Sonetne posvete

S BARDOM U RAJU
               (Williamu Shakespeareu)

Sastavljam sonet i od muke svisnem.
– Shakespeareu ti ćeš – presuda je sveta –
Al’ tamo nitko ne smije da pisne,
Osim ako je u formi soneta!

Kad se uznesem, umjesto pozdrava,
Will mi olovku u desnicu gura.
Šifriraj! – prijeti i upozorava –
Dobrodošla je i autocenzura!

– Al’ Willie, pitam, s kodovima tajnim
Pretjeramo li, tumačenju prijeti...
I uzalud svim zamislima sjajnim,
Čitatelji ih neće razumjeti!

– Njima je dosta kad misle da znaju –
Namignuvši, Bard svede sonet kraju.

U KOJI PONOR, LUDA ŽENO
               (Isadori Duncan)

Okej, draga, stara si, ali
Željna si pa te rûg ne plaši.
Mladi ti ždrijebac bedra pali,
I ržeš s njime dok ga jašiš.
Al’ kamo, tako, bez kontrole,
U koji ponor, luda ženo?
Zadnji atomi svijesti mole -
U pjesmu i u uzvišeno!

Možda ćeš tamo preživjeti
Kad taj Jesenjin na tvom licu
(A lijep i mlad za poludjeti!)
Prepozna baku i staricu

Ili ćeš, zaslijepljena plačem,
Šalom spojiti vrat s kotačem?

KAO U POZNATOJ DRAMI
                  (Samuelu Beckettu)

Na raskršću smo. I skitnice.
Nitko i ništa. Ili manje.
Život se svodi na sitnice
A naše stanje – na čekanje.

Nijedno od nas nema kamo.
Ponekad ipak kažem : – Odoh!
Ali već mislim: još dan samo,
Možda nam ipak dođe Godot.

Da bude lakše tu u tami
Gdje isti dan je i čin svaki,
Kažeš mi: – Pjevaj! (Zar u drami?
I tko je od nas onda Lucky?)

Brbljamo tako sve do jutra,
A Godot će... sigurno... sutra.

U NJEGOVIM SNIMA
                     (Ivi Andriću)

Tko o čemu, on – o priči i pričanju.
Za pravu priču nema što dao ne bi.
Najbolje svoje dao bi njoj. I za nju.
Jedino ne bi... govorio o sebi.

Ipak, u svakoj i dio sebe skrije.
A tko baš hoće, cijelog će ga naći
U kutu strašne i proklete avlije
Iz koje teško da se može izaći.

Riječima ide prema svojoj sudbini
Dok ih koristi mudro i s pravom mjerom
Gradeći od njih srušeni most na Drini
Što će da traje dok bude ljudi s vjerom.

A dok je njega, u njegovim je snima
Jelena, žena koje nema (a ima).

UTJEHA
          (Émilu Cioranu)

I još će jedna večer na isti način proći:
U zbrci ispod vjeđa dok tražim pravu temu;
A možda bih i mogla, kad se usredotočim,
Da nešto lijepo sročim. A opet... kome, čemu?

Dativ ima upitnik. Vokativ se pravi gluh.
Od mutavih padeža podilazi me jeza.
Nedostaje još samo mučiteljski znani duh
Iz one zbirke (One! – za Muzej bivših veza).

– Bježi, nesrećo! – mahnem. I zgrabim Ciorana
Da šapće mi na uho, demonom svojim vođen,
Da izbjeći se moglo taj život prepun mana,
Nedaću prvog reda – k’o čovjek biti rođen.

Od nevolja što idu uz to, najmanja je još,
Pisati neke pjesme i bacati ih – u koš.

ZAIGRANI PROROK
                (Dušanu Vukotiću)

Eh, što je biti zaigrani prorok!
Naznake videć, u slike ih spaja,
Ironije pun jer će sve nas porok
Dovesti brzo do apsurdnog kraja.

Ne što bi bila privlačnija stvarnost,
Čak niti lutka nikog već ne mami.
(Puhati usnom? – o, kakva vulgarnost!)
Moda je ekran, a s njim – hologrami.

No, i skoro slijep ipak vidi jasno:
Princip je isti, ostalo nijanse.
Tko želi drugo, dugo već je kasno:
Prirodno više nigdje nema šanse.

Dok s ekrana oskarovac gata,
Ceri se život sav od surogata.

DA SE RODIH PRIJE
                 (Friedrichu Nietzscheu)

Nadčovjek? Antikrist? Kakvo je to biće
Što umjesto boljem, sebi većem teži?
Pjesnik i filozof... već najveći... Nietzsche,
Što protiv sućuti krvoločno reži.

Da se rodih prije (Lou da mi je ime),
On od mene ne bi još dobio »voljno!«
A za grijehe što bih počinila s njime,
Kajanje bi bilo odveć... nepristojno.

Ljubav naša – ljudska, i odviše ljudska –
Ipak s onu stranu svih dobrā i zala,
Ljudskome bi stadu bila kao pljuska,
Al’ od sviju bolje, ja bih s njime znala:

Kada ideš k ženi... čuli ste te priče.
No i ja bih bila ta što vitla bičem.

ISTI STROJ
          (Georgeu Orwellu)

O, ti što si znao kako ljubav strada
I na što računa totalitarizam:
U čovjeku kada ugasne sva nada,
Ostaje jedino – čisti egoizam.

Da se manje pati, rješenje je prosto:
Novozbor, da misli do dna reducira.
A ako bi netko i misleći ost’o,
Pametan bar malo, sam se cenzurira.

Pred očima mnogim Velikoga Brata,
Drugovi što brinu da je život bijedan,
Za pobunjenike otvaraju vrata
Što vode do straha u sobi 101.

A tko se tu neće u isti svrstat stroj
Vičući: – Ne meni, učinite to njoj!?

KAO PETRUNJELA
             (Marinu Držiću)

Željo moja,
Što bih htjela?
Da sam tvoja
Petrunjela!

Dok kuham ti
Juhu, meso,
Još da sam ti
Poetesom,
Kad iz Grada
U Rim svratiš,
Ja ću mlada
Sve ti dati.

Da znam kome,
Bud’ mi Pomet!

RIJEKA ČEKA
           (Virginiji Woolf)

Neizmjerno mnoštvo dojmova te dira:
Neprekidan pljusak bezbrojnih atoma.
Saberi se, draga, daj se koncentriraj!
To će te inače dovesti do sloma.

Ti u svojoj sobi. Vani cvrkut ptica.
(Al’ zašto na grčkom? Kakve su to želje?)
Likova te tvojih proganjaju lica,
Vragovi ti svi se zločesto krevelje.

Neprekidna borba s nečim što je krivo.
Glasovi. Ludilo. Bipolarno stanje.
I sve bi nekako podnošljivo bilo
Dok još uz čitanje ide i pisanje.

Kad izgubiš nadu, iza kuće rijeka
Na kamenja pune džepove ti čeka.1)



___________________
1) Sonja Delimar radi u Gimnaziji »Fran Galović« Koprivnica kao profesorica Hrvatskoga jezika u statusu profesora savjetnika. Četvrtu godinu članica je stručne radne skupine za izradu zadataka na maturi iz Hrvatskoga jezika. Objavila je zbirku pjesama Zavođenje Zeusa (2016.)