Uspomene za budućnost

Postoje knjige koje se zovu radosnice. U njih roditelji upisuju sve važne događaje iz prvih godina svojeg djeteta: kada su ga donijeli iz bolnice, kada se prvi put kupalo, kada se prvi put nasmijalo, kada je prvi put samostalno sjedilo, kada mu je izbio prvi zubić, kada je prvi put reklo mama i tata, kada je prohodalo, kada se prvi put šišalo itd. Ovisno o njihovoj pedantnosti, roditelji kroz radosnicu, dakle, mogu prilično detaljno dokumentirati djetetov ulazak u život, a zapravo sačuvati to za kasnija vremena kada će, htjeli to ili ne htjeli, većinu toga zaboraviti. Radosnica pogotovo dobije na cijeni ako preživi do djetetove odraslosti, koje tada i samo može rekonstruirati svoje prve godine.

No, ono što dijete obično ne može rekonstruirati je život njegovih roditelja prije nego je ono došlo na svijet, s iznimkom razdoblja trudnoće, koje je uglavnom integrirano u radosnice. Osim onoga što mu roditelji žele sami otkriti, a to ponekad nije mnogo, o njihovoj povijesti prije nego su ga rodili dijete dosta toga eventualno može saznati (dakako, ako ih ima) od djedova i baka, teta, ujni ili strina, ili pak kumova i roditeljevih prijatelja. Ali, to je ipak posredna povijest, koja obično nije potpuna, a djecu najčešće zanima upravo detaljna pretpovijest svojih roditelja, čak više nego vlastita. A to najtočnije mogu pronaći u samim roditeljima, pod uvjetom da mu je oni žele reći i da je se sjećaju.

Djetetova želja za rekonstrukcijom povijesti svojih roditelja vjerojatno je motivirana težnjom za iznalaskom nekih odgovora u vlastitom životu. Ako ostavimo po strani one teške slučajeve, kada se npr. pokušava rekonstruirati pojava neke bolesti i sl., djeca u povijesti svojih roditelja najčešće zapravo traže same sebe, odnosno odgovore na neka pitanja iz vlastitog života. Ti im odgovori nerijetko ostaju uskraćeni zato što im roditelji zbog različitih razloga svoju povijest ne otkrivaju u potpunosti. Ali, kad malo bolje razmislim o tome, nameće mi se pitanje ‒ što čini tu potpunost? Jesu li to oni tzv. veliki i važni životni događaji, poput školovanja, prvog zaposlenja, kupnje kuće/stana i sl., ili pak oni tzv. mali, nevidljivi događaji, poput trenutka kada shvatiš koliko ti znači obitelj.

Drugim riječima, što bi roditelji trebali o sebi reći djeci kad odrastu? Slično pitanje postavljaju i same radosnice – obično negdje pri njihovu kraju stoji košuljica u koju roditelji djetetu mogu staviti pismo u kojem će mu reći nešto o sebi te mu poručiti nešto za budućnost. Ali što djetetu reći o sebi? A pogotovo što mu poručiti za budućnost? Pitanja su to pred kojima mnogi pokleknu pa košuljica za pismo u radosnici ostane prazna. No, svojevrstan odgovor, i to rijetko iskren i hrabar, na pitanje na koji bi se način djetetu moglo obratiti u svojem je romanu Mogla bi se zvati Leda dao Marko Gregur. Strukturirajući roman kao obraćanje budućeg oca još nerođenom djetetu, kojeg ustvari možda nikada neće niti biti, Gregur je ispisao neviđeno iskrenu i hrabru posvetu obitelji, i to ne samo onoj koju mladi koprivnički par u romanu planira zasnovati, nego i onoj iz koje su i sami izrasli.

Drugi je to roman koprivničkog spisatelja, ujedno i njegovo najkompleksnije i najzrelije djelo. Nakon zbirke pjesama Lirska grafomanija (2011.), Gregur je objavio dvije zbirke kratke proze, Peglica u prosincu (2012.) i Divan dan za Drinkopoly (2014.), obje nagrađivane, jednako kao i roman Kak je zgorel presvetli Trombetassicz (2017.), povijesno-satirički, ujedno i najbolji hrvatski recentni kajkavski roman. Nasuprot onima satiričkima, pa i humorističnima, iz kojih je vjerojatno i izrastao Trombetassicz, Gregur je u nekim svojim ranijim kratkim pričama najavio interes i za ozbiljnije teme, i to iz područja muško-ženskih i obiteljskih odnosa, što je svoj vrhunac doživjelo Ledom, koju je, kao i posljednje dvije Gregurove knjige, uredio Kruno Lokotar. U svojem najnovijem romanu Gregur se, dakle, suočio s do sada najkompleksnijom i najizazovnijom tematikomu svojem opusu, ali i tematikom koje je rijetko, ako i ikada ovako kompleksno i uspješno obrađivana u našoj književnosti – nemogućnošću dobivanja djeteta.

No, osim suočavanja s tim ne samo intimno, nego i društveno još uvijek prešućivanim problemom, Gregur svoje likove suočava i sa samima sobom, sa svojom prošlošću i sadašnjošću, ali i budućnošću. Roman Mogla bi se zvati Leda prati, dakle, dvije glavne teme, koje su zapravo nerazmrsivo povezane. Pritom u prvi plan lakše izbija ona o pokušajima mladog para da dobiju dijete, no taj je problem isprovocirao i druga dva temeljna sloja romana – prisjećanje vlastitog djetinjstva, dakle povratak u prošlost, ali i potrebu za (samo)analizom vlastite sadašnjosti i budućnosti, i to kako pripovjedača i supruge ponaosob, tako i njih kao para, svejedno dobili dijete ili ne. Tako se kroz roman neprestano isprepliću prošlost (evokacija djetinjstva), sadašnjost (pokušaji dobivanja djeteta) i budućnost (planiranje zajedničkog obiteljskog života), koji se ujedinjuju u djetetu kojeg zapravo (još uvijek) nema, a možda ga niti neće biti.

Glavna narativna linija romana (pripovjedna sadašnjost) prati dugotrajna nastojanja mladog para da dobiju dijete, prvo prirodnim putem, a zatim posvajanjem, prilikom čega se i jedna i druga opcija pokazuju mukotrpnom, pogotovo u psihičkom smislu, što predstavlja najpotresnije stranice romana. Gregurovo crtanje njihovih psihičkih stanja, koja se kreću u širokoj amplitudi od ushita nakon čak i (polu)pozitivnih vijesti do strašnih razočaranja nakon još jednog neuspjeha, toliko je precizno i uvjerljivo da će rijetko kojeg čitatelja i čitateljicu ostaviti ravnodušnim. Prvo osobni muški pripovjedač koji iznosi cijelu priču, za koju bi neki rekli da bi možda bolje pristajala ženskom pripovjedaču, pogotovo s obzirom na dosadašnju praksu obrade sličnih tema, a čime Gregurov odabir muškog pripovjedača dodatno dobiva na važnosti, potpuno ogoljava vlastitu intimu. Pritom ne zapada u isprazni sentimentalizam. Na trenutke je, doduše, izrazito osjećajan, pogotovo prema supruzi koju sve to teško pogađa, te u trenutcima kada se obraća nerođenom djetetu, Ledi, Fabijanu ili kako će se već zvati i što će već biti, ako će ikada biti.

No, cijela situacija nerijetko uvjetuje i izljeve srdžbe, pogotovo u fazi kada pokreću postupak posvajanja, koji im otežavaju socijalne i ostale službe koje bi im u tome trebale biti glavna pomoć. Kroz opise apsurdnih procedura na koje ih institucije prisiljavaju, pripovjedač ustvari daje snažnu kritiku cjelokupnog hrvatskog društva: »Čitav je sustav govno, sačinjeno od govana, za govna. Mi smo kloaka koja se stoljećima valja, a pročisti rijetko, tek kada oni koji su nam nad glavama konačno puste vodu. Neki se tada iskobeljaju iz mulja i tako traje ova hemeroidna zemlja u kojoj se kupnja tisuću automobila objašnjava uštedama. Najgore je to što ne vidim tome kraj. Mismo van svake logike i pameti«.

Međutim, u prvom planu je ipak intimna drama mladog para, koji unatoč velikoj međusobnoj podršci, s vremena na vrijeme zapada u teške dvojbe i samopropitivanja: »Fokusirana je na to da će roditi, a posvajanjem kao da se boji da bi odustali od toga da pokušavamo. Razumijem da bi htjela roditi, ali velika je mogućnost da se to neće dogoditi, barem ne sa mnom. Tako da me druge dvije mogućnosti isključuju. Jedna je da potražimo zamjenskog oca, a druga da je ostavim. Da se uda za nekog drugog i dobije dijete. Dugo razmišljam o tome i možda je čudno, ali kako vrijeme prolazi ta me misao sve manje uznemiruje. Upravo suprotno, stvara u meni neki osjećaj da će sve biti u redu. Ona mora postati majka. To bih volio više od svega«.

Najiskrenije i najtoplije stranice romana čine pripovjedačeva obraćanja svojem budućem djetetu. Pritom je svjestan da tog djeteta možda nikada i neće biti, no strah za zaboravom tih trenutaka čežnje za djetetom toliko je snažan da mu se obraća kao da ono već postoji: »Možda ti se ovo čini glupim, misliš si što mi je došlo da te time gnjavim; možda tvoja generacija više i ne čita, ali imam ti potrebu sve napisati sad i odmah, jer tko zna hoću li za 15 ili 20 godina moći točno, ili jednako, opisati kako smo se osjećali i kroz što smo prolazili«. Osim toga, želi mu predstaviti samog sebe, ono od čega je sačinjen i što ga čini onim što jest: »Bojim se da se nakon dva desetljeća više neću tako jasno sjećati mame i tate, Boke i Dade, djeda i baka, Janinih roditelja i svih drugih. Nešto ću sigurno zaboraviti, a želim ti reći sve, svaki detalj, o tome iz čega sam rastao, iz čega smo rasli i što ti možemo dati«. Pripovjedač želi djetetu pokazati ne otkuda je došlo, nego kamo dolazi i potencijalno u kojem smjeru može ići: »Ima ta izreka koju sam negdje vidio... Postoje samo dvije trajne ostavštine za koje se možemo nadati da ćemo ih dati našoj djeci. Jedna od njih su korijeni, druga su krila. Nadam se da će te naša držati čvrsto i da ćeš se vinuti visoko«.

Jednako toplo i iskreno kao i kada se obraća budućem djetetu, pripovjedač govori i o svojoj obitelji, djetinjstvu i zavičaju: ocu i majci (koja umire na njegovu pragu zrelosti, što je na njega ostavilo trajan trag), bratu i sestri, bakama i djedovima, brojnoj rodbini, susjedima, prijateljima, Koprivnici, Miklinovcu (danas koprivnička ulica), »čarobnom« sajmištu preko puta rodne kuće na kojem su se zbivale kojekakve avanture, itd. Pritom je ispisao neke od najljepših stranica uopće u hrvatskoj književnosti upućene svojem zavičaju, Koprivnici: »Ono što ovaj grad još uvijek ima osjećaj je da ti se ništa ne može dogoditi. Tu si siguran. Ovo je mjesto na kojem se kući uvijek možeš vratiti s cvijećem koje si ubrao kod onog kod koga si bio u gostima, ali i negdje usput, s vrećicom krušaka, u koje kad zagrizeš osjetiš čaroliju rasta, sazrijevanja i plodnosti, ili s teglicom pekmeza od jagoda u kojoj miriši čitava šuma. Svašta je već izmišljeno, ali za mene je život veliki grm ljubičastog jorgovana čije nam grane donosi tata, ljubičice i klinčeki koji rastu uz kuću, ili đurđice koje donosi od strica Đonija. Za mene je život mogućnost da vidiš zvijezde kad sunce legne u visoku travu«.

Brojne evokacije zavičaja, obitelji i djetinjstva čine sloj romana koji je okrenut prošlosti, ali koji je zalog za budućnost. Sve osobe, prostori i događaji još uvijek su živi ne samo u njegovu sjećanju, nego i u njemu samom, i sve to želi prenijeti budućem djetetu (ako će ga biti), jer je to najvažnija ostavština koju ima za nju/njega: »Sve što ti želim je da kad odrasteš, kad ti bude dvadeset ili trideset, da imaš sjećanje na najdražu igračku. Da imaš neke svoje šljemove i zapaljive strijele. Da imaš svojeg Dodoja, Petru, Filipa, Krešu, Tomicu, Nikolu, Klaudija... Neka čuče u tebi, koliko vas god život odnio na različite strane. I želim da smatraš kako je vrijedno jedan papir čuvati gotovo petnaest godina. Za mene, bio bi to znak da sam ti bio dobar otac«.

Smrt majke bio je jedan od ključnih trenutaka njegova života, prekretnica u shvaćanju njegova smisla, koji vrhunac može doseći upravo u djetetu: »Dijete je jedini način kako nadoknaditi roditelje. Prestati biti u svom djetinjstvu i preseliti se u tuđe. Od lista postati korijen. Vrijeme me gura, a ja se čvrsto držim za djetinjstvo i za Janu, uplašen da me tamo dalje ne čeka više ništa za što bih se mogao uhvatiti«. Je li pripovjedač dočekao novu granu za koju bi se mogao uhvatiti ‒ ostavljam čitatelju da sam otkrije u ovome nesvakidašnjem, toplom i britkom romanu, koji se čita u jednome dahu, a ostavlja dugotrajan dojam.