Književnostilski ocrt Zidićevih lirskih minijatura

U domaćoj književnoj kritici, sada već i u književnoj povijesti, nisu još posve raščišćena pitanja je li Igor Zidić u prvome redu pjesnik književnoga, odnosno stilskog, jezičnog pa čak i ontologijskog sažimanja, koja je motivacija toga sažimanja i otkuda dolaze književnopovijesni poticaji za tu stranu njegove poetike. Razmatrajući pak tu poetiku u njezinoj cjelovitosti, pojedini kritičari stavljali su veći naglasak na ove ili one poetičke odrednice kao što su nadrealizam, hermetizam, mediteranstvo, fenomenološka redukcija, »poetika vida«, minijaturizam i minimalizam. Načelnom unošenju svjetla u taj problem uvelike je pridonio zaključak Cvjetka Milanje o tome da je Zidićeva poetika kompozitna i da je se zapravo reducira ako se prenaglašava samo neka od njezinih dominanti: »Uvjetno rečeno, ti modeli pjesničke strukture tako su očiti u Zidića, i to jednakopravno, da je i nemoguće raspravljati o njegovoj poetici ne imajući to na umu. Međutim, hrvatska je književna kritika, ona koja se bavila Zidićevim pjesništvom, prenaglašavala nadrealistički element pa čak i razlogaški ‘zagrljaj’, u smislu racionalnoga i kognitivnoga koncepta, a druge je segmente stidljivo ili nikako doticala«.

Vođen ovim Milanjinim zaključkom, vrlo konstruktivnim u deskripciji Zidićeve poetike, mogu se samo nadovezati konstatacijom da onda ne bi bilo dobro prenaglasiti niti minijaturističku dimenziju te poetike. Dakle, književnostilski minijaturizam, ali i logiku gnoseološko-ontologijskoga sažimanja, ne bi trebalo proglašavati dominantnom u cijelome Zidićevom pjesničkom opusu, a još manje pjesnika posve svoditi na minijaturista. Ipak, on u iznimno važnome dijelu svoje poetike to i jest. A dodatnu književnopovijesnu težinu Zidićevu minijaturizmu daje njegova široko prepoznata virtuoznost u takvoj vrsti pjesama te, s druge strane, razmjerna rijetkost lirskih minijatura u suvremenoj hrvatskoj poeziji, u kojima su Zidićeve minijature zasigurno jedan od kvalitativnih vrhova. Uz to, minijaturističko načelo stilskoga i spoznajnog sažimanja u njegovoj se poeziji širi i na neke poetske tekstove koje prema njihovu opsegu nikako ne bismo mogli svrstavati u minijature. Zato je minijaturizam i minimalizam u Zidićevu pjesništvu uistinu konstitutivan, no nije i dominantan, a kamoli jedini element poetske strukture.

Što se pak tiče motivacije za Zidićev minijaturizam, odnosno redukcionizam, sažetak mogućih poticaja za to napravio je Ivan Rogić Nehajev u pogovoru pjesnikovih izabranih pjesama Kost i gozba, naslovljenom Kako čitati pjesme Igora Zidića? On prvo navodi moguće izvanknjiževne poticaje kao što su čišćenje od isprazne i totalitarne socijalističke retorike, odnosno »javnog brblježa«, te »poopćenu praksu brblježa u svakodnevnu životu shvaćenu kao poopćeno SE djelovanje (govori se, še se čini se, itd.)«, koju Martin Heidegger smatra »stvarnim grobljem autentičnosti egzistencije«. Rogić Nehajev, nadalje, navodi kako kritika te poticaje ne drži valjanima te kako je, primjerice, Zvonimir Mrkonjić ocijenio da Zidić rabi fenomenologijskoj kritici srodni »fenomenološki postupak, redukciju, a rezultat je izvorna jasnoća u vidnom polju oka«. Rogić Nehajev, nadalje, navodi da je Milanja Zidićev minijaturizam povezao s poetikom hermetizma te »modelima pisanja haiku i zen ulomaka«. Rogić Nehajev ipak smatra da niti sve to ne objašnjava Zidićev minimalizam, no da u tome može pomoći »shvati li se Zidićevo sažimanje kao jedna vrst ontologijskog naputka«, naputka, naime, da je »pjesnički događaj, po strukturi, istovrstan bljesku«. Taj pak bljesak bio bi neko isijavanje izvorne zbilje koja bi se – u končetuoznoj ingenioznosti i izraznoj napetosti – uprisutnila u minijaturnoj pjesmi.

Na sličnome je tragu prije tridesetak godina bio i Hrvoje Pejaković. On je smatrao da je dokidanjem predmeta Zidićevo pjesništvo došlo u blizinu ništavila, kao »skrivenog vrela svakog pjesničkog kazivanja«, odnosno do redukcije izraza i »govora čija je srž satkana od šutnje«, do »prenošenja nekog strelovitog metafizičkog uvida« kojim svaka njegova pjesma biva»samo privremeno, poput uboda kratko narušavanje tišine kojom je sa svih strana okružena«. Sam je Zidić poticaje za svoje poetske minijature u jednome razgovoru za časopis Kolo, nasuprot tradiciji haikua i zena, ipak situirao u, kako je rekao, »drugoj jezičnoj, slikovnoj i duhovnoj tradiciji« te se složio sa sugestijom da se te minijature prije mogu promatrati »u brazdi zapadnjačkog načina mišljenja« i »hermetičke pjesničke tehnike«.

No, nakon takvoga situiranja poticaja za Zidićeve lirske minijature, postavlja se pitanje jesu li one književnostilski homogene ili heterogene, postoji li, dakle, jedinstveni poetički model Zidićeve minijature ili se zapravo radi o malim pjesmama različitih karaktera? Valja, također, naglasiti da njegove minijature ili, kako ih sam naziva, »reducirani zapisi« datiraju od kraja pedesetih godina prošloga stoljeća sve do, primjerice, minijaturne pjesme Ljeto prije ljeta iz 2004. godine, kao zadnje takve pjesme uvrštene u izabrane pjesme Kost i gozba. Već i tako ogroman vremenski raspon od pola stoljeća implicira određenu poticajnu i izvedbenu raznovrsnost tih minijatura. Možemo čak opaziti i to da bi Zidićeve minijature ‒ svojim književnostilskim obilježjima – mogle evocirati ponešto širi spektar mogućih literarnih poticaja od onih koji su dosad navedeni. Zanimljivo je da se među tim minijaturnim tekstovima nalaze i oni, doduše malobrojni, koji bi ‒ svojim književnostilskim osobinama ‒ bili bliski čak i haikuu, kojeg sam pjesnik ne potvrđuje kao jedan od svojih poticaja.

Tu su, nadalje, Zidićevi tekstovi koji imaju neke značajke gnoma, izreka, poslovica, aforizama i epitafa, minijaturnih molitvi, ali i minijaturinih pjesama u prozi, odnosno stavaka unutar pjesme u prozi, te modernističkih minijaturnih pjesama različitog broja stihova pod utjecajem hermetizma (Quasimodo, Ungaretti) ili nadrealizma (Lorca, Ivšić). Ponekad Zidić svojim minijaturama, najčešće u naslovu, daje i neka autoprogramatska žanrovska određenja (himna, rondo, balada, sirventes), no ona češće imaju ulogu značenjskoga prijenosa (metafora, metonimija, kontrast, paradoks) u odnosu na tekst same pjesme, nego što stvarno nastoje definirati pjesmin žanrovski karakter. A evo niza primjera u kojima se Zidićeve minijature – manje ili više ‒ približavaju spomenutim, i to raznovrsnim žanrovskim određenjima:

Haiku:
Posve tiho,
iza vjeđa,
sviće.

Gnoma:
Novo već kod starih bje,
vidjeli jednom već smo sve.

Poslovica:
Tko zanijemi sred riječi
progovori sred jezika
Tko riječi slijedi
jezik gubi

Aforizam:
I naše riječi
našoj smrti
jedra
napinju.

Epitaf:
Bijah, da ne budem.

Minijaturna molitva:
Kruh
moj
svagdanji
daj mi
noćas

Modernistička minijatura pod utjecajem Lorce:
Nekoliko stvari
(da ne ostaneš sama)

Zid
(da te ne zaustavi)

Prozor
(da možeš otići)

Modernistička minijatura pod utjecajem hermetizma:
Posvud oko nas
blage kosine zemlje
slijep bubanj
za lakonoge sjene

Minijaturna pjesma u prozi:
Pod tvojim se prstom razmaknu brda na zemljovidu, naprave prolaz duši. Pocrni šuma (jesenska), otme joj se uzdah pred svlačenje.
Za prstom, rosni trag najavi nailazak noćne rijeke.

Stavak minijaturne pjesme u prozi:
8.
Mač, promašujuć, sebi odrubljuje glavu.

Iz ovih nekoliko primjera Zidićevih minijaturnih oblika može se vidjeti raznolikost njihovih žanrovskih karakteristika, upravo njihova poetička razvedenost, čak i mnogoličnost. No, ako sam usporedbom sa stalnim minijaturnim oblicima baš i htio pokazati kako se Zidićeva poezija približuje različitim minijaturističkim oblicima i diskursima, bilo bi netočno svoditi taj minijaturizam samo na neke njihove odjeke. Dapače, upravo ono po čemu je Zidićev minijaturizam osobit s jedne je strane reinterpretacija stalnih oblika, a s druge strane osebujna misaonost, retoričnost i izražajnost koja raznovrsnim minijaturama daje pjesnikov prepoznatljiv stil, odnosno poetički profil. Možemo, dakle, pobliže razmotriti nekoliko primjera osobite Zidićeve reinterpretacije stalnih oblika, kao i onih u kojima se najbolje izrazio njegov posve osebujni minijaturizam. Uzmimo, primjerice, Zidićevu već navedenu minijaturu koja ima bliskosti s aforizmom:

SIRVENTES

I naše riječi
našoj smrti
jedra
napinju.

Jedna je od definicija aforizma (u Hrvatskoj enciklopediji HLZ »Miroslav Krleža«) da je on »izreka koja se jezgrovitim, poentiranim oblikom izdvaja iz proznog teksta u kojem se pojavljuje. Nefikcionalnost ju razlikuje od vica i anegdote, prozni značaj od gnome i epigrama, izlučenost iz cjeline od filozofske teze, a individualno autorstvo od poslovica i krilatica. U aforizmu se misao, uvid, sud ili stav obično formuliraju u obliku antiteze, paradoksa, hiperbole, igre riječima, aluzije ili kakva obrata«. U Zidićevu aforizmu vidimo i opće karakteristike toga oblika, ali i pjesnikovu osebujnost. Zanimljivo je da spomenuta minijaturna pjesma, koju sam prispodobio aforizmu, počinje naslovom koji imenuje jednu drugu vrstu pjesme ‒ sirventes. Izvorno je riječ o vrsti provansalske, odnosno trubadurske prigodničarske pjesme u čast svetaca ili vladara koja kasnije dobiva satirično-politički karakter. Kako u samome tekstu pjesme baš i nema spomenutih sirventesknih sadržajnih obilježja, čini se da je i taj naslov svojevrsni paradoks ili barem opreka prema tekstu pjesme, čime se već na početku zacrtava paradoksalna priroda aforizma.

Ova pjesma uistinu ima osobni lirski subjekt, što također može biti jedno od obilježja aforizma. No, taj je subjekt kolektivan, u prvome licu množine. Izrečen je metonimijskom sintagomom »naše riječi« koje stoje umjesto »mi« kao stvarnoga lirskog subjekta. Cijela prva sintagma, odnosno prvi stih, glasi, međutim, »I naše riječi«, dakle, s početnim veznikom »i«, a iz cijele bi pjesme proizlazilo da, kao i sve drugo, čak i riječi pospješuju smrt. Taj se, kako ćemo vidjeti, temeljni paradoks unutar cijele pjesme daje već svojevrsnom jukstapozicijom prvoga i drugog stiha, odnosno, »naših riječi« i »naše smrti«. Ipak, još nije izrečeno što se točno događa unutar toga paradoksa pa pjesma sve do kraja ima snažnu značenjsku tenziju koja je omogućena promjenom reda riječi u rečenici. Uobičajan, stilski neobilježen, poredak riječi u jedinoj rečenici koja čini pjesmu bio bi, naime, »I naše riječi napinju jedra našoj smrti«, a inverzijom je promijenjen tako da zadnja dva stiha od po jedne riječi glase »jedra/ napinju«.

Zanimljivo je da Zidić spomenutu rečenicu nalik aforizmu koji se inače piše u retku, lomi u vrlo kratke stihove. Zapravo naglašava – u značenjskome i grafostilističkom smislu – njezinu okomicu, ali i svaku riječ pojedinačno, što dodatno intenzivira poetsku tenziju i iščekivanje značenjskoga zaokruženja na kraju. Što se pak tiče značenjske strane, Zidićeva minijatura zapravo cilja na krajnja životna pitanja, kao što su prolaznost ljudskoga postojanja, odnos jezika i tišine, smisla i besmisla, izrecivosti i neizrecivosti, a ne na neke društvene, moralne ili političke razine, koje se pak često tematiziraju u aforizmima. Zato je njegova minijatura osobnija, filozofičnija, ali i poetičnija u odnosu na neki prosječni aforizam. Poetičnost pak ‒ važnu za spomenutu poetsku tenzičnost uslijed paradoksalne značenjske strukture ‒ donose joj i tradicionalni, pjesnički motivi znatne simboličke i emotivne nosivosti (riječi, smrt, jedra), kao i to da je cijela scena pjesme, možemo reći, mediteranski situirana i tako konkretizirana (napinjanje jedra). Jasno je iz navedenoga da se Zidić koristi određenim svojstvima aforizma, ali ih i reinterpretira, odnosno nadograđuje znatnijom osobnošću, usmjerenjem na filozofično, simbolično i duhovno, plastičnom, mediteranskom motivikom, i inače tipičnom za Zidića, te krajnje reduciranom i grafostilistički ekspresiviziranom pjesničkom formom.

Drugi je primjer reinterpretacije stalnih oblika Zidićeva minijatura nalik haikuu:

AU BORD DE LA MER
Kuzmi, neviljivom tintom
Posve tiho,
iza vjeđa,
sviće.

I ova pjesma ima nekoliko sličnosti, ali istodobno i razlika u odnosu na stalni oblik kojemu je nalik. S jedne strane, slična je haiku po nekoliko stvari. Nerimovani je trostih, objektivistička je jer nema izrečenoga lirskog subjekta te gotovo da ne koristi stilske figure, u njoj je prezentna radnja ili stanje koje se zbiva »ovdje« i »sada«, karakterizira je haikuovska tajnovitost i samotnost, u njoj se pušta zbilja da bude onakva kakva jest, da živi autonomnim životom, a ne da bude odraz subjekta. S druge strane, Zidićeva minijatura ima naslov Au bord de la mer, koji je posve nalik naslovima umjetničkih slika, kao i posvetu »Kuzmi«. Naslovom se, dakle, »zapadnjački« interpretira prizor koji slijedi, a francuskim jezikom naslova i njegovim motivom aludira se na drugi umjetnički (slikarski) medij pa i poetički (primjerice, impresionistički) milje, što je uvelike različito u odnosu na autentičnu poetiku haikua. Osobito pak posveta »Kuzmi« krši haikuovski poetski objektivizam i uvodi (pa i paratekstualnim elementom) međuljudske odnose koji su također suprotni duhu haikua.

U samome pak tekstu minijature već prilog »posve« nije potpuno objektivistički, nego izražava i stajalište subjekta iskaza ili impersonalnog subjekta. Još veće, dakako hotimično, ogrješenje o duh haikua događa se u drugome stihu priloškom oznakom mjesta »iza vjeđa«, čime se ‒ opet posve »zapadnjački« pa i u skladu s hrvatskom poetskom tradicijom »iza spuštenijeh trepavica« ‒ scena pjesme i njezina semantika prebacuju na unutarnji, duševni svijet. Time svitanje u zadnjemu stihu zadobiva preneseno značenje duhovnog svitanja, a takvo prelaženje u nutrinu i značenjsko prebacivanje izvornom su haikuu strani. Na kraju spomenimo i to da niti brojem slogova Zidićeva pjesma ni izdaleka ne zadovoljava haikuovsku shemu 5-7-5. Ona se, doduše, ne smatra obveznom u haikuima koji nisu na japanskome jeziku, ali i to dobro pokazuje da Zidić zapravo nije ni imao namjeru pisati neki pravi haiku, već se – za svoje potrebe ‒ samo oslonio na neke njegove karakteristike. Dakle, poetički ga je reinterpretirao, osobito u smislu »zapadnjačkoga« poetskog psihologizma i spiritualizma, odnosno podređivanja prirode čovjeku, a ne obrnuto – kako je to zapravo u temelju haikua. Ako uzmemo u obzir tu temeljnu Zidićevu razliku u odnosu na poetiku haikua, kao i to da su u njegovu minijaturističku opusu vrlo rijetke pjesme koje se znatnije oslanjaju na haikuovske karakteristike, valja nam zaključiti da je Zidićeva poetička veza s haikuom zapravo periferna i da ju je stručna kritika kadšto prenaglašavala kao tobožnji temeljni uzor Zidićeva minijaturizma.

Navedimo na kraju i jednu Zidićevu minijaturu koja nema vidljivijih poetičkih uzora te u kojima je osebujnost njegove minijaturističke poetike i virtuoznost izvedbe dosegla vrhunac. To je često navođena i antologizirana pjesma:

PROLJEĆE U PUŽEVU OKLOPU
Pusti me,
kućo,
noćas,
golog
u mladu
travu.
(Na Jablanovcu, 1978.)

Pjesma je to naglašene poetske tenzičnosti, izvedene oprekama, personifikacijama, metaforama, apelativom i redanjem vrlo kratkih stihova. Već je u naslovu snažno naglašen kontrast proljeća kao onoga što se otvara i omogućuje novi život, te puževa oklopa kao metafore zatvorenosti, životne reduciranosti. Time se već naslovom daje temeljna značenjska opreka unutar koje će se razvijati cijela pjesma. Upravo će na pozadini zatvorenosti puževa oklopa snažnije odjeknuti apelativ kojim se lirski subjekt (puž) obraća objektu (kući) i traži da ga pusti van. Cijela je pjesma izvedena stihovima od po jedne riječi (osim prvog i petog stiha »Pusti me«, »u mladu«), što daje iznimno napeti, staccato ritam i intenzivira poetsku tenziju. Unutar toga ritma tenziju pojačava i značenjska kontrastivnost pojedinih riječi, odnosno stihova. Uglavnom, već je začudna situacija i to da se puž obraća svojoj kući, a takve personifikacije aktiviraju simbolički potencijal teksta u smislu prenošenja značenja na ljudski svijet i egzistencijalne situacije.

No, i uz tu simboličku značenjsku realizaciju, činjenica da je pjesma pisana iz puževe perspektive i dalje biva neobična, očuđujuća, a time i izražajno učinkovita. Zanimljivo je da puž traži od kuće (koja je simbol zatvorenosti i tamnosti) da ga pusti van, kako kaže ‒ »noćas«. S jedne strane, to je priloška oznaka vremena koja označava prezentnost (»ove noći«) pa i to doprinosi tenzičnosti te pojačava pužev apel da izađe van čim prije, odnosno »sada«. S druge strane, noć je također simbol tamnosti kao i kuća, no značenjski je razlikuje prostorna ogromnost, nezaštićenost, pustolovnost u odnosu na skučenost i sigurnost kuće. Tu se, dakle, događa fina kontrastivnost, a pustolovnost noći širi scenu pjesme i do kraja je drži otvorenom. Tu otvorenost, nezaštićenost i pustolovnost dodatno potencira stih »golog«, koji puža iz značenjskoga polja kuće nastoji posve pridružiti značenjskome polju vanjskoga svijeta. A taj je svijet ocrtan proljetnim, svježim, intrigantnim obilježjima. To je sinegdotska sintagma »mlada trava«, to je prisutnost novoga životnog ciklusa, čiji sokovi djeluju u vanjskome svijetu, ali i u samome pužu. On zbog toga toliko i žudi izaći iz kuće te se sjediniti sa svijetom (istodobno poništiti pjesmovne značenjske opreke), koji svojim novim rastom odgovara njegovome nutarnjem porivu. Time se i zatvara značenjski krug pjesme od naslovnog »proljeća« do završne »mlade trave«. Sav je značenjski potencijal pjesme izveden vrlo plastično, sa samo jednim nešto općenitijim pojmom (proljeće), a sustavnom kontrastivnošću i simboličnošću pjesma je dobila snažnu sugestivnost i postala umjetnički iznimno djelotvorna, dapače, jedan je od najboljih primjera Zidićeve minijaturističke osebujnosti i virtuoznosti.

Takovrsne minjature u kojima pjesnik nema nekog vidljivog uzora u već postojećim minijaturističkim oblicima i tradicijama, brojne su u Zidićevu minijaturističkome opusu. Dok im kompozicijska i izrazna struktura varira od samo nekoliko riječi unutar jednoga stiha do, primjerice, duljih stihova unutar pjesme od pet-šest stihova, značenjski ustroj uglavnom je usmjereniji ili prema mudronosnom, sentencionom stilu općenitijih uvida ili prema pjesmama smjelije asocijativnoti i konkretnije slikovitosti.

U predmetno-tematskome smislu iz Zidićevih minijatura gotovo je posve izljuštena neka izravnija referencijalnost na prepoznatljivu izvanknjiževnu zbilju (uz iznimku minijatura nastalih tijekom Domovinskog rata). I kada su konkretnije slikovitosti, i kad su sentencioznije pojmovnosti, one ocrtavaju pjesmovni događaj koji ne smjera na kakvu značenjku pojedinačnost, već prije na simboličku općenitost. Ako se u njima mogu jasnije razabrati neka tematska polja, onda bi to bili: odnos jezika i tišine, života i smrti, prolaznost i mukotrpnost ljudskoga života, čovjekova onirička i duhovna dimenzija, često posredovana putem raznih umjetnosti, simboličnost posredovana bilijskim motivima, mediteranska elementarnost, ljubav prema ženi i ženska erotičnost, intimistički odnos s Bogom, ljubav prema Domovini, tragične slike tijekom Domovinskoga rata.

A diskursno, u Zidićevim minijaturama česte su asocijacije koje povezuju vrlo različita značenjska polja pa se dobiva nova poetsko-spoznajna kvaliteta. Ona se u jednome trenutku očituje kao lucidni misaoni bljesak, koji svi čitatelji razmjerno lagano prepoznaju, a u drugome kao sugestivni semantički potencijal koji se ne može jednoznačno realizirati, nego ostaje u prostoru hermetičke sugestivnosti. Otuda i Zidićeva bliskost s nekim minijaturama hermetističkih pjesnika (primjerice, Ungarettija i Quasimoda), odnosno njihovom evokacijskom i simboličkom sugestivnošću zatamnjenih značenja.

Uglavnom, lirske minijature Igora Zidića u polustoljetnome vremenskom luku pokazuju imanentnu poetičku raznovrsnost s oslanjanjem na neke elemente tradicionalnih minijaturističkih oblika i njihovom reinterpretacijom, ali i sa stvaranjem posve izvorne minijaturističke poetike virtuozne mentalne gimnastike i »množenja bljeska« (Rogić Nehajev). Zidić je svakako jedan od najupornijih lirskih minijaturista unutar skupine kanonskih pjesnika hrvatskoga modernizma i postmodernizma, a vrhunska umjetnička kvaliteta većeg broja njegovih minijatura od Zidićevaminijaturističkoga opusa čini jedno od najvrednijih i najosebujnijih iskustva hrvatskoga pjesničkog minijaturizma uopće.