Šegedinova poslijeratna aktivnost

Kao posljedicu predratnog antagonizma između socrealističke i egzistencijalističke poetike te pokušaja instalacije socrealizma, Petar Šegedin je među prvima pokušao javno demontirati normativnu socrealističku poetiku i njezin mimetički model, i to u svome referatu O našoj kritici na Drugom kongresu književnika Jugoslavije u Zagrebu 1949. godine. Protiv takvog načina formiranja kanona i instrumentalizacije književnosti u stvaralačkoj praksi Šegedin se usprotivio vrlo rano, romanima Djeca božja 1946. i Osamljenici 1947. godine.

U skladu sa službenom težnjom prema standardizaciji i tendencioznosti umjetničkog stvaranja nakon 2. svjetskog rata, u komunističkom jednoumlju, neslužbeno je uvedena nova funkcija književne kritike. Kritičar je tu da postavlja norme i kanone, a pisac da ih ispunjava, pa je i kritičarski pogled usmjeren na tematski sustav književnog djela i na traženje podudarnosti, odnosno devijacija u odnosu na pretpostavljeni idealni ideološki model. Mogućnost da se kroz radnju radnju i djelovanje književnih likova izraze ideološki sadržaji romanu su dali povlašteno mjesto u socrealističkoj hijerarhiji žanrova.

Međutim, spomenute Šegedinove romane ta je službena kritika oštro napala upravo zbog nepodudarnosti u temama, pripovjednim metodama, ideološkoj podlozi i prikazu likova. Naime, spomenuti romani povezuju Šegedina s filozofijom egzistencije kroz osjećaje manje vrijednosti, težnje za slobodom, umora, zasićenosti, depresije i naposljetku izobličene psihe. Iscrpljujući se u mučnim solilokvijima, hermenutičkim vježbama i hipertrofiranim moraliziranjima, spomenuti su romani napregnuta, ozbiljna i sumorna proza koja se u potpunosti razilazi s monolitnim idealom radnoga čovjeka koji je zastupala službena socrealistička poetika.

Prikaz Djece božje pod naslovom Uz prvi roman Petra Šegedina Grge Gamulina u »Republici« br. 12 (1947.) pokazuje da i u socrealizmu postoji ona krležijanska književna težnja za većom književnom autonomijom, ali uoči razlaza sa Staljinom prema »naprednoj« struji vidno rezervirani domaći socrealisti nisu bili za oživljavanje modernizma, što pokazuje primjerice oštra kritika Ervina Šinka u »Republici« br. 6, III (1947.) o Šegedinovim romanima. Potencijalna opasnost za aktualni režim bila je ta da se ambivalentnost takvih teza može protumačiti kao ljevičarski intonirana poruka protiv buržoaskog društva koja ujedno zadovoljava i visoke estetske kriterije, ali isto tako i kao dekadentna kritika usmjerena protiv mladog socijalističkog poretka.

U polemici treba li umjetnost biti oblik političko-propagandnog rada ili ona čak i u novim revolucionarnim okolnostima treba biti autonomna kategorija, u početnim se godištima kroz jaku esejističku aktivnost više progovaralo o socrealizmu kao o aktualnom političkom, a ne estetskom problemu, a umjetnički prilozi su se usmjeravali na glorifikaciju partizanskog pokreta. Ukazujući na klopke socrealizma i larpurlartizma, Krleža (zbog kojeg je časopis i pokrenut) ratnu šutnju prekida s novom polemičkom aktivnošću koja je usmjerena na oslobađanje od programatsko-utilitarnih koncepcija književnosti, a koja je rezultirala njegovim napuštanjem uredništva. Nagla promjena političkih okolnosti nakon Rezolucije Informbiroa i Petog kongresa KPJ 1948. zaokrenula je i službenu političku retoriku o umjetnosti i kulturi. Uslijedili su i Šegedinov retorički istup 1949. i onaj Krležin 1952. godine, također i početak izlaženja »Krugova« iste godine, nakon kojih je socijalistički režim i eksplicitno dopustio dotadašnju subverziju liberalizma književne produkcije. Pokrenuto je i pitanje o položaju književnika u novoj, delikatnoj političkoj situaciji, a veliki pomaci prema autonomizaciji literature pod dojmom aktualne diskusije o Rezoluciji Informbiroa učinjeni su upravo na spomenutom Drugom kongresu književnika Jugoslavije 1949. godine. Iako je aktualna partijska politika kao uzornog referenta izdvojila stanovitog Čedomira Minderovića, klasična književna historiografija izdvaja upravo Šegedinov istup na ovome kongresu, osobe koja je vlastitom literarnom produkcijom i prije 1948. bitno odudarala od indoktriniranog socrealističkog diskursa. No, trebalo je proći još nekoliko godina prije nego što se Šegedinov liberalniji princip partijnosti umjetnosti uklopi u socijalistički oblik mišljenja. Međutim, već nakon održanog kongresa Šegedinov istup je primijećen i izdvojen, a Minderovićev medijski zapostavljen. U tom govoru Šegedin, često citirajući Marxa, potvrđuje neospornost njegova dijalektičkog materijalizma, a teorijski balans između dogmatizma i liberalizma nalazi upravo u diskusiji o mogućnosti marksističkog opravdavanja metafizičke prirode umjetnosti, čime se indirektno osvrće i na sukob na ljevici 1930-ih i Krležinu središnju ulogu u njemu.

Dok su rane poslijeratne godine implicitno najavljivale mogući nastavak sukoba na književnoj ljevici, Rezolucija Informbiroa zaokrenula je službeni domaći politički diskurs, ali i poetički kurs »Republike«, i to kad je Krleža već istupio iz njezinog uredništva. Osim što se KPJ polagano razilazila sa socrealizmom, ona je indirektno potencirala i razgovor o autonomnijoj ulozi književnosti, do jučer provokativnoj i neprihvatljivoj ideji. Vojislav Mataga ističe doduše kako je Peti kongres KPJ imao inicijalnu namjeru radikalizirati načela književne politike socrealizma, no s vremenom se pokazalo da je politički inteligentnije kontrolirano integrirati poludisidentske glasove Krleže i Šegedina. Drugim riječima, rezolucija Informbiroa potaknula je KPJ na neslužbeno, ali jasno prihvaćanje Krležinih »podravskih« teza jer joj ta subverzija sada koristi u polemici sa sovjetskim političarima, no za Krležu je to zaokretanje retorike i posipanje pepelom prekasno jer je već izašao iz uredništva. Kulturni djelatnici u tom su kontekstu poštivali Krležu, tražili u njemu uporište, kompenzirajući tako negativne učinke zakašnjelog zaokretanja vlastite poetike i politike.

Težnja za estetizacijom medijskog prostora potvrdit će se i kroz objavu spomenutih referata: Šegedinova 1949. i Krležina 1952. u kojima se ipak još uvijek osjeća jaka težnja za književnim angažmanom u političkom životu, ali koji su otvorili mogućnost za slobodniju književnu produkciju. Da se situacija mijenja i da se dogmatske estetske postavke socrealizma dovode u pitanje upravo nakon sukoba sa Staljinom, potvrđuje grupni polemički Odgovor jugoslavenskih književnika sovjetskim književnicima F. Glatkovu, N. Tihonovu i drugima u »Republici« br. 2-3, V (1949.). Taj odgovor, između ostalih, potpisuju i hrvatski književnici i intelektualci, npr. Ivo Andrić, Antun Barac, Viktor Car Emin, Ivan Dončević, Marin Franičević, Vjekoslav Kaleb, Jure Kaštelan, Miroslav Krleža, Ranko Marinković, Vladimir Nazor, Petar Šegedin, Ervin Šinko, Grigor Vitez, itd. Navedeni potpisnici daju jasnu potporu individualnoj inačici socijalizma koju predlaže KPJ, negiraju sovjetske optužbe za skretanje Jugoslavije u dekadentni kapitalistički imperijalizam te jasno osuđuju Rezoluciju Informbiroa.

Iako se u ovome članku ne govori direktno o ulozi književnosti u jugoslavenskom socijalizmu, zajednički potpisi i socrealističkih pisaca i pisaca nadolazeće druge moderne (uz neka imena živućih pisaca starijih generacija) te njihov otvoreni politički angažman i nedvojbena potpora odlukama Petog kongresa KPJ indikativna je činjenica koja najavljuje skorašnju konsolidaciju s Krležinim stavovima o umjetnosti i kulturi. Sličan znak potpore formuliralo je i Društvo književnika Hrvatske, što se može pročitati i u izvještaju tadašnjeg tajnika Društva, upravo Petra Šegedina.

Sve do sada navedeno ukazuje na jasan diskontinuitet objavljivanja koje je uzrokovao Drugi svjetski rat i na prilično destimulativnu kulturnu atmosferi nakon njega. U takvim je okolnostima upravo Šegedinov rani nonkonformizam, otvoreno iskazan u njegova prva dva romana i povremenim medijskim istupima, uz Krležine kritičko-polemičke istupe i aktualnu krugovašku literarnu praksu, odigrao važnu ulogu u razbijanju dogmatskih socrealističkih okvira i ponovnom uspostavljanju kontinuiteta hrvatske književnosti sa suvremenim zapadnoeuropskim i književnim tokovima.