Kućice u svemiru jezika

Da kajkavština pjesnika Gorana Gatalice ‒ koja mu nije materinski nego naučeni govor ‒ funkcionira kao jezik svojevrsne kozmičke naive, pokazuje njegova zbirka Odsečeni od svetla. Imamo li na umu da je kajkavski jezik Krležinih Balada Petrice Kerempuha učena rekonstrukcija, svjesni smo da od živosti tog jezika ovisi i život njihova junaka. Smještena u imaginarni barok, poema živi od žilave tvarnosti tog jezika koja je privukla Gatalicu. Stječe se dojam kako se pronašavši novi jezik, jer u početku bijaše riječ ‒ nalazi na početku jednog novog, samo njegovog svijeta. Riječ je o antitetičkom preplitanju kozmosa i poetskog stvaranja prema riječima Biserke Goleš Glasnović.

U tom svemiru sve se zove posebnim imenima: tako je svemir vesmir, zviježđe čeredo, svemirska maglica pirga, jedva čujan čkomečočujan, besmrtnost beshmerlina. U prvom ciklusu zbirke, Ares briše svet med zvezdami, svemir je mjesto utopije, bilo one Šopove u kojoj se imaginacijom hoće zagrijati prostor ohlađen neautentičnim kršćanstvom. Već je Pascal rekao kako se svemirskog prostora užasava. U vrijeme kad se trži ratovima zvijezda kao zamazivanjem očiju lošim beskrajem i negacijom poezije, pjesnik je žrtva nevremena. Stoga i kaže: Zvezde ostavlaju kmicu v kostima.

Gatalica iz surovosti svemirskog ambijenta zna izvući mozartovski, rokokoovski razigrane rasplesane slike: Sedim na Mesecu / i gledim rashajcane lase sonca. / Oblaki se rashajaju / kak šnenokerli. / Astronauti bežiju / na černu stranu Meseca. (Iz pjesme Gruntanje o Mesecu.)

Metafizika, samo se po sebi razumije, svjetonazor je pjesnika koji se oslanja na Nikolu Šopa, a šopovska naiva može se prilagoditi i svemirskim uvjetima, kad ljudi pokušavaju naseliti se na Mjesecu i drugim planetima sluteći katastrofu svemira: Naše blede vusnice natečene su od reči. / Naše predrage hižice čakaju konec sveta... Dežd meteora scukal se / z nebeske žlajdre. U Gataličinoj nebeskoj pastorali otvaraju se bezdani onkraj povijesti i fizike. »Ispod svega, međutim, stalni su signali nereda i propadanja, koje u fizičkome smislu možemo identificirati kao entropiju, a u metafizičkome kao grijeh, bolest i smrt. Čitava je zbirka intenzivno prožeta samoćom, šutnjom i mrakom, čovjek se gubi, tetura i pada u zaborav, svijet blijedi, pojedinačne sudbine završavaju na groblju, a priroda u kataklizmi.« (Boris Beck: Od Big Banga do Sudnjega dana.)

Zasebno je pitanje Gataličine poezije i njezin metapoetski aspekt: i on je naime pjesnikov pjesnik. Tako Beck zaključuje: »Pjesnik pošteno vraća dugove svojoj lektiri: u čovjeku koji šapće zvijezdama prepoznajemo Antuna Branka Šimića, u kućicama u svemiru Nikolu Šopa, a u svemiru u orahovoj ljusci podjednako Hamleta i Stephena Hawkinga«. Biserka Goleš Glasnović razmatra u tekstu Duhovni versovnik ulogu metafore u Gatalice i načine kako se ona reciklira – putem kajkavštine – ali i drugačije: »Metafora zvijezde, kao poznati gotovo prezreni poetski rekvizitarij u Gatalice je vrlo tečna poput zraka i vode. To je pjesnikovo vjerovanje u Riječ koja će mu otvoriti nove vidike za popefku... Jezik u kojemu je metafora moguća, čak poželjna. Jezik koji nas budi iz zaborava, koji u recikliranom papiru ne vidi da je postao od odbačenog papira već od rajskog stabla. Misli se poput zvijezda kreću pjesnikovim unutrašnjim kozmosom i otkrivaju se kao nove zvijezde u beskrajnom svemiru«. Ili kako pjesnik kaže u pjesmi Popevanje o zmišlenem svetu: Nalepše je spoznati / zmišleni svet vu sebi. / Najlepše je čutiti / droptinicu meteora / za samotnu dušu / tera vabi v daline.

Da zaključimo. U zbirci Odsečeni od svetla Goran Gatalica postigao je u alternativnom idiomu upravo nadstvarnu dojmljivost, pa su njegove poruke ujedno prisne i kozmički univerzalne.