Lipanj 2018. u Kazalištu Marina Držića

Oskudnost u dugim lipanjskim danima

Lipanj je kazališno najnezanimljiviji mjesec; novih predstava uglavnom više nema, »vrti« se ponešto od starih, no na balkonima ili u gornjim redovima kazališnih dvorana već je vruće, svi su već okrenuti ljetnim kazališnim zbivanjima, gdje ih ima, ili su se jednom nogom već zaputili na ljetne odmore i opuštanja; tako je bilo godine Gospodnje 2018. i u dubrovačkom kazalištu koje nosi ime slavnoga komediografa Marina Držića.

U prvih dvadeset dana mjeseca s najdužim danima u godini, nakon čega je kazališna djelatnost zamrla, u Dubrovačkom kazalištu »Marin Držić« planirano je bilo svega sedam izvedaba, tri domaće, dvije gostujuće i dvije ne-dramske: Kajkevijana Tomislava Pletenca je bila »koncertna promocija«, a Coppelia »koprodukcija s baletnim odjelom škole Luka Sorkočevića«. (Prepisujem iz objavljenog »programa za lipanj«.)

Predstava Švedska šibica, A.P. Čehova, u redateljstvu Denisa Azarova, otkazana je »zbog bolesti glumca«, tako da sam ostao prikraćen vidjeti to manje poznato Čehovljevo djelo koje i nisam imao prigode zamijetiti na našim kazališnim repertoarima.

Gostujuće je bilo privatno kazalište Exit koje je osnovao i vodi ga u prostoru jednoga dotadašnjega zagrebačkoga kina (»August Cesarec«) i više nego uspješno obrazovanjem glumac, a prezimenom »Dubrovčanin«, Matko Raguž (Stolac, 1955.), znači »Raguzin«, onaj koji je došao iz Raguse, odnosno iz Dubrovnika; veliko pleme jednoga od najbrojnijih hercegovačkih prezimena, negdje piše i »najbrojnijeg«.

Za početak, e da bih načeo temu razlike između državno/županijsko/gradskog kazališta, dakle onoga na »državnim jaslama«, i onoga privatnog, koji se o državne jasle »ogrebe« koliko može, ali ne živi na njima, nego od prodanih ulaznica, usporedit ću kazališne programe.

Dakle, domaće predstave su Luigi Pirandello, Odjenuti gole i Marin Držić Pjerin, a gostujuće CJ Johnson Njuške i Jim Cartwright Dvoje, obje je uredateljio Matko Raguž, osnivač i umjetnički voditelj Teatra Exit. Upravo na dan one otkazane predstave (7. lipnja), zahvaljujući pomoći Grada, ostvarena je amaterska predstava Sunce je zašlo; dakle pogledao sam je nepreviđeno, ne znajući niti da je najavljena.

Slovo o rastrošnosti i o štedljivosti

Program predstave dubrovačkoga kazališta na gradskom proračunu, Odjenuti gole, otisnut je na 16 stranica srednje velikog formata, 20x20 centimetara. Naslovnica je višebojna, odlično ilustrirana, tematski primjereno predstavi (Liberta Mišan i Pietro Boban, a to dvoje su i scenografi). Unutarnja stranica naslovnice donosi nam imena sudionika predstave, u okviru na obojenoj podlozi, načinski slično uzorku na nekoj ženskoj svijetlo-plavoj suknji ili kotuli s tamno-plavim točkicama; boje i oblikovanje u likovnom su »điru« ili »trendu«, metnimo stavit: moderni. Recimo odmah i što tu piše, oslikanim slovima: »Redateljica (Marina Pejnović), scenografi (narečeni dvojac Mišan/Boban), kostimografkinja (Irena Sušac), autorica glazbe (Paola Dražić Zekić), dizajner svjetla (Elvis Butković) i inspicijentica/ šaptačica (Ivana Ljepotica)«, a piše i »Premijera, 24. veljače 2018.« To zauzima cijelu stranicu. Na zadnjoj korici samo je velikim crvenim slovima logokazališta »Marin Držić«, u skraćenici KMD, na tamnoj podlozi, ništa više. Predzadnja stranica, odnosno unutrašnji dio zadnje korice Programa predstave, likovno je riješen jednako kao i unutrašnjost naslovnice, a obavješćuje nas tko je nakladnik, (»Kazalište Marina Držića«), tko odgovoran »za nakladnika« (ravnatelj Ante Vlahinić), čije su fotografije (Dino Avdić), čije »ilustracije, dizajn plakata i programske knjižice« (to je opet napomenuti dvojacMišan/Boban), kolika je »naklada« (»200 primjeraka«), koji je »www.kmd.hr« te »ulaznice«, e-adresa i mobitel blagajne kazališta.

To je ukupno 16 kratkih redaka, jedan ispod drugog, s puno bjeline, tj. neiskorištena prostora, a pri dnu okvira na narečenoj plavo-plavoj podlozi sitnim je slovima otisnuto i »tehničko osoblje« koje sudjeluje u ostvarenju predstave, njih ima pet redaka, šesnaest imena. Glumci, njih sedmero, dobili su svoju stranicu, uz »IGRAJU«; tu znači, na stranici, ima samo sedam redaka: »Ersilia Drei – Nika Lasić, Franko Laspiga – Bernard Tomić, Grotti – Hrvoje Sebastijan, Ludovico Nota – Zdeslav Čotić, Alfredo Cantavalle – Edi Jertec, Onoria – Mirej Stanić i Emma – Nina Hladilo«.

Međutim, u ovom Programu, još povrh toga, svaki je glumac dobio vlastitu stranicu i vlastiti portret cijele figure u crtežu, a ilustracije potpisuju Liberta i Pietro, Mišan/Boban, nisam razabrao tko točno. Piše – oboje. To je, koliko umijem kazati, jedinstven slučaj da je svaki od likova u drami dobio vlastiti crtež na cijeloj stranici Programa, uz neku napomenu, npr. »Ersilia Drei, lijepa, ali netom izbavljena od smrti« ili »Onoria, propala glumica, ispremazana i brbljava«, a »Emma« je dobila dva kružića uz crtež u boji: »Emma, zastor!« i »Ubij me, molim te!«. Crteži su vrhunski. Likovno uređenje savršeno. Prva je stranica »Riječ redateljice«, a ostale uobičajene fotografije izvedbe. U boji, naravno, neke na pola stranice, a neke su manje...

Programska knjižica Držićeva Pjerina istog je formata i istoga broja stranica kao i predočena za Pirandellov komad: 20x20. Naslovnica je, međutim, c/b fotografija nečega što od prve ne umijem odgonetnuti, riječ je, čini se, o foto-montaži. Prva pomisao je »slonova surla« u krupnom planu, ali dvije su pa u nastavku to podsjeća na goleme crve ili gliste koje izlaze iz nekoga kostura, a onda se, jer je sve u krupnomu planu, ukaže da to doista i jest uvećan dio kostura glave s rogovima neke beštije, bit će ovna »vitoroga«. Nakon gledanja predstave, možemo stvar objasniti do kraja: glavna protagonistica će postati – rogata!? To jest, dragi joj odlazi s drugom, a je li to dostatno za biti rogonjica, trebalo bi pitati dramaturga i redatelja, kao i kostimografa; njima su ti rogovi, čini se, važniji od svega, na njima, očito je, grade i predstavu i predodžbu o Pjerinu kao o Držićevoj komediji.

Naime, na središnjoj fotografiji programske duplerice uslikani su gotovo svi izvođači i – svi imaju rogove; jedna je maska takva da se lice glumice pod kosturom glave neke stoke ne vidi, ostala se vide, ali svima su raznorazni rogovi nataknuti na glavu, inače su manje-više suvremeno kostimirani, njih deset od ukupno dvanaest izvođača, svi rogati, s kraja nakraj te goleme fotke, a ja sam poželio što skoriji kraj te i takve predstave, osobito takve predodžbe o Držiću i Pjerinu, ali o tom potom!

Ovdje je unutarnja stranica predočene naslovnice uređena tako da su desno, približno na četvrtini toga prostora, stvaraoci predstave: »Redatelj: Ozren Prohić, dramaturg: Ivan Penović, scenografkinja: Dubravka Lošić, kostimografkinja: Irena Sušac, skladateljica: Paola Dražić-Zekić, scenski pokret: Zrinka Lukčec-Kiko, dizajn svjetla: Zoran Mihanović«. Iduća stranica je lažna duplerica, a pored raskošne fotografije s prizorom u kojemu su neki od glumaca pod kazališnim maskama u stilu renesanse, otisnuta je »Podjela uloga« kojima je dodana i »inspicijentica/ šaptačica: Anita Bubalo«.

Prije već predočene stvarne duplerice, lijeva stranica donosi »Riječ dramaturga«, to je, bijelim slovima na crnoj podlozi proširenoj okomito uzduž cijele stranice, a ono što je dramaturg napisao otisnuto je uz to, trostruko šire, crno na bijelom.

No, kada već listam programe predstava, ne mogu a ne zamijetiti da je 70-godišnje miješanje hrvatskog i srpskog jezika uvjetovalo zbrku i pomutnju, skanjivanje i nesigurnost: jedna uz drugu tu su »šminkerica« i »rekviziterka«, odnosno »frizerica« i »krojačica«, a između njih je »garderobijerka«. Sve je to tako već dugo uvriježeno te, ako dirnemo u tu zbrku, čini se da »govorimo kako se ne govori« i to je točno. Nu, to ipak valja popravljati: garderobjerica i rekviziterica se ne bi trebale ni jezično razlikovati od svojih drûga u pomoćnom kazališnom osoblju, ma koliko da ih računalo fah-idiotski potcrtava kao »neispravne riječi«; naime, i ta »neispravnost« također je posljedica dugo-desetljetnih zajedničkih hrvatsko-serbskih pravopisanija...

Tako su, dakle, likovno na visokoj razini, čak i raskošno, uređeni kazališni programi predstava u Kazalištu »Marin Držić« u Dubrovniku. Za 2018. godinu u kazališnom proračunu samo za »grafičke i tiskarske troškove« plakatā i programā, predviđeno je oko pedeset tisuća kuna. Uz napomenu da je to manje od dopuštene razine troškova u te svrhe, i jest: takve su usluge uobičajeno skupe.

Nasuprot tomu, za obje predstave koje je odigralo u Dubrovniku, 10. lipnja Njuške i 12. lipnja Dvoje privatni Teatar Exit nije utrošio čak niti jedan list papira formata A-4. To su dva papirčeka, svaki 17,5x12,5 cm. (Veličina papira A-4 je 29,5x 21 cm.) No, ispisani su i oslikani s obje strane. To zapravo i nisu programi, nego letci u službi programa predstava. Na tim, dakle minijaturnim programčićima navedeni su samo pisac, redatelj i glumci: u Njuškama njih tri, a u Dvoje – samo dvoje glumaca, kako i piše.

Njuške na prednjoj stranici, osim narečenih imena, donose i obavijest kakva je to predstava i o čemu je, tri znamenita aforizma o psima, te dvije fotografijice, ali jasne (valjano otisnute!), a ona koja je zapravo i plakat predstave, sjene su tri psa, različitih pasmina, one se pretvaraju u sjene tri njihova interpreta; izvrsna dosjetka, vrhunski izvedena.

S druge strane su odjeci predstave u prikazima i kritikama, tzv. press clipping. (Znam da je to uobičajen i prihvaćen stručni izraz, ali bilo bi i ljepše i domoljubnije, a osobito meni draže, da piše lijepim hrvatskim jezikom: Odjeci predstave ili Odjeci u javnim glasilima; pitajte Mađare ili Francuze znaju li i korak koraknuti u vlastitu kazalištu a da se ne poštapaju engleštinom, tko ne razumije neka mu prevedu! Predstave ionako nisu na engleskom, gledateljstvo je isključivo domaće.) Uz kritičke opaske, redom velike pohvale, na poleđini toga programčića, sve pregledno i jasno, stala je još jedna dvobojna skromna fotografija trojice izvođača i čak nazivi petoro darovatelja koji su pomogli predstavu, ili samo Program. Da, i dalje pregledno, čitamo tzv. »štampanim« slovima poletnicu, upućenu gledateljima, prijateljima, darovateljima: »Gradimo uspjeh zajedno«. Stala je još i obavijest koja je e-adresa ovoga kazališta, logo, stvarna adresa te telefonski broj blagajne. Nema datuma premijere.

Letak za Dvoje nešto je drugačiji; tu nema odjeka predstave u javnosti, vjerojatno stoga što je letak otisnut uz premijeru pa tih odjeka još nema. Zato su navedena imena, osim pisca, redatelja i scenografa, te glumaca, i svi ostali iz stvaralačke družine. S prednje strane je plakat predstave, uz imena »autorskog tima« te još dvije fotografije, a na poleđini ih je pet, istina, ne većih od poštanske marke, nešto malo veća je samo ona saksafonista (Jakše Jurdesa), koji uz ono dvoje na pozornici svira uživo. Tu piše »o predstavi« i »o autoru« (o piscu). I tu nedostaje datum prve izvedbe!

Sada je očekivati da ću napasti Dubrovčane zbog rastrošnosti, a pohvaliti Matka Raguža, umjetničkog voditelja Exita, zbog štedljivosti. Neću! Pohvalit ću ih oboje.

Naime, programi svih predstava arhiviraju se i oni su dragocjeni za povijest hrvatskog kazališta. »Državna« kazališta, dakle ona na proračunu, donose programe koji su i sami već umjetnička ostvarenja, likovno. Netko će jednoga lijepoga dana, a možda još i prije, prirediti izložbu kazališnih plakata i programa, sve je to likovna i kazališna kultura. Nije stvar u atraktivnu i lijepo uređenu programu neke predstave, koji bi doista u ponečemu mogao biti i nešto skromniji, nego u tomu što je i kako programirano i izvedeno. Druga kazališta na proračunu imaju znatno bogatije programske knjižice svojih predstava, često s doista suvišnim književno-pseudo-znanstvenim ili književno-povijesnim a osobito esejističkim iživljavanjima, što jest za svaku pokudu, a ne ono što je korisno i lijepo. Ravnatelj dubrovačkoga kazališta (neki Vlahinić), vodio je to kazalište u propast, producirajući i nepotrebne predstave, a ne one u slavu i na čast Grada, s najuočljivijom kazališnom tradicijom u Hrvatskoj, ili za užitak gledateljstvu; tu je nevolja, a ne u programskim knjižicama. No, u njima doista treba više korisnih podataka, o glumcima, o drugim stvaraocima predstave, a manje vidnih atrakcija, fotografija izvedbe, ma kako lijepe bile.

Tetar Exit je privatno kazalište te ima programe, kakve misli da su njemu dobri. Ne tako dobri kao oni gdje ima više novaca ili gdje se više polaže na likovnost i zanimljivost »slikovne građe«, jer brojni će sačuvati programe predstava već zbog njih samih. Međutim, i kod njih i kod Kazališta Marina Držića, nije, dakle, toliko bitno kakvi su programi, nego to kakve su predstave. One u Exitu izvode se i po 400 i više puta, ne jedna, nego više njih. O čemu je sve tu riječ?

Politika kulture kazališta i kazalište bez politike

Politika kulture i umjetnosti ‒ u što se uračunava i kazalište ‒ s jedne strane je neophodna, a s druge može biti štetna, čak i kobna.

U Hrvatskoj, kao što znamo, Ministarstvo kulture pomaže sva kazališta koja su »hrvatska narodna«, ali politika utječe na sve gdje sudjeluje u novčanim davanjima za umjetnike, zaposlenike i predstave: gradovi, županije i općine, sudjeluju u tomu, dakle imaju i utjecaj na repertoar, ma koliko da se to izbjegava izravno reći i izravno utjecati; utječe se na način izbora ravnatelja. Svaka vlast, a to je uvijek neka stranka ili više njih, za ravnatelje/ intendante nastoji progurati svojega poslušnika, a onda o tomu ovisi i što će se u dotičnim kazalištu igrati, tko će biti redatelji i što će se tamo moći vidjeti. Osobni moralni profil i političko usmjerenje tih ljudi nije nevažno, štoviše, presudno je. Najočitiji primjer je Hrvatsko narodno kazalište Ivan pl. Zajc u Rijeci, gdje je jedan od takvih poslušnika tamošnje kriptokomunističke vlasti koja ga je izabrala, i sam kominternovsko-staljinistički usmjeren, posvojni pridjev »hrvatsko« izostavljao iz naziva toga slavnoga hrvatskoga kazališta. No, to kazalište, tradicionalno i u skladu s hrvatskim njegovanjem narodnih manjina, ima i svoju »Talijansku dramu«; u to nije dirao, i inače nedosljedan.

Slično je i u zagrebačkom HNK, u središnjoj nacionalnoj kazališnoj kući. Ako tu nešto nije »europsko« i »svjetsko«, dakle »međunarodno«, kao samo »hrvatsko« ‒ ne prolazi. Neshvatljivo: naime, ako je nešto hrvatsko, onda je tim samim i europsko i svjetsko; ako nema naroda, nema ni bilo čega međunarodnog, ne može ga biti, samo na onomu »među« ne može postojati. Druga je pripovijest koliko je nešto zanimljivo ili vrijedno i izvan tzv. nacionalnih okvira, ali: »jer sam Hrvat, brat sam sviju ljudi«. Međutim, u dubrovačkom slučaju, sva je zgoda reći, riječ je tek o nesnalaženju, o ravnateljskom poslu nedorasloj osobi.

Politika se, znači, danas ne miješa u kazališni život na taj način kako je to bilo za komunističke vladavine: da je za vrijeme izvođenja opere o Zrinjskom npr., ili neke dramske predstave, gledalište bilo premreženo udbašima i udbaškim doušnicima. Međutim, nemojmo imati iluziju da se politika ipak ne miješa u kazalište, na različite načine, prikriveno, suptilno, znalački... Sedamdesetogodišnje nasljeđe ne nestaje tako lako...

Privatna kazališta izvan su toga, kao i ad hoc kazališne grupe, tzv. projekti i umjetničke organizacije koje Ministarstvo također odobrava, ali im se u repertoar ne petlja. Međutim, ta kazališta svejedno ne »čačkaju mečku« zamjeranja vlastima jer i ona često ovise o pomoći izvana. U načelu igraju djela koja A: tretiraju neku općeljudsku, posvuda prepoznatljivu temu; B: s malim brojem glumaca, pa su predstave ne samo što jeftinije, nego i što pokretljivije za gostovanja; C) prevedene komade, koji su po svijetu tzv. hitovi; D: djela posve izvan politike ili s osudom samo »pojava« ne i njihovih konkretnih nosilaca; E: da su razumljiva najširemu mogućem sastavu gledateljstva, i onima bez intelektualne podloge; F: da nema trajno zaposlenih, ni glumaca ni drugih umjetnika, a ni tehničkog osoblja, s najmanjim brojem tzv. »hladnog pogona«; G: da su troškovi oglašavanja (programi predstava) što efikasnijii i štedljiviji; H: da se posvuda traže darovatelji/ sponzori i da se to oglašuje...

Tetar Exit Matka Raguža upravo je takvo kazalište, dosljedno tako kako piše od A do H. Slično je i u svim europskim zemljama »liberalnog kapitalizma«, no mi u socijalizmu to još nismo znali jer su svi glumci bili zaposleni u kazališnim kućama ili socijalno osigurani kao »slobodni umjetnici« pa kada sam kazalištarcima pripovijedao kako u Parizu ista osoba razvodi gledatelje do njihova sjedišta, prodaje karte te radi i druge neke poslove pospremanja, a zatim – ima glavnu ulogu u predstavi, nitko mi to tada nije vjerovao...

Od Držića i Pjerina nije ostalo ništa, a ni od Pirandella, dok Exit puni kazališta

Dakle, kazalište je ljubav. Ljubav prema psima i pseće sudbine, to je sadržaj komada Njuške CJ Johnsona, američkog pisca, redatelja i producenta, koji Tetar Exit u Raguževu redateljstvu igra na brojnim gostovanjima pa su tako i Dubrovčani te lipanjske večeri (10. 6.) napunili kazalište. Troje iznajmljenih Gavellinih glumaca, Filip Križan, Janko Rakoš i Enes Vejzović dobili su dug i zaslužen pljesak. To se, dvije večeri kasnije, ponovilo s dramskim mozaikom Dvoje Jima Cartwrighta, američkog autora u također Raguževu uprizorenju. Kafić koji vode žena i muž mjesto je gdje će Bojana Gregorić Vejzović, Gavellina glumica, i Dražen Čuček, Komedijin glumac, u najmu za Exit, oboje vrhunski prikazati ne samo svoju vezu nego još petnaestak kratkih priča o drugim raznim vezama, a svi oni, dvoje po dvoje, dolaze na to mjesto i u međusobnu dijalogu, ili monološki, prikazuju nam svoje sudbine. To je vješto napisano, rado se gleda, kao što se rado čitaju popularni romani »s kioska«, ljubići ili krimići, no ovdje je riječ o umjetničkim ostvarenjima, iznimno dobrim, štoviše: odličnim! I te je tople lipanjske večeri puno dubrovačko kazalište zdušno pljeskalo.

Nasuprot tomu, kada je tih lipanjskih dana u Kazalištu Marina Držića izveden komad Odjenuti gole, intelektualistički domišljaj o razgovoru s osobama koje je književno stvarao Sicilijanac i nobelovac Luigi Pirandello te tako izborio sebi slavu i našao svoje mjesto u svjetskoj književnosti, premda je taj talijanski fašist bio ozbiljan pisac i mimo toga, u gledalištu je bilo 13 (trinaest!) gledatelja, a nakon uprizorenja osvanulo ih je 17 (neki su se kasnije ušuljali!): no, sve su lože bile prazne, iako je komad bio uprizoren nedavno...

Marina Pejnović, uprizoriteljica (iako je katalog raskošan, o njoj nema ni retka), u Riječi redateljice pokazuje se kao tipičan izdanak izopačenja redateljskog kazališta koji ne poštuje ni pisca ni djelo, nego prekraja po svojoj mjeri. To i objašnjava: da je dramu Odjenuti gole odlučila »ispreplesti s novelom Tragedija jednog lika«, o nekoj jadnici koja se htjela ubiti jer ju je zaručnik ostavio. Pejnović piše pametan seminarski studentski rad o temi odnosa pisca i likova njegova djela koji su oživjeli i svađaju se s njim, pa kaže: »smatram da je uvijek pametnije pokušati režirati njegov (piščev, op. a.) svijet, a ne samo dramu (...) kroz svoju opsesiju s dramaturgijom višestruko izvrnute rukavice i razlikovanja glumca, lika, osobe te metateatralnost prostora i događaja ne dopušta publici jasnoću sadržaja (...) za mene krajnje je pitanje ove drame (...) zašto mislimo da imamo pravo znati sudbinu lika?!«(istakao smk).

Opaska: Na kojemu se od naših filoloških učilišta uči nešto o svih sedam književno-kritičkih prosudbenih motrišta i što nakon diplome glumci i redatelji znaju o zakonitostima recepcijskoga književno-prosudbenog stajališta, na primjer, ali i ne samo o tomu?! Je li istina da se uči mnogo nepotrebnoga pa i štetnog, a malo potrebnoga i korisnog?!

Marin je Držić, prenoseći komedije Tita Makcija Plauta iz antike u svoje doba i praveći od njih vlastite kazališne likove iz svojega vremena i okoliša, prema komediji zabune Menehmi, o dvojici braće blizanaca, koji žive urazličitim gradovima i susreću se, napisao svoju inačicu Pjerin o svoja dva brata blizanca, koja je i izvedena na jednoj svadbi u Dubrovniku 1552. godine, kako bilježe književni historici. Međutim, rukopis te komedije sačuvan je samo u isječcima, pa je nadopisivan (Budmani, 1902.), o čemu postoji dosta književno-povijesnih raspredanja.

Frano Čele, jedan od ponajboljih proučavatelja Držića (Wikipedija, 5. srpnja 2018.) tako bilježi što je u toj komediji autentično i zanimljivo: bogata tudeška trpeza kojoj se sirotinja priklanja, proždrljivost (»Obložder«), izrugivanje pedanterije (»Pedant«) i lakomosti, modni detalji (»šišanje na mačku«), sukob očeva i djece/ starih i mladih, erotske pučke pjesme i zagonetke... Dakle, Pjerinu otac odabire djevojku s bogatim mirazom, no on je zaljubljen u drugu, ali kada se pojavi Pjerin II, njegov blizanac, on će prihvatiti i oženiti tu curu ... (Komedija se nekada i naslovljuje Blizanci). Ukratko, pučka komedija i komedija zabune, kao i kod izvornika.

Riječ dramaturga (Ivana Penovića), međutim, u onoj Programskoj knjižici otvara mudroslovne dvojbe oko identiteta: »Pjerin je predstava o identitetu. Identitetu uvjetovanom egzistencijalnim tlapnjama individue koje se u srazu s društvenim ulogama koje od svakoga od nas sredina u kojoj živimo traži. Identitetu ili bolje reći identitetima koji se razdvajaju u jednom tijelu(...) Identitetu koji ljudsku osobnost razdvaja...« itd. »Postupci dvojice Pjerina u jednom (glumčevom) tijelu stoga nisu razdjeljivi na ispravne i pogrešne, već su samo nusprodukt te zatečenosti«. Itd.

Tako dramaturg. Redatelj pak (Ozren Prohić) uprizorenje »predstave o identitetu« počinje tako da netko iza kulise izbaci na scenu neku kuferčinu. Uskoro za njom od tuda iziđe i Pjerin te dugo, bez ikakva teksta, izvodi neke pokrete koji podsjećaju na ubrzano trzanje nogama i rukama nervnih ili psihičkih bolesnika (posebna osoba bila je zadužena za scenski pokret, već spomenuta Zrinka Lukčec-Kiko). Dalje... Meni je sada, nakon nekoliko dana, teško reći što je bilo dalje, jer moram priznati da sam već nakon desetak minuta posve izgubio zanimanje za sva ta pretumbavanja i zbivanja na pozornici, prenuvši se iz kunjanja tek povremeno, kada bih čuo meni prepoznatljiv govor dubrovačkoga kraja, no to nije bilo baš često. Tada bih nastojao pratiti predstavu, ali – nije išlo!

Naime, sve su slike u toj predstavi, svi su ti prizori vizualno bilo vrlo dojmljivi, vrlo likovni, scenografija je izvrsna, bogata, likovno čista i snažna, kako je već i zamijećeno (Lošić), kostimi stilizirani (Sušac), svjetlo odlično (Mihanović), glazba uočljiva (Dražić-Zekić), sve je profesionalno izvedeno, zanatski bez prigovora. Međutim, ne svojom krivnjom, svim tim neprirodnim pokretima, svim mizancenskim atraktivnostima i radnjama na granici cirkusarija, ni u jednu riječ svoje scenske priče nisu me uspjeli uvjeriti: Zdeslav Čotić (Obložder), Nina Hladilo (Pedant), Edi Jertec (Lopuđanin), Nika Lasić (Dijana), Boris Matić (Lučilin otac), Romano Nikolić (Pjerin I. i II.), Hrvoje Sebastijan (Sluga), Mirej Stanić (Mrva), Srđana Šimunović (Krčmarica), Glorija Šoletić (Lučila), Branimir Vidić, zvani Flika (Pjerinov otac) i Izmira Brautović (Dijanina majka).

Držić je, kao i uzor i izvor mu Plaut, pisao komedije, a ne eseje o identitetu koji i nisu uprizorljivi. Te komedije se uvijek i prikazuju kao to što i jesu: komedije. Ne kao redateljske smrtimice ozbiljne domišljancije i raznorazne mizanscenske doskočice koje i nisu komične, nego (ovdje!) promašene.

U gledalištu je bilo gledatelja nešto više od 13, čak i više od 20, nisam siguran u više od 30, ali imam primisao da su neki od njih došli jer se pročulo da će na pozornici vidjeti gologa muškarca, kao u jeftinom kazinu. Doista, »predstava o identitetu« rasplela se tako da je nevoljni Pjerin, Romano Nikolić, u završnoj sceni skinut do gola nasred pozornice! Neš ti metafore! Ili ponavljanja pomodnih bljezgarija bez veze ne tek sa sadržajem prikazanoga, nego i s kazališnom umjetnosti.

Njegovanje dubrovačkog amaterizma

Znači, toga 7. lipnja 2018. u Lazaretima, lijepo uređenim nekadašnjim karantenama, gdje je Studentsko kazalište Lero dobilo svoj prostor, upriličena je predstava Sunce je zašlo kojom je predstavljeno pjesništvo tragičnog i rano preminulog hrvatskog pjesnika Dubravka Škurle (Preko kraj Zadra, 4. rujna 1933. – Zagreb, 10. svibnja 1957.). Kao što me svaki odlazak u lijepo dubrovačko kazalište sa slikarijama Vlaha Bukovca podsjeti na gimnazijske dane u Gradu, kada sam izišao na njegovu (za mene tada veliku) pozornicu, »u pravom kazalištu« kao glumac amater i zarazio se zauvijek mirisom glumačke šminke i virusom kazališta, tako me i ova predstava podsjetila na te dane i brojna amaterska pjesnička čitanja, bilo svoje poezije, bilo prigodnih recitala, ali i na zaprepaštenje kada smo pred kraj školske godine 1957. doznali da se »Skurla objesio u Zagrebu«, što nas je sve zaprepastilo, a mene i prestrašilo.

Tada student, rusist i kroatist od 1952., s već započetom sveučilišnom karijerom kao demonstrator profesoru Josipu Badaliću, Skurla je bio već legenda među nama dubrovačkim pjesničkim poletarcima, jer je i on, podrijetlom s Mljeta, bio dubrovački gimnazijalac prije nas (u Dubrovniku je i pokopan, na groblju Sv. Križa). Pjesme su mu izlazile tiskane u ozbiljnim časopisima, a koliko su (malo!) dopirale do nas, držali smo ih »nedostižnima«, nečim vrijednim, ali dalekim... Posthumno su mu tiskane dvije zbirke: Dvije obale (1967.) i Kameni brid (1970.) u izdanju Matice hrvatske, »s uredničkim potpisom Slavka Mihalića« koji je pronašao da je »Skurla« zapravo »Škurla«, prezime s otoka Mljeta, pa je tako i ostalo, a pisao je »u duhu poetike krugovaškog naraštaja egzistencijalističke stihove o uzaludnosti i kratkovječnosti poezije, čak i vlastite, o svijetu kao nekonzistentnoj i nekoherentnoj cjelini, smisao kojega se može ostvariti jedino u odsutnosti ili u smrti. Puno pjesničko sazrijevanje dosegao je 1955. kada piše pjesme po kojima će ostati trajna vrijednost hrvatske književnosti.«

Tako piše i na Programskoj knjižici predstave, prve Lerove ovogodišnje premijere, mjesec dana ranije (u svibnju) skromne, ali s puno podataka i bez fotografija, osim stilizirane crno-bijele naslovne stranice, grafički maštovite (Nora Mojaš/Mislav Stanković) na preklopljenu debljem papiru formata A4.

Lera je osnovao i vodi ga već desetljećima Davor Mojaš, dubrovački novinar HRT-a, pisac, dramaturg i redatelj koji je sa svojim amaterima požeo snopove nagrada, doma i izvan Domovine, te tako uspio od amatera učiniti priznatu kazališnu ustanovu koju pomažu i Grad i Županija, a mislim i Ministarstvo (!?), a gotovo redovito sudjeluje i na Ljetnim igrama. Prisjetimo se: u vrijeme Držića nema ni kazališta ni kazališne zgrade ni školovanih glumaca, samo amateri, zaljubljenici, koji »predstavljaju«, u značenju »glume«, jer umiju »komedije činjet« i zabavljati prisutne na svadbama i u drugim prigodama.

Mojašev lerovski način intelektualne komornosti, urbane predanosti Gradu i gosparskom ozračju minulih vremena, a suvremenih zavičajnih tema, našao je nasljednika u Marku Mijatoviću koji je u uprizorenju pjesništva Dubravka Škurle potpisuje i redateljstvo i dramatizaciju i svjetlo i izbor glazbe. Ostalo obavlja »Lerov umjetnički tim«: Zrinka Japunčić (scena i glazba), Ksenija Medović, Mato Brnjić...

»Igraju: Dubravko: Mislav Stanković, Sjene: Venesa Radić, Emina Jukan, Melko Dragojević, Dario Gverović, Paula Japunčić, Matea Šišić, Naratori: Bernard Tomić, Zdeslav Čotić, Davor Mojaš«. Već iz ovoga je jasno kakva je dramaturška konstrukcija izvedbe: autor, pričaoci o autoru i njegovu djelu te njegove sjene (pjesme) uistinu sjenovita pjesništva.

Sve je to skladno upriličeno, naravno još uvijek amaterskim »arecitavanjem« i fonemskim »udarima« na početke rečenica... Tko nije plovio vodama mladalačkog amaterizma, zanosā, nadahnućā, poletā, plahosti, nejasnih (sjenovitih) slutnjā, ozarenih žudnjā, a i lijepih i vrijednih ostvarenja, teško može razumjeti ovu umjetnost i iskreno podatnu mladost, ovdje i uz pripomoć starijih.

Međutim, pjesništvo Dubravka Škurle nepodobno je za bilo kakva uprizorenja. To je ona vrsta poezije koja se šapće, a ne govori glasno. Koja se odšuti i ponovi »u sebi«, a niti ne izgovori. No, ako se kazuje, može se prihvatiti tek u vrlo malim dozama i za vrlo ograničen krug usredotočenih poklonika, kao što se i probrani mirisi drže u vrlo malim bočicama i rijetko se otvaraju.

Ovaj kazališni prikaz počeo je čitanjem programskih knjižica, pa zaokružimo tako i njegov završetak. Naime, ova programska knjižica donosi Pjesmu za hortenzije Dubravka Škurle, malo poduži triptih pjesme u prozi, čiji svaki odjeljak počinje jednako, obraćanjem hortenzijama, pa ću navesti tu stilsku figuru ponavljanja u prva dva odjeljka, a treći ću odjeljak pjesme navesti u cijelosti:

Odakle vam toliko smionosti, hortenzije. Vi otvarate srca svojih mladića i opet ih tvrdo zabravljujete (...)

Odakle vam toliko vjerovanja, hortenzije, ja se naslanjam na vaš struk i tek sad smo izravnani, moja vjera je potresena i uzdrmana, okrećem se ponorima (...)

Odakle vam toliko strpljenja za toliku ljepotu, hortenzije. Divim se vašoj istinskoj moći da rastvarate cvjetove u pravi čas, da nosite svoje sjeme u potpazuhu; ja se rasplinjem, a svi moji cvjetovi nevidljivi su i nemaju svoga godišnjeg doba. Vi se uspavljujete šaptom svojih latica i zaljubljene ste u vlastite usne. Vas uznemiri svaki galeb koji vam nepozvan padne na rame.

(Konavle, srpanj 2018.)