Život, usprkos svemu

»Moj anđele« zazivni je znak u novoj, dvadesetoj po redu, zbirci pjesama Ljerke Car Matutinović, i taj se anđeo javlja u mnogim pjesama kao sugovornik, kao tihi medijator, kao posrednik između imanencije i transcendencije, kao katarzični povoj dok se stihovima javlja »u svoju težinu zatvorena duša«. U knjizi Dok su ti ruke u pokretu ova pjesnikinja ‒ u dugome već hodu stihovanja kroz mnoge oblikovane stance solilokvija, ludičkih prijevoja, erotične visprenosti i meditativnih postaja, zadržavajući svoje stilističke osobitosti ‒ uranja dublje u onaj kontemplativni prostor u kojem poezija u najužem smislu i nalazi svoj razlog postojanja.

Netom citirani stih – »u svoju težinu zatvorena duša« – naziv je i jedne od 57 pjesama u zbirci gdje je završna kadenca određena težinom unutar koje ljudsko bivstvovanje »galaktičkom samoćom jeca«. Pjesnikinja i nije sama u komunikaciji s mislima i bjelinom papira; ovdje nalazimo i voljeno biće kao svjedoka i suputnika poetskih meditacija gdje (Pritvori vrata za anđela), vapijući za tragom svjetlosti ili proljetne kiše, govor pjesme čezne za nekim ponovnim ostvarenjem probijanja tjeskobe.

Stihovi Ljerke Car Matutinović u ovim su svežnjevima (tri ciklusa: Dok su ti ruke u pokretu, Mjesečeva smo hrana i Dok se duša opire) gotovo redom epizode u kojima se biće suočava sa supstancom »sile teže« koja prigiba godine i iskustvo, datosti življenja u oblicima smirenja, egzaltacija, iluzija... sve u potrebi da se taj hod oblikuje sintezom unutar poetske sintakse. Anđeo koji se javlja u pjesmama, anđeo koji prividno nestaje... lik je i vlastite osviještenosti pjesnikinje, pa je razgovor s njime kanda i razgovor s vlastitom esencijom, kako što to biva u pjesmi Cave ne cadas, moj anđele, tj. Pazi da ne padneš, moj anđele, gdje se eterični suputnik javlja kao subjekt kontemplacije, onaj koji pridržava ravnovjesje pred strahovima nestajanja, utonuća u bezdan, »nuklearni u interstelarni krater«...

Gotovo bismo nasumce probranim izrazima, sintagmama, metaforičkim i metonimijskim pasažima mogli predočiti ugođaj knjige gdje pjesnikinja (Već dugo vremena znam) ustvrđuje: Već dugo vremena znam / što život donosi, moj anđele, već dugo vremena znam / da se život sam sa sobom boči / život protiv praznine i vriska... Iz takva otprilike okvira proizlaze daljnje (tihe, gotovo usputne a opet egzistencijalno terećene) ustvrde, kao: Pretužno je to, moj anđele, što se naši glasovi / gube u daljini i svjetlucaju negdje / na nitima paučine koju nemilosrdni / vjetar vremena kida u neuhvatljivo / tkanje što raspadnuto vuče prema kraju.

Kao da je camusovskim predjelom prošao i odjek Gundulićevih Suza sina razmetnoga, pa bi i kao mogući motto ovdje mogao zazvoniti poematski usklik/vapaj: »Ah, sad imam pamet hitru: / sve je što svijet gleda i dvori / na ognju vosak, dim na vitru, snijeg na suncu, san o zori...« itd. No, osebujna je ova pjesmarica Ljerke Car Matutinović koja s jedne strane dozivlje sentencioznost biblijskog Siraha ili Propovjednika, Gundulića, rekosmo, ali i intimu iskustva što sažimlje ine konvulzije minulih desetljeća, osobne dnevnike i godišnjake, dajući konstanti ljudskog mišljenja i vlastite dvojbe, vlastite nade.

Naslovna nam pjesma dostavlja carpe diem okruženje; možemo ga doživjeti i kao intermedijalni predah gdje se iščekuje čas kad će utjeha obujmiti srce riječi, sada »dok su ti ruke u pokretu / dok dodiruju kao balzam / dok razmiču sjene večeri / dok još nema gorkog vjetra / dok nas još ne mame pustinje...« dok, naposljetku, »ignoriramo činjenicu / da je život okrutna igra...« Međutim, naslovi kao Na tvojim rukama krije se sjena smrti, Pepeo na srcu, U ovome mome tjeskobnom trenutku, Anđeo moj slomljenih krila... iznova nas kao tematski rondo uvode u uglavnom tmurne solilokvije, kad – gle! – iz štiva izrasta i jedan od praskozornih momenata, kao što je Anđele moj, usprkos svemu:

Usprkos svemu, anđele moj,
skupljam se oko svoje zemaljske
osi, usprkos svemu srce mi mahnita
i treperi kao viola sunovraćujem se
u sladost zato što jesi, anđele moj.

Ovi nas pasaži i vode k završnici jedne knjige s izvorom i uvirom, tamo gdje i nalazimo težišno mjesto čitava govorenja, katarktički finale u kojem će i čitatelj zacijelo postaviti tri barem točkice zastoja i promišljanja nad onim što jest zajedničko u ljudskoj uzajamnosti, kroz zdvajanja i kroz nadu.

Radi se o pjesmi Kad izgovaram tvoje ime, Gospodine koja i jest izravna molitva u čežnji da se, biblijski rečeno, »poravnaju staze«, kada se iskustvu vremešnosti u smislu promjene promjenljivih stvari približiva ideja Apsoluta u susretu vjere, ufanja i nade. Vapaj je ovo k uznositosti »iznad svih vremena«, kako piše pjesnikinja, govoreći: (...) stvari oko mene onakve su kakve jesu / ljudi na uglovima ispruženih ruku / tama oko mene čujem udarce biča / osjećam kako čavli prodiru u tvoje udove / u tami znam da te raspinju (...) znam da ti je lice krvavo / ova vjetrometina razara nit po nit / kako da ti pomognem, Gospodine, / kako da pomognem sebi?«

Kristološki finale knjige, u konkordanciji sa sličnim pjesmama, suočenje je s razarajućom vjetrometinom svojstvenom svim onim ozbiljnim literarnim pregnućima u kojima je upitanost nad ljudskom egzistencijom, te nad egzistencijom kao takvom, ona glavna poluga znatiželje što paralelno raste s paradoksalnim podudarnostima optimizma i razočarenja. To je ta bol trnove krune uokrug koje se odvija tkivo ovih pjevanja u knjizi Dok su ti ruke u pokretu. Vremenska sila teža u zbirci pokretač je pjesmovnih varijacija što se sastaju unutar iste osi. Slična je neizvjesnosti kakvu, na primjer, G. Ungaretti sintetizira u pjesmi Vojnici, kada je ljudski osjećaj nalik onome jesenjeg lišća na stablima (Si sta come / d’autunno / sugli alberi / le foglie). Kod Ljerke Car Matutinović bit će to (Pepeo na srcu) prezrela jabuka koja otkinuta i raspuknuta pada na zemlju...

Pjesme u zbirci odvijaju se kolokvijalnom verzifikacijom, ali ne i bez unutrašnje ritmike, odnosno ugođajnog kontrapunkta dijelova pjesme. Rima je domišljena i inkurzivna, nalazi svoje doticaje i na mjestima koja nisu »kanonska«, opkoračenje će gdjekad zbuniti ritam; no, poetska je supstanca određenje svake pjesme i ni jedna se kreacija ne odmiče od tog određenja.

Na poseban je način pjesmovno tkanje oblikovano u pjesmi More se razodijeva, jednoj od onih u kojima misao izričito zastaje u korespondenciji s prirodom, gdje se sonorni elementi raspoređuju tako da zapravo oslikavaju ili »dok zora sviće i umiru snovi« ozvučavaju gibanje valova. Pjesme uglavnom nisu topografski ili na neki drugi način »locirane«; no, nađe se tu mjesta za kratke inkrustacije na stranim jezicima, kajkavski cvjetić ili pak dodir zavičajnom joj čakavicom unutar koje je – crikvenički idiom – Ljerka Car Matutinović ostvarila značajan i ugledni opus. Tamo gdje se određuje topos, onda on biva poetiziran (Maksimir, to zeleno srce moga grada) cjelinom doživljaja i palingenezom kojom se ionako u pjesmi prepliću konkretno i apstraktno.

U svemu, odmjerena knjiga, poticajna u poredbama ljudskih suočenja s protokom vremena. Knjiga koja ostaje unutar datosti crikveničko-zagrebačke ali i univerzalne tradicije u pjesmovnim komunikacijama jedne od najpoznatijih autorica novijeg hrvatskog pjesništva. Označujući njen literarni vidokrug, ovako ga je sažeo Miroslav Šicel u jednom zapisu iz 1995. godine: »Naša pjesnikinja ne traga za neobičnostima, ne teži za hermetičnošću, zatvaranjem u samu sebe, ali nije ni sladunjavo sentimentalna. Ona govori jednostavnim, razumljivim jezikom o tragičnosti ljudskoga senzibilnog bića koje seizmografski bilježi svoja emotivna stanja, svoj neprestani sukob sa zlom i mržnjom«.

U tu se već oblikovanu cjelinu ugrađuje knjiga Dok su ti ruke u pokretu, gdje razmišljanja postaju još razuđenija a stilističke mogućnosti prostranije. Sunce i more su na svome mjestu, pouzdanja ne fali, pa je zaključak moguć i kratkom pjesmom Dok lebdiš iznad mirisnih algi:

Dok lebdiš iznad mirisnih algi
maestral lahorasti igra se s tobom
more tvoja krila mami što svjetlucaju
uzbibana suncem i morem. Odletimo
prema pučini pa što bude, anđele moj (...)

I tu se, unutar jasnih konotacija mediteranske ugođajne određenosti, iskazuje podstrek nove knjige: takav kakav jest ‒ život usprkos svemu.