Mediteranizam u pjesništvu Igora Zidića

1.

Ako se u ukupnom i raznolikom stvaralačkom opusu Igora Zidića usmjerimo samo na njegovo pjesništvo, sabrano najvećim dijelom u knjizi Kost i gozba (i objavljeno u nakladi Matice hrvatske), a u koju su uvrštene autorove pjesme nastale u vremenskom luku dužem od pola stoljeća, tj. od 1957. do 2011. godine, onda nam se svakako kao ishodišno polazište, ali i bitna značajka te poezije nameće pojam mediteranizma. Priređivač te do sada najznačajnije Zidićeve zbirke, književnik Ivan Rogić Nehajev, u svom opsežnom i instruktivnom pogovoru pod naslovom Kako čitati pjesme Igora Zidića? ‒ paradigmu autorova mediteranizma tumači i sažimlje u poglavlju Sredozemlje u četiri poteza, i to ovako:

“Zidićev je pjesnički tekst dubinski prožet simboličnom zalihom i mjestopisnim mrežama sredozemna podrijetla. Već i besciljno čitateljsko landranje tim tekstom/tekstovima, gdje se čitanje izravnije i bezbrižnije izlaže mijenama samog teksta: ritmovima, tekstualnim masama, bjegovima pojedinih tonova, zagovorima boja i mirisa, inventuri bilja i kamenja, bljescima nepoznata značenjskog podrijetla, samoglasnim i slogovnim strujama i putanjama, produženim tišinama što se prelijevaju, nije pretjerano reći ‒ preko ruba stranice, učvršćuje uvid u sredozemnu osnovu građe što je Zidić rabi u svojem pjesništvu. Promatran iz takva vidokruga Zidić je, a na tu činjenicu ustrajno upozoruje Cvjetko Milanja, baštinikom obilne sredozemne pjesničke baštine u rasponu od, primjerice, Paula Valérija do Eugena Montalea, od Frana Alfirevića ili Vladimira Nazora do Vesne Parun i Viktora Vide...”1)

U jednom pak eseju iz 1963. godine (pod znakovitim naslovom: Arhajsko, klasično, moderno), sam će Zidić podrijetlo i temelje svoga pjesničkog mediteranizma ocrtati ovako:

“Valovi Sredozemlja tjeraju preko pragova milijune podatnih oblutaka. Na obalama mora krupnja četrun i smokva, bubri grozd. Slatko i jedro, jednostavno i strogo: uvijek zatvoreno. Prezreli, a neotrgnuti, oni se suše, uzvraćaju sebi, ali ne pucaju, ne razdaju se, ne hvataju izvan svoga domašaja. Ovaj svijet nije napučen životinjama nagona: evo krajolika ravnoteže. Taj gradi, a baš mu lako ne sruše. Toliko usput, o našoj klasici... Ali Mediteran crnih i bijelih brodova, svjetla i sjene, voda je od izvora: grčko ulje još uvijek vida naše rane. Kamen je ovdašnji materijal; nalaže težinu, računa s penjačicom, svakovrsnim teretom...”2)

Skicirajući obrise Sredozemlja odnosno Mediterana “u četiri poteza”, Rogić Nehajev ih u Zidićevoj pjesničkoj praksi ‒ a imajući u vidu cijeli njegov opus ‒ detektira i imenuje na sljedećim sastavnicama: 1) u prvom potezu to je “generativni par”: more ‒ tijelo; 2) u drugom “potezu” pjesnikov mediteranski “krug” obuhvaća tri bitne (rekli bismo: kulturnopovijesne) sastavnice: ‘velika priča’ ‒ otok ‒ grad; 3) u trećem “potezu” Zidić nagovješćuje i prepoznaje Mediteran “odozgo, svjetlošću i plavetnilom”, pa je to potez ‘od svjetlosti’; i napokon, u 4) zaključnom “potezu” u Zidićevim se pjesničkim tekstovima Mediteran prepoznaje u vremenu, ali to nije bilo koje vrijeme, nego vrijeme suženo na ključno mediteransko godišnje doba, a kako ističe Rogić Nehajev, “jedino vrijeme Sredozemlja je ljeto”. Promotrimo sada nakratko svaku od navedene četiri mediteranske sastavnice u Zidićevoj poeziji.

U prvoj su sastavnici more i tijelo, pri čemu je za pjesnika “more jamac dnevne raskoši sredozemnog svijeta, aktivni organizator otpora pokušajima njegova zatvaranja u ‘uskost’ redukcija. Bez njega bi sva druga uporišta sredozemnih dimenzija širine / dužine ostala bez jamca”.3) A veza tijela s morem za mediteranskog je čovjeka i sudbinska, jer more neodoljivo i sirenski ište putovanja, pa još od Platona naovamo vrijedi paradoksna sentencija ‒ “živjeti nije nužno, ali putovati se mora”; Zidić je to nadahnuto sažeo u stihu: “... more mrvi sve vokale” (Ljuljačka).

Drugu Zidićevu mediteransku sastavnicu čine ‘velika priča’, otok i grad. Navedenim se pojmovima/terminima u svome pjesništvu Igor Zidić jasno očituje kao “zakoniti” baštinik dugovjekog kulturnog nasljeđa Mediterana ‒ od “grčkog ulja” i antičkih mitova do današnjih njegovih zavičajnih otokā Brača, Hvara, Korčule i Visa. Upravo u pjesmi Otok Zidić to svoje baštinjenje ocrtava ovako: “Dok predan slučajnosti cvateš/ u stranom cvijetu, četiri se otoka/ nadmeću u ljubavi/ uz nejasne motive prijepora/ što star je kao san u kamenu (...) // Ali četiri otoka u hrabrome progonstvu/ povremeno umiru i podnose sudbinu/ bližeći se mjestu s kojega stvari,/ gledane okom života, iznova oživljuju”. Temat mediteranskoga grada, međutim, Zidić rijetko poetski skicira, već ga rađe likovno-esejistički razotkriva: “Mediteranski je grad sklop prelomljenih i pritiješnjenih ulica, slijepih povijuša, skalinada, svodova; nerazrješivih prepleta začetih pod zemljom; sve je skrivila zmijurina nekog davnog vodovoda ili nešto slično...”4) Itd.

Pjesničko iskustvo Mediterana nezamislivo je bez prisutnosti svjetlosti i plavetnila, tih vječnih darova prirode i kozmosa, koji su u Zidićevoj poeziji treća ključna tvorbena oznaka i sastavnica. Budući da je tvarna svjetlost presudna i za sâm opstanak čovjeka na kopnu i moru Mediterana, naš je pjesnik s pravom prispodobljuje i označuje ‒ čudom nebeske plaveti (u istoimenoj pjesmi): “Na neopozivoj plaveti/ jedan znamen, odavno naš/ dovinuo se do svog značenja:/ Preko užganog praha/ koji se trusi i prekriva/ samo stope ljeta/ prenose nam to čudo”. Energija svjetlosti tako se metaforički preselila i u poetičku energiju Zidićevih stihova.

I napokon, nameće se četvrta ključna mediteranska označnica u Zidićevu pjesništvu ‒ vrijeme kao povijesno iskustvo davnoga (helenskog) zlatnog doba, a potom i vrijeme ljeta kao središnje doba svih važnijih događanja u čovjekovu svakodnevnom životu u mediteranskom podneblju. Zidić stoga temat vremena često i s metonimijski čak oprečnim porukama ugrađuje u svoje poetske tekstove, kao npr. u “skici za portret Ede Murtića”, pod naslovom Vivaldi u Vrsaru. Naime, ovaj duhoviti pjesnički dvostih sažet je u samo tri riječi: “Četiri puta:/ ljeto!” Toliko i tako govori Pjesnik, a sve dalje prepušta imaginaciji, znanju i afinitetima Čitatelja.

2.

Na upravo citiranom primjeru prisutnosti mediteranskog duha i u Zidićevim lirskim minijaturama mogli bismo započeti i razgovor o njegovoj najranijoj (mladenačkoj) poetici nadrealizma, pa čak i haiku i zen poeziji, koje odlikuje izrazito kratka i stroga forma u gradbi stiha. Naime, takve elemente uočila je književna kritika u njegovu ranom pjesništvu, bitno obilježenom njegovom pripadnošću tada prezentnom razlogovskom pjesničkom naraštaju, čije je stvaralaštvo bilo u znaku tzv. pojmovnog pjesništva (po definiciji Ante Stamaća) ‒ nasuprot do tada prevladavajućoj matrici tzv. slikovnog pjesništva prisutnog u poeziji krugovaša. U ovom slučaju, međutim, Zidić se ograđuje od mogućeg stvaralačkog sudioništva u generiranju (inače vrlo raširenog) hrvatskog haiku i zen pjesništva. Tako on u interviewu objavljenom u tjedniku Varaždinske vijesti (u povodu javnog predstavljanja njegove knjige Kost i gozba u Varaždinu, 2015. godine), uz ostalo, izričito naglašava:

“Ako objektivno promotrim te kritike, mislim i da nema osnove da me se svrstava u pjesnike koji su dali svoj prilog haikuu i zenu, jer ja se u biti osjećam europskim izdankom. Vidim da je haiku moderan, ali on je japanski determiniran, formom i jezikom, no ja više volim slobodu stiha, iako se ponekad volim poigrati i pokazati da i ja to znam i mogu. Mogu npr. napisati jedan katren, ali često nemam volje da to bude cijeli sonet...”5) A u pereksu istog teksta urednik je iz Zidićevih izjava izvukao i ovaj zaključak: “Njegov mediteranizam teži kozmičkom jedinstvu. Zidićeve mikro pjesme bliže su oblicima europskog pjesničkog kruga”.6)

Dakako da se takvim zaključcima možemo složiti. Jer, duhovne, pa čak i mjestopisne oznake i iskustva Mediterana (ili istoznačnoga: Sredozemlja) podjednako se kristaliziraju u brojnim Zidićevim pjesničkim minijaturama kao i u pjesmama šireg zamaha. Kao da je riječ o nekom zajedničkom arhetipskom zavičaju, u kojem se pjesnički subjekt neprestano obnavlja i iznova potvrđuje kao u anđeoskoj molitvi uz domaća večernja ili jutarnja zvona. Takve nam se ugođajne slike i primisli javljaju čitajući npr. Zidićevu antologijsku pjesmu Angelus (iz 1959. godine, a dovršene 2003.):

Ostavljam ti u nasljedstvo ovo tijelo / za tisuću godina vrt, / ustima punim zemlje reci / Angelus, / tren naših tijela bez nade: / mitološka scena, pomak dviju osi / ka istoj sekundi / legendarna slika ljubavnika / kojima je podmetnuto vrijeme, / pretkov prah nanesen u oči, / beznadan talog , groznica kamenja, / Angelus, / sljubljene, otečenih usana, / za hiljadu godina, za tisuću tisuća / sijat će nas.7)

Jednako je impresivna jedna druga Zidićeva antologijska pjesma (Plovidba, iz 1961.), ispunjena neumrlim dušama, prikazima i dodirima Mediterana, u kojoj se naslućuje ‒ poput pradavne starogrčke ‒ svojevrsna suvremena pjesnikova odisejada:

Plovimo noću, skriveni od dana / plodovi žarki vise nam o pasu / Utvrda pada, smijuljim se tiho / nikakav razlog još smislili nisu / pothvatu svome/ vrli osvajači / Jedreći dalje stizali smo Ničem / sa svih strana trusila se zemlja / bježeći od nje / puni smo je bili / A kad je more počelo da vene / sjeli smo na dno presahloga srca / i pjevalo se ko što Juda pjeva / na drugoj žici, nekim drugim glasom (...)

U ovoj prigodi valja još zaključno istaknuti da je najveći dio pjesničkog opusa Igora Zidića, i to primarno na idejno-tematskoj i jezično-poetičkoj razini, duboko prožet kulturnom i širom duhovnom baštinom Mediterana. To se posebice odnosi na autorove pjesme sabrane i objavljene u njegove prve dvije samostalne zbirke ‒ Uhodeći more (vlastita naklada, Zagreb, 1960.) i Kruh s grane (Mladost, Zagreb, 1963.). Tako se, primjerice, autorovo mediternasko iskustvo mora na idejno-tematskoj ravni povijesno i metaforički provlači i kad mora nema ili se ne vidi, ali se itekako dubinski osjeća, od pamtivijeka pa sve do plovidbe današnje, kao u pjesmi More u konobi (također iz 1961. godine):

Još udaraju vali / ali mora nema / sve tu je: barke, brodice / mlat, štropot dolje / u vlažnim sobama / sve tu je, moram / reći, trudi se / jedri i pluta po redu / plovidbe, / tek mora nema, nema njega / niskog, visokog, svôg od nevjere / što žešće nam i brže udarce / snuje i sprema da nas zapanji / u neko podne iza zidina / valove čujem, al ga ne vidim / još nije stiglo da se pojavi / tek dim sve crnji u daljini / parobrod velik, moćan, baš ga briga / a s broda žamor, zastavice / izletnika sve je više (...)

Očito je iz istog idejno-tematskog i poetičkog izvorišta proizašla i Zidićeva svojevrsna oda moru i duhu Mediterana, pod indikativnim naslovom Druga svjetlosti (napisana u Splitu, 1962.). Ovdje se more, kako to primjećuje Rogić Nehajev, “nameće u liku što životu jamči širinu/dužinu zamaha, ali mu oduzimlje prirodnu tvarnost, izlažući ga očaranosti fantomskim obećanjima plova”8), gdje “(...) od sve navigacije/ preostaješ tek, more”:

Druga svjetlosti, / more, koje zalaziš / ne na stranama / nego u hrptu neba / Sunce bi / da te preseli: / samo voda uzlazi / a sol liježe / po glasnicama zemlje. / I ono prevareno, sada zrak, / tražeći struje i vezove / Novo more / umrlih ljudi brodova: / kružne smrti / koju umivaš / da te dosegne / ili isprosi / tamo / gdje od sve navigacije / preostaješ tek, more.9)

Evidentni tragovi pjesničkog mediteranizma Igora Zidića (na spomenutim i drugim tvorbenim razinama) mogli bi se još dodatno oprimjeriti odabranim stihovima i cjelovitim pjesmama i iz kasnijih autorovih pjesničkih zbirki ‒ Blagdansko lice (Razlog, Zagreb, 1969.) i Strijela od stakla (Naprijed, Zagreb, 1985.), u kojima prevladavaju njegove osebujne lirske minijature. Međutim, već i izneseni tekstualni primjeri Zidićeve stvaralačke prakse svjedoče ne samo kao o legitimnom baštiniku mediteranske kulture i duhovnosti, nego i o artističkoj vrsnoći i visokim književnoumjetničkim dometima ovog pjesnika, koji i cijeli njegov opus uključuju u sam vrh suvremenoga hrvatskog pjesništva.



__________________
1) Usp. Ivan Rogić Nehajev: Kako čitati pjesme Igora Zidića?, pogovor u knjizi Igora Zidića Kost i gozba, Pjesme, 1957-2011., Matica hrvatska, Zagreb, 2011., str. 441.

2) Ivan Rogić Nehajev, ibidem, str. 441-442.

3) Ivan Rogić Nehajev, ibidem, str. 442.

4) Ivan Rogić Nehajev, ibidem, str. 444.

5) Vidi: Marija Barić: U stigmi novoga vremena (interview s Igorom Zidićem), “Varaždinske vijesti”, br. 3695, Varaždin, 27. listopada 2015. str. 12.

6) M. Barić, ibidem, str.12.

7) I. Zidić: Kost i gozba, str.24.

8) Ivan Rogić Nehajev, ibidem, str. 442.

9) Sve citirane Zidićeve pjesme preuzete su iz knjige Kost i gozba (Matica hrvatska, Zagreb, 2011.).