Rukoveti kajkavske nabožne popijevke

Međimurje, Međimórje, taj Hortus Croatiae, hrvatski sjeverozapad, osobit je po mnogočemu. Tek je falačec zemlje ali se ponosi dvjema velikim vrijednostima: u povijesnom smislu činjenicom da je u njemu stolovala najuglednija hrvatska obitelj Zrinskih i u duhovnom, umjetničkom da u njegovim njedrima višestoljetno živi međimórska popévka, koja je nedavno dobila ovjeru, priznanje Unescovo kao svjetska nematerijalna baština. Njena pisana materijalizacija – osim, jasno, Žgančevih zbirki – niz je rukopisnih pjesmarica. Dvije od njih predstavlja sada Ivan Zvonar, pod naslovom Dvije donjodubravske rukopisne pjesmrice Matije Feletara.

Zvonara ubrajamo među najuglednije suvremene znanstvenike, poglavito glede istraživanja kajkavske književnosti. Svoj je rad, ugrubo, usmjerio u tri područja: prvo, u interpretiranje, tad i redefiniranje pojednih djela starije hrvatskokajkavske književnosti; drugo, u usustavljanje te književnosti – pred izlaženjem mu je i treća knjiga zamašne Povijesti kajkavske usmene književnosti – i napokon treće polje njegova zanimanja su rukopisne kajkavske pjesmarice, najčešće zaboravljene po tavanskim zakutcima; njegova je nedvojbeno zasluga što ih je, »ledićevski« tragajući, našao i predstavio javnosti. A jedan od tih pothvata je i ovaj spomenuti naslov.

Takve pjesmarice općenito smještamo u tzv. pučku književnost. Sintagma, u ovim našim suvremenim terminološkim označnicama, nije najsretnija. Naime, nomen est omen: upotrijebimo li pojam »pučki«, općenito vrjednosno kvalificiramo djelo kao manjevrijedno, kao »treći književni fenomen«. Rukopisne pjesmarice uglavnom je (za)pisano narodno književno blago, koje je ispisivao pojedinac a zajednica ga prihvatila, ili pak je zapisivao usmeni optjecajni model. Pritom odnos usmeno-pisano biva zapravo obostran: budući da je usmena starija, ona biva zapisivana te postaje – najčešće parafrastički – sastavnica pisane, ali je put nerijetko znao biti i obratan: upravo spomenuti pojedinci upoznali su zapisane modele (često u crkvenom okruženju), poetički ih uskladili prema poetičkim zahtjevima zajednice te su takvi primjeri (jasno, ne svi) postajali svojina te zajednice. Stoga bi se takve pjesmarice mogle shvatiti i kao zapisana narodna književnost.

Zvonarov pristup na tragu je ovih pripomena. U opširnom predgovoru on najprije kontekstualizira pjesmarice: važna je, naime, činjenica da je Međimurje od polovice 18. stoljeća pa do 1918. pravno pripadalo Mađarskoj, s kraćim iznimkama polovicom 19. stoljeća, ali je isto tako važna – možda još važnija činjenica – da je stalno pripadalo pod jurisdikciju Zagrebačke (nad)biskupije, od njena osnutka 1093. godine. Dakle, s jedne strane neprestana mađarizacija ali s druge očuvanje nacionalnoga duha, ne samo vjerskoga! To je odredilo i narav Feletarovih i drugih pjesmarica u Međimurju pri koncu 19. i na samom početku 20. stoljeća – jezikom, horvatskom kajkavštinom čuvao se nacionalni duh i, makar skrovito, izražavao otpor. Pjesmarice su autorova vjerska ali i vrlo jasna domovinska gesta!

Jedno od važnijih mjesta u Međimurju bila je upravo Donja Dubrava, mjesto na utoku Mure u Dravu, ali i mjesto na tada prometnom riječnom putu, osobito drvenom građom (trupcima). Drava je određivala i gospodarstvo: bilo je mlinara, ribara, zlatara, šajkaša (trgovaca vodenim putovima) i posebice flojsara, onih koji su otpremali trupce (vezane za veću ili malu splav). Za razvoj mjesta osobito je značajna bila tvrtka Ujlaki-Hirschler, koncem 19. stoljeća, kad djeluje autor pjesmarica (r.1866., u.1948.). U Donjoj Dubravi djeluju ambulanta, ljekarna, čak i kasino te više cehovskih udruga. U takvim okolnostima djeluje poljoprivrednik Matija Feletar (inače, djed akademika Dragutina Feletara koji je i najzaslužniji za ovaj nakladnički projekt).

Zvonar predstavlja dvije njegove pjesmarice, prvu opsegom znatno opširniju. U obje je tematska dominanta nabožna. Ona, dakako, svjedoči o dubokoj iskrenoj zapisivačevoj vjeri, ali i o težnji da zapisom očuva popijevke kako bi se i ubuduće pjevale u crkvi. Feletar ih nije pobliže tematski usustavio pa je Zvonar predložio ove motivsko-tematske cjeline: a) pjesme marijanske, b) romarske, c) korizmene i d) pjesme svetačke (hagiografske). Prva cjelina, opsegom je najveća, što ne iznenađuje s obzirom na štovanje Blažene Djevice Marije u hrvatskom narodu; uostalom, i u samom Međimurju, nedaleko od D. Dubrave, mjesto je Sveta Marija i, dašto, župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u nebo, mjesto hodočašća vjernika i izvan Međimurja. Druga cjelina, romarske pjesme, tematizira hodočašće u Mariju Bistricu; Kukuljević misli da naziv potječe od Rome, Rima, kamo »su nĕgda naši stari putovali«. U trećoj cjelini središnji je motiv muka Kristova; u tim stihovima, osobito u Pesmi na v. petek, jasna je usmena matrica u osmercima, sintaktičkoj organizaciji i kvartinama: Muka Boga gospodina / Kristuša Božjega sina/ koja je tak popisana/ svemu svĕtu na glas dana. Četvrta skupina najskromnija je brojem i ima »apokrifno-alegorijske značajke« (Zvonar).

Druga zbirka opsegom je znatno manja, sadrži 16 pjesama, ponajviše molitava (Juterna pesma, Zahvalnica...).

Ono što prikazu priskrbljuje posebnu vrijednost Zvonarovo je ukazivanje na predloške u starijoj kajkavskoj književnosti te on i u predgovoru i u navođenju uz Feletarove pjesme navodi sve dodirnice. Dostatno će biti navesti tek jedan primjer takva utjecanja:

Gregur Kapucin Matija Feletar
Plači kniga moja! Ar se pastir plače Plači grešna duša ar se pastir plače
Ovca tomu kriva, koja okol skače. ovca tomu kriva koja okol skače.
Pastir plače, kajti ovcu, ku je zgubil Pastir plače kajti ovcu ku je zgubil
Nemre najti, koju nabolje je ljubil. nemre najti koju najbolje je ljubil.

Matija Feletar, eto, nije bio originalan; vjerojatna je pretpostavka da je u crkvenom okružju poznavao izvor te ga parafrazirao na svome, mjesnom govoru. Ali je isto tako vjerojatna pretpostavka da su vjernici pjevali crkvene kajkavske popijevke – ta Vinko Žganec 1925. objavljuje zbirku crkvenih napjeva iz Međimurja – koje su danas posve nestale iz crkvenih prostora! Kao da se Feletar (i drugi) uzalud trudio, njegove pjesmarice ostale su tek spomenička zapisivačka baština. Što, jasno, nimalo ne umanjuje njegov napor i želju da očuva kaj u crkvi i zapisom.

Pored utjecanja pisanih izvora, a Zvonar navodi više primjera (Krajačević – Petretić, Mulih, Cithara octochorda...), potrebno je isto tako ukazati da Feletarove pjesme izviru iz usmene tradicije: osim već spomenutih obilježja ta se sraslost lako prepoznaje po vrlo srodnoj sintagmatici: cvetuča ruža; ptičinog glasa čujem/ tĕm pesmicam se radujem; Ako gledam gori v nebo/ pak tam zvĕde sjaju lĕpo; z lističem veter šuška..., II. pesma). Dakle, u pisanju stihova Matija Feletar ugledao se na pisane nabožne izvore, a u samom građenju stihova posegnuo je, a za čim drugim nego za zavičajnom popijevkom; na taj način tema je jezično »lokalizirana«, prepoznatljiva, bliža vjerničkom međimurskom puku te je takva i imala preduvjete da se »udomaći« u crkvenom, župnom pjevanju.

Još je jedno važno obilježje Feletarovih zapisa ‒ njihova moralno-etička dimenzija. Razumije se da će takve zbirke afirmirati krepost i pokornički život i Feletar-vjernik kao da je zapisao svjedočenje za buduće naraštaje, za nas danas! Evo, recimo prve kvartine iz Nedeljne pesme:

Mi dičimo krščeniki Boga
ki je verne spravil skup zbog toga.
Vu imenu Duha presvetoga
da poštuju dneva nedeljnoga.

To je ispovijedanje čvrste, življene vjere, popijevka – i usmena i ovakva, zapisana – funkcionira time kao etički kodeks u ruralnoj sredini. Mnogi bi danas trebali pročitati ove i ovakve stihove, ako im već semantičko odčitavanje pojma »ne-djelja« nije jasno...

Posebna vrijednost pjesmarica je rukopis kojim su pisane. Matija Feletar pravi je ruralni kaligraf! Blago ukošena slova, vrlo discplinirano pisana, onako kako smo nekad učili u školi –»tanka gore, debela dolje«, crnom tintom ispisani stihovi a naslovi, iskićeno, ornamentirano početno slovo pjesme i završno »Amen« crvenom tintom – taj krasopis ne svjedoči samo o tadašnjem školskom sustavu u kome se puno polagalo na lijepo pisanje nego i o činjenici da Matija Feletar nije pristupao pisanju svojih pjesmarica kao informacijskom činu nego ono za njega bijaše svečanost –i poradi teme ali i svijesti da je posrijedi (s)pisateljska odgovornost: namrijeti u baštinu budućim naraštajima. Doista, u ovoj našoj računalno-elektroničkoj eri ovakav pristup tekstu činit će se arhaičnim, gubitkom vremena, no on zorno posvjedočuje koji je i kakav bio odnos autora i njegovog teksta (pisma).

Prema svemu, ova knjiga, ove dvije otisnute pjesmarice svakako su književni događaj u literarnoj produkciji malih, nepoznatih imena, štoviše, ona na najbolji mogući način potvrđuje onu Barčevu o »veličini malenih«. Potvrđuje da je, ne samo na razmeđu 19. i 20. stoljeća bila vrlo živa pjesmarička produkcija u Međimurju (i drugdje, ali u njemu s posebnim razlogom!), koja, s jedne strane svjedoči o vezi s pisanom kajkavskom književnošću a s druge, o bogatoj usmenoumjetničkoj tradiciji, iz koje je dobrim dijelom izvirala. Matija Feletar u tome je smislu s ovim svojim pjesmaricama jedan od najsvjetlijih primjera. Priređivaču pak, Ivanu Zvonaru, pripada osobita zahvalnost što je i dosadašnjim otkrićima rukopisnih pjesmarica i ovim izdanjem pokazao i naobrazbenu razinu njihovih autora ali i pjesničku nadarenost u sredini, ruralnoj zajednici, za koju se dugo (ponegdje, nažalost, i danas!) drži da je kumečka, »seljačka«, zaostala. Ispisati pri koncu 19. stoljeća ovakve tekstove, to je mogla samo ruka (i vjerničko srce) obrazovanog, iz naroda poniklog autora kakav je bio upravo Matija Feletar.

I opremom, bogatim ilustracijama i ukupnim projektom nakladnika »Meridijana«, ova knjiga bit će svakako književni događaj u literarnoj produkciji hrvatskog sjeverozapada.