Filozofija svakodnevnog jezika

Trebalo je proći 50 godina da bi se ova značajna knjiga, objavljena 1969., pojavila na hrvatskom jeziku u vrlo kvalitetnom prijevodu riječke kroatistice Nikoline Palašić. Tako je naša javnost konačno dobila mogućnost recepcije te kapitalne knjige jednog od očeva teorije govornih činova (TGČ) na svome materinskom jeziku. Osnivačem TGČ-ova općenito se smatra Austin, a J. R. Searle ‒ koji u predgovoru Govornim činovima zahvaljuje svojim profesorima Austinu i Strawsonu ‒ kritički preispituje, razvija, sistematizira i dograđuje njegove postavke uključujući i neke spoznaje još nekolicine analitičkih filozofa.

Oxfordski filozof Austin značajan je predstavnik analitičke filozofije, odnosno filozofije svakodnevnog jezika (ordinary language philosophy) koja ‒ za razliku od filozofije idealnog jezika – polazi od toga da osnova filozofskih razmatranja treba biti normalni svakodnevni jezik, dakle ono što uobičajeno govorimo. Godine 1955. na Harvardu drži ciklus predavanja posthumno objavljenih 1962. pod naslovom How to Do Things With Words. I toj je knjizi trebalo više od 50 godina da bude objavljena kod nas. Pojavila se tek 2014. godine pod naslovom Kako djelovati riječima u prijevodu A. Milanko, u izdanju Disputa.

Austin je svojom utjecajnom knjigom utemeljio TGČ, diskusije oko njegova koncepta trajale su još desetljećima, a o nekim se aspektima (npr. performativnosti) diskutira i danas. Njegov se pristup zasniva na postavci da je jezik oblik djelovanja u nekoj situaciji, da govoriti znači činiti stvari riječima i to što se čini važnije je od onoga što se kaže. Sredstva jezičnog djelovanja naziva GČ-inovima. Njima se zazivaju promjene u svijetu sudionika interakcije, bilo na kognitivnom, emotivnom ili socijalnom planu.

Svoju teoriju objašnjava na primjeru ceremonijalnih performativa, iskaza kojima se ne prenose informacije i koji ne mogu biti istiniti ili lažni (to su konstativi), zbog čega se tu teoriju ponekad naziva i teorijom performativa. Performativima se vrše radnje (krštenje, vjenčavanje, oklada npr.) i može ih se procjenjivati jedino prema kriteriju uspješnosti odnosno prikladnosti, što ovisi o okolnostima iskazivanja.

Valja naglasiti da Austin nije prvi autor koji govori o djelovanju jezikom i koji koristi termin GČ ili govorna/ jezična radnja, odnosno jezična igra. Osim tek u zadnje vrijeme značajnije recipiranoga A. Reinacha koji u svojem djelu o fenomenologiji prava analizira socijalne činove kao performativne iskaze (uz npr. zapovijedi, zahtjeve i sl. posebno obrađuje čin obećanja); spomenimo samo dva autora koja su utjecala na Austina – K. Bühlera i L.Wittgensteina.

U Teoriji jezika (1934.) Bühler koristi termine GČ (Sprechakt, Sinneinheit) i jezična radnja (Sprechhandlung). Jezičnom radnjom naziva upotrebu jezičnih znakova u konkretnoj situaciji s namjerom da se postignu različiti ciljevi, dok je GČ naprotiv apstraktna jedinica, tj. kategorija jezičnog sustava (langue). Wittgenstein pak u Filozofskim istraživanjima uvodi koncept jezične igre (Sprachspiel). Kad komuniciramo, igramo jezične igre. Kako jezik stvarnost ne odražava, već je kreira, ako želimo utvrditi značenje neke riječi/iskaza, moramo utvrditi njezinu upotrebu u nekoj jezičnoj igri.

Najpoznatiji je predstavnik TGČ-ova John Rogers Searle. On kritički preispituje, sustavno razvija i dograđuje Austinov koncept GČ-a, a teoriju jezika smatra dijelom teorije djelovanja. Njegova se razmatranja ne odnose na konkretne jezike, već je za njega »adekvatno proučavanje govornih činova zapravo proučavanje langue« (ibid. 24).

Searlovu knjigu čine dva dijela – Teorija govornih činova (str. 9-130) s pet i Neke primjene teorije (str. 131-193) s tri poglavlja. Svoju osnovnu tezu, onu o govorenju kao intencionalnom djelovanju, odnosno ponašanju prema pravilima, Searle formulira u uvodnom poglavlju Metode i domena (ibid. 20) ‒ govoriti neki jezik znači izvoditi GČ-ove, a činovi – koji su osnovne ili najmanje jedinice komunikacije ‒ mogući su zahvaljujući pravilima za upotrebu jezičnih elemenata. Jer, kao što je formulirano u načelu izrecivosti, za svaki GČ postoji određena rečenica ili niz rečenica čijim se iskazivanjem u odgovarajućim uvjetima GČ realizira, tj. sve ono što mislimo, možemo i izreći (ibid. 26). Stoga se proučavanje značenja rečenica i značenja GČ-ova ne razlikuju, već se tu radi o istom proučavanju iz dviju različitih perspektiva (ibid.).

Lingvistički gledano, najvažniji su dijelovi Govornih činova poglavlja dva (Izrazi, značenje i GČ-ovi) i tri (Struktura ilokucijskih činova), pa će u ovom prikazu njima biti posvećeno više pozonosti.

Kao i za Austina i za Searlea se GČ sastoji od više istodobno realiziranih dijelova. Austin razlikuje lokucijski čin koji obuhvaća fonetski, fatički (riječi) i retički (smisao i referencija) čin. Ilokucijski se čin odnosi na komunikacijski smisao lokucije indiciran ilokutivnom snagom određene vrste koja omogućuje da govoreći obavljamo radnje poput zapovijedi, molbi i sl. Pod perlokucijskim se pak činom, kao i u Austina, podrazumijevaju efekti na sugovornikove osjećaje, misli ili djela.

Searle se temeljito bavio djelom svoga učitelja i kritizirao neka njegova rješenja, pa tako njegov model GČ-a obuhvaća čin izricanja/iskazivanja (nizovi riječi), propozicijski (referencija i predikacija), ilokucijski i perlokucijski čin. Ilokucijski i propozicijski činovi povezani su s vrstama izraza koji se izriču pri njihovu izvođenju, tj. karakterističan gramatički oblik ilokucije je potpuna rečenica, dok propozicijski činovi ne mogu biti samostalni, oni su samo dijelovi (zavisne) rečenice (ibid. 32 i 36). Ilokucijski se činovi odnose na semantičku razinu iskaza. Novost je dakle kod Searlea to što semantička razina (retički čin) više nije dio čina izricanja i što propozicijski čin ‒ koji zapravo zamjenjuje retički ‒ sada postaje dio govornoga čina kao cjeline.

Svaki od tipova činova ima različite »kriterije identiteta« (ibid. 31), pa se tako ovisno o situacijskom kontekstu istim činom izricanja mogu realizirati isti propozicijski, ali različiti ilokucijski činovi, a različitim činovima izricanja iste propozicije i ilokucije. Searle dakle striktno razlikuje ilokucijski čin i propozicijski sadržaj toga čina, a u sintaktičkoj strukturi rečenice sa semantičkog aspekta razlikuje propozicijske i ilokucijske indikatore.

Formalno se struktura ilokucijskoga čina prikazuje kao F(p), gdje F simbolizira sredstva koja služe kao indikatori ilokucijske snage, a p kao ona za indiciranje propozicijskog sadržaja. U skladu s tim tvrdnja npr. ima oblik (p), obećanje O(p), naredbe!(p) i sl. Ilokucijski su indikatori zapravo posrednici između gramatičke, semantičke i pragmatičke razine iskaza i pokazuju kako treba protumačiti propoziciju (ibid. 36). Tako se u iskazu Obećavam da ću doći ilokucijskim indikatorom obećavam specificira ilokucijska snaga GČ-a, a propozicijskim indikatorom da ću doći njegov propozicijski sadržaj.

I Austin i Searle vršenje GČ-ova povezuju s pravilima, koja se izvode iz uvjeta za njihovu uspješnost. U nizu uvjeta/pravila je i ono koje izvođenje GČ-a povezuje s namjerom govornika da kod sugovornika izazove ilokucijski efekt, a tipičan je efekt razumijevanje. Tako se uvodi pojam intencionalnosti kao jedan od ključnih u Searleovu konceptu GČ-a.

Searle govori o regulativnim i konstitutivnim pravilima. Regulativna se pravila odnose na već postojeće oblike ponašanja ‒ npr. pravila bontona ‒ i imaju oblik Učini X ili Ako Y, učini X. Konstitutivna pravila naprotiv stvaraju i definiraju nove oblike ponašanja. Bez njih oni ne bi postojali. To su primjerice pravila za različite igre. Ona često imaju oblik X važi kao Y ili X važi kao Y u kontekstu K, ali mogu imati i oblike uobičajene za regulativna pravila. I GČ-ovi se vrše prema pravilima ‒ govoriti jezik znači ponašati se u skladu s (konvencionalnim) pravilima, jer se i jezik konstituira pomoću konstitutivnih pravila.

Potpunu analizu ilokucijskih činova Searle ilustrira na primjeru GČ-a obećanje u njegovu eksplicitnom obliku. Obećanje će se realizirati iskazivanjem odgovarajuće rečenice ako su ispunjeni određeni uvjetina osnovi kojih Searle izvodi odgovarajuća semantička pravila za upotrebu sredstava koja služe kao ilokucijski indikatori: pravilo propozicijskog sadržaja, pripremna pravila, pravilo iskrenosti i esencijalno pravilo. Iz pravila se tako obećanje definira kao buduća radnja G(ovornika) u korist S(lušatelja) koju G ne bi inače učinio, koju zaista namjerava učiniti i koja uključuje preuzimanje obveze G-a da je učini.

Od navedenih pravila samo esencijalno ima oblik konstitutivnih pravila, dok su sva ostala samo funkcije esencijalnog. Ona parafraziraju odgovarajuće uvjete i regulativnog su tipa ‒ ako y učini x ili učini y, tj. ako se radi o GČ-u obećanje, upotrijebi glagol obećati, buduće vrijeme, deklarativni rečenični modus i sl. Tako će neki jezični izraz sa semantičkim svojstvima x pod uvjetima y vrijediti kao određeni ilokucijski tip.

Na osnovi gore navedenih pravila moguće je opisati većinu ilokucijskih činova, a u tablici na str. 74 Searle pokazuje kako se ona mogu primijeniti na zahtjeve, tvrdnje, pitanja, zahvale, savjete, upozorenja, pozdrave i čestitke. Knjiga, međutim, ne sadrži poznatu Searleovu taksonomiju govornih činova. Ona je prezentirana u članku A Taxonomy of Illocutionary Acts iz 1975. godine.

U 4. se i 5. poglavlju Searle bavi propozicijom koja se, kao što smo vidjeli, sastoji od referencije i predikacije. Propozicijom se struktura Searleova GČ-a razlikuje od Austinove, a njezin opis jedan je od Searleovih doprinosa TGČ-ova. Rasprava o referenciji (4. i 7. pogl.) ograničena je na jedninsku referenciju i pod utjecajem je Fregea i Strawsona. Searle ovdje tematizira razliku između potpuno realizirane i uspješne referencije, raspravlja o aksiomima referencije i vrstama određenih referirajućih izraza (vlastita imena, složeni imenički izrazi u jednini, zamjenice, titule), o uvjetima i pravilima referencije. U 7. je poglavlju – Problemi referencije – riječ o tome kako se teorija referencije iz 1. dijela knige može primijeniti na Russellovu teoriju određenih opisa i značenja vlastitih imena.

U poglavlju o predikaciji Searle nakon opsežnog pregleda nekih poznatih filozofskih teorija o predikaciji ili nekim njezinim aspektima pokušava odgovoriti na pitanje je li predikacija GČ. Uspoređujući je s referencijom koja je apstrakcija iz ukupnog ilokucijskog čina, zaključkuje da predikacija – iako je također apstrakcija – nije poseban čin već samo dio ukupnog ilokucijskog čina. U analizi je ipak potrebna jer »određuje sadržaj koji se dovodi u odnos s objektom na koji upućuje subjektni izraz«, a »način na koji je taj sadržaj prezentiran određen je ilokucijskom snagom rečenice»(ibid. 124).

U 2. dijelu knjige Searle se bavi nekim klasičnim filozofskim problemima za čije rješenje nudi alternativna objašnjenja pomoću pojmova i metoda analize GČ-a. Tako je 6. poglavlje posvećeno trima zabludama u filozofiji – zabludi naturalističke zablude, zabludi govornog čina i zabludi tvrđenja, dok 8. poglavlje Izvođenje »treba« iz »jest« tematizira odnos norme (treba) i empirije (jest) na osnovi raširene tvrdnje o nemogućnosti izvođenja evaluacijskih opisa iz deskriptivnih i pokušava dokazati da je to moguće, na primjeru GČ-a obećanje.

Iako su neke Searleove teze bile kritizirane i odbacivane – npr. usredotočenost na govornika, poistovjećivanje GČ-a i rečenice, pretpostavka o univerzalnosti kategorije GČ ‒ njegovi su radovi kao i radovi ostalih predstavnika TGČ-ova (npr. Gricea) doživjeli široku recepciju i imali ogroman utjecaj na razvoj različitih disciplina društvenih i humanističkih znanosti, jer su ukazali na važnost jezika kao socijalne institucije. To naglašavanje važnosti jezika dovodi u 50-im godinama 20. st. do tzv. lingvističkog, a 70-ih i do pragmatičkog obrata u društvenim i humanističkim znanostima i do razvoja više novih disciplina fokusiranih na funkcije jezika, i komunikaciju (npr. pragmalingvistike).

Rezultati TGČ-ova postali su dio lingvističkog inventara, mnoge su teme koje su načeli njezini osnivači Austin i Searle još aktualne, još uvijek se pojavljuju radovi koji – vraćajući se ishodištu – razvijaju nove modele TGČ-ova. A da potencijali TGČ-ova i Searleova djela još nisu iscrpljeni svjedoče i skupovi organizirani povodom obljetnice objavljivanja Govornih činova kao što je npr. onaj održan u ožujku na Sveučilištu u Bremenu (www.dgfs2019.uni-bremen.de/alp).