Lincoln Glas

Četrnaestog listopada prošle godine, u deset sati ujutro, nakon što se trideset godina uopće nismo vidjeli, u banci između ulica Línea i Paseo, sreo sam pijanista Cuquija Sierru, ravnatelja slavnog orkestra zabavne glazbe u društvu drugog starca, Lincolna Glasa, koji se nastojao odmaknuti od njega i premda nije bio krivac, ispričavao mu se budući da mu je njegova plastična vrećica sa četiri zrele guave zamrljala hlače.

Oprosti, stari.

Cuqui Sierra nije uspio vidjeti lice Lincolna Glasa. Rekao je: Nemaš se za što ispričavati, stari. Uopće nije s njim raspravljao nego je samo slegnuo ramenima, kao da mu objašnjava da je zapravo on prepriječio put jer se baš njemu jako žurilo budući da su ga čekali u nepropisno parkiranom automobilu. Cuqui Sierra je otresao tri sjemenke guave sa svojih markiranih hlača, krenuo sitnim koracima prema bankomatu i činilo se kao da samo sam sebi želi uspjeh u izvlačenju novca magnetskom karticom koju je izvadio iz svoje torbe. Ništa više.

Za promjenu, Lincolna Glasa je taj susret pogodio. Lice mu je postalo blijedo kao u trenucima kad bi mu se usred ulice povisio krvni tlak i kad bi, legavši na zid na koji bi naišao, praznog pogleda i s rukom u unutarnjem džepu, pomiren s Oshunovim1) hirovima, stavljao pod jezik tabletu koju bi pronašao. Ali, ovo je bljedilo bilo drugačije, pomislio je kad ga je ugledao u odsjaju tek pristiglog kamioneta marke TRANSVAL iz kojega su sišla trojica krupnih muškaraca u odorama. Dvojica od njih, sa zapetim su puškama pozvali mnoštvo da se razmakne, dok je treći potrčao u banku kao da se radi o nekom lošem filmu u kojemu ih je netko želio napasti. U ozračju su se osjećali adrenalin i strah koji su upravo donijeli u kamionetu, sve dok se nije vratio onaj koji je išao po novac, još više uplašen nego ranije. Sjeli su u kamionet i brzo krenuli, ostavljajući iza sebe kolektivnu paniku, drhtanje magnetske kartice u ruci Cuquija Sierre i još više bljedila na izboranom licu Lincolna Glasa.

Drugačije, pomislio je, bilo je to drugačije bljedilo. Nalik onome koje bi se pojavilo kad bi mu odjednom pao šećer i kad bi se, silno se znojeći, bijela jezika i jako suhih usta, osjetio najnesretnijim čovjekom na ulici na kojoj se nalazio, kad mu ne bi preostalo ništa drugo nego brzo potražiti neki bombon, ispiti mali gutljaj vode, početi ponovo polako disati, gledati u prazno i držati ruku u unutarnjem džepu.

Ali, ne. To čudno bljedilo koje se pojavilo na njegovom licu nije uzrokovao kamionet, ni snažni i uplašeni tipovi koje je gledao svakog jutra, ni njihove zapete puške, ni strka koju bi izazvali, ni krvni tlak, ni iznenadni poremećaji uzrokovani padom šećera, nego taj neočekivani susret. Tko bi zamislio da će danas, četrnaestog listopada, nakon tolikih godina, naići, ni manje ni više, na Cuquija Sierru!?

Na sreću, budući da mu se jako žurilo da što prije stigne do bankomata, Cuqui Sierra nije primijetio da je starac s blaženom plastičnom vrećicom bio on. Ili je možda hinio suprotno kako bi ga smeo. Možda je Cuqui Sierra znao da je onaj blijedi starčić bio Lincoln Glas i to prikrio rečenicom: Nemaš se zbog čega ispričavati, stari? Što bi dobio Cuqui Sierra da se u svojim visinama tipa koji trči do bankomata zaustavio, s omalovažavanjem pogledao njega i četiri guabe u plastičnoj vrećici te ga pozdravio lažnom srdačnošću kao da mu izdaje račun u prizoru kakav danas obvezno nameću sljedbenici oriše.2)

Cuqui Sierra je, kao što su okolnosti u kojima se nalazio zahtijevale, nosio moderne, tamne naočale, imao je jako crnu kosu te brkove u boji svoje stvarnosti; na oba probušena uha naušnice, istaknut, poprilično velik trbuh, dva ili tri velika prstena na ruci, podbradak nervoznog mesoždera te navlake od blistavog zlata na nekoliko zuba čiji je otmjeni izgled podsjećao na formalin i šminku. U neprestanoj borbi protiv prolaznosti vremena, sada se nalazio nasuprot bankomatu.

Za promjenu, Lincoln Glas je, s tolikim borama i ožiljcima po sebi, imao pločnik kojim je hodao; bio je prisiljen nasloniti svoje slabašno tijelo na neki zidić i nenametljivo podrignuti kuhano jaje od doručka, za svaki slučaj posisati bombon, staviti tabletu ispod jezika za svaki slučaj, i iznimno pažljivo, jer nikad se ne zna, ispustiti dugački, topli prdac.

Oprezno je pogledom potražio mjesto odakle je izašao Cuqui Sierra i na svoje iznenađenje otkrio otmjeni automobil parkiran na ulici. Osim toga, ugledao je i jednu bombastičnu 20-godišnjakinju, također s tamnim naočalama, koja je sa svoga sjedala u autu promatrala slavnog pijanista zaokupljenog bankomatom, i usput, sasvim ravnodušno zapazila njega, starog Lincolna Glasa. Tada ju je, uz neočekivanu grižnju savjesti, sa zavišću nekog tipa vrijednog prijezira, pogledao s leđa; promotrio je tu mladu zamišljenu djevojku u autu, odmahnuo glavom, napravio najogorčeniju grimasu na svijetu i pokušao se smijati uz svoju plastičnu vrećicu. U vražju mater i život, pomislio je uronjen u neočekivani napad smijeha poput nekoga novog luđaka u gradu, ali čvor u grlu ga je upozorio da je toga četrnaestog listopada u deset sati ujutro sreo Cuquija Sierru i da nije bilo mjesta smijehu, dođavola.

U tom je slučaju bilo bolje udaljiti se, polagano izvaditi ruku iz unutarnjeg džepa, pustiti da djevojka nastavi gledati prema bankomatu, prema Cuquiju Sierri, prema drhtaju ruke s magnetskom karticom, napraviti nekoliko koraka poput nekoga tko ništa ne želi i ostati na trenutak tako, zamišljen, kao da se nalazi na ulazu na izbrazdanu plantažu šećerne trske a ne ispred banke.

Stari je Lincoln Glas s plastičnom vrećicom u ruci, sagnute glave, uspio zamisliti mladog crnca kakav je bio Lincoln Glas tamo negdje šezdesetih godina, i odmah su mu se, kao da je kiša pala u lokvu na pločniku, oči ispunile suzama.

Nitko nema tako snažan glas kao ti, maestro; ma koji Frank Sinatra, koja Aretha Franklin i BarryManilow; Lincolne Glasu, jesi li me razumio, najbolji si od najboljih, to je prava glazba, konju! Tako je vikao Bustamante nakon što je Lincoln među plantažama šećerne trske otpjevao pjesmu Na moj način. Čak su se i vrapci skamenili od toliko snažnog glasa.

A tako, uz dostojanstvenost prijatelja zvijezde u rađanju ponovili su svi u kampu one noći četrnaestog listopada kad su se pojavili Cuqui Sierra i njegovi glazbenici. Cuqui je želio provjeriti je li točno ono što su govorili luđaci opijeni pivom i dao mikrofon nekom Lincolnu, mršavom crncu koji se popeo na pozornicu kao da je oduvijek bio velika zvijezda kojoj je sad kucnuo čas da pokaže što zna.

Lincoln se osjećao raznježeno. To ga je potaknulo da jednim udarcem ruke izbriše kamp, ali ne, te je noći bilo jako puno ljudi pozvanih sa svih strana, čak i djevojaka, i nije bilo jednostavno da mu se glas nametne kao onda kad se nalazio na plantaži šećerne trske. Osim toga, bilo je to njegovo prvo iskustvo s mikrofonom tako da se kamp malo-pomalo brisao; prvo su nestali kovčezi, ruksaci i torbe s vrčevima, žlicama, gaćicama, pismima, portretima, ručnicima, adresama; nakon toga na red su došli neudobni ležajevi, čizme za rad, prljave i smrdljive čarape, zamazane hlače maslinastozelene boje, košulje i puloveri natopljeni znojem, loše oprani masni pladnjevi, uobičajena količina štakora, malaričnih komaraca, žohara, muha i običnih komaraca, uredskih spiskova prepunih rasporeda i izvješća, loš okus vode iz turbina, popis poslova po brigadama, natpis s točnim uputama, blato, vreće riže i graška, konzerve ribe i one s ruskim mesom, poručnikove jutarnje zlovolje i nejednaki zubi njegovih neodgojenih vodnika, uredbe i svađe, plantaže šećerne trske i kantine, i konačno, bez puno napora, izbrisali su se pakleni zahodi sa svojim dugogodišnjim smradom.

Cuqui Sierra je pokraj staroga mehaničkoga klavira začuo besprijekoran glas u stanju prebaciti ga u neku drugu dimenziju, možda na neku udaljenu zvijezdu ili po prvi put u kubanski zrakoplov; to je bila umjetnost, jednostavno Božja blagodat smještena u pluća mršavog crnca transcendentalne moći. Toga je odmah postao svjestan do te mjere da nije mogao vjerovati da takvo što sluša; to što je čuo bilo je toliko moćno i tako čarobno da se osjećao poput vrapca koji je na plantaži šećerne trske čuo djevicu Mariju. Zamislio je da se iza njegova mehaničkog klavira, uz oduševljeno mnoštvo napola otvorenih usta, uključivši i djevojke iz drugih kampova, prije svega visoku plavušu koja je u zanosu poskakivala, nalazii ogromna skupina grozničavih vrabaca, očaranih i ushićenih veličanstvenim glasom toga Lincolna.

Cuqui Sierra, kojemu je malo nedostajalo da odustane od glazbe, došao je s namjerom da provjeri aktivnosti vojnih jedinica i utvrdio može li se nekako pobjeći; budući da nije imala osjećaj za glazbu ni za ritam swinga, njegovu glazbenu skupinu ne bi prihvatila čak niti publika u nekom osrednjem kabaretu. Osim toga, bio je lud od želje da otjera umišljenoga i nediscipliniranog pjevača, jer u stvarima vezanim uz glazbu, kao i svemu drugom, stari moj, treba biti čovjek, treba imati načela, ma hajde. Nisu pronašli nikoga drugog pa su se odlučili za Lincolna; ali, dečko, imaš strašan glas i pjevaš kao anđeo, tako da znaš već, kad završiš s ovim ovdje, potraži me na ovoj adresi.

»Bio je odan svojim neprijateljima i izdajnik svojih prijatelja«; taj su sovjetski film najavljivali u kinu Payret onoga poslijepodneva kad je Lincoln sišao s vlaka s papirićem u ruci, spreman osvojiti Havanu svojim glasom; ponovio je ime redatelja Nikite Mijalkova nekoliko puta, kako bi ga zapamtio. Nije ispuštao kartonsku kutiju prepunu slatko-gorkih banana koje će ponuditi Cuquiju Sierri i dečkima iz skupine kad se sastane s njima.

Prvo je uz oprez morao pronaći adresu zapisanu na papiriću i izbjeći likove koji bi ga mogli obmanuti. Dok je ispitivao starce, jedan ga je užurbani i bučan, gotovo skandalozan grad, tako drugačiji od njegova uobičajeno mirna sela, zbunio kao ništa nikada prije; gotovo mu je izazvao nervozno škakljanje u trbuhu. Oh, Havana, pomislio je zamišljen, spreman za njeno osvajanje. I držeći u ruci kutiju s bananama, zauvijek se zaljubio u ulice na kojima je bilo više Fiata, Volgi i Moskviča nego Cadillaca i Chevroleta, s mnoštvom ljudi koji su se držali za karoserije autobusa: muškarci u jednakim majicama kratkih rukava i s istim kopčama na remenima zvonolikih hlača; žene u jednakoj odjeći i s jednakim frizurama; tipovi s ogromnim sovjetskim radijima koji nešto smišljaju po uglovima; prazni školski autobusi koji se ne zaustavljaju na prepunim postajama; ljudi koji na bučnim skejtbordima prenose vodu u kanistrima; ljepotani koji se njišu u hodu s maramom u ruci i blistavim radnim čizmama ravnih potplata tako da izgledaju poput običnih cipela; cijevi za vodu s crijevima na uglovima ulica; balkoni s kojih prolaznicima kapa po ramenima; znojno mnoštvo nagomilano po autobusnim postajama; crnci i crnkinje s izazovnim frizurama u afro stilu poput Ángele Davis, s češljevima u džepovima; kolica s glazbom gdje se prodaje sladoled i ljudi koji trče iza njih; mladići u odorama vojne škole, stipendisti seoskih škola, učitelji u osnovnoj školi, studenti na politehničkim fakultetima; ogromne površine prepune montažnih mravinjaka, sovjetski način gradnje stanova; sretnici u odjeći koju su im potajice donijeli trgovački mornari; pretijesne hlače marke Manhattan vrištećih boja, traperice marke Loise, Jordache ili Levi Strausse, presavijene na gležnjevima; zločesti dečki s kapama industrijske proizvodnje koji se igraju na ulici; štandovi prepuni kanconijera s riječima iz zlatnoga doba; djevojčice u odorama koje nose knjige i žude za gubitkom nevinosti; bezbrižni zidari, električari i vodoinstalateri u kamionima, s bijelim kacigama na glavi; izlozi čistih stakala s kineskim hlačama svijetlih boja i trenirkama koje se ne može nositi; lutke s kričavom sovjetskom modom; sintetičke košulje, traperice, kaputi od samta; brijači koji pružaju uslugu ćelavcima s dlakama na ušima stojeći iza njihovih sjedala; vozači što teturaju u hodu; kockaste košulje, rubac na vratu i zulufi kraj ušiju; ogromni redovi posvuda; na svim stranama domoljubni slogani, aparati s ledom, ljudi kojima znoj curi na sve strane, policija u uskim košuljama dugih rukava umirući od vrućine po uglovima, kavane u kojima se prodaju pržene stvari za deset centava, kruh sa senfom za deset centava, kruh s kroketima za deset centava, kruh s tjesteninom za deset centava, kruh s tortiljom za deset centava...

Konačno, Havana, dođavola.

Stari se Lincoln, ležeći na zidiću, počeo smijati kad se prisjetio mladoga i nervoznog Lincolna koji je ostavio sa strane kartonsku kutiju da bi zagrlio Cuquija Sierru i svakog glazbenika koji bi prestao svirati kad bi ga tako mršavog, poput duha, ugledao u nekoj sobici iza kina Payret. Oduševljeni, nisu mogli povjerovati da je došao tako brzo; nakon toga su ga okružili, otvorili bocu ruma kupljenog za sedam pesosa, kraljevski se najeli na nekom uglu, nazdravili neospornoj čistoći njegova glasa i slavnim vremenima, promjenama, brzim promjenama koje će uslijediti i prekretnici, sve dok sam Cuqui ne bi rekao: Tišina, pustite Lincolna da govori. I slušali su njegovu priču o putovanju u užasnom vlaku, o oproštaju s njegovim prijateljima regrutima, o zabavi koju su mu priredili u njegovoj četi, o dojmovima njegova prvog susreta s Havanom, o puno stvari koje je vidio u istoj ulici i također, o mnoštvu lijepih cura, dođavola. Stari ih se Lincoln prisjetio kako umirući od smijeha posežu rukom za bananama, sjetio se kako je po drugi put pjevao za mikrofonom i počele su mu teći suze.

Koja su to bila vremena, Lincolne Glasu!

Vježbali su do zore, ljubavi prema umjetnosti radi. Zaboravili su na objede i na večere jer su satima uvježbavali dobar repertoar; prodavali su sve što je moglo biti od koristi kako bi poboljšali svoja već istrošena glazbala; pod je bio prepun opušaka njihovih cigareta; strastveno su raspravljali o glazbenim strategijama sve dok se gotovo ne bi potukli; s nekim su profesorima uvježbavali svirku, a pjevanje s Luisom Carbonellom; pili su ogromne količine kave; ispijali boce ruma od sedam pesosa kupljene u dućanu u četvrti ili one koje im je darovao sam vlasnik dućana; u vremenima nestašice, kako bi utažili želju za duhanom, u kućnoj su ga radinosti drvenom kutijicom savijali i pravili cigare; uzimali su varfarin i alkohol od devedeset posto; smijali su se, vikali, psovali i sanjali ne gubeći nadu; treperile su debele i mršave, ali i udane i lijepe susjede, koje je novi stil glazbene skupine privukao zbog velikog zaokreta i zbog novog pjevača, nekog Lincolna Glasa, koji je pjevao swing.

Ali, premda je kod glazbene skupine došlo do nesumnjive promjene u pjevanju, uvjeti života nisu se mijenjali. Lincoln je godinama spavao na podu u sobici prepunoj miševa u kojoj su vježbali; drhtaoje ako bi ga iznenadili u bilo kojem krevetu obožavateljice koja bi ga upozoravala: Požuri, ljubavi moja, danas ne možeš ostati. Nije dobro spavao na velikim foteljama u električarskoj tvrtki u kojoj je radio niti u oronulim krčmama u kojima je plaćao pet pesosa za tri sata boravka i gdje su kroz rupe mogli gledati njegovu intimu; tresao se za pisaćim stolovima u uredima dok su tajnice zbog uživanja u njegovom glasu širile noge; s Cuquijem Sierrom i sa skupinom gostovao je u desetak jezivih kabareta ili bi pak dopuštao da ga odvedu do sela koja su se gubila na zemljovidima (Mango Dulce, Limonar, Ranchuelo, Calimete, Taguasco, Mayarí) gdje bi uronili u alkohol i snove koji se nikada nisu ostvarili. Nitko nema tako snažan glas kao ti, maestro. Ma koji Frank Sinatra, koja Aretha Franklin ili Barry Manilow. Linkolne Glasu, jesi li me razumio? Najbolji si od najboljih, to je prava glazba, konju, tako je vikao Bustamante, partner na plantaži šećerne trske i njegov intimni prijatelj u vojsci, sada puno deblji. Kakve li samo stvari donosi život, dođavola! Okrenuo se prema njemu dok je sjedio za jednim stolom u kabaretu u društvu svoje rođakinje, plavuše koja je u zanosu poskakivala u kampu. Sjećaš li se Olge Lidije, konju? I odjednom, nakon tog uzvika, nakon snažnih zagrljaja, nakon silnog jadikovanja i ogromne količine pića, stvari su se promijenile.

Ah, ta davna vremena, Lincolne Glasu!

Bustamente je razgovarao sa svojom rođakinjom Olgom Lidijom, govorio je s njenim ocem Octavijom Larom, važnom facom u kulturi, a Octavio Lara je pak, da bi zadovoljio kćer, razgovarao s prijateljem iz djetinjstva Rosillom, slavnim promotorom napretka, koji je, nakon što se na probama uvjerio u kvalitetu onoga glasa, tisućama slušatelja Poslijepodnevne radosti3) tu činjenicu šapnuo na uho. Publika u zemlji i u čitavom svijetu, zamislite samo, uživala je u tome tako visokome, tako čistom i tako snažnom glas kakav je bio onaj Lincolna Glasa, posebnog odabranika koji je pjevao kao anđeo ukoliko bi anđeli uopće mogli pjevati tako vrhunski, zar ne Cuqui? Jer Glas je pjevao vrhunski na bilo kojoj pozornici i kao i svi velikani, bio je pripadnik hrama posvećenih. To je dokazivao i zvonki pljesak.

Odjednom su iz progonstva u sobičku iza kina Payret prešli na stranice novina i dakako, na glazbene programe radija ili televizije gdje ih nisu progonili nizom pitanja; snimili su longplay ploču u studijima EGREM-a4). Uspjeh im je bio još veći zahvaljujući omotu ploče na kojemu su osvanuli s naočalama i frizurom u stilu Ángele Davis, izložene u izlozima gotovo svih trgovina; njihove su pjesme pjevušili jednako kao pjesme Rumba Habana, Los Bokucos, Irakeres, Van Van ili pak Istočnjački ritam; redovito su svirali u Nautičkom klubu, u klubovima Vrh i Piroga te u salonu Nezavisni gerilci; tražili su od mnoštva da pjeva izazovne pripjeve (»podignite svi ruke gore«, »zagrlite se«, »pljusak u svibnju, kiša koja će padati«, »izvadite marame«) što su neki, ponekad i više nego revno, izvršavali uz nasilje (ubodi nožem i drugim sredstvima, udarci bocama, pišanje u zrak); na karnevalima su ih tražili gotovo svi sudionici, ali oni su najradije odabirali vožnju u kočiji ili da uz taktove rumbe prate skupinu Los Guaracheros de Regla5); na ulici su im obožavatelji jedva dopuštali hodati, postavljali su im neprikladna pitanja, tražili potpise na ploče, na listove papira, na pulovere ili na dlanove, a obožavateljice ih spopadale poljupcima i predlagale im nezgodne tajne sastanke u nadi da će ih uhvatiti u skoku i pretvoriti u muževe; više nisu mogli teturati opijeni rumom kao prije ni strastveno raspravljati kao nekada; nisu mogli ni nastaviti s probama u istom sobičku kao nekad; to je bila slava, Lincolne Glasu, prava slava.

Ali život je za tipove poput njega, predodređene za plastične vrećice, pun rizika i nepredvidiv, prepun uzdizanja i padova; treba na svojim plećima nositi krivicu, gubitke, netrpeljivost. Promatrao je Cuquija Sierru za bankomatom okrenutog leđima, i po drugi put nakon dugog vremena, pomišljao da ga želi ubiti. Kad je bio mlad, uvijek je razmišljao o tome da pijanista ubije lagano ga gušeći; u njegovim su se snovima u zatvoru uvijek pojavljivale ruke priljubljene uz vrat, iskolačene oči, slinavi jezik. Za promjenu, sada je zamišljao da je krenuo u potragu za nekim kamenom; polagano bi se približio Cuquijui pustio kamen da nekoliko puta snažno padne na slavnog pijanista sve dok ga ne bi sjebao. Cuquijeva bi krv prljala njegovu markiranu košulju, njegove markirane hlače već zamrljane guavama, i prljala bi njega, Lincolna Glasa, koji bi plašljivo i oprezno ispuštao kamen kao da ga Oshun žestoko kori. Nekolicina užasnutih znatiželjnika ne bi znala uzroke zbog koji je jedan onemoćali starac bez ikakvog razloga četrnaestog listopada ujutro ispred bankomata napao drugog starca u markiranoj odjeći, s naušnicama na oba uha i s magnetskom karticom u ruci.

Život je pun rizika, nepredvidiv, prepun uspona i padova za tipove poput njega, ali Lincolna Glasa je prošla ljutnja i više nije imao snage da bi podizao kamenje a niti za osvete; odlučio je da će, ovisno o tome kakve su njegove uspomene, radije plakati ili se smijati zbog njih ili pak izvaditi iz džepa mali prljavi ručnik, obrisati si šmrklje, promatrati Cuquija za bankomatom i skrenuti pogled prema nepropisno parkiranom automobilu u kojemu je, skrivena iza naočala, čekala dežurna dvadesetogodišnjakinja.

Premda je pomalo nalikovala Olgi Lidiji, ako bi je se dobro pogledalo, djevojka nije bila tako zanosna kao što je mislio; bila je niska, priprosta i rahitična kao i sve današnje žene. Što se to, dođavola, događa s današnjim ženama? Zbog čega su niže i priprostije nego one iz njegova vremena? Jesu li se dogodile drastične promjene u nacionalnoj ishrani? To je zbilja bilo sramotno. Gotovo svi sadašnji mladići izgledali su kao Liliputanci, opasni pripadnici naraštaja kojemu je nedostajalo vlakana; nitko od njih Lincolnu Glasu nije bio ni do koljena, premda je zdrav razum ukazivao na suprotno.

Olga Lidija bila je visoka, odlučna, vesela plavuša s guzicom crnkinje; nikada nije nijekala afričku krv u svojim žilama i to ga je oduševljavalo. Tijesno priljubljena uz podij, plesala je uz sve njegove pjesme; poskakivala je u zanosu kao nekada u kampu ili se penjala na pozornicu. Kad više nije mogla izdržati, dražesno bi sišla. Isplakala je more suza uz svaki nježni bolero koji bi otpjevao njegov glas; dobacivala strastvene poljupce na pozornicu, u trenu smislila koreografije za plesače koje su ispadale izvrsne; znojila se zajapurena od užitka i poput dobre učenice čekala u nekom kutu da koncerti završe. Lijepo je plesala pripijena uz njega u mraku klubova Karachi, Mreža, Saint John, Lisica i gavran, Jednooki mačak i u bilo kojemu drugom noćnom klubu koji bi otkrili. Puštala bi da je strastveno ljubi na klupama u parku Maceo, na onima u ulici G, u ekološkom parku Monte Barreto i na Malecónu6).
Pristala je da je voli u krčmi između ulica Jedanaest i Dvadeset i četiri i u gotovo svima oko plaže. Kuhala je izvrsno, naga i s pregačom; pripremala je špagete aldentes origanom u prahu marke vita nuova i parmezanom; crni grah, bijelu rižu, prženi krumpir, salatu od avokada i biftek s lukom. U najgorem slučaju, žutu rižu s graškom i miješanu salatu od rajčice, špinata i mrkve. Nisu nedostajali ni sanduci piva u kućama uz plažu u četvrtima Ganabo, Santa María i Jibacoa koje im je pribavljao obožavatelj iz sindikata kulture koji ih nikada nije iznevjerio. Olga Lidija je vodila ljubav neuobičajenom strasti ali polako, kao da u vodoravnom položaju pleše na najboljoj pozornici; sa svojom stražnjicom crnkinje, kao žena i vlasnica glasa jednog pjevača, osjećala se sretnom u hotelu Jagua de Cienfuegos, u onome Habana Santiago de Ciego Ávila i u bilo kojemu drugom u provinciji kamo bi bila pozvana skupina.

Ali jedne nedjelje kad su imali probu, Cuqui Sierra više nije izdržao i pozvao je Lincolna na stranu. Na terasi mu je, ne gledajući ga u oči, rekao: Crnče, nemoj se ljutiti na mene, ali u poslovima vezanim uz glazbu, kao i u svim drugim poslovima, mora se biti čovjek, treba imati svoja načela, ma hajde, treba biti iskren, a ovo tvoje s Olgom Lidijom ne ide, konju. Lincoln je vidio kako pali cigaru, kako nervozno ispuhuje dim i maše rukama dok nastavlja govoriti da se ostali u skupini bune zbog njegovih povlastica, da Olga Lidija nije njezin dio ali da odsjeda s njima u provincijskim hotelima, da moraju podnositi da svuda gura nos, da ne može biti tako, da i svi drugi imaju pravo voditi žene sa sobom, ali nema mjesta za njih, ne mogu ih voziti, nema novca za tolike troškove, stari moj.

Lincoln je slušao i šutio pogledavajući krovove Havane već osvojene njegovim glasom, žene koje su prale robu na krovnim terasama, djevojke koje brinu za krletke sa svojim golubima paunašima, gušanima, pismonošama, kojima su nudile siromašne mrvice, te lijepe zmajeve s naoštrenim rubovima; gledao je u antene sovjetskih crno-bijelih televizora marki Krim i Electró, preko kojih je uspio osvojiti toliko obožavatelja; vidio je nekog starca kako smireno čisti svoj blistavi štednjak marke Piquer de Luz; promatrao sušila s bijelim plahtama, steznicima, gaćama ubij strasti i vrlo širokim grudnjacima od lastike; gledao je uzbuđene igrače domina koji su pili rum i pušili cigare marke Aromas, Dorados, Vegueros, Ligeros ili Populares u vrijednosti od jednog pesosa i šezdeset centavosa; gledao je stanove i bijedne krevete od pruća u kojima su možda u to vrijeme slušali njegove pjesme; vidio je staricu kako na vratima preuzima litru mlijeka koju su joj mljekari svakoga dana neizostavno donosili; pogledao je zrakoplov Aeroflota kako se gubi među oblacima i konačno je, mirnoćom mlađeg brata, zaustavio svoj pogled na Cuquiju Sierri, njegovu dugogodišnjem bliskom prijatelju, smatrajući da je neprikladno odgovoriti na nedjeljni klevetnički govor, na prolazno pražnjenje, izljev bijesa ili vrhunac nagomilanih tegoba. A kako se stvari ne bi dalje loše odvijale, odlučio je prekinuti probu i vratiti se idućeg dana kao da se ništa nije dogodilo. Ali, prevario se, nije se radilo samo o jednostavnom izljevu bijesa. Prevario si se, Lincolne Glasu, pomislio je tužan, naslonjen na zidić. Ponovo su mu potekle suze.

Slomljen, umjesto da razmisli o sukobu s prijateljem, odlučio je uzeti vrč i popiti dvije čaše hladne vode u kojima je uživao ispred dotičnog koji je zalupio vratima; zapalio je dugačku cigaru, sjeo na fotelju s Olgom Lidijom na koljenima i šaputao joj u uho: Kad se vratim iz Bugarske, ljubavi moja, postat ću solo pjevač... Ali, u Bustamanteovoj kući je bio puno jasniji; nabrojio je čitav niz motiva koji su ga sprječavali da nastavi surađivati s Cuquijem Sierrom i njegovom skupinom. Ustanovio je točnu bilancu svih ovih godina, ponovio da mu ne preostaje ništa drugo nego postati solo pjevač i završio svoj grubi napad nižući rečenice pune mržnje koje je prekidao njegov bliski prijatelj, umirući od smijeha. Bez okolišanja, konju, za tebe je prirodno da dođeš u sobu, doneseš si bocu viskija i neki časopis. Zaboravi ovo, ovdje si životinja, zaboravi to, rekao mu je Bustamante šireći ruke.

Lincoln se jako razveselio. Stavio je časopis na stol, mirno otvorio bocu, opsovao u kutu, ponudio čašu pića Bustamanteu a sebi uzeo drugu. Nazdravili su putu u Bugarsku, Festivalu pjesama socijalističkih zemalja i ispraznili čaše odjednom. Ponovo su ih napunili, pušili narodne s filtrom od dva pesosa, stavili longplay ploču na sovjetski gramofon marke Arcord, govorili o tome da Bugari kažu ne kimajući glavom kao da kažu da, umirali od smijeha zamišljajući se s nagim Bugarkama. Zamišljali su i Bicera Kirova kako pjeva pjesmu Kuba Bugarska, mačeta i ruža. Kuba Bugarska znači prijateljstvo, opet su umirali od smijeha; zamišljali su Benchi Shiromakovu kako poput Aline Sánchez pjeva pjesmu o Ceciliji Valdés7) i umirali od smijeha; zamišljali su trio sastavljen od Alle Pugachove, Karela Gotta i Lincolna Glasa, kako pjeva pjesmu Kuba, kako je lijepa Kuba, i umirali od smijeha. A kad je ostalo još samo malo viskija u boci, Bustamante je rekao: Nisi bacio pogled na moj dar, konju. I Lincoln je listao blistavi strani časopis u kojemu je prvi put u životu vidio fotografije svojih omiljenih pjevača Franka Sinatre, Arethe Franklin i Barryja Manilowa koje je uzdizao u nebesa.

Ispisivati platne spiskove, fotografirati se, stajati u redu i organizirati putovanje, sve je to skupini jako išlo na živce; posebno se živcirao Cuqui Sierra koji je usred jedne pjesme prekinuo probu upozoravajući, nadzirući, zahtijevajući ili pak jednostavno označujući svoj teritorij i rekao da treba podići putovnice u Ministarstvu kulture, da nedostaje odobrenje da mogu kupiti odjeću u posebnom dućanu, da svi moraju imati isto safari odijelo smeđe boje, iste naočale, iste frizure u afro stilu, da si svi kupe iste mokasine, iste kofere, iste torbe i da za svaki slučaj na repertoar moraju dodati dvije bugarske i tri ruske pjesme. Ali, bio je loše volje; odjednom bi prekinuo pjesmu koju je skupina izvodila i uzviknuo: Zatvori ta vrata, Lincolne; spusti ton, Linkolne; to je niski ton, kume; ja sam ovdje šef, što se događa? Prevoditelj na bugarski kaže da ništa ne razumije, treba jasnije naglašavati, Lincolne; gospodine, sredi se jer ovako nećemo nikuda stići. I skupina i sam Lincoln Glas oprostili su Cuquiju Sierri njegov ispad i napade smijeha kako bi se to putovanje na Festival pjesama socijalističkih zemalja u Sofiji, glavnome bugarskome gradu, pretvorilo u besprijekornu stvarnost.

Ali život je za tipove poput Lincolna Glasa, kojima je namijenio plastične vrećice sa zrelim guavama, pun rizika, nepredvidiv, prepun uspona i padova. Koliko god da je sanjao o tome da će dijeliti pozornicu s Bicerom Kirovim, Irinom Ponarovskayom, Helenom Vondrackovom, sa sjajnom Allom Pugachovom, s velikim Karelom Gottom ili pak sa samom Benchi Shiromakovom, njegovi su se snovi pretvorili u neporecivu stvarnost. Lincoln nije mogao ići u zračnu luku u smeđem safari odijelu i frizurom u afro stilu, nije sjeo u zrakoplov Aeroflota koji je letio za Bugarsku, niti je bio na Festivalu pjesma socijalističkih zemalja; iznenadio ga je poziv na hitan sastanak s povjerenstvom okupljenim u zadnji tren. To je bio niski udarac samoga Cuquija Sierre koji je počeo nervozno mahati rukama navodeći da u glazbenim stvarima, kao i u svim ostalim, treba biti čovjek, imati načela, ma hajde. I oni su shvaćali, mi shvaćamo, povjerenstvo shvaća, da je drug Lincoln sjajan umjetnik koji ima puno toga ispred sebe, i očekujem da to shvatiš, stari moj, jer mi razumijemo, povjerenstvo razumije da drug nema dovoljno kvaliteta da bi mogao putovati jer šeće sa stranim časopisima i veliča strane pjevače, tipove poput Franka Sinatre, Arethe Franklin i Barryja Manilowa. To je ideološko skretanje, konju.

Lincoln je u zatvoru pokušao osjećati istu blagost koja ga je u godinama kad je služio vojsku i brao šećernu trsku te bio mršavi i sretan crnac, poticala da jednim zamahom ruke izbriše kamp. Ali, glas mu nije bio kao prije; nedostajali su mu mladost, poticaj i izazov. Na kulturnim susretima zatvorenika niti jednom nije uspio pretvoriti vrapce u svoje slušatelje; najodaniji mu zatvorenici, bezvoljni, nepovjerljivi i sjedeći na neudobnim stolcima, pljeskali su naporima umjetnika u nemilosti koji im je pjevao pjesme Ti si blaženstvo Joséa Antonija Méndeza, S tobom u daljini Césara Portillate one Puška nasuprot puški i Doba kad se rađa srce Silvija Rodrígueza, ali radilo se tek o uljudnom pljesku, ni o čemu više. Ti su zatvorenici bili tipovi s vječnim ožiljcima i on je u dubini duše shvaćao da je jedan od njih i da nije u stanju izbrisati svoju prošlost koliko god se trudio; nije mogao prebrisati ono poslijepodne kad su imali probu, Cuquijevu izjavu, njegov javni ubod. Lincoln je bio zatvorenik koji je, ako ništa drugo, svojim pjesmama želio izbrisati trenutak u kojem je zatvorio oči slušajući bijedni govor svoga prijatelja; želio je jednim zamahom ruke prebrisati način na koji je ustao a da mu nisu rekli ‒ druže Lincolne, ustanite; prije svega, želio je izbrisati povišeni stolac, užasnuta lica tipova iz povjerenstva, zaštitničku ruku Cuquija Sierre, metalni zvuk, udarac.

Nitko nema tako snažan glas, maestro; ma koji Frank Sinatra, koja Aretha Franklin i Barry Manilow! Lincolne Glasu, jesi li me razumio? Najbolji si od najboljih, sam si po sebi glazba, tako je govorio Bustamante svaki put kad bi vozio svinju u Kombinat, sve će se srediti, nemoj se brinuti, konju. Ali, prodao je gramofon marke Arcordsa sa zvučnicima, kazetofon za dvije kazete marke Sanyo, kolekciju ploča s jazz glazbom, stari mehanički klavir, dvoje nove još upakirane hlače i hladnjak marke Impud. Kad je imao tisućice u džepu, sa svojom je rođakinjom Olgom Lidijom pobjegao u brzom brodu koji, kako su govorili zli jezici, nikada nije pristao uz željenu obalu jer se za njih više nikada ništa nije saznalo; Lincoln je, za promjenu, izašao iz zatvora nekoliko godina kasnije, spreman popiti cijelu bocu alkoholnog pića. Uronjen u bijedu, zaboravio je pjevati kad je otkrio da su ga zaboravili; glas mu je stalno pucao, a zbog bunila u kojem je zamišljao da je jednom dotaknuo nebo i da je nekad bio slavan, osjećao se jako dobro samo onda ako bi ga netko iz njegova doba na to podsjetio. Za razliku od njega, Cuqui se učestalo pojavljivao u tisku, često je putovao svijetom s drugim pjevačima koje je mijenjao ovisno o prigodama. Svaki bi čas promijenio i stan; vozio je svaki put sve bolji auto, vjerio se s plavušama nalik Olgi Lidiji. Bojao je kosu, kupovao markiranu robu, vješao naušnice na oba probušena uha, nosio prstenje na gotovo svim prstima. A onda je jednoga četrnaestog listopada došao do banke na raskrižju ulica Línea y Paseo, kao da nikada nije ni mrava zgazio.

Tko bi i pomislio da će se nakon trideset godina ispred bankomata u prizoru koji bi obvezno zamislili poklonici oriše, susresti Lincoln Glas i Cuqui Sierra? Tko bi mogao zamisliti da će pojavljivanje kamioneta marke TRANSVAL s tri krupna tipa od kojih su dvojica imali zapete puške i razmicali okupljene ljude dok je treći trčao prema banci kao da se radi o nekom lošem filmu, biti činjenica koja će se nekoliko sati kasnije iskazivati u liječničkom mišljenju? Tko bi mogao primijetiti da će adrenalin u ozračju i strah koji se upravo pojavio u kamionetu, izazvati još više bljedila na naboranom licu Lincolna Glasa i silno drhtanje ruke Cuquija Sierre koja je držala magnetsku karticu? Možda je Cuqui Sierra znao da je onaj blijedi starčić bio Lincoln Glas i svoje saznanje prikrio rečenicom: Nemaš se zbog čega ispričavati, stari? Što bi dobio Cuqui Sierra da se zaustavio u svojoj veličini čovjeka koji trči prema bankomatu, koji s visoka promatra njega i njegove četiri guave u plastičnoj vrećici i pozdravlja ga glumljenom srdačnošću kao da mu izdaje račun?

Međutim, stvar je bila u tome da je Cuqui Sierra imao magnetsku karticu u ruci, dvadesetogodišnjakinju s modernim naočalama, otmjena nepropisno parkirana kola i čudan osjećaj koji mu je, otkako je otkrio starog Lincolna naslonjenog na zidić, izazivao grizodušje.

Cuqui Sierra je prebrojao novac, izvadio karticu iz bankomata, približio se prijatelju iz davnina, stavio mu drhtavu ruku na rame i imao namjeru darovati mu novčanicu s pozamašnom sumom, ali Lincolnov ga je pogled zaustavio. Tada mu je, ne usuđujući se pogledati ga, isprekidanim glasom rekao da u stvarima vezanim uz glazbu, kao i u svim drugim stvarima, stari moj, treba biti čovjek, imati načela, ma hajde. Rekao mu je da mu oprosti, da ne bi trebalo izvlačiti pojedine stvari jer su zbog nečega bile tamo gdje su bile, da je njemu, konju, bio jako zavidan, da nije bilo lako, da neka se sjeti onog časopisa, da je Bustamante vršio pritisak na njih, i da je on, Cuqui Sierra, na tome sastanku zbog kojega je izbačen s trona, nastojao pomoći; ah, to nismo željeli niti Olgi Lidiji, stari.

Lincoln je vidio kako Cuqui Sierra odlazi u svome otmjenom automobilu i nervozno je, jako nervozno pritisnuo svoj unutarnji džep. Prijezirno je pogledao prema bankomatu, zatim pljunuo i stavio tabletu pod jezik. Počeo se osjećati bolje, kao u svojim dobrim starim vremenima. Dok se nalazio na zidu u blizini banke, osjetio je u sebi glazbu i zamislio da se nalazi ispred publike. Zbog svoga čistog i snažnog glasa, pretvorio se u tisuću vrabaca i nije mogao zamisliti da će dva sata nakon toga, zbog straha izazvanog snažnim dojmom, slavni pijanist doživjeti srčani udar koji su, navodno, kao što se tvrdilo u liječničkim izvješćima, uzrokovali uređaji u kamionetu.

Lincoln je stavio svoj prljavi mali ručnik u džep, pomislio na Olgu Lidiju, na Bustamantea, na brzi čamac i na onaj časopis. Zatim se pridigao sa zidića, prekrižio se te noseći svoju plastičnu vrećicu, jako blijed, požurio kako mu ne bi zauzeli mjesto u redu za objed kao što su to gotovo uvijek činili.8)

Izbor i prijevod sa španjolskog:
Željka Lovrenčić



___________________
1) Oshun – jedan od bogova naroda Joruba (nap. prev.).

2) Oriše – vjera naroda Joruba (nav. prev.).

3) Alegría de sobremesa – popularna kubanska glazbeno-humoristička emisija (n. prev.).

4) EGREM (Empresa de Grabaciones y EdicionesMusicales) – tvrtka za snimanja ploča i glazbenih izdanja (n. prev.).

5) Los Guarecheros de Regla – glazbena skupina koju je 1959. osnovao Humberto Medina. Guarachera – tropski ritam nalik salsi (n. prev.).

6) Malecón – dugačka avenija i zid uz more u Havani koji se prostire na dužini od osam kilometara (n. prev.).

7) CeciliaValdés – lik iz romana kubanskog autora CirilaVillaverdea (1812.-1894.). Na tome je djelu temeljena i zarzuela (n. prev.).

8) Alberto Guerra Naranjo (Havana, 1963.) diplomirao je povijest i društvene znanosti. Profesor je, književnik, scenarist i kulturni promotor. Predaje režiju na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Havani. Jedan je od najznačajnijih suvremenih kubanskih prozaika.

Objavio je sljedeće zbirke pripovijesti: Pucnjevi u učionici (Disparosenel aula, 1992.), Paradoksi na sajmu (Aporías de la Feria, 1994.) i Bogohuljenje bilježnika (Blasfemia del escriba, 2000., 2002.) te roman Samoća vremena (La soledad del tiempo, 2010.). U Brazilu mu je 2013. objavljena knjiga pripovijesti Com tato cubano (Kubanski dodiri), a u Argentini 2015. knjiga pripovijesti Rapsodia para los amantes del segundopiso (Rapsodija za ljubavnike s drugog kata).

Pripovijest Pucnjevi u učionici zastupljena je u antologiji Od kamena do atoma (De la piedra al átomo, 2003.) uz pripovijesti Jorge Luisa Borgesa, Juana Rulfa i Augusta Roa Bastosa. Pripovijest Crni poklisari (Los heraldosnegros) objavljena je u časopisu Grand Street koji izlazi u New Yorku, uz pripovijesti Borgesa, Nabokova i Tarkovskoga, među ostalima; a pripovijest Ispred Coopelije (Frente a Coopelia), objelodanjena je 2007. u argentinskoj nakladničkoj kući Colección Geografías Literarias (Zbirka književnih zemljovida) uz tekstove Joséa Lezame Lime, Jeana-Paula Sartrea i Aleja Carpentiera.

Četiri njegove pripovijesti su dramatizirane i prikazane na Kubanskoj televiziji. Djela su mu prevođena na engleski, finski, talijanski, francuski, njemački, portugalski, češki, kineski i hrvatski jezik. Dobitnik je nekoliko nagrada za književna i scenaristička djela, od kojih izdvajamo nagrade časopisa La Gaceta de Cuba 1997. i 1999., nagradu Ernest Hemingway1998. te nagradu Broad Casting Caribe za scenarij 1999. godine.

Do nedavno je bio predsjednik Odbora za prozu Udruženja kubanskih književnika (UNEAC).