Zlatoglav

Bio je oblačan dan – na okruglome brdu gdje su puhali topli vjetrovi. Bilo je podne, a red stupova se bez sjene uzdizao, savršene uspravnosti, iz zelenih vitica. Čulo se podrhtavanje ptičjeg pjeva. Malo društvo triju žena stajalo je mirno na padini ispred ruševine, držeći pletene košare. Nisu bile mlade. Na licima su im bili istovjetni izrazi svježeg tugovanja. Vjetar je puhao nadolje sa stupova, a tanka je pamučna tkanina lepršala oko njihovih laktova.

»Gledaj...«

»Zlatoglav.«

Bila je to zlatna ruševina: šest dorskih stupova, sa gornjim zaslonom, neslomljenim iznad prva dva, s pogledom na prilaz. Nebo je bilo čisto, prozirno, i okruglo poput školjke iznad ovog brda.

Tri su se žene približavale, pokretima poniznim od službe, u žalobnoj povorci.

»Ovo je Zlatoglav« – ponavljale su, gledajući skromno gore prema frizu djeva koji je bio zasićen sunčevom svjetlošću i činilo se kao da se ispunjava bojom, a ispred njega se tresla lisnata grana drveta.

»Ako bi postojalo ijedno mjesto na stvarnome svijetu gdje nas gospođica Sabina ne bi tražila, to je Zlatoglav« – rekoše. »Ona je to zabranjivala«, rekoše složno. »Nikada ne bi podnijela to da smo došle ovdje, do Zlatoglava gospodina Dona McInnisa ili čak da izustimo njegovo ime.«

»Njezin je pogreb bio jučer, a isplakale smo oči nasuho«, reče jedna od triju. »A što se tiče spomena imena gospodina Dona, naravno da je i on mrtav«. Zatim su pogledale jedna drugu – Cora, Phoebe i Irene, sve stare djevojke, u visećim ljetnim pamucima, noseći košare za piknik. Put je bio toliko uzak da su došle kočijom, a nastavile pješice.

Nije bilo ni sjene. Bijaše visoko podne. Medni skakavac nakrivio je glavu, glasajući se sa pčelama koje su se zadržavale na njegovom cvijetu.

»Ovo je dan koji bih mogla jednostavno pojesti!« usklikne Cora.

Bile su još jedan korak dalje. Mali je potok skakutao od kamena do kamena, kao i preko prilaza. Bile su bose, a njihova djevojačka stopala visjela su tresući se u mreškastoj vodi. Vjetar im je razbarušio sijedu i oskudnu kosu. Smiješile su se jedna drugoj.

»Nekada sam se bojala malih proplanaka«, reče Phoebe. »Mislila sam da bi nešto, nešto divlje, moglo doći i odnijeti me.«

Tada se stadoše smijati sve odjednom, sušeći stopala na drugoj strani potoka. Drozdovi su se činili kao da oponašaju flaute u podnevnome zraku. Konj kojega su odriješile stupao je na brdu, uvijek vidljiv ‒ stari konj koji je izgledao kao da će potrčati, dok mu je griva lepršala u svijetlu. Paradirao je repom kao upravo postavljenim ukrasom.

Tada su otvorile košare, ubrus je bio prostrt s mirisnom šunkom i piletinom, začinima i džemovima, svježim kruhom i kolačima, breskvama, bananama, smokvama, narovima i grožđem te uskom tamnom bocom likera od kupine.

»Ostala je jedna košara u kočiji«, reče Irene koja bi uvijek zadnja posustala. »Uvijek volim imati nešto sačuvano sa strane«.

Žene su se naslonile iznad hrane, pokraj toplog i teškog postolja. Šest stupova iznad njih činili su se ispunjenima ljetnim udasima, viseći nad podnevnim odmorom.

Obrisale su mrlje od nara oko usta. Počele su prepričavati priču gospođice Sabine, glasovi su bili slični i smireni: o tome kako je izgledala, o legendi o njezinoj ljepoti kad je bila mlada, o njezinoj rodnoj kući i što se u njoj desilo, i kako je to na kraju ispalo dok je ostarjela, o njezinom pobjedničkom putu, i njezinom bijednom kraju kad ju je smrt zadesila u prašnjavome mjestu gdje je bila stranac, mjestu koje je mrzila i prezirala.

»Kuća gospođice Sabine stajala je na visokome brdu«, reče Cora, ali usne ostalih su se micale s njenima. Kao stara pjesma koju su nosile u pamćenju, priča o dvije kuće, odvojene dugim, zavojitim, teškim, neutabanim putem – zavoj starog Natchet Tracea – ali zapravo smještenima jedna do druge na obruču brda, u isto vrijeme skrivenima jedna od druge, poput reljefa na suprotnim stranama vaze.

»Zapovijedala je nad gradom koji se kasnije pojavio tik ispod nje. Kuća je bila kvadrat od mramora i kamena, prednji dio taman kao katran ispod magnolija. Ni jedna vlat trave nije rasla iz te tvrde zelene zemlje, samo se tu i tamo poput zmije izdizao kakav korijen. Kuća je iznutra bila sva drvena, od tamnoga, izrezbarenoga i urezanoga drva, dugih hodnika, velikih stubišta od oraha, kreveta od ebanovine koji su ispunjavali sobe, čak s ružama od mahagonija na stropovima, tamo gdje su lusteri visjeli kao skerletno stakleno voće. Postojala je jedna potpuna tamna unutarnja prostorija. Kuća je bila labirint namješten kipovima – Venere, Hermesa, Demetre, zvučnim oceanskim školjkama na zamotanim postoljima.

»Otac gospođice Sabine, po povratku kući sa sobom je doveo gospodina Dona Mcinnisa, te mu predložio brak. Nije više bila premlada za udvarače; bilo joj je rečeno da to prihvati. Na večer ugovorene svečanosti, kuća je bila obasjana. Bile smo tamo. Darovi su bili zlatne vaze, zlatni pehari, kipovi Diane... A mlada... Nismo zaboravile kako smo ju jučer izvukle iz škrinje – krutu bijelu haljinu koju je nosila! Nije ni šušnula kad mu je ispružila ruku. Bilo je proljeće, cvjetovi u košarama bili su ljubičasti zumbuli i bijeli ljiljani, koji su usahnuli na vrućini i pokazali svoje plave žile. Dame su se onesvještavale od mirisa; gospoda su svi bez iznimke bili pijani, a Don McInnis, glave okrenute čas na jednu, a čas na drugu stranu, kao kakva životinja, otvarao je usta i nadušio se smijati.«

Irene reče: »Gospodin Don McInnis, velik, prost čovjek kao i svi Zlatoglavovi McInnisovi. On je bio zadnji od svoje loze, a ona zadnja od svoje. Polagali su nade u njega, i znao je to. Imao je iznenadan smijeh, kao srdžba, koji je isticao njegove žute obrve i mijenjao mu lice. Te je noći stajao po strani... dalje od soba, gostiju, cvijeća, svijeća, mlade i njezinog oca s onim ljubičastim licem. Što je, gospođice Sabina? – grmio je, premda ona nije izrekla ni jednu jedinu riječ... čekajući u krutoj haljini koja je na sebe navukla miris izgarajućeg voska. Sjetile smo se toga, te grmljavine, tog ‘Što je, gospođice Sabina?’ i šaputale smo među sobom kasnije, kada smo bile vezle zajedno, kao da je to bila kakva zagonetka, nerješiva za mlade dame. Činilo se kao da joj nikada osim toga nije ništa rekao. Bio je opasan te prve noći, ljuljajući se sa svojim pićem, gazeći po raštrkanome cvijeću, doveden pred svečanost na očigled svih, sa gospođicom Sabinom uza se. On je bio McInnis, čovjek kao baklja unesena u kuću«.

Tri su stare djevojke, polegle kao uveli vijenac ispred postolja stupova, zastale u mirnoj tišini. Kada su opet preuzele priču, bilo je to na Phoebin fin i nježan način, stoga što je njezin tok sada bio samo dio sjećanja, a njezin početak i kraj isprepleteni i pušteni u plavi brdski zrak.

»Rodila je troje djece, dva sina i kćer, i jedno po jedno su umirali prije nego što su dosegli zrelost. Minerva, ona se utopila – prije svog vjenčanog dana. Theo, izlazeći iz sveučilišta u odori, ubijen padom s divljega konja kojega je namjeravao jahati. A onda Lucian, najmlađi od trojke, upucao se javno na stubištu sudnice, pijan usred bijela dana.«

»Tko bi znao što bi se na ovom svijetu sutradan moglo desiti!« reče Phoebe, mirno gledajući prema praznome nebu iznad.

»Sve je to gospođicu Sabinu učinilo ponosnijom nego ikad«, reče Irene. »Veličina joj je bila urođena, s nametljivom snagom volje, a sada joj je ostao samo gospodin Don, kojemu je svoju volju mogla nametnuti... No on je bio McInnis. Ostala mu je sva divljina koju smo štovale one prve noći, budući da nije bio određen nama da ga volimo. Bio je nevjeran – možda uvijek – možda jednom.«

»Mi smo nosile samo vijesti«, reče Cora. »Otišle smo kao trupa uz brdo pa u kuću, jecajući i zavijajući. Jedva smo se usudile izreći imena ili djela.«

»Bilo je to u dugome hodniku pored kipova Godišnjih Doba, a ona je stala i saslušala nas«, promrmlja Irene. »Nije se ni pomakla – nije trepnula okom. Stajale smo u svom malom polukrugu ne usuđujući se prići bliže. Tada je ispružila ruke kao da nas hoće zagrliti, i stisnula šake, s prstenjem koje se u nju urezivalo, i zaklela je nebesa na sve naše glave – njegovu, ženinu, glave mrtve djece, i naše. Potom je izašla, a vrata njezine spavaće sobe su se zatvorila.«

»Pobjegle smo«, reče Phoebe tromo. »Pretrčale smo preko stepenica preko vrta, oko fontane, držeći se međusobno kao da nas netko progoni te dalje niz ulicu, plačući. Nije pustila ni suzu, bez obzira na to što se događalo, ali mi smo ih pustile dovoljno za sve nas.«

Cora reče: »U to je vrijeme njezin otac već bio umro i nije bilo nikoga da ispravi krivicu. Gospodin Don – on je samo cvjetao. Nosio je bijela lanena odijela ljeti i zimi. Izrekla je da će ga udariti grom za svo uništenje koje joj je donio, ali nikako da ga udari. Po noći nije ni oka sklopila, bila je toliko razjarena i uništena. Nije jela ni zalogaja ni za koga. Donosile smo joj namirnice – juhe, perad, vina, smrznute poslastice, sladolede, jedno za drugim. Samo ih je odguravala. Moglo se pomisliti da joj je život uz zvijer bila jedina stvar na ovome svijetu za koju je bila vezana. ‘Kako da ga dovoljno mrzim?’ često je govorila. ‘Kako da mu pokažem mržnju koju gajim prema njemu?’ preklinjala nas je da joj kažemo.«

»Čule smo da bježi do Zlatoglava«, reče Irene, »i vodi ženu sa sobom. A kada smo otišle i kazale gospođici Sabini, nije više mogla pričekati da ga kazni čin Božji, premda smo je zgrabile sve dok nas nije odgurnula od sebe.«

»Istjerala je gospodina Dona iz kuće«, reče Cora, kojoj su dodali liker. »Istjerala ga bičem, usred bijela dana. Bio je to dan baš kao današnji, ljetni dan – sjećam se magnolija koje su zrak činile toliko teškim i punim sna. Baš poslije večere sav se svijet skupio i bespomoćno gledao, kao u snu. Kao demon izjurila je kroz vrata i žustro sišla niz željezne stube, tjerajući ga ispred sebe kočijaškim bičem, ljubičaste kićanke. Hodao je ravno naprijed kao da joj hoće udovoljiti, sa svojim bijelim šeširom skinutim i u ruci.«

»Pratile smo ga malo iza nje, u slučaju da se sruši«, reče Phoebe. »Ali mi smo bile te koje su bile blizu rušenja kad je stala na dverima nakon što ga je kroza njih prognala i stala zazivati iz svega glasa, da ta žena stupi naprijed. Zaklela se je da će je bičevati na licu mjesta. No, nitko nije prišao. Zaklinjala nas je da skrivamo i čuvamo neko bijedno stvorenje, da smo svi mi u savezu. Gospođica je Sabina sasula veliku krivicu na cijeli grad.

»Kad je Zlatoglav gorio te noći«, reče Cora, »i kada smo svi vidjeli kako vatra bukti na nebu, trčale smo i kazale joj, i ona je bila zahvalna – ali od tog trena povučena od nas i ponosna. Naredila nam je da nikad više ne izustimo ime Dona McInnisa kao ni Zlatoglava.«

Gorostasni su stupovi bili osvjetljeni i činili se treperavima u mekoj svjetlosti ljeta koja ih je obavijala, u jednakom plamenu bez sjene. Činilo se kao da trepere uz let ptica.

»Gđica je Sabina«, reče Irene, »ostatak života provela hodajući kroz dveri i dolje prema ulici, namećući svoju volju stanovništvu.«

»Govorili su da je lijepa i grozna lica, sve tamno oko očiju«, reče Phoebe, »ostarila je na način kako stare velike dame s Juga. Nosila je ogromnu, crnu crncatu periku, izgubivši kosu zbog neke bolesti ili nasilja. Hodala je obavijena teškim brokatom iz svojih obiteljskih kovčega, koje je ovjesila po sebi s nekim gorkim nemarom. Samo ih je pribadala i vezala. Koljena su joj se uzdizala polako kroz toliku težinu tkanine, njezin napredak bijaše otežan, ali se unatoč toga probijala. Pogled bijaše izazovan kad bi se srela s drugim očima, premda je samo gospođica Sabina znala zašto je nužno to kreševo u susretu, među miroljubivim ljudima. Mi smo znale da je nekada bila lijepa. Dlanovi su joj bili maleni, vrući na dodir, kao dječji ispod oštrih dijamanata. Jedna je ruka, desna, bila je savijena i držala štap od ebanovine na kojemu je bila postavljena zlatna glava lava.«

»Nosila je svoj štap i stupala ulicom, proglašavajući i noseći svoju moć«, reče Cora. »Njezina se moć prostirala nad čitavim stanovništvom – bijelima i crnima, muškarcima i ženama, djecom, budalama i životinjama – čak i nad strancima. Njezina nam je vladavina bila nametnuta, njezina su nam bogatstva bila dodijeljena; bio nam je dan muzej i kip, vodovod. Bojale smo je se, mlade i stare, slične nama. Kad je prošla pokraj prvomajske proslave, i svi su majpani (okićeno drvo, op. prev.) bili zapleteni, jedan po jedan. Razlika između njenih dobrih želja i osuda bila je očita, kao razlika između bijelog i crnog konja. Sve su vijesti najprije stizale do nje, presrela bi bilo koga tko ih je nosio. ‘Ne moraš mi govoriti: Znam. Žena je mrtva. Rodilo se dijete. Ispalo je da je čovjek lopov.’ Ponekad se pojavljivala ispred vrata svih kuća na ulici, lupajući svojim štapom. Dominirala je nad svakim obredom, zakazivala vrijeme vjenčanja i pogreba, čak i rođenja, davala je djeci imena. Zapovijedala je životima i selila ljude s jednoga mjesta u gradu na drugo, sparivala ih ili razdvajala, mističnom i rigoroznom predanošću svećenice u priči; a sve je proricala. Proricala je nesreću, bila je spremna s toplim kruhom i juhom šaljući crnce do svake kuće čim se nesreća desila. Očekivala je da će njeni predani računi vrijediti do vijeka vjekova. Sada jedemo kolač gđice Sabine...«

»Ali na kraju ulice nalazila su se vrata kroz koja je gđica Sabina odbijala proći«, reče Phoebe. »Vrata Poštanskog ureda. Pravila se da pošta na ovome svijetu ne postoji, inače ju je nazivala malom prljavom sobom, čija vrata stoje otvorena muhama. Sva mržnja koja joj je ostala jednom kad je ostarjela slila se na malu četverostupnu pokrečenu zgradu, poštu. Bila je izvan njezinog dosega. Jer bi oni koji su se tamo uputili, mogli imati snove njoj nepoznate.«

»Ali ušla je, na kraju«, reče Irene. »Bile smo tamo. Pisma su stigla i svaka smo imale po jedno u ruci. Čule smo je kako dolazi do kraja ulice, njezinu tešku kolebljivu priliku kako dolazi u ritmu štapa. Odjednom smo utihnule. Kada je gospođica Sabina na vratima, ne postoji ni jedno mjesto na svijetu osim onoga gdje stojiš, kao ni jedno drugo poslijepodne, prošlo ili buduće. Držale smo se za svoja pisma kao udaljene ili prolazne stvari u tom trenutku, za našu tajnu nadu ili radost, kao i za naš očaj, što god bi od nas mogla zatražiti.«

»Kad je ušla«, reče Cora, »i stala usred prostorije, mali je pas vidio tko je ušao, te je zbrisao, i uzbuna se tresla kao vibriranje požarnih zvona kroz prašinu u zraku; prenapučena se soba činila kao da se trese, kao da tetura. Pogledale smo se u neizrecivom i nikad do tada doživljenom strahu, i pobjegle bismo ili bismo prve progovorile, samo da nismo slutile da je ovo zadnji put, da je ovaj zahtjev posljednji.«

»Kao da je na mjesto najmanjeg i najdugotrajnijeg zadovoljstva, malog zajedničkog hlada upala, kada je došlo vrijeme da tiranin umre«, reče Phoebe. Tri stare djevojke nježno uzdahnu. Grožđe koje su držale u šakama bilo je prozirno na svjetlu, tako da su se iznutra vidjele sitne crne koštice.

»Ali kad je gospođica Sabina progovorila«, reče Sabine, »rekla je: ‘Dajte mi moje pismo.’ Gospođica Sabina nikada nije primila pismo u životu. Nije poznavala ni duše izvan grada. Rekle smo joj da za nju nema pisma, ali je opet zavapila, ‘Dajte mi moje pismo!’ Rekle smo joj da ga nema i prišle smo bliže, ne bismo li ju pribrale. Ali rekla je ‘Dajte mi to.’ Uzela nam je pisma iz ruku. ‘Vaši ljubavnici!’ reče, i podere nam pisma na dva dijela. Dopustile smo joj da čini kako joj volja. No nije bila zadovoljna. ‘Otvaraj!’ reče poštanskoj službenici i stade udarati po malim komunikacijskim vratima. Stoga ih je službenica morala otvoriti pa je gospođica Sabina ušla u unutarnji dio. Približile smo se. Gledale smo se staklenim očima, kao pod nekom čarolijom, jer bijaše neumoljivo spremna za razaranje.«

»Kao da se u njoj uzdigli bijes i zadovoljstvo koji su izlazili kroz ruke kao munja«, reče Cora. »Odbacila je štap, nastavila je golim rukama. Zgrabila je sve što je bilo pred njom i rastrgala na komadiće. Razvlačila je vreće, koševe za smeće, njihov se sadržaj rasuo kao snijeg. Čak je i tintarnicu bacila o zid, koja je tamo ostavila ljubičasti trag nalik neizbrisivu grozdu.«

»U tom času je bila opsjednuta, pred našim očima, opsjednutija nego ikada prije. Bjesnila je. Ljuljala se od strane na stranu, plesala je. Ruke gospođice Sabine kretale su se kao žetelac u polju, ne bi li uništila sve što se u toj sobi nalazilo. U svojem bjesnilu razderala je sva pisma na komadiće, čak ih je i stavljala u usta i činila se kao da ih jede.«

»Zatim je stala u toj maloj sobi. Bila je gotova. Nismo se bile ni pomaknule kad se srušila na pod, perika joj je spala sa tjemena, a lice joj je bilo iskrivljeno kao maska.«

»‘Moždani udar.’ Tako smo govorile jer nismo znale koje drugo ime da pridjenemo kraju njezinog života...«

Ovdje pod žarkim suncem, gdje su tri stare djevojke sjedile pokraj svojih malih gozba, priča o gospođici Sabini već je bila zastarjela, zatvorena i svršena. Kroz određeni pričin protoka vremena i prostora izrecitirale su je i s njom je bilo gotovo. Sada leže na boku, ispružene na zemlji, raširenih ljetnih haljina, s laganim osmjesima na ustima, očiju poluzatvorenih. Phoebe sa sočnim zelenim listom u zubima. Iznad njih su, kao u snu, počivali svijetli stupovi Zlatoglava, sna koji se činio drugom stranom njihova jadikovanja.

Vitice koje su rasle po stupovima su odjednom počele drhtati. Iz ozarene svjetlosti bio je stupio bradati čovjek. Stajao je nepomičan kao jedan od stupova, a oči su neumoljivo promatrale tri žene. Bio je prost i zlatan kao lav. Nije ništa činio, niti govorio, dok su ptice i dalje pjevale. No bio je nag.

Bijeli stoljnjak činio se kao da se sam od sebe počeo uzburkavati i izbacivati napola pojedeno voće te tresti bocu vina, dok su tri stare djevojke prvo pokleknule, zatim stale uz krik i sudar uzdignutih ruku. Kao da su odjednom čule zvuk treperave tišine, bile su prisiljene stuštiti se u bijeg. U malenom zboru vriska, čekale su gledajući preko ramena, ispruženih ruku. Tada su cipele ostale iza njih i trojac napravi maleni kas preko potoka, preko polja kroz prolaz utkan između grmova divljih ruža. Žustrinom ptica, istodobno su se bacile na zemlju i kao čarolijom uzdigle se na drugoj strani ograde pokraj znaka na kojemu je pisalo »Zabranjen pristup«.

Stajale su nijemo jedna do druge, četkajući i čupkajući svoju odjeću, dok je stari konj sasvim mirno klipsao na drugoj strani ograde, koja je za njega još uvijek bila neistražena.

Bradati se čovjek nije ni pomaknuo.

Cora reče: »To je bio gospodin Don McInnis.«

»Nije«, reče Irene, »to je bila vitica na vjetru.«

Phoebe je bila sagnuta ne bi li izvadila trn koji joj je bio zapeo u goloj peti. »Ali mislile smo da je mrtav...«

»To je bio gospodin Don McInnis isto kao što sam ovo ja«, reče Cora, »na moju časnu riječ.«

»Bio je nag«, reče Irene.

»Bio je gol-golcat«, reče Cora. »Bio je gol kao starijarac. Sigurno je star koliko i ova brda.«

»Nisam gledala«, izjavi Phoebe. No stajala je sa strane naklonjena, tresući se kao poslije kobnog susreta.

»Nema potrebe plakati zbog toga, Phoebe« reče Cora.

»Ako je to gospodin Don, onda je to gospodin Don.«

Utješile su jedna drugu, zatim upregle konja i čekale nepomično u grupi, gledajući unazad.

»Što gospođica Sabina ne bi dala da ga je vidjela!« usklikne napokon Cora. »Što mu sve ne bi kazala, što mu sve ne bi učinila!«

No u tom trenu, dok su njihovi su pogledi bili upereni k ruševini, nekoliko se koza pojavilo između stupova Zlatoglava, te se uz malen poskok uputiše u brdo. Njihova nemirna kopita ispunjavala su zrak trepetom i podrhtavanjem.

»U kočiju!«

Uspravljenih repova, koze preskočiše ogradu kao da ne postoji ništa što bi radije činile.

Cora, Irene i Phoebe bijahu u otvorenoj kočiji, biča podignutog nad starim konjem. »Sve ih više i više dolazi«, krikne Irene.

Bilo je koza i jaraca, starih i mladih, čitavo cvatuće krdo. Bradice su im lepršale u zanjihanom napredovanju.

»Sigurno će nas stići«, zavapi Irene.

»Baci im nešto«, reče Cora držeći uzde.

Pod petama im je bila košara koju su sačuvale, s maramom punom keksa i slaninom na vrhu.

»Na, kozice!« uzviknuše.

Počevši od strane kočije, lepršavih rukava, bacahu jedna po jedna kolače objema rukama.

»Na, kozice!« zakričaše, no kozice su se propinjale tako blizu, njihovi znatiželjni nosovi bili su skoro u prečkama kotača.

»Neće ih to zaustaviti«, reče Phoebe. »Nisu nimalo zadovoljene, to ih samo čini znatiželjnima.«

Cora stajaše uspravno u otvorenoj kočiji, vozeći je kao bojna kola. »Dajte im pečenu koku, onda«, reče i zatim je baciše iza sebe.

Kozice su stale, glava prošaranih na jednoj strani, a rogova spojenih nad zgoditkom.

Naišao je zavoj, Zlatoglav je bio iznad vidika. Cesta je vodila u uvalu te zakretala u sjenu.

»Pobjegle smo«, reče Cora.

»Zahvalna sam što gospođica Sabina nije doživjela da nas vidi malo prije«, reče Irene. »Stidjela bi nas se – bosonogih i u trku. Nikada ne bi predala košaru koju smo sačuvale za poslije.«

»Ne bi trebao ostati na slobodi«, zavapi Cora. Umirivala je staroga konja, kojemu su se bedra i dalje tresla, pa reče: »Imam ga namjeru prijaviti vlastima!«

Pred njima je bila velika kuća u kojoj je živjela gospođica Sabina, visoko na nadolazećem brdu.

No Cora se nasmija naglas kad su prolazile zavojem. Glas joj je bio mekan, činila se kao da je i dalje u polusnu i nesvjesnoj proslavi – kao da piknik nije već bio prosto predan prošlosti, već postojan i omamljujući traje u sadašnjosti, još uvijek ta rijetka pojava, taj zlatni dan.1)

Prijevod s engleskog:
Božica Jelušić / Leo Filip Kovačić

_____________________
1) Bilješka o autorici: EUDORA WELTY (1879.-1931.) istaknuta je američka spisateljica rođena u Jacksonu, Mississippi. Od rane mladosti pokazuje zanimanje za književnost. Završila je studije američke književnosti, te se po povratku u rodni grad bavi pisanjem i radi na lokalnom radiju. Tijekom sljedeće službe, kao agentica za oglašavanje, putuje američkim Jugom, fotografirajući, zapisujući i stvarajući opsežnu arhivu, koja će postati podlogom za njeno pisanje. Otuda će krenuti njene uspješnice, romani i novele, više puta pretiskivani i ekranizirani, popularni među publikom: Smrt trgovačkog putnika, Ugažena staza, Purpurni šešir, Zavjesa zelenila, Kćerka optimista. U svojim djelima na dojmljiv, detaljistički i duhovno produbljen način opisuje život Juga. Ponekad se u njenoj prozi nailazi na elemente mistike i napetosti, svojstvene modernom »krimiću«. Postigla je zapažen uspjeh umjetničkom fotografijom, kojom se bavila po uzoru na oca.

Tijekom karijere putovala je Europom kao stipendistica poznatih fondacija, te gostovala na Oxfordu, Cambridgeu i drugim sveučilištima. Dobitnica je uglednih nagrada: Pulitzer (za prozu, 1973.), Nacionalna nagrada za književnost (1984.), Nagrada Rea (za kratku priču, 1992.). Također je nositeljica nacionalnih odlikovanja za doprinos u domeni kulture, te je odlikovana i francuskim Ordenom Legije časti. Imala je nekoliko počasnih doktorata, kao jedna od najuglednijih američkih intelektualki i stvarateljica, s posebnim naglaskom za doprinose žanru kratke priče. (B. J.)