Ime i simbol 1)

Simbol tjera na razmišljanje.
Paul Ricoeur (1913.-2005.)

Nomina sunt numina, »imena su nebeske zapovijedi«, kaže latinska izreka. Jer Bog je po svojoj Riječi stvorio svijet. Pretvorio riječ u ime i na taj način stvorio poruku koja se neprestano obraća čovjeku i cijelom čovječanstvu. Biti bez imena znači ne postojati u stvarnosti – biti nestvoren i bezimen ili živjeti bez vlastita lica i osobnosti. Sve što postoji i živi posjeduje ime; narav i lice, naravno. Ime je početak osmišljavanja života, ono sažimlje narav i stvorenome dodaje svojstva, ponekad i sudbonosni predznak, čak biljeg i poruku budućnosti. Imenom se pristupa, to prvo izgovaramo, to nam prvo govore i stalno ponavljaju. Prvo što naučimo je odazivati se na svoje ime. Mi smo naše ime i tek ponekad nešto neznatno povrh toga. Čarobnjaci su samo onda umjeli vladati nad svojim dobrim i lošim duhovima ako su im znali imena. To je podrijetlo svake književnosti. Riječ je čarobna, Ja svoju moć tako provodim u djelo; prvo nad sobom, onda nad drugima, konačno pak, koliko to naslućujemo i nad snagama prirode (John Cowper Powys, 1872.-1963.).

Iskonske su vode bezimene i prethode stvaranju. Stvaranje je kraj kaosa, poništenje Ništavila. Iskon nema podrijetlo, jer je sam od sebe i sve je tek po njemu i iz njega ima podrijetlo..., složne su drevne kozmologije. Ime je utočište pred bezdanima prostora i vremenima, pred univerzalnom prazninom (sunya) bez atributa i svojstava. Ime se smjestilo između znojave snomorice i ledene pribranosti. Kad se uništi nečije ime, on nestaje bez traga, briše se iz Knjige živih i biva nepostojeći. Nadijevanje imena početak je nazočnosti kao predujma vječnosti. Imenovati znači dodijeliti nekome identitet i pokrenuti vrijeme do kojeg sjećanje ne dopire; kresnuti iskru i označiti početak, a ne ga tek imenom razlikovati od drugih osoba. Upravo ga osloviti imenom i spasiti zaborava; zazvati da ime i osoba ne potonu u bezimenost.

Za najupućenije svećenike starog Egipta ime je opečaćeno i bremenito značenjem. Iz imena proviruju rubovi usuda. Ispisujući ili izgovarajući ime osobe, svećenici osobu posvećuju i atribuiraju joj život; proriču poželjnu budućnost i daruju opstanak te ga usklađuju sa sudbinom – što odgovara vrijednosti i značenju simbola hijerografskih znakova arkanskog pisma. Zato je običaj da inicirane osobe posjeduju dva imena: malo ime, koje su svi znali i veliko ili pravo ime, koje se čuvalo u tajnosti. Tekstovi piramida (2600.-2300. pr. Kr. kao dio egipatske knjige mrtvih, pert em hru) govore o mnogim opasnostima što prijete duši nakon smrti tijela. Stoga se ona inicijacijom upućuje što joj je činiti: zaboraviti svoje ime jedna je od najvećih pogrešaka. Pravo ime uvijek je tajna i neizostavni dio imenovanog, ono pripada samo imenitelju. Nije li Rim imao svoje tajno ime? Otkrivši ga profanima, Kvint Valerije Soran (130.-82. pr. Kr.) bio je kažnjen pogubljenjem, ali je Republika također zauvijek propala. U islamu novorođenče dobiva ime jednostavnom ceremonijom, ali se djetetu pritom šapće molitveni zaziv.

Međutim, ono što nema svoj početak i posjeduje moć nad imenima, bezimena je sila. Biće Božanstva posve je nepojmljivo i sveobuhvatno da bi se označilo imenom ili atributom; što god kažemo o Bogu neistina je. Anaksimander (610.-546.) ga je nazvao Apeíron: vrhovno načelo koje sve obuhvaća i upravlja svim stvarima. Zato je početak bezimen i gubi se u tami eona; istovremeno jako udaljen i blizak, neprestano nazočan i kao da ga nikad nije bilo. Odmaknutost od pojavnog svijeta ponekad se može shvatiti kao rječita tišina u njegovu središtu.

Ili se Bog, kako je to zamišljao okorjeli suicidalni pesimist Philipp Mainländer (1841.-1876.), na početku vječnosti uništio željan nepostojanja, a sve nakon toga samo je agonija njegovih krhotina i jeka njegova glasa? Svi smo isti i jednaki u svojoj spoznajnoj nemoći i ravnopravni pred cjelovitim nepoznanicama kojima neprestano tražimo početak i kraj. Samo su neki shvatili i čekanje pretvorili u pripravu. I to je jedina ljudska jednakost, priprava.

Kad Bog stvara (Postanak) on svakom predmetu, svemu stvorenom daje ime, on dovršava stvaranje imenujući pojave: dan, noć, nebo, zemlju, vodu, zrak, rijeke, planine... To je Božanski red odozgo prema dolje, kroz sve sfere Univerzuma ostvaren na vidljivoj zemlji, prema slici nebeskih hijerarhija i vječne istine (Éduard Schuré, 1849.-1929.). Označavajući zvijezde i stvorenja njihovim imenima i svojstvima Stvoritelj suvereno dokazuje svoju neograničenu moć i ovlasti. Ime je nebeski zagovor; ono je prva stvoriteljska riječ, sam početak kreacije i dokaz posjedovanja neizmjernih zaliha svetih sila.

Ono što nema ime ne postoji ili je začetak sâm. Isto nam kazuje i predaja, ono autentično znanje koje se živi u osobnom odnosu meštar–učenik Babilonskog epa o stvaranju iz prve polovice 2. tisućljeća prije Krista, Enuma Eli (Heliš). Ime je ep dobio prema početnim riječima: Kad nebo u visini još nije imalo imena. To znači samo jedno: kad nije postojalo. Bezimeno je nulto stanje prije svakog početka – Sol i gorke vode su se miješali; nebo, kopno i more nisu bili razdvojeni, a sami bogovi bili su ‘bezimeni, bez naravi i bez budućnosti. Apsu (slatkovodna rijeka) prevodi se kao »bezdan«, Tiamat (slano more) kao »ništavilo«, Mummu kao »praznina«. Bezdan, ništavilo i praznina bez središta. Je li to mudro opisano stanje prije Velikog praska?!

Bezdan nema središte pa je neprestani pad, što samo maloumnicima sliči letu, praznina u ništavilu apsolutne nule. Valentin iz Aleksandrije to stanje prije Velikog praska mitski opisuje kao nepoznato, nevidljivo, vječno i nestvoreno. Kao beskrajnu vječnost u najdubljem mirovanju, u najdubljem muku ponornih tišina. U prapočetku, prije samog početka sijevnula je misao i ta je misao poput sjemenja položena u maticu šutnje, u tajac prije očitovanja. Teško se znanje i spoznaja mogu dohvatiti samo razumom i nepogrešivom logikom. Nedostaje zanos i prepuštanje. U Starom zavjetu prvobitni kaos i posve anarhično stanje zove se Tohu wa-bohu i označava nerazlučenu masu u praznini i besmislenost bez reda i forme. Taj je kaos bio neplodan.

U iskonskim predajama najviše stanje duše nije imalo ime; Kabala kaže da su četiri slova Jahve – Jod He Vav He – značila skup svih božanskih svojstava, ali i neimenovani i neuhvatljivi apsolutni bitak iznad tog Jedinstva (Béla Hamvas). Prema hinduističkoj predaji atman nema imena; tu je riječ iskonskog stanja svijetu predalo najviše božanstvo Brahman, koje više nije ni Snaga ni Moć ni Ime. To je božanstvo koje se ne može imenima osloviti i ustima izreći, ali svi znamo što je, jer bez njega ne možemo i ne postojimo. Brahman je hrana, uče Upanišade, to je i Kristova Euharistija.

O njemu, neimenovanom, govori i Pseudo Dionizije Areopagit (anonimni kršćanski autor iz kasnog 5. i ranog 6. st. koji je sastavio teološko-mistični spis Corpus Areopagiticum pod imenom Dionizija Areopagita, prvog biskupa Atene iz 1. stoljeća). Davanje imena je čin (nad)moći i vrst nesvakidašnjeg, upravo privilegiranog umijeća iskamčenog na Nebeskoj tržnici korisnih znanja, kao i čin utvrđivanja vlasništva i nesumnjiva nadzora nad istim. Zato se u Kini daje velika važnost ispravnom imenovanju, to je neotuđivo pravo i sveta zadaća obiteljskog seniora – imenovanje i oslovljavanje. Prvi povijesni kineski car, Qin Shi Huangdi (259.-210. pr. Kr.), u svome magijskom naumu i krutoj pravednosti, služeći se Knjigom obreda, nadjenuo je ime svim stvarima i pojavama. Tako je svaki pojam pod njegovu vlašću nosio ime koje mu najbolje odgovara. Škola imena (Ming Jia) izvlači iz toga sve posljedice i dosud, zapravo neumitnu budućnost osobe. Jer ime je onaj prvi uzrok i zamašnjak budućnosti. Kao što je narav naša sudbina, tako ime može ponekad biti pokušaj da pobjegnemo od sebe sâma i vlastita dosuda. Od čovjeka do sveca, od mučenika do Sina, između majmuna i anđela ostalo je ono nešto što je povučeno majčinim mlijekom – sudbonosna narav. Naš usud i nepoznati ostatak. »Odredište« kako sudbinu (destiny) imenuje engleski jezik. I čini mi se da bi prava riječ za sudbinu bila »doseg«. Dakle pravo je pitanje: Koji je naš doseg? U svojim fragmentima mračni Heraklit (535.-475. pr. Kr.) bilježi upravo beskorisnost opiranja sudbini i govori o ustrajnosti u prepuštanju i pomirenju što samo neiskusnima sliči uzmaku i predaji.

Kod starih kulturā davanjem imena osobi nakon spolnog sazrijevanja gubi se ime djetinjstva i daje se novo u skladu s viđenim i očekivanim osobinama inicijanta. To rade i tajna društva poput tajanstvenog Skull and Bones na sveučilištu Yale. Novom članu valja dodijeliti novo ime, za profane to ime ostaje tajna.

Adamu je bilo naložen dati imena životinjama. Slične su ovlasti i dužnosti boga Ptaha iz egipatske kozmologije, onog koji »stvara« Totha, a Toth je izmislio pismo, on »zapisuje«. Hijeroglifi reproduciraju svijet stvari, a svijet stvari reproducira ideje. Za Egipćane su te ideje bile Ptahove misli koje je Toth zapisao (Jan Assmann, rođ. 1938.). Tko je vladao hijeroglifima taj je znao čitati svijet, ljude i njihov odnos s bogovima. Slična je interakcija Boga i Adama u raju. Hijeroglifi su za neke, na primjer za isusovca Athanasiusa Kirchera (1601.-1680.), ikonični simboli koji se odnose na pojmove. Klement Aleksandrijski (150.-215.) postavlja pak temelj obrednoj semiotici hijeroglifa i hermetičkoj kriptografiji te ih doživljava kao fragmente istine omotane velom tajne. Najstariji su egipatski znakovi s jedva šest stotina narasli na preko sedam tisuća i pismo je postalo (naizgled) figurativno. Stoga se hijeroglifi ne čitaju, već odgonetavaju i važu, pa se tu malo toga promijenilo posljednjih pet tisuća godina.

I ništa nije isključeno, čak ni nakon Champolionova (1790.-1832.) dešifriranja egipatskog pisma 1822., kad je fascinacija starim Egiptom donekle utišana a mašta zauzdana, tajna hijeroglifa još uvijek uključuje i najnevjerojatne mogućnosti. Tako zagonetna estetika hijeroglifa i velebnih građevina, kao i egipatske ceremonije i rituali ostaju trajni poticaj i kontekst svakom istraživaču otvorenom i prema najsmjelijim opcijama. Poteškoća nastaje kad znanost prezrivo i s visoka baci pogled na mitske slike i simbole, a znanstvenici se počnu smatrati predobrima da bi spoznali Boga iz cvjetova prirode i potisnutih nedoumica u kojima zdrav razum i logika ne pomažu. Znanost ne bi trebala i ne smije biti neprijatelj religije već njen viši izraz, pomoć čovječanstvu da shvati barem dio Božanske građevine.

U hijeroglifima leže mogućnosti mističke hermeneutike, tamna stanja iščekivanja i prosjaji iluminacije. Jer egipatski hijeroglifi ne odgovaraju glasovima ili riječima; oni prikazuju predmete i pojmove svijesti, donose univerzalnost, a sve sa svrhom da bi se izbjegla jezična babilonska zbrka.

Za renesansne istraživače egipatskog pisma poput Marsilija Ficina (1433.-1499.) i Pica della Mirandole (1463.-1494.) hijeroglifi su inicijacijski obrasci i transfer tajnog nauka koji je na taj način kodiran i prenijet naraštajima. To nije pismena komunikacija već prevencija da se nauk ne bi proširio među neupućene. Svete stvari dostupne su svetim ljudima, neposvećenima one ne znače ništa. Nije li Pitagora (582.-496. pr. Kr.) svoje učenike vanjskog kruga, akuzmatike, obvezao na askezu šutnje tijekom pet godina da bi mogli ući u unutarnji krug mathemata? Samo su matematici imali pristup »znanju«: sakralnoj matematici i znanosti o načelima. Broj se nije smatrao količinom, već djelatnom vrijednošću Jednog, a nauk o brojevima govorio je o živim silama i božanskim svojstvima u makrokozmosu i mikrokozmosu, o njihovoj beskrajnoj suglasnosti – o Univerzumu kao živom biću ispunjenom dušom Jednog. Akuzmatičari su smjeli samo slušati. Mýesis je čin zatvaranja usta, a mýstes označava onoga tko ima zatvorena usta.

U kastinskim civilizacijama vladalo je uvjerenje da bez upućivanja misterije ne znače ništa. U starom Egiptu inicijacija je ulazak u dan, u svjetlost, i ne može se opisati ni iz knjige naučiti, niti vanjska pomoć vrijedi bez slobodnog sudjelovanja, predanosti i ozbiljenja inicijanta. Knjiga u nama čita se zatvorenih očiju, naglas i bez ustezanja, do posljednjeg sloga i to smo mi. Za tu vrst komunikacije služilo je demotsko pismo, oblik hijeratskog pisma koje se odnosi na govorni jezik.

I makar prema judeo-kršćanskoj tradiciji stvorena bića ne bi trebala imati moć imenovanja i stvaranja, prvome čovjeku bila je povjerena upravo moć nad imenima. Samo Adamu Kadmonu jer je prvi čovjek i simbol živoga Boga u čovjeku. Bog mijesi glinu i prvog čovjeka pravi onakvim kakav je On u svojoj sjeni (enciklopedist, Serge Missatkine). Čovjek je sudionik Božanske sjene, stvoren na sliku nespoznatljiva Boga, a od svega stvorenog samo čovjek nosi na sebi neizbrisivi božanski biljeg. Bog stvori čovjeka za neraspadljivost i na sliku svoje besmrtnosti (Mudr 2,23). Adam Kadmon je temeljna forma svijeta i kozmička pojava, prabiće i homo aeternus u kojem je saživjela jasna slika o Božanskom podrijetlu. »Medalja Božja«, tepa mu Joseph Glanvill (1636.-1680.). U tekstu O ljudskom dostojanstvu Pico della Mirandola o naravi Adama i njegovoj poziciji imenitelja piše: Stvoritelj se obratio Adamu: »Sred ovoga svijeta postavio sam tebe, tako da slobodno možeš gledati i vidjeti sve što je oko tebe. Stvorio sam te kao biće koje nije ni nebesko, a niti zemaljsko, ni smrtno ali ni posve besmrtno, ti si svoj vlastiti stvoritelj i uništitelj; stoga ti se možeš izroditi u životinju, ali se prema svojoj volji možeš ponovno roditi u bogolikoj egzistenciji [...] Jedino ti imaš moć da se razviješ i rasteš po slobodnoj volji: ukratko, sjemenje sveukupnog života je u tebi!«

* * *

Samo čovjek posjeduje stvaralački duh, svoj phýsis i narav Božju, ali je kao biološko biće podložan strasti sluzi, jednako jadan kao i ohol; neprestano ustrašen i samo ponekad razborit i hrabar. Na koncu je obećan smrti. Adam yeloud isha ou qestar yamin (»Rođen od žene, čovjek je malen u svom životu«). Rađamo se kao bogovi okruženi ljubavlju i obasipani pažnjom, a umiremo kao očajnici dotučeni neuspjesima, sita nas je zemlja ova. Dvaput smo Bog na zemlji: u času rođenja i smrti. Rođenjem zaboravljamo našu vječnu dušu, u času smrti saznajemo tko i što smo sve vrijeme života zapravo bili. To je prag ponovnog rođenja što ga treba prekoračiti.

Pogled Boga u očima djeteta postupno postaje samo zamućeno oko čovjeka umornog od iščekivanja i straha. Dolazimo na svijet u krvi i boli naše majke, odlazimo iznemogli i smežurani, iscrpljeni strašnim dvojbama na koje nemamo odgovore. I tako piše u biblijskoj Knjizi mudrosti: Jer je Bog stvorio čovjeka za neraspadljivost i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti (Mudr. 2, 23). To je i podjela ovlasti koja će ostati načelo edenskog suživota i predaje o Ephameji; moguće i dopušteno sudjelovanje čovjeka u darovanoj Božjoj slobodi, ali ne i na prijevaru izborena čovjekova sloboda. Obilježja rajske prevare zapravo su domišljatost i mrva hrabrosti, ali možda čak i tajni Božji plan: recimo providnost više nego Adamova i Evina oholost i neposlušnost prema Stvoritelju – ovisi tko arbitrira, s kakvom namjerom i što je presuda za neposluh.

Kozmološki dualizam svjetla i tame osjeća se u atribuciji Adamova potomstva, rješenje je »treći Adamov sin«. Dok je Abel odozgo prispjeli čovjek potekao iz nebeske prirode, dakle simbol nebeske crkve (načela), Kain je potomak zemlje... začet u tamnoj prirodi, rodio se iz sjemenja noći, i simbol je iskvarene spiritualnosti zemaljskih i ktonskih sila. Nijedan nije bio odista čovjek. Jedan je bio više, a drugi manje od čovjeka. Tama je bila moćnija, Kain je ubio Abela. Šet je treći sin izvornog čovječanstva, prvog ljudskog para. Ne đavo i ne anđeo, ni očitovanje anđeoske sile ni bujanje ktonskih moći. Nego Šet, mjera između anđeoskog i demonskog, između apoteoze ljubavi prema Bogu i apoteoze ljubavi prema moći. Onaj koji je sredina krajnosti i stvara jedinstvo, objedinitelj svega što je gore i dolje. Čovjek je nešto što mora biti prevladano, piše Nietzsche, i zato je Šet pravi, zbiljski čovjek, simbol humanuma. On je preuzeo odgovornost za slobodu i njene posljedice – na primjer zlo; njegove su zavodljive obrazine kao i beskrajna opravdanja što ih čovjek izmišlja samo da bi umanjio svoj udio u grijehu i nesrećama. Njemu je Adam povjerio znanje o počecima, nauk zapisan u, kako je Kabala kazuje, Adamovoj knjizi. Sve knjige poslije samo su iverje prvotnog znanja. Za orfike iz pepela pobijeđenih Titana rađaju se ljudi; u njima se titanski element suprostavlja božanskom. Svrha života u skladu s orfizmom očituje se u božanskom elementu koji snagom asketizma i čistoće vlada nad titanskim.

Iako u Šetu vlada materija i sokovi, u njemu živi i uspomena na velike misterije, na snolike prizore prije nego se na putu u ovozemaljski život napio vode iz rijeke Lete. Sa Šetom čovjek postaje razlogom svijeta. Ostaje neizbrisiva prisnost s iskonskim plavetnilom neba i modrinom živog kozmosa, sjećanje na tamne svemirske bezdane nedohvatne ljudskome umu i proročkom nadahnuću, uspomene na njihovu uznemirujuću ljepotu. Šet drži krajnosti na okupu i ispovijeda grijehe mnogih; kaje se i priznaje moralno zlo, umni mrak i tjelesnu bolest. Njegova duša s divljenjem i užasom u sebi samoj otkriva ponore tame i čistu svjetlost, ne prebacuje odgovornost na Napasnika – jer Napasnik se hrani ljudskom slabošću i tako bi ga samo ojačao.

Za stari Egipat grijeh i iskupljenje nisu vjerske teme, to je pitanje svakodnevne životne prakse. Iskupljenjem prestaje patnja krivice, izbjegnut je život u laži i moralna propast, posljedično tome i tjelesna bolest. Egipatsko se mnogoboštvo ne temelji na lošoj savjesti nego je suočeno s uzajamnošću Neba i Zemlje svjesno drevnog pomirenja bogova i svijeta.

* * *

Zlo je za Šeta, trećeg Adamova sina, posljedica ljudske slobode i samovolje; ljudskog pada zbog neumjerenih ambicija i pohlepe. Skolastika bi jednostavno izrekla: to je stvarnost nižeg reda, a teodiceja (kao bogoopravdanje) ipak je loše odabrana duhovna disciplina. Jer Bog se ne opravdava niti bilo kome polaže račune.

Samo žrtva može oprostiti krvniku i tlačitelju, ali po zadovoljenoj pravdi – i to je načelo kršćanstva: milosrđe Novog zavjeta. Ali ne i načelo starozavjetnog vjerovanja u nezaobilaznu i nemilosrdnu reciprocitetnu pravdu. Pravednost je jedan od atributa Stvoritelja pa se kršćanstvo preko Starog zavjeta nije nikad odreklo starozavjetne pravednosti. Milosrđe je u suprotnosti i s načelima stoicizma, koje milosrđe smatra lošom navikom, slabošću i porokom duha, ali ga kod upućenih itekako nalazimo u starom Egiptu. Da bi okajao svoj grijeh i teški zločin, Ozirisov svećenik trebao se još jednom izložiti inicijacijskoj smrti. Boraveći tjednima u mračnoj kripti treba iskusiti samrtničke muke budućih posvećenika; zaroniti u ponore nevidljivog, »putovati« krajolicima onog svijeta i potražiti svoju žrtvu, podnijeti sve njezine patnje, dobiti oprost i pomoći joj da pronađe put prema svjetlosti. Mnogi se s tih strašnih prekogrobnih putovanja nisu vraćali živi ili su na kraju »putovanja« ostali u stanju duševne ukočenosti. Vraćanje prekogrobnih »dugova« ima visoku cijenu.

Šetov naraštaj je vodič na stazi Božanske svjetlosti, to su učitelji i buditelji čovječanstva, njegovi veliki posvećenici dodirnuti Istinom. Na primjer, potomak Henok: apokaliptički vidovnjak čiji se povratak još iščekuje. Apokalipsa odbrojava u redoslijedu i vremenu; Posljednji sud označava kraj kozmičke evolucije čovječanstva i njegov ulazak u duhovno stanje. To je pobjeda Ormuzda nad Ahrimanom, konac jednog Brahminog dana. Prema Mahayani, jasna svjetlost simbolizira istovremeno krajnju zbilju i nirvansku svijest.

Tibetanska knjiga mrtvih govori o iskustvu svjetlosti kao ultimativnom vodiču post mortem. Pod bremenom sjećanja od tijela otpuštena duša, to besmrtno počelo i Božanska iskra u čovjeku, baulja na putu povratka u život. Obuzeta užasom lebdi nad bezdanom i traži sebe u ohlađenoj krvi vena. Osjeća i neodoljivu privlačnost prema vlastitom lešu i taj je prizor ispunjava stravom. Duša neupućenog odbacuje pozive Čiste Svjetlosti, jer je neuka pa ne zna i ne prepoznaje pojave i njihov zov – a sve su one samo oblici pokojnikova sjećanja i misli – pa pušta da je privuku uprljane svjetlosti koje predstavljaju bilo koji oblik zagrobnog života i nude novi-stari život u nižim vidovima postojanja. Drugim riječima, povratak na Zemlju u novi karnalni ciklus rođenja. Pokojnikova duša dopušta da bude odvučena u ciklus pojava obilježenih kao bardo stanje (sutonsko stanje između prividne smrti i ponovnog rođenja) da bi se iznova susrela s patnjom. Ona privremeno gubi sjećanje na svoju prošlost, a dohvaćena zupčanicima tjelesnog života prepušta se novome mesu.

Duša se plaši mraka, to je njen prvi i najsnažniji strah. Plutajući limbom mraka i strahota ne nalazi puta. Duša će se isto tako plašiti blještave svjetlosti, jer je nikad prije nije vidjela; terror lucis kaže Franz Baader, a misli će joj opsjedati mutna svjetlost deva. Ako joj podlegne, evo je ponovno u ponoru rođenja i smrti: rodit će se kao dijete i vrištati od užasa. S duhovne točke gledišta rođenje je smrt, a smrt zemaljskog tijela predstavlja uskrsnuće.

Njima nasuprot, oni koji su tijekom života imali dobru pripravu sposobni su se prepoznati u Čistoj svjetlosti (iskričava, zasljepljujuća i strahotna u svome sjaju) te se stopiti s Buddhinom biti. Duša koja je pronašla Boga oslobođena je ponovnog rađanja i smrti, starenja i bola; ona pije vodu besmrtnosti (Bhagavad Gitta). Ona će se u svijetu tame sjećati svjetlosti, u svijetu laži sjećati istine, u svijetu mržnje sjećati ljubavi. To je ona duša koja se već za života titra u skladu s duhom istine i odlučila za poziv čiste Svjetlosti. Svjetlost je ovdje punina božanske naravi, njeno svedarovano biće. Onaj tko bez strepnje susretne tu Svjetlost i u njoj se prepozna, uranja u bivanje kakvo je nemoguće zamisliti i postaje na svaki način mrtav za naš svijet i cikluse rađanja, kao što je mrtav za sve druge moguće svjetove zagrobna života.

Iskustvo Svjetlosti post mortem predstavlja posljednju, ultimativnu inicijacijsku kušnju i, nažalost, često eksploatiran pojam nirvane kao profaniranu viziju utrnuća u »produkciji« ovozemaljskih prevaranata i šarlatana. Dao i nirvana su neosoban Božanski bitak nedohvatni jueokršćanskom »podaništvu«, koliko god se ono preobratilo te pozom i šarenim krpama trsilo postati budistima i taoistima. Pomodni štovatelji Istoka misle da čovjek na put oceanom Jedinog i bezgraničnog kreće uranjanjem u nesvjesno, a zanemaruju ono s čime su doputovali na Istok u potrazi za vječnošću: stvaralačko djelovanje u uzvišenoj svijesti.

* * *

Simbol se usmjerava na neku bezvremenu stvarnost ili situaciju koja uključuje odluku i postupanje i upravo ta egzistencijalna dimenzija je ono što ponajprije razlikuje i razdvaja simbole od pojmova ili znakova (Mircea Eliade, 1907.-1986.). On dopire u zastrte dijelove iskustva, pokazuje i skriva, ali svakako pokreće duhovni život. Simbol jednako tako sažimlje cijelo jedno duhovno iskustvo i njegovu praksu, govori o prošlosti i anticipira budućnost, zapravo objedinjuje sva vremena i mjera je stvarnosti. Simbol izvire iz svjetonazora i postaje njegov prepoznatljiv dio. Simbol je blizak ideji i značenje se može naslutiti mističnom intuicijom i upućivanjem. On je posrednik između prolaznih sjena u dolini suza i vječitih uzora vjere, sakritog imena i njegove zbiljske nazočnosti u čovjeku i među ljudima. U doticaju s temeljnim izvorima života simboli oslikavaju iščekivano i proživljeno. Racionalizam rastače simbol i valjajući ga po blatu profanosti pretvara u običan znak. Simboli i znakovi nas neprestano okružuju, važno ih je razlikovati; znak je samo lik usvojen dogovorno i malokad nadilazi razinu označavanja, označitelj i označen (objekt ili subjekt) ostaju jedan drugome strani (Jean Chevalier, 1906.-1993.).

Simbol je u početku bio predmet prelomljen na dva dijela, da bi se kod ponovnog sastavljanja prepoznala jedinstvena cjelina i potvrdila njihova neupitna povezanost. Po njima su u staroj Grčkoj roditelji prepoznavali svoju napuštenu djecu. Smisao simbola otkriva se u pukotini koja spaja i povezuje razdvojene dijelove. Ambivalencija simbola omogućuje da se suočimo sa suprotnim načelima. Ono što je proturječno za pojam, veličajnost Božja i krhkost čovjeka, sjedinjuje se u redu uzvišene Mudrosti Božje, slijedeći drugačiju logiku. Onu, naime, kojom upravlja ljubav (Maurice Cocagnac, 1924.-2006.).

Poznavanje imena osigurava utjecaj nad nositeljem imena, gotovo pa vlasništvo. Imena i vlasništvo nerazdvojno su povezani. To je i prvo načelo zazivanja: poznavanje imena i točan izgovor daje mogućnost da molitelj bude uslišan. Demon se može uhvatiti samo vlastitim imenom, zato su njihova prava imena i izgovor dobro skrivana tajna. Ime je njihova ranjivost i zov gospodara, njihova podložnost glasu gospodara. Demona zloduha treba razlikovati od starogrčkog daimóniona; Sokratova unutarnjega glasa, anđela čuvara i kritičke savjesti, intuicije ili genija posrednika iz Empedoklove interpretacije, koji tumači da su demoni osobe zbog teškog zločina i klevete osuđeni na dug lutalački život od deset tisuća ljeta.

Imena domaćim životinjama dodjeljuje njihov vlasnik, isto je i s imenima kućnih ljubimaca. I to je poznavanje naravi, gonetanje i trasiranje sudbine na nižoj razini. Ali zato su imena nebesnika i njihovo prizivanje vrhunska tajna i rizična rabota za sve koji se usude ići daleko, predaleko pa bili oni dobro upućeni i još bolje inicirani u tajnu imena i slova. Isto se odnosi i na sile (dýnamis) koje se zasužnjuju prizivanjem njihova imena. Prizivanje imena poistovjećuje ime i moć nad prizvanim, ili makar razumijevanje njegove naravi, te anticipacira njegove postupke. Za evokaciju nevidljivog koristi se sugestivna moć ljudske riječi posuđena od najdrevnijih jezika. U barbarskim imenima ne treba mijenjati evokacije budući da je riječ o panteističkim imenima Boga; ta su imena magnetizirana obožavanjem mnoštva i imaju neizrecivu moć (iz Proklove Teurgije, 412-485.).

Kroćenje mentalnih slika i slušnih halucinacija nije nikad bezazleno i malokad ide bez trajnih posljedica za znatiželjnika, a i ponajbolji opisi bez osobnog iskustva zvuče pretenciozno, neuvjerljivo i prevarantski. Nedostaje ambijent teškog nemira i od šoka polomljeni pogledi, zato ih je bolje preskočiti. Tko zna taj najradije šuti; ne zato što to mora po svojoj prisezi, nego o nedokazivim iskustvima ipak je najbolje ne govoriti; naime beskorisno je i nikome ne donosi dobro. Mašta i san naše su najveće intimnosti i neprenosivo iskustvo i ni s kim ih ne možemo podijeliti, nikome prenijeti, čak i da to najiskrenije poželimo. Zatočeni u svojim snovima i mašti nastavljamo živjeti osamu, i ne postoji sugovornik o vlastitim snovima, obično nema svjedoka i šutnja je naš jedini svjedok i zaštita.



__________________
1) Esej iz Velnićeve knjige u nastajanju Vrijeme mahnita čovjeka (op. ur.).