Romaneskni kompendij Mlakićeva opusa

Svoj novi, dosad dvanaesti, a inače i najobimniji (536 stranica) roman Skica u ledu Josip Mlakić je sastavio od tri knjige; zapravo se radi o tri međusobno povezana romana unutar jednoga, a koji fabularno zaokružuju životne putanje trojice prijatelja iz djetinjstva (od kojih su dvojica braća). U prvoj knjizi naslovljenoj The Last Waltz pratimo lov njemačkog policijskog inspektora Thomasa na serijskog ubojicu koji tijekom trinaest godina ubija žene i djevojke diljem Njemačke i u nekoliko europskih gradova. Sva ubojstva izvršena su davljenjem žicom, a počinjena su u različitim gradovima, na dan kada tamo neka slavna rock-grupa ili izvođač imaju koncert (Whitesnake, Queen, Bruce Springsteen, U2, itd.), što je sugerirano i naslovom The Last Waltz, preuzetim od slavnoga filma Martina Scorsesea o posljednjem javnom nastupu rock-skupine The Band. Ujedno taj naslov anticipira i završnu smrtonosnu igru između ubojice i policijskog inspektora koja svoj krvavi epilog doživljava u Bosni i Hercegovini, u jeku nedavnog rata.

Drugu knjigu s naslovom Otok otvara lik Poštara, koji u prvoj knjizi ima sporednu ulogu. Za razliku od prve knjige gdje Mlakić rabi funkcionalan, hladan i distanciran, minimalistički stil, prilagođen trilerskome narativu i s tek povremenim proplamsajima suptilnosti pri deskripcijama eksterijernih bosanskih ambijenata, druga knjiga je stilistički dorađenija. To je u skladu s karakterom dvojice protagonista – kreativnog i maštovitog kipara Darka koji posredstvom mašte pronalazi bar kratkotrajni, simbolički bijeg iz zatočeništva u logoru gdje ga kao vojnika HVO-a drži vojska Armije BiH, te već spomenutog čovjeka nadimkom Poštar kojega empatijom vođena ideja nagoni da postane poveznicom između ljudi, organiziravši dostavu pisama između žitelja ratom razorenog bosanskohercegovačkog područja (unatoč neimenovanju, vjerojatno se radi o Mlakićevom rodnom bugojanskom kraju) i njihove rodbine raseljene diljem Europe.

Dok je lik ubojice ostao tabula rasa, oslikan distancirano, uz nedovoljnu razradu njegove motivacije za ubijanje (što se prepoznaje kao najizrazitija, ali zapravo i jedina manjkavost ovog odličnog romana), sugerirane tek kao traumatska posljedica policijskog premlaćivanja, likove Poštara i Darka autor psihološki nijansira, čineći ih svojevrsnim emocionalnim i moralnim okosnicama narativa druge knjige. Pritom Poštarovu posredničku, povezujuću ulogu Mlakić koristi kao sredstvo mozaičkoga građenja priče u koju uvodi ljude kojima Poštar donosi pisma, pletući tako mrežu međusobno povezanih aktera koji jedni drugima (pre)usmjeravaju životne putanje (Darkova djevojka Jelena, boksač Ante, Jerko, Vesna), s ratom kao središtem, otponcem zbivanja, odnosno uzročnikom nesreća i tragedija koja se nižu fabulom, čineći i ovaj roman Mlakićevom apostrofiranjem rata i međunacionalne mržnje kao destruktivnim silama koje trajno i nepovratno unesrećuju cijeli niz generacija.

Poštarova pogibija simbolička je najava problematizacije pokidanih veza koja je u podtekstu ratnog narativa toga središnjeg dijela Mlakićeva trodijelnog romana. Darko je izgubio komunikaciju s djevojkom Jelenom koja je studirala u Zagrebu a nakon diplomiranja odselila se u Njemačku; boksač Ante zbog hrvatskoga podrijetla morao je pobjeći natrag u Bosnu iz Beograda gdje su mu ostali supruga i sin; Jerku su žena i dijete u Frankfurtu i zahtijevaju od njega fiktivni razvod da bi tamo mogli dobiti papire, a Vesna odbija prihvatiti pogibiju muža i živi u iluziji da će joj se on jednoga dana vratiti. Rat se tako, osim razaračem aktualne stvarnosti nadaje i uništavateljem budućnosti cijelog niza ljudi, dokidanjem spona među njima rat ih osuđuje na razdvojenost i nastavljanje životnih putanja u različitim smjerovima. Na koncu i naslov druge knjige Otok – prema riječnoj adi na kojoj Darko gradi kolibu – simbolizira drastičnu usamljenost svih likova koji zbog ratnih zbivanja žive odvojeni od svojih najbližih.

Za razliku od prvih dviju knjiga pisanih u neutralnom, trećem licu jednine, treća knjiga po kojoj i čitav roman nosi naslov Skica u ledu pisana je u prvome licu. Pripovjedač je Boris, brat ubojice Marka zvanog Jazija iz prve knjige, inače najbolji Darkov prijatelj iz djetinjstva, a koji se u Njemačkoj zbližava s Darkovom djevojkom Jelenom. Borisov život kroz njegovo pripovijedanje čitatelj prati od ranih dana djetinjstva, počevši s epizodom povratka njegova oca iz Njemačke, koji dolazi u svoj rodni bosanskohercegovački kraj umrijeti, s dijagnozom završnog stadija karcinoma. Treću knjigu obilježava refleksivnost; Borisov diskurs prepun je emocija dok on reminiscencijski bilježi svoja intimna proživljavanja cjeloživotnih iskustava. Putem njegova lika Mlakić povezuje sve dosadašnje aktere svoje vrlo razvedene priče i popunjava rupe u njihovim biografijama, ostvarivši kompaktnost i zaokruženost romaneskne cjeline. Ujedno Mlakić povezuje i brojne smrti kojima obiluje fabula i koje se nadaju najznačajnijim sredstvom oblikovanja značenjskoga i metaforičkoga sloja ‒ umiranje Borisova oca povezuje s ubojstvima njegova brata iz prve knjige i s brojnim smrtima iz drugih dviju knjiga, čineći smrt osnovnom konstantom romana i sugerirajući njezinu neizbježnost i neizostavnost kao jedinu izvjesnost u nepredvidljivim brzacima života, bez obzira na različite oblike i načine njezine pojavnosti.

Sa smrću kao osnovom fabule Mlakić oblikuje i ozračje svoga romanesknog svijeta koje i u ovome romanu, a koji se može smatrati krunom njegova dosadašnjeg stvaralaštva, odlikuje osjećaj turobnosti, besmisla, gorčine, beznađa, te s ljubavi kao jedinim, ali uvijek kratkotrajnim i nestalnim, bljeskom nade i optimizma. A i naslov romana Skica u ledu povezan je s propadanjem, s predestiniranim, anticipiranim krajem, nestalnošću i entropijom, jer se radi o skici zamišljenoga idealnoga grada koju Boris u dječačkoj dobi crta na površini zaleđena jezerceta, svjestan da će otapanjem leda grad iščeznuti, nestati, a što je i simbolička najava iščeznuća njihova gradića u skorašnjemu ratu. Simboličku najavu rata kroz motive entropije i propadanja Mlakić provlači diljem narativa treće knjige, u opisima truljenja pšenice nabubrele od vlage u obližnjemu napuštenu skladištu koje Boris naziva centralnom, mitskom točkom djetinjstva njegova i njegovih prijatelja, baš kao što rat anticipira u deskripciji smrdljiva saga golubljeg izmeta na uništenom betonu skladišta, u mirisima sluzave gnjileće trave i raspadajućeg natrulog drveta, u smradu ustajale žabokrečine s površine jezera itd. Na taj način opise dječačke bezbrižne zaigranosti Mlakić garnira upozoravajućim signalima nadolazećeg rasula i kraja nevinosti junaka. Uskoro, netom po njihovu prelasku iz osnovnoškolskih u srednjoškolske klupe, oni svjedoče rušenju tog napuštenog skladišta radi izgradnje nogometnog igrališta i taj događaj, zajedno s raspadom njihove škvadre kad Darko prohoda s Jelenom, predstavlja kraj njihova djetinjstva – dakle još jedan motiv entropije, neizbježnosti svršetka svega postojećeg.

Dok Darko, koji postaje slikar, utjelovljuje maštalačku, kreativnu, emocionalnu stranu čovjekove prirode, no ipak uz ironičnu kombinaciju s promućurnošću (u činjenici da se on, radi lukrativnosti, usredotočuje isključivo na slikanje biblijskih motiva i slika svetaca, po narudžbama župnika i vjernika iz cijele regije), Boris, kao matematičar, utjelovljuje intelekt, logiku, kombinatoriku, znanstveni pristup stvarnosti. No ipak ni Boris nije cijepljen od kreativnosti koju izražava kroz inventivnu razradu ideje o autobiografiji ispisanoj u obliku matematičkih zadataka, na način da pojedine događaje iz života inkorporira u tekstualne matematičke zadatke (od kojih je po jedan Mlakić uvrstio u sva poglavlja prvog dijela treće knjige romana). Npr. s prijateljima jednoga dana Boris se upustio u sječu stabljika suncokreta a to ga je inspiriralo na pisanje zadatka izračunavanja količine sjemenki u jednome cvijetu suncokreta (npr. izračunajte koliko ukupno sjemenki suncokreta sadrži jedan njegov cvijet ako u središtu cvijeta raste jedna sjemenka, a u svakom sljedećem krugu raste četiri puta više sjemenki nego u prethodnome, a cvijet ukupno ima 19 krugova sjemenki).

Tako u svijetu trojice prijatelja koji je pred ratnim raspadanjem matematika simbolizira kontrapunktnu stabilnost, nepromijenjivost, ali i univerzalni jezik jednadžbi, formula, pravila, brojeva, simbola i vrijednosti, univerzalni jezik koji spaja ljude bez obzira na vjeru, nacionalnost i rasu, bez obzira na mjesto življenja, kontinent, geografske širine i meridijane. A takva egzaktnost očajnički je kontrapunkt kaosu stvarnoga svijeta razorenog ratom, ali i inače osuđenog na entropiju i neizbježan kraj svega postojećeg. A Marko, on je iščašenje, personifikacija patologije, iskliznuća iz tračnica moralnosti i legalnosti, kao još jedan simbol nesavršenosti svijeta.

Na koncu ostaje zaključiti da je Skica u ledu kvalitativni vrhunac ali i svojevrsni kompendij Mlakićeva dosadašnjeg književnog rada; roman je to u kojemu je on okupio svoje temeljne prokupacije – u prvome redu to je rat, ratna stradanja, međunacionalna mržnja, logori – ali je tu i kriminal, čovjekova sklonost zločinu, moralnim odskliznućima i stranputicama, što je on obilato također beletrizirao u svojim djelima. No prostora u romanu Mlakić pronalazi i za motive kojima plete svojevrsnu autoreferencijsku mrežu, novi roman čineći mozaičkim puzzleom sastavljenim od sastojaka razasutih diljem njegova dosadašnjeg opusa. Pa tako npr. u Skici u ledu on problematizira i starenje, psihičko i fizičko propadanje i Alzheimerovu bolest, čime se bavio u romanu Bezdan. Nadalje, pomoću Darkovih logorskih maštarija kojima on u mislima bježi izvan granica logora u kojem je zatočen Mlakić mrežu pop-kulturnih referencija u prvoj knjizi romana započetoj kroz gomilu rock-bandova, u drugoj knjizi Skice u ledu širi i na stripovski imaginarij super-heroja, čime pravi poveznicu sa svojim ranim romanom Psi i klaunovi.

U više navrata pisac u deskriptivne dionice ubacuje sintagmu »ponoćno sivo« a što je naslov njegova romana iz 2004. godine, baš kao što je i u novome romanu prisutno ozračje besmisla, beznađa, tragike i depresije koje je već postalo svojevrsnim znakom prepoznavanja Mlakićeve proze, neizostavnim sastojkom sviju njegovih knjiga. Konačno, vrhunac pesimističnosti i svijesti o besmislu života, a što je upisano u svim njegovim prozama, ovdje se prepoznaje u završnim poglavljima gdje Mlakić kroz motiv kompjuterske igre koju kreira Boris, a koja dočarava simulaciju distopijskog društva (i čini poveznicu s njegovim romanom Planet Friedman iz 2012.), Mlakić apostrofira i globalni, planetarni game-over, kao konačnu, neizbježnu, egzistencijalnu soluciju, pri čemu je ljubav apostrofirana kao jedina oaza u tom moru besmisla i toj noćnoj mori koju životom nazivamo, a i kojoj ljubavi život neprestano podmeće klipove.