Bljesak i znak

Izvorni i ushitni lirski glas Igora Zidića postupno je pao u sjenu njegova lucidnog, studioznog, opsežnog i gotovo sveobuhvatnog ispisivanja najobvezujućih poglavlja moderne i suvremene hrvatske likovne umjetnosti. Ne kažem da je Zidić kao pjesnik u javnosti sasvim zanemaren i zaboravljen (premda privremeno uklonjen iz medijske i »službene« kulturne prakse), ali je čitavih nekoliko desetljeća njegove odveć rijetke stihovne produkcije ostavljalo dojam da je i za samoga autora poezija u drugome planu, zamijenjena uglavnom praktičnijim djelatnostima i jačim društvenim obvezama, pa ako hoćete i pravom strašću hermeneutičkog tumačenja i prijateljskoga (su)djelovanja u aktualnim slikarskim i kiparskim manifestacijama i inicijativama.

Ali i u razdoblju kad se nije javljao novim stihovima Zidić nije htio ni mogao sasvim potisnuti svoju lirsku narav i svoju originalnu slikovitost, svoju kreativnu slobodu i svoju specifičnu ekspresivnost; leksičku bujnost, sintaktičku odrešitost, semantičku višeslojnost. Pišući studije i eseje o slikama i kipovima u iste te tekstove uklapao je i inkrustirao brojne ulomke jake vidovitosti i plemenite uznositosti, nizao rečenice i pasuse oniričkih prodora ili lakokrilih verbalnih uzleta. Neće biti slučajno što je jedan njegov predgovorni zapis (o Zlatanu Vrkljanu) ušao u antologiju hrvatskih pjesama u prozi (Tee Benčić Rimay). Uostalom, naslov knjige likovnokritičkih ogleda Rukopis oka asonantno se i ritmički slaže ili usklađuje s nazivom njegove kumulativne poetske zbirke Kost i gozba.

Dakle, moglo bi se govoriti o komplementarnosti i skladu dvaju polova intelektualnog i kreativnog djelovanja Igora Zidića, ali isto tako bi se smjelo razglabati i o dvojnosti, polariziranosti, pa čak i o antinomičnosti i mnogolikosti same poetske dionice istoga autora. Ne bi bilo teško ustvrditi kako Zidića podjednako odlikuju hiperlapidarni, eliptični i hermetični sastavci, s jedne strane, a s druge poetske strukture sustavnoga građenja i gotovo eksplicitne etičke poante. Ne bi bilo netočno kazati kako ga u početcima opsjedaju onirički rezovi i eruditski prepleti da bi u kasnijim fazama prevladavale intimističke evokacije i neposredne emotivne reakcije na osobnu i društvenu zbilju.

Ne kanim se, međutim, posebno baviti niti stilističkom analizom niti ikonografskom inventurom Zidićeva impresivnoga poetskog opusa. Čini mi se plodnijim posvjedočiti iskustvo čitanja, pristrano se odazvati kao suvremenik Zidićeva poetskoga starta, uvjeren da je zbirka Uhodeći more, na samome koncu petoga desetljeća prošloga stoljeća bila jedan od najznačajnijih lirskih dometa suvremenoga joj hrvatskog Parnasa i da je, među prvima, obilježila optimalna svojstva nadolazećega književnog naraštaja, kako na razini nadovezivanja na vitalnu domaću tradiciju tako i u dubini poniranja u autentičnu osobnu simboliku i mitologiju, a posebno pak po suverenom ulančavanju u aktualne univerzalne tokove modernog senzibiliteta.

U prvome susretu sa Zidićevim pjesništvom fascinirala me je sloboda s kojom se on kreće inače konvencijama zakrčenim stazama antičkih arhetipova, privukla stečena mogućnost istodobnog oslanjanja na poticajnu duhovnu baštinu i njezina kreativnog razlaganja, kombiniranja i prevrtanja u korist svježine i čistoće. Ništa manje me je privlačila pjesnikova usidrenost u konkretni sredozemni ambijent, ali bez ikakva dugovanja pukoj slikovitosti, razgledničkoj vizuri ili tromoj pasatističkoj samodovoljnosti. Zahvaljujući Zidićevim ranim stihovima mnoge sam okolišne prostore i predmete, situacije i znane mi topose mogao sagledati kao po prvi put, lišiti ih svega suvišnoga i mehanički naučenoga, primiti u njihovoj sržnosti ili svedenosti na bitno. Poslužim li se pretencioznim kategorijalnim aparatom pjesnikov ću stav približiti poimanju fenomenološke redukcije, odnosno dovesti u vezu s ishodišnom mišlju predsokratovaca, sa zagonetnom fragmentarnošću i izazovnom labirintnošću svođenja na prva počela.

Sigurno je da nisam mogao ostati ravnodušan na kaleidoskopsko segmentiranje slikā i smjelo jukstaponiranje raznorodnih riječi i pojmova, a bogme niti spokojan s obzirom na iskustva graničnih situacija, asocijacije na propast, kužni zadah, pakleni mir, doba ratnika, pogreb, smrt, samoubilačke strasti, pa i na sam kraj svijeta. Zidićeva mi je poezija na neki način potvrđivala da i u vlastitom društvenom nam i kulturnom ambijentu ne samo odjekuje beketovsko shvaćanje propadljivosti i konačnosti, nego da smo i sami dionici univerzalnoga posthirošimskoga, apokaliptičkoga sindroma. Ako je makabrično upućivanje na tjeskobno godotovsko iščekivanje »svršetka igre« moglo označiti jedan pol suvremene doživljajnosti, drugi je pol uvjerljivo zastupala ludička komponenta ekspresivne samosvijesti, gotovo joneskovska parodija i persiflaža komunikacijskih »smetnji na vezama«, realizirana u Zidićevim »Stranim jezicima«.

Otišao sam predaleko u jeftinim komparatističkim paralelama, ali za mladoga čitatelja, kakav sam u trenutku izlaska Zidićeva prvijenca bio, ni te tako općenite koordinate nisu bile zanemarive: kad je već bio sasvim neupitan pjesnikov afirmativan odnos prema genius loci dobrodošlo je da smo se pouzdano uvjerili kako nije ravnodušan ni na signum temporis. Danas bismo, mrkonjićevskom taksonomijom, odredili kako je rani Zidić krenuo od iskustva prostora (oprimjerenoga, recimo, Kaštelanovim opusom) odlučno u smjeru iskustva egzistencije (u tom trenutku egzemplarno zastupanom po Mihaliću), da bi što autonomnije usvojio i otjelovio/odjelotvorio iskustvo jezika. Već spominjanim ciklusom »Strani jezici« on je to na upravo zavidan način učinio.

Plodno nezadovoljstvo zbiljom i diktatom kolektivne ozbiljnosti upućivalo je Zidića prema nedogmatičnim i slobodarskim rješenjima, primjerice na prostore iza svijeta, na podsvjesne i zaumne protege postojanja i kazivanja. Nadrealistička tangenta pokazala se iznimno dobrodošlom, ako ne baš u pravovjernom manifestnom smislu, a ono s grabancijaškim, puntarskim ili vidovnjačkim prerogativima. U susjedstvu nadrealizma mogao se Zidić susresti (i) s pozicijom Renéa Chara, pjesnika koji je na sintezi oniričkih premisa i aktivističkog impetusa izgradio etičko-estetski sustav za koji je Albert Camus ustvrdio kako odgovara imperativu istodobnog čuvanja slobode i ljepote. Ne smatram da se Zidić u svojoj formativnoj fazi usmjeravao upravo sa Charom, ali – si licet – nalazim znatne analogije između spomenutoga francuskoga i našega hrvatskog pjesnika. Riječ je o misaonoj zgusnutosti paradoksalno spojenoj s reskom otvorenošću i britkom gnomičnošću. Dopuštate li smjelu usporedbu, kazao bih kako je to Heraklitova baština i Heideggerova poputbina, a obje procijeđene kroz nadrealistički filtar.

Ali vratimo se konkretnim stihovima. Na prvoj stranici ishodišnoga sveska Uhodeći more stoji pjesma »Put kroz Antigonu«, a u njoj stihovi: Zrcalo bez hvatišta/ Našem se licu okreće/ i bljeskajuć/ plemenita nam put/ oksidira na zraku (navodim po definitivnoj verziji). A na uvodnom mjestu izabranih pjesama, knjige Kost i gozba nalazi se pjesma »Noćni bozi«, na koje se odnosi tvrdnja: (...) i snoća vjerujemo/ da se njine oči,/ dotad slijepe,/ pod teretom mraka otvaraju/ i bljesnu kao munje na nebu... Činjenica što pjesma »Put kroz Antigonu« otvara prvo Zidićevo ukoričenje, a pjesma »Noćni bozi« inaugurira zasad posljednju njegovu stihozbirku daje mi pravo da im priznam poseban status u opusu, a skroman njihov zajednički nazivnik nalazim upravo u pojmu bljeskanja. U prvome slučaju to je trenutna registracija našega odraza s evidentiranjem tragova prolaznosti, a u drugome slučaju imamo metafizičku projekciju mikrokozmosa u makrokozmos s doslovno munjevitim mijenama iz mraka (i zbog mraka) u svjetlost. Kako bilo, u ideji bljeskanja najuže su povezane i sljubljene prostorno vremenske komponente: protege svijeta nadaju se u svjetlosti, ali je ta ponuda ograničena, strogo uvjetovana neposredno susljednim gašenjem.

Poimanju bljeska u Zidićevoj poeziji opravdanu je pažnju posvetio i Ivan Rogić Nehajev, dosad najuvjerljiviji tumač kanconijera kojim se bavimo. Pod podnaslovom »Množenje bljeska« dao je ponajprije analizu odnosa bjeline i teksta na pjesnikovim stranicama (nalazeći i u tome svojevrsnu ekspanziju malenoga u veliko, tamnoga u svijetlo), a došao je i do zaključka o nužnosti sažimanja: »pjesnički je događaj, po strukturi, istovrstan bljesku«. Možemo se doista složiti kako se pjesma zbiva kao odsjaj povlaštenoga trenutka, kao kratkotrajni izron iz magme bezobličja.

Zidićevo je pjesništvo inače bitno obilježeno dihotomijom svjetlosti i mraka, odnosno manihejski raspeto između stvarne svjetlosti i druge svjetlosti. Sama se svjetlost, naime, može manifestirati u raznim vidovima, od bijele pčelinje svjetlosti i svjetlosti po mjeri svoga roda, preko crvene svjetlosti i žestoke svjetlosti, pa sve do potpune svjetlosti (zadnje navedene, istina, ulančane u jednadžbi mraka). Epifanija se, međutim, plodno nastavlja i grana: Piramide svjetla/ Blistav četverokut, odnosno: mašta... o visokim stošcima svjetla, Bezbroj izukrštanih bljeskova svjetla ili: ...a sva su svjetla jednako blistava. Tu smo opet kod bljeskova i blistanja, kod prolaznih bjegućih fenomena, što ih Zidić registrira kao drhat plama, tanak prasak stakla, lumin na oltaru, sjena oblaka te kao zvijezdu što se gasi u treptajima.

Možda još važniji od imenovanja svjetlosnih manifestacija glagolski je aspekt njihovih evokacija. Tu imamo trajnost (povijesnog) prezenta: paluca, plamti, iskri, bukti, ili neizvjesnost konjunktiva: plane, rikne, kane, razgrne, ukoliko nije još efikasnije imperativno poticanje: Bukni, plani, užgi se! Čini mi se da bismo većinu Zidićevih poetskih situacija, prizora ili aluzija mogli obuhvatiti njegovim vlastitim terminom: snohvatično, no povremeno ćemo se morati poslužiti i izravnim svjetlopisom, to jest fotografijom, kao što to on čini u pjesmi »Vodomor, Mleci«: Ima te i nema// Tek tu i tamo/ bljesak aparata/ tvoga prijatelja/ vrati te, načas,/ u naš vidokrug// S nedoumicom motrim njegovu radost/ dok nas brižno zatvara/ u svoju kutiju.

Naravno, spominjanje mehaničkog postupka hvatanja slike i magaziniranja snimljenoga u odgovarajuću kutiju može metaforično upućivati na seizmografsko reagiranje senzibiliteta ili na stenografsko kaptiranje doživljenoga i njegovo spremno smještanje na bjelinu kadra. Ali draža mi je organička asocijacija slušnoga predznaka: Grom iz vedra neba,/ bez tutnja. Toliko o bljesku!

Trenutna, munjevita svjetlost, dakako, ostavlja određeni trag, koji može postati iznimno suptilni znak. S dvije male minijature, gotovo haiku ugođaja, želio bih naznačiti Zidićevu naročitu delikatnost vizije, praćenu adekvatnim verbalnim i ritmičkim afinitetom, sintaktičkim i semantičkim korelativima gotovo neuhvatljiva zbivanja. Jedna je pjesma »Dolazak snijega«: Sa svitanjem/ pregršti hladnog zraka/ kupaju nas/ i bude// zatim// ostavljamo tijela/ i hitamo gledati/ kako se na licu mora/ hvata prvi snijeg. Druga se zove »Crtež«, još istančanija: Niz tvoja leđa/ kiša, vale,/ korito crta/ po kom će/ poteći/ iza nje zraka/ svjetlosti/ gola: niz tvoja leđa bijela/ kiša, vale. Eto, pjesnik je slikovito konstituirao odgovarajuću morsku epidermu da bi mu poslužila kao ekran čiste lirske kristalizacije.

O znaku i znakovitosti Zidićevih brojnih pjesama trebalo bi posebno govoriti. Ovom mi se zgodom učinilo prikladnim samo ukazati na plodnu napetost između viđenja i bilježenja, na pravu interakciju zapisa i povoda. Poslužit ću se jednom već iskazanim zaključkom o čudesnoj bipolarnosti Zidićeva pjeva: njegovi se tekstovi – pogotovo ovi upravo navedeni – mogu pričiniti idealnim medijem izmicljivosti – kao da su pisani na vodi, ali s druge strane svojom čvrstom fakturom i metričkom odmjerenošću daju dojam da mogu biti klesani u kamenu, u svakom slučaju dostojni – ne samo sredozemnoga – dugog trajanja.