, da ja umijem zadržati mjeru i da ima dobre pornografske literature, ali je istina i da ima mnogo smeća, robe za rajcanje u nedostatku bavljenja ‘zanatom’, jer im je ‘alat’ za ništa...

...Nisam izražavao svoj stav, nije bilo potrebe, moj se stav nalazio u onomu što i kako pišem, a sa svojim pogledima nisam htio rješavati literarni spor među supružnicima, spor kojemu nisam povod ni ja ni moja literatura, koji traje među njima otkako su zajedno. Otkako on njoj čita ono što prevodi, pa i pornografiju, otkako ona čita ono što on izdaje, pa i takve pisce koji se ne suzdržavaju opisa ‘alata’ i ‘zanata’. Na najizravniji način kakav je bio autor koji se krio ispod pseudonima Suzana Rog...

...Jednom, ne sjećam se da li u povodu Suzane Rog ili neke druge knjige slične njenima, Neda je mužu rekla da ona, kad bi, kojim slučajem, bila urednik, takve knjige ne bi objavljivala, a kad bi bila prevodilac, na njihovo prevođenje, ni za kakve pare, ne bi vrijeme trošila. Makar ja i ne bio bogzna kakva javnost, više domaće čeljade, Zlatko se osjetio povrijeđenim što mu to, ne samo kad su udvoje, nego i javno prigovara. ‘Koliko sam ti puta rekao da to, kad bi se mene pitalo, ni ja ne bih ni prevodio ni objavljivao. Ali, što ja tu mogu, kad takvo smeće traži čitalačka publika, i kod nas i u svijetu, i kad moje poduzeće, koje, od mene prevođene i od mene uređivane, knjige izdaje, te knjige mora i prodati, da bi moglo platiti radnike. I mene kao urednika i mene kao prevodioca! Koliko sam ti to puta rekao, i koliko ću još morati reći, da shvatiš...’

... Osjetio sam se krivcem za ‘javnu’ polemiku supružnika – ja sam bio povod, ja sam poticao izjašnjavanja, ja sam doveo do sukoba – nisam se više mogao suzdržavati od posredovanja, pa sam, da na sebe preuzmem ulogu pomiritelja, blago upitao Nedu što ona toliko ima protiv književnosti u kojoj se prikazuju i ‘alat’ i ‘zanat’ kad je toliki pišu i toliki čitaju. A ona mi je rekla ono što ću zapamtiti kao priručnik u poslu kojim se bavim: ‘Fuj, nije to pisanje i nije to čitanje; to je rajcanje u oba slučaja; rajcanje pisao ili čitao. O tomu ne treba pisati, ali to treba delati. To delaj, a piši o onom što se sve događa s tobom i onim s kim to delaš, dok to delate bez zapreke ili vam brane da to delate, a vi bi žarko željeli to delati. Meni se čini da to pišu samo oni koji to delati ne mogu ili nemaju s kim, pa se ispuhuju na suho. Ili su, jednostavno, simulanti, beru pare od luđaka, koji ih, jer su impotentni kao i pisac, čitaju. Još jednom kažem: delaj, i svaka čast, a ne piši, ne mrči papir! Ako delati nemaš priliku, rajcaj se na drugi način, a književnost ostavi na miru!’«

»Nisam znala, a to sigurno ne zna ni ona koja me k tebi šalje s porukom kako je pornografija mogući iskorak trans, izvan i post nacionalnog, da je Crnković, na čijim sam se prijevodima i knjigama iz biblioteke HIT, koju je uređivao, kao pisac formirala, imao u supruzi ograničavajući faktor, da bude još smioniji i napredniji. Ali znala jesam i čudila se tomu da vas, profesore, izrazitog konzervativca, u literaturi podržava i s vama prijateljuje.«

»Ne, Gusta, krivo sudiš o svemu o čemu si u toj replici sudila. Neda nije bila ograničenje Crnkoviću, ona je bila njegov sretni izbor, ona mu je omogućila da stvori sve što je stvorio. I nemaš pravo u procjeni da je on bio, kako ti kažeš, smioni naprednjak, koga su konzervativci sputavali da bude i smioniji i napredniji. On je u temelju bio konzervativan, ali je, da bi se održao na površini u društvu koje je glorificiralo smione naprednjake, u izvjesnoj mjeri, smionim naprednjacima, što se literarnih ekshibicija tiče gledao kroz prste, pa se činilo da im u svemu i on odobrava. No, njegova podrška naprednjacima i njihovim vratolomijama imala je konzervativni prag: njihove su novotarije morale imati čitaoce; nemaju li čitaoce sve im je bilo zaludu. Mene je prihvatio i kao dokaz da se konzervativnost, u njemu gurnuta u pozadinu i zatomljena, može i javno manifestirati, kao što to ja činim... Zaboga, Gusta, ostavimo mene po strani, ja sam u sudu o Crnkoviću sporedan. Pisac koga je volio prevoditi i čitati bio je na prvom mjestu Dostojevski, a odmah potom Tolstoj, čiju je mjedenu bistu držao na svom radnom stolu. Neke, kako bi Neda rekla, razglašene pizdarije odbijao je prevoditi – znam, ali neću reći koje – gadilo mu se na njih. No, da bi to i javno kazao, snagu nije imao. Što bih ja na njegovu mjestu bez oklijevanja učinio!

Nisam joj htio reći, bilo bi u tomu mnogo uobraženosti, kako mislim da je, baš stoga što konzervativnost nije imao snage javno isticati, snage imao mene prihvatiti i sa mnom se javno družiti, usprkos prigovorima kako se takav naprednjak može družiti s ovakvim natražnjakom.

»Čuj, Božja bila!« rekao sam umiljato Gusti kao što je prodavačici vina rekao Vragu utekao iz torbe. »Nešto bih te upitao. Da li ti, koju sam ja literaturi obučavao, a sada, usprkos mojoj poduci, pišeš tvrdu pornografiju i da li ona koja te meni šalje, ona koja i u pornografiji nalazi zonu trans, izvan i post nacionalizma, te stvari o kojima pišete i za koje se zauzimate – i same delate? Ili vi o tomu pišete i za to se zauzimate, jer nemate priliku to delati, pa se na pisanju i zauzimanju rajcate? Pitam, jer bi se i u tomu mogli nalaziti razlozi potrage za trans, izvan i post zonom, za što se zauzima Žutokosa u godinama koje broji i kilogramima koje nosi.«

»U vašem pitanju, profesore, krije se nekorektnost prostaka i na njega se ne smije davati odgovor. Da se drugi ne bi poticali na postavljanje tako prostačkih pitanja... Umjesto odgovora na pitanje, koje smo od vas očekivali, uručit ću vam dar što vam ga u svoje i u moje ime šalje Žutokosa. Dar će biti najbolji odgovor na vaše pitanje.«

I dalje Gustu, što sam cijelo vrijeme razgovora s njom činio, gledam kroz žuti plamen na vrhu palidrvca, što ga među dva prsta držim u ispruženoj desnoj ruci. Istovremeno, dok mi dar uručuje, Gusta me nastavlja koroti za nekorektan govor o njoj i njenoj zaštitnici i uzoru.

»Da joj je bilo do delanja, delala bi tu, u našoj Mahnitoj bari, a ne bi otišla u svijet i tamo postala slavna, da bi Mahnitoj bari bila na diku.«

Dar koji mi se, dok me je Gusta karala, našao u slobodnoj lijevoj ruci, bila je preparirana mačja šapa s prednje noge do koljena. Šapa je prije obrade oderana s noge mačke žute boje, štavljena i potom ispunjena nečim, najvjerojatnije gipsom, da bi bila kruta kao što je bila i kad se nalazila na člancima stopala i potkoljenične kosti žive mačke. Na dijelu do koljena, ugrađenu u ono nešto tvrdo što ju je ispunjavalo i činilo krutom, imala je metalnu alku i za nju privezan lančić sa kopčom, pa se činilo da je preparirana šapa žute mačke nekomu služila kao privjesak ili, ako nije dosad upotrijebljena, namijenjena da nekom kao privjesak služi.

Da isprobam je li ta preparirana i u privjesak prenamijenjena šapa – mačja, a ipak šapa zvijeri kojima mačka i po zubima deračima i po oštrim kandžama pripada – mekana kao i šapa žive mačke, prepariranom sam šapom, s lančićem i kopčom na sebi, mazio golu podlakticu desne ruke, u kojoj sam držao upaljenu žigicu.

Paralelno s maženjem šapom po goloj podlaktici i spoznajom da je šapa na lančiću, šapa kao privjesak, ugodnija nego šapa žive mačke, iz koje, ako je mačka ćudljiva, svakog trena mogu izviriti pandže, ja sam Gusti, kao nekada u razredu, držao predavanje.

»Kad je Žutokosa toliku slavu postigla u svijetu, ujedno s tom slavom i pronašla zonu trans, izvan i post nacije, što se ta veličina u nebo uzdignuta ima vraćati u našu Mahnitu baru. Zar da ubire novac i da nas čini sličnima sebi? Neka nas pusti da radimo što raditi trebamo, a govorimo o čemu nas je volja govoriti. Neka svojim povratkom i pričama o svojoj veličini i svojoj zoni našu baru, prekrivenu žabokrečinom i plivajućim mrijesnjakom, ne čini mahnitijom nego je mahnita s nama koji smo u njoj ostali živjeti, nismo htjeli otići, da naša bara ne bi bez života ostala.«

Iz preparirane su mačje šape, kao da je šapa na nozi žive mačke, žive zvijeri, iskočile, poput sječiva na nožu-skakavcu, sve savinute pandže, kao što iskaču kad mačka, otkrivajući da je zvijer u liku kućnog ljubimca, ščepa plijen, recimo, miša. Povlačeći šapu preko desne podlaktice na njoj sam sebi napravio četiri krvave brazde, ne osjećajući pri tomu nikakvu bol. Osim, ako je to tjelesna bol, grizodušja što sam tu šapu na dar primio i što sam previdio mudrost prastare poslovice da prevarantima ne smiješ vjerovati ni kad te darovima obasipaju.

Da se lišim dara, koji me je ogrebao, i poruke koja mi je uz njega i u njemu poslana, da se oslobodim glupoga Gustina udvaranja, od vremena profesure u mladim danima, do vremena starosti, kad se svode računi za ono što si u životu činio, zamahnuo sam lijevom rukom i prepariranu šapu, s namjenom da služi kao privjesak, poklonio Mahnitoj bari, neka je naša bara na svom dnu čuva kao more amfore – kao more amfore, kao more amfore – potopljena broda. Potom sam, jer mi je žar s dogorjela palidrvca počeo jagodice peći, za prepariranom šapom bacio u Mahnitu baru i žigicu s plamenom i žarom, da ih voda ugasi i da Gustu, zajedno s njenom golotinjom i lopočevim vijencem koji krije stidna mjesta, prestanem gledati.

I ovoga je puta, kad su se plamen i žar smočili, u vodi bare nešto cvrčalo. Nešto bućnulo!

Čekaj, Božja bila, da se što je – otkrije!1)

____________________
1) Ulomak romana u nastajanju Mačke i macani. (Op. ur.)