U iščekivanju sadašnjosti

Iz nekog razloga, Česima je pedesetogodišnja povijest dvadesetog stoljeća, počevši od Drugog svjetskog ratapa sve pada komunizma 1989., posebno atraktivna, barem ako je suditi prema učestalosti njezinereprezentacije u recentnijim književnim tekstovima. Neraščišćena mjesta nacionalne povijesti, naročito razmjerno svježe povijesti poput one dvadesetostoljetne, vječni su poziv na igru, na dijalog, na revidiranje, na poigravanje s nacionalnim mitovima ili na njihovu dekonstrukciju. Uzmemo li u obzir samo one naslove koji su prevedeni u Hrvatskoj u posljednjih desetak godina, vidjet ćemo da je u velikombroju njih zamjetan upravo svojevrsni»zaokret ka prošlosti«, pri čemu su u pravilu u prvom planu sudbine pojedinaca, posredovane kroz povijesne traume kao filtere individualnog životnog iskustva: Ponosni Budi Irene Douskove, Seoski barok Jiříja Hájíčeka, O roditeljima i djeci Emila Hakla, Laku noć, slatko sanjajte Jiříja Kratochvila, Nijemci Jakube Katalpe, Ljubavno pismo klinopisom i Životopis crno-bijeloga janjeta Tomáša Zmeškala, Boginje sa Žítkove Kateřine Tučkove...

Već ovaj popis autora i djela dovoljno je opsežan da se može govoriti o tendenciji, a ne o pukom hiru jednog književnograzdoblja kojem je povijest postala nešto poput mode. Tendenciji koja, usprkos tomu što uživa priličnu popularnost kako kod čitatelja tako i kod književnih kritičara (a vole je i književne nagrade), polako zapada u repetitivnost i za ponuditi ima sve manje toga novoga. Ona počiva na danas već pomalo izlizanoj i predvidljivoj kompozicijskoj šabloni koja pomalo ali sigurno prelazi u maniru. Ta šablona pretpostavlja razračunavanje s povijesnim traumamaiz današnje perspektive, i to na način da u njojnerijetko nailazimo na glavnog lika koji živi u nama suvremenom svijetu, što je točka iz koje onkrene čačkati po vlastitoj prošlosti ili prošlosti svojih predaka. Ovakva početna pozicija nerijetko implicira dozu investigativnosti svojstvene kriminalističkom žanru: sadašnjost se rasvjetljuje raspetljavanjem zamršenih čvorova prošlosti, i što dublje pripovijedanje zadire u prošlost, to radnja više napreduje. I dok je komunističku strahovladu u Čehoslovačkoj obilježio teror, ali ivrlo rašireni i prikrivanikolaboracionizam, kao i razgranata mreža tajnih agenata i doušnika, pa prostora za fabuliranja i različite povijesne perspektive ima napretek, a za relativizaciju dobra i zla još više, Drugi svjetski rat kao temanijeništa manje privlačan, ali u kolektivnoj češkojmemorijinačelno nije toliko kontroverzan niti moralno problematičan: Česi su jednoznačnožrtve nacističke okupacije, a slučajevi suradnje s nacistima javno poznati, i čini se da je u toj povijesnoj etapi lako odrediti pozitivce i negativce. Međutim, ova je moralna neproblematičnost samo prividna, a jedan od primjera koji to možda i najbolje potvrđuje jest poratna češka odmazda i posljedični masovni egzodus (inače mnogobrojnog) njemačkog manjinskog stanovništva iz svojih domova u Češkoj. Ovo mračno mjesto češke povijesti postat će jedna od udica koju će zagristiknjiževnici nakon pada režima(1989.) u čijoj je režiji spomenuti egzodus protjecao.

Tu je udicu zagrizla i Radka Denemarková (1968.) u romanuNovac od Hitlera (Peníze od Hitlera, 2006.), nedavno objavljenom u izdavačkoj kući Hena com i u prijevodu Suzane Kos. Po objavljivanju u Češkoj roman je naišao naprilično velik interes, da bi sljedeće godine Denemarková za njega primila cijenjenu književnu nagradu Magnesia Litera – kojom će, uzgred rečeno, biti ovjenčana još dvaput, 2009. i 2011. godine. Međutim, u usporedbi s drugim ostvarenjima čija je pažnja uperena uiste ili slične tematske horizonte (poput prilično uspjelog netom spomenutog romana Nijemci Jakube Katalpe), Novac od Hitlerapreviše ne oduševljava. Štoviše, u njemu ima možda i suviše slabih mjesta, što samo potvrđuje da književne nagrade, koje hrvatski izdavači, barem kad je u pitanju suvremena češka književnost, nerijetko uzimaju kao jedine meritorne pokazatelje kvalitete prilikom selekcije u nakladničke planove, ipak valja uzeti s dozom opreza.Površan u dočaravanju odnosa među pojedinim likovima, pomalo razvučene radnje i s ponekom scenom koja kao da je proizašla iz romana strave i užasa (poput one dekapitiranja Gitina sina nakon što je ona silovana), ovaj roman, nažalost, gravitira osrednjosti.

Kompozicijski gledano, Novac od Hitlera počiva na već spomenutoj šabloni u kojoj se isprepliću dvije vremenske razine, sadašnjost i prošlost, pri čemu bi se rasplitanjemprošlostinačelno trebalo rasplesti (ili barem zaključiti)i nešto važno u sadašnjosti. Roman je to u kojem je glavni lik umirovljena doktorica Gita Lauschmannová koja 2005. godine, nakon punih šest desetljeća, napokon dočeka rehabilitaciju svojih roditelja s kojima se povijest okrutno poigrala, založivši pritom u tu igru njihove vlastite živote. Giti su, naime, roditelji i sestra okončali živote u koncentracijskom logoru, dok su se ona i njezin brat Adolf, svatko u drugo vrijeme, uspjeli vratiti iz logora u rodno mjesto Puklice u pograničnoj Češkoj, ne znajući da su pristaše budućeg komunističkog režimakonfisciraliobiteljsku imovinu, etiketirajući ih pritom kao Nijemce. PoAdolfa je povratak koban: nakon što je preživio kalvariju koncentracijskog logora, izbavljenje iz njega, paradoksalno, donosi mu smrtnakon što ga suseljani zavežu i puste da umre od gladi. Gita, koja se također iz koncentracijskog logora vratila u Puklice, ne sluteći doduše ništa o tragičnom povratku svog brata u selo, jedva jedvice uspijeva sačuvati živu glavu pobjegavši od suseljana, bratovih ubojica. Iako će u međuvremenu još jednomposjetiti svoje selo, tek 2005. godine, nakon rehabilitacije roditelja, odlučna je obračunati se s povijesnom nepravdom koja je nanesena njezinoj obitelji. Gita pritom ne traži da joj se vrati imovina – obitelj joj je bila bogataška, posjedi i nekretnine pozamašni – već samo to da se u Puklicama izgradi muzej poljoprivrede, koji je svojedobno bio želja njezina oca, te spomenik njezinu ocu na trgu. Međutim, ništa od toganeće se ostvariti, i to ne toliko zato što će naići na otpor kod Pukličana, već zato što će Gita umrijeti. Kraj stoga neće stoga donijeti nikakvo olakšanje, nikakvu katarzu, nikakvo pročišćenje.

U Novcu od Hitleraritmički se izmjenjuju dvije pripovjedačke vizure, odnosno dijelovi ispripovijedani u prvom (pripadaju Giti) i trećem licu (pripadaju svim ostalim likovima). Gita je, dakle, jedina od likova ujedno i pripovjedač(ica), čime se naglašava njezina centralna pozicija u romanu, ali se zato odabirom pripovjedača u trećem licu, odnosno pribjegavanjem tehnici poliperspektivnosti zahvaljujući kojojse upoznajemo s razmišljanjima drugih likova, spretno izbjegla redukcija svijeta romana nasvijet isključivo glavnog lika. Roman je komponiran u osam poglavlja, i to na način da prolog i epilog uokviruju ukupno šest »povrataka« Gite Lauschmannove u rodne Puklice, od kojih prvi datira iz ljeta 1945., aostalih pet iz ljeta i jeseni 2005. Povratci su to u kojima Gita pokušava raspetljati zamršene čvorove kolektivnog zla sublimiranog u sudbini njezine obitelji, zla koje ju je dvostruko i dvojako stigmatiziralo: za Nijemce jeŽidovka, aza komuniste Njemica.Ipak, iskustvo koncentracijskog logora te izgnanstvo iz Puklica nakon povratka iz njega nije jedino što je zadesilo Gitu. Prilikom jednog od njezinih povrataka u Puklice, tijekom konfrontacije s Ladislavom Stolařom kao glavnim poratnim egzekutorom njezina brata Adolfa i umalo nje same, čitatelj iz njezina pripovijedanja doznaje da su nedugo nakon rata trojica mladića ušli u njezin stan, silovali je, slomili joj obje ruke i ostavili je da bespomoćno promatra kako nožem brutalno obezglavljuju njezinu bebu, sina Rudolfa, da bi joj se nakon togaobjesio suprug Adolf. Gita je, moglo bi se zaključiti, rođena pod nesretnom zvijezdom, njezin je životni put posut trnjem i traumama: odlaskom u koncentracijski logor, gubitkom svih članova obitelji, izgnanstvom iz rodnog sela, brutalnim ubojstvom sina, kukavičkim samoubojstvom prvog supruga, boravkom na psihijatriji... A sve to zajedno ponekom će čitatelju možda ipak biti– malo previše.

U Gitinim povratcima u Puklice i pokušaju razračunavanja s prošlošćuocrtani su(doduše previše površno, kao što je već apostrofirano)i odnosi Gite s drugim likovima – sa kćeri s kojom nikako da ostvari prisnost, s unukom, s Denisom koji postaje njezin prijatelj, a možda i nešto više od toga. Potonji je odnos posebice zanimljiv, jer Denis je lik s kojim roman počinje, kada se kao petogodišnje dijete roditelja koji su zaposjeli posjed Lauschmannovih igra u dvorištu i pronađe lubanju Gitina brata Adolfa. Da je pronašao baš to saznat će tek u pripovjednom prezentu (2005.), kada mu to otkriva njegova majka. Ipak, usprkos tomu što je njegovu prvotnu odlučnost da zajedno s Ladislavom Stolařom uništi Gitu Lauschmannovu zamijenilaempatija s njom i njezinom životnom tragedijom, pa i angažman u svrhu ostvarenja njezinih ciljeva i ispravljanja povijesne nepravde, Denis će Giti prešutjeti što se dogodilo s Adolfom. Odabir dvaju pripovjedača, onog u prvom i onog u trećem licu, rezultira naposljetku stanovitom okrutnošću spram glavnog lika: mi praktički od početka romana znamo(ili to barem slutimo)kako je Gitin brat umro i gdje mu se nalaze kosti, dok ona pravu istinu nikada neće saznati. Iako na kraju romana, nakon Gitine smrti, doznajemo da će njezinu borbu nastaviti unuka Bára, u romanu se neće razriješiti ništa suštinski važno. Zlo ostaje začahureno, pravda zatomljena, zločinci nekažnjeni, a borba protiv krvavog marša povijesti, pa čak i sada, nakon punih šezdeset godina, još jednom izgubljena. Na samom kraju, nedugo prije Gitine smrti, razotkriva se i naslov romana (Novac od Hitlera): nakon što od češko-njemačkog Fonda budućnosti prima financijsku odštetu za godine provedene u koncentracijskom logoru, ona zaključuje da je njezin život »luđačka vožnja na jednom te istom vrtuljku« i da je to »zapravo novac od Hitlera« (str. 274). Naslov koji je nedvojbeno privlačan i efektan, ali s obzirom na događanja u romanu pomalo nesuvisao i nedovoljno argumentiran.

No neuvjerljivost naslova najmanje je problematična. Cijela radnja doima se nedovoljnorazrađenom, lik Gite prilično plošan i kao takavnedovoljno uvjerljiv, baš kao što su neuvjerljivi i površno opisani njezini odnosi s drugim likovima, a plošnoje i profiliranjesporednih likova. U romanu tako ima više likova koji su potencijalno važni za radnju (brijač Klein, Denisova majka, koja 1945. godine spašava Gitu pustivši je da pobjegne iz pukličkog zatočeništva, prodavačica Nataša, Ladislav Stolař i dr.) i čitatelj uzalud čeka da se netko od njih dublje zaplete u zbivanja, da dođe do neke konfrontacije, zavrzlame. Neki likovi ostaju tako tek nedovršene psihološke skice s kojima autorica koja kao da nije znala što bi, a to su praznine koje se u tkanju ovoga teksta itekako osjete.Osim toga, radnja se, kao što je već spomenuto, doima nepotrebno razvučenom i razvodnjenom, čime se oslabljuje njezina napetost u koju je, kladimo se, autorica polagala izvjesne nade. Teško je ne spomenutii na trenutke slabije dijaloge te Gitina promišljanjakoja sunatopljena metaforičnošću, što će s vremenom lako početi iritirati čitatelja. U društvu niza romanesknih ostvarenja u suvremenoj češkoj književnosti, koja se bave dvadesetostoljetnom poviješću od Drugog svjetskog rata pa sve do Baršunaste revolucije, a naročito onih u čijem je fokusu povijesni revanšizam i protjerivanje Nijemaca neposredno nakon Drugog svjetskog rata, Novac od Hitlera djeluje stoga, kao što je već rečeno, razočaravajuće.Ako se u obzir uzme serioznost odabrane teme s jedne i način njezina umjetničkog oblikovanja s druge strane, roman čak ostavlja dojam pretjerane ambicioznosti, što samo potvrđuje da je potrebno nemalo umijeća želi li se pisati o velikim povijesnim traumama, a da tekst u konačnici ne pati od površnosti ili klišeja.Da ne bi bilo zabune: ništa protiv povijesnih romana ili romana u kojima su povijesni događaji okidači individualnih tragedija, ali suvremena češka književnost ima za ponuditi i sadašnjost – i to napretek. U iščekivanju te sadašnjosti, okrećemo se izdavačkoj godini koja je tek pred nama.