Sarajevski fragmenti

U tuđim stanovima i zemljama mogu se dogoditi samo dva moguća kretanja: endogeno i egzogeno.Vraćanje u sebe, oslobođeno »vremena svijeta« ili izlazak na ulicu na kojoj raskopčavaš košulju u trenu. Možeš pisati o lomu, ili se sjećati prvog aktivizma. Upravo u tome leže ovi zapisi iz jednoga grada. U suočavanju s tamom i svjetlom koje postoji na mjestima gdje prestaju uređene ceste i autoputovi. Proveo si desetljeće misleći o zemljama koje su tu blizu, ali nikad nisi shvatio kako one utječu na tvoje, na bilo čije identitete... Moj otac rođen je blizu rijeke Une, ali mi tamo nikad nismo prešli granicu. I često sam se pitala što je preko. Divljina ili mir? Sad kad ne postoji mjesto s kojeg mjerimo razdaljinu, sve se odjednom povezalo.

* * *

Pogled s terase stana na Skenderiji. Rujanske crvene jabuke u vrtu i strmo stepenište koje vodi na vrh brijega. Noću ili u rano jutro slušala sam korake onih koji su se spuštali u grad ili uspinjali prema brijegu. Ujutro bih prevodila roman turske autorice: dijelove u kojima se miješaju film i tzv. stvarnost. Događa se ubojstvo, ali je li to samo na ekranu ili je glavna junakinja u opasnosti? Televizor u dnevnom boravku uopće nisam pogledala, niti upalila. Nije mi smetala tišina. Spisateljica Lela B. Njatin, moja slovenska prijateljica, rekla mi je da kad smo u tuđim stanovima, u tuđim zemljama, vrijeme tjeskobe nastupa oko 17 sati. Tada treba skuhati čaj i polako ga piti. Tad, rekla bih, treba poći na balkon i rukama ubirati jabuke. U zraku. Kao neke zračne korice topline. I vrijeme snatrenja ili rekapitulacije samo se od sebe otvara, kao rajski vrt u kojem djetinjstvo i zrelost postaju cjelina.

* * *

Jabuke snimljene kroz prozor restorana s heljdinim specijalitetima. Negdje između Tuzle i Sarajeva. Tamo nas je povela Ferida. Isto takvo stablo i još uvijek rumene jabuke bile su u vrtu stana na Skenderiji, odmah blizu rijeke. Odakle heljda usred Bosne? Saznajem, neki je Srbin povratnik dobio poticaj da otvori restoran usred divljine. Ugodno namješten, kao kuća iz bajke na koju nalete umorni putnici. Gledala sam jabuke koje nitko neće ubrati. Prirodu, puno zelenila svuda. I kad sam dolazila u Sarajevo, toliko prirode, kao da se nikad tu nije događalo ništa vezano za povijesno, ratno. Očišćeno bar prividno od tragova koji bi mogli govoriti o Vremenu. Bili smo izvan svega, kao u Raju, u kojem su naokolo samo crvene jabuke...

* * *

Svakodnevno sam se sa Skenderije spuštala do centra. Prelazila preko Eiffelovog mosta ili Latinske ćuprije. Koliko mostova na toj »maloj« rijeci! Bili su topli rujanski dani, pravo ljeto, pa sam često išla i sjenovitim putem uz Likovnu akademiju. Jedan dan vraćah se u stan s dvije vrećice. U jednoj namirnice, u drugoj tri neka neobična sata, komplet kupljen na Baščaršiji. To sam kupila sebi za poklon. Na jednom satu su rimski, na ostala dva arapski brojevi. Ja hodam brzo ko vojnik, čak i na visokim petama, ali upravo blizu mosta opazih Milu Stojića. Eno ga u razgovoru. Grlimo se jer se nismo uspjeli vidjet u Tuzli. Nekad mu napišem nešto: npr. da mi je bilo lijepo u Iranu. A on se prepadne da ću se vratiti tamo i nosit hidžab. Veli: Nemoj! I odoh ja dalje nakon lijepog susreta. Kraj Akademije kupujem dvije knjige: poeziju Muniba Delalića, kojeg dosad nisam čitala, i roman Filipa Davida. U stanu poslijepodne raspremam te satove i odlučujem da neću u njih staviti baterije. Nek stoji Vrijeme bar na tom mjestu, gdje spajaju se svjetovi različitih brojki. Popodne, na terasi pročitah Delalićeve stihove koji bi se mogli odnositi i na Milu: »Od tad me to i muči: Ima li tuge veće/ i nepravde, nego kad se Hercegovac/ pod snijeg, u sleđenu zemlju meće!«

* * *

Pokraj nekih mostova na Miljacki nalaze se klupe. Odmah na početku. Na tim klupama sjede bračni parovi ili djeca. Zapitala sam se ‒ zašto ne sjede negdje uz put prema gradu, na klupi s koje se gledaju rijeka, zgrade ili most? Promatrala sam jedan par nekoliko minuta, očekujuci jedan susret. Gledali su u nekom neodređenom smjeru, jer s tog mjesta nije se jasno vidio ni grad, ni rijeka, niti planine... Kao da su gledali gore, ili su se zbog izostanka vanjske perspektive zagledali prema sebi, prema onom Ja koje se nalazi niti na mostu, niti na putu. Ili su možda pred mostom kao lađari-čuvari ispraćali ljude s jedne na drugu obalu, iz Ovog u Onaj svijet ili obrnuto...

* * *

Sredina je rujna. Jasna i ja odlazimo na jedan filmski festival pogledati film njezina sina Davida Šamića. Film »Le Signal« nastao je prema pripovjetki Charlesa Dickensa. U malom sarajevskom kinu čekamo početak projekcije. U predvorju pored nas prolaze muškarci, snimaju ih televizijske kamere, daju intervjue. Prije Davidova kratkog filma bit će prikazan neki na temu pomirenja. I kao u nekom lošem skeču, u tom filmu govore o ratu i poraću tri muškarca, Srbin, Hrvat i Bošnjak. Govore da treba nastaviti živjeti u opustošenom mjestu i da nije više važno što se dogodilo. A ima i posla, kažu. Film je sponzorirala jedna važna međunarodna organizacija. Sirov film u kojem niti činjenice nisu točne. Nakon prikazivanja, pred publiku dolaze akteri, muškarci iz predvorja i neki funkcioneri. Zadovoljno se šepure. Odmah potom neka žena, kao u filmu Jacquesa Tatija, uzvikuje: Djeco, ručak! Već je počelo prikazivanje »Le Signala«, ali mladi ljudi izlaze iz dvorane, svi odjednom. U dvorani ostaje samo nas nekoliko. Gledamo neobičan i snažan film o stvarnosti i snu, nižu se sfumatični prizori. Željezničar i pisac u razgovoru o usudu i o zvijezdama. O neobjašnjivosti Života. Izlazim iz dvorane. I čak sam bila sretna da pored mene nitko nije sjedio. Možda bi taj netko šuškao papirićima i ništa ne bih čula, niti razumjela. Jutros, u svojoj sobi, ponovo gledam Davidov film, a onaj agitpropovski odavno je zaboravljen...

* * *

Gledala sa na kazališnom festivalu Mess u Sarajevu predstavu u kojoj se Nizozemac, visok i plavokos, prisjeća svog odrastanja u Bagdadu. Pripovijeda o vožnji biciklom, o nekom vozaču, o roditeljima koji su ondje došli brodom iz Londona. Zbog posla. Govori o pijesku koji je ulazio u kuću kroz prozor, nosio ga je vjetar. Na ekranu slika pustinje i rata. A ja zamišljam u trenu Rotterdam i luku. I putnike koji odlaze u Ameriku. Na tržnici Makedonci prodaju, kažu, najbolje povrće. Uz Nizozemca pojavljuje se na sceni crnomanjasti Iračanin i priča o filmovima i o teatru. O bombama i ratu. Odjednom, po izlasku iz kazališta, učinilo mi se da umjesto kiše padaju pješčana zrna. I da je čitav svijet zapaljena pustinja koja se gasi u rijeci usred Grada. Jedino mi nije bilo jasno otkud se baš Rotterdam tu pojavio. Kao velika bijeloplava kocka.

* * *

Prije odlaska u sarajevsko Narodno pozorište, treba zaviriti u Second hand kojise nalazi blizu, u istoj ulici. Treba prebirati po balonerima i torbama u izlogu, možda probati tuniku u boji ciklame. Kupiti sitnicu i čekati da prodavačica nađe pretanku žutu vrećicu ili kesicu da stavi maramu ili majicu u nju. Kao da je voće. Jer to i jest kesa za voće, nema druge. I pričaju žene u dućanu o melankoliji i jeseni koju ne vole. Jer nosi vlagu i nije svijetla. Eto, mogu sad na BiH Broadway. Mjuzikl u kojem pjevaju i glume mladi glumci iz petnaest gradova. U američkom aranžmanu. Baš kao što je i zemlja u nekom »aranžmanu«, projektu manje umilne polifonije. Čujem oko sebe savršeni engleski i kasnije, tijekom predstave, baš meni u krilo pada čokolada koju je netko bacio s pozornice. Stavljam je u žutu kesu. Divim se pjevačima. Kasnije, uz rijeku se vraćam i pjevušim. Mjuzikli se brzo pripremaju... I volim ih više nego neke loše postavljene drame.

* * *

Mama mi je pričala zašto voli svrake. Dok je prije šest godina ležala mjesec dana na kirurgiji i borila se za život, jedino što je čula izvana bile su svrake. Njihovo glasanje davalo joj je volju za životom i bilo je jedini znak da Svijet postoji. Ja volim golubove. Dok ispijam kahvu na Baščaršiji, promatram ih, nekad ih hranim kruhom, nekad ne. Snimam ih da zadržim prizor. Za pola sata ovdje će biti mnoštvo ljudi. Promatraču se pak može učiniti da se na tom toplom rujanskom suncu golubovi pretvaraju u ljude, a ljudi u ptice. Kao i dan koji začas postaje noć i obrnuto.

* * *

Prijateljica pesnikinja iz Ljubljane želi kupiti na Baščaršiji filigranske naušnice. Gleda kroz izloge, pa nakon kratke večernje šetnje s razgledavanjem ulazi u mali dućan. Na jednom kraju te uske prostorije koja podsjeća na kutiju sjedi ogroman muškarac, a na drugom isto tako ogromna žena. Pita ih Barbara, dokad radi dućan. Do ponoći, veli gazda. Život mi prođe ovde, kaže sjetno crnokosa žena. I uzdahne. Barbara počinje prebirati po finim predmetima: naušnice, prstenje. I isprobava sve to gledajući se u malo ogledalo u sredini dućana. Gospođa iz kuta joj govori: Odlično vam stoji! Lijepa ste žena! Ne laže ta žena, ali ponavlja sve to više puta. Onda kaže: Nekad sam bila manekenka. I povuče džemper preko trbuha. Prema dolje. Nudi i meni nakit, ali ja kažem: Mene nakit ne zanima! Veli muškarac: Niti mene! Nakon što je prijateljica kupila lijepe srebrne filigranske naušnice, žena skoči sa stolice i podari joj crveni ruž. Kao poklon. Po govoru, rekla bih da je žena došla iz susjedne zemlje i da joj je prisjeo život u kutijici s blagom! Izlazimo na cestu na kojoj su se još uvijek vijorile šarene marame i izborni plakati... A bila je skoro već ponoć.

* * *

Rujansko popodne. Prije puta iz Sarajeva u Tuzlu obukla sam topli crni sako i crne uske hlače. Volim ih nositi otkako sam smršavila. Obula sam male crne čižmice. Jutro je bilo prohladno. Ipak, u crnu torbu stavila sam i crni kupaći kostim. Slutila sam da će u podne biti vruće kao u srpnju. U hotelskoj sobi oblačim kupaći, posuđujem veliki bijeli ručnik i odlazim na tuzlansko more u ludoj kombinaciji. Na obali tek poneka žena ili stariji ljudi. Skidam jesensku odjeću i ostajem u kostimu koji se začas pretvorio u plamenu magmu. Jezero me ne plaši, ima jasne granice i nema dubinu za jednog Leviathana. Dok se kupam, sjetila sam se da je osjećaj bio jednak onom kao kad sam zimus bila u bazenu u ostakljenoj zgradi i gledala snijeg kako vani pada. Ručnik je začas bio pun pijeska, tijelo se odvojilo od misli. Plutalo je na slanoj vodi, a ja sam čitala... Uvečer, na magistrali sam stala i dignula ruku. Ubrzo je došao taksi. U autu, vozilo se nas troje, svatko u drugi dio grada. Pričalo se o skorašnjim izborima. Taksist je rekao: Neću se prodati za deset maraka!

Večer na Skenderiji

Dućan u kojem ne uzimam košaricu, jer sve radi prodavač. Prati tvoj pogled, uzima jabuku, sir, smokve suhe kao barut. Tek ponekad pogledom pogriješi i donese krivi plod: ulje umjesto maslaca. I rijeka teče, i ona je već blago žuta u ranu jesen kad samo po kraćem danu se raspoznaju lica u zaključanim stanovima, na terasama s pogledom na sutra koje stoji. Čitaš pjesmu iz koje pamtiš samo prizor: kako otkapaju mrtvaca na Madagaskaru, pa sa njim objeduju. Neki ljudi. I opet ga sahrane i opet ponove isto. I tako sedam puta. Možda dok jedem juhu i tražim samo mir voća, prizovem na večeru sve one koji su negdje oko nas u nekom čišćem obliku. I neka nas čista juha još jednom iznutra opere i nedjelja neka bude svijetla kao dodir bića koje samo u daljini postoji, i nikad ne umire...

Mali dućan

Sjećam se jednog iz devedesetih, mali dućan u velikom naselju. Gospon Smolčić je bio vlasnik i u tom siromašnom poraću davao je špeceraj »na veresiju«. Mi smo tako jednom prilikom kupili desetak kila kranjskih kobasica za desetak gostiju iz Francuske, inače rođaka gastarbajtera. Odavno nema tog dućana. Ljudi odlaze u velike centre i kupuju na akcijama, stvaraju zalihe kao da će opet rat ili neka druga katastrofa. Na Skenderiji sam odlazila u mali dućan, par minuta udaljen od stana. Prvi put sam slučajno sama počela stavljati u vrećicu stvari, ali odmah mi je prišao mladi prodavač. Uzima voće, traži i dodaje. Na vagu, pa u malu žutu vrećicu. To je njegov posao. Malo je bio nejasan raspored: suhe datulje pored konzervi, sapuni pored ulja, ali sve čisto i uredno. Prvi put nisam točno ni znala što mi sve treba, pa mi je bilo čudno. U dućan su dolazili lokalni stanovnici, da popričaju ili zamole za neku praznu bocu. Ili kupe osnovno. Drugi put već sam znala gdje što stoji, treći put prijateljica je protestirala protiv malih žutih vrećica. Uhvatila sam se za glavu, ali mladić je prihvatio kritiku i uzdahnuo: Nikad mi nećemo u Europu! Uglavnom, voljela sam proćaskati sa njim, bio je drag kao neko dijete. Jednom mu je došao prijatelj, pa su pušili u dućanu. Sve je bilo puno dima. Kad sam ušla, njih dvoje su se zacrvenjeli, kao da su zatečeni u ne znam kakvom nedjelu...

Sarajevska zima

U vremenu kad Levijatani ne brinu o Čovjeku baš niti malo, ili pak uzimaju živote, ostajemo prepušteni Obitelji, koja je utočište od Svijeta. Ako imamo sreće. A nekad, dogodi se i veća sreća da se pojave osobe, koje kao suđenica Lahezis, čuvaju tvoju nit života i hrabre te. Moje vile bile su Shura, Sabiha i Yasna, sve su ili rodom ili žive u Bosni. Shuru i Yasnu upoznala sam prije jedanaest godina. Za jedan nastup u Opatiji, preporučila me Daša Drndić jer ona tad nije mogla biti dio projekta u kojem se predstavljaju riječke umjetnice. Te jeseni dva dana nastupala sam u paviljonu, vodila i razgovor sa čudesnom Tamarom Obrovac, spavala u luksuznom hotelu Mozart. Oni koji pišu, u životu upoznaju i najveći luksuz, ali vide i najcrnje rupe. Jer su besklasni. Te zime, gostovala sam u okviru iste priče u Sarajevu, u programu Sarajevske zime. Upoznala Feridu, iste godine i Sabihu. Danas, kad razumijem kako zaštititi sebe i biti jak u odnosu prema Svijetu, čvrsta sam zahvaljujući i njima. A ova fotografija nek bude unutarnji odraz bića koje teži blještavilu trena i života.

* * *

U Sarajevu, voljela sam razgovore uz kavu u kojima su sudjelovali slikar, orijentalist, novinar, jedna bosanska književnica. Jednom se tako pričalo o crnim listama. O onima/nama koji su nekad bili na nekoj takvoj: zbog ovog ili onog nepodobni. Životi iščašeni, krivulje koje završavaju u polukrugu, možda baš onakvom kakav ocrtavaju putevi tramvaja u tom gradu. Život se nastavlja. I na kraju, uz kavu, sve se to polako zaboravlja. I kao da neka Svjetlost, baš kao ova snimljena u Bošnjačkom institutu, kazuje da je smisao ondje negdje u vertikali koja unatoč svim nijekanjima, postoji.

* * *

Katedrala Srca Isusovog i Saborna crkva u Sarajevu. Ulazila bih nekad na par minuta. U sebi izgovaram neku svoju zamišljenu molitvu i gledam prozore, freske: sveta Margareta čita knjigu, Isus joj prilazi i pokazuje svoje Srce. Nekad promatram osmerolisnu rozetu, nekad iz parka samo krovove i tornjeve. I zvona. Povezuju se dvije linije negdje na svodu iznad. I svaka gorčina iz srca tog i tog izlazi, jer čemu bijes i grubi pamfleti i svakovrsne cestovne akcije. Mir u duši...

* * *

Vječna vatra u središtu Sarajeva, sjećanje na vojne i civilne žrtve iz Drugog svjetskog rata. Mjesto pored kojeg se sastaju prijatelji i odlaze niz Ferhadiju, ili nekim drugim smjerom. Mjesto gdje se najčešće fotografiraju turisti, mjesto gdje promrzli griju ruke. Spomenik koji ne dopušta da se dođe preblizu. Vatra nije kamen ili mramor, pa da je srušimo, preimenujemo, ne može postati falsifikat povijesti, spomenička ruina. Vatra titra, neuhvatljiva je, začas vam se učini da može biti ili tihi plamičak ili ogromni plamen. Kako tko dozvoli. U prethodnom ratu nije bila zapaljena, jer nije bilo goriva. A bio bi i čudan i neprimjeren njezin plameni jezik dok su uokolo prave buktinje i smrt koja klizi. Kod Vječne vatre se nalazim s prijateljima i otud odlazimo svaki put u drugom smjeru...

* * *

Pogled odozgo. Na žalost, u kavani kod Bibana, s koje se pruža divan pogled na čitav grad, moj se smartphone ispraznio. Umjesto toga, ova slika s vrha Tekije, s kaldrme koja krasi mahalu. Podsjetio me baš ovaj prizor na pradavni susret sa pjesnikom Emirom Šakovićem, koji me tog ljeta prije četrnaest godina poveo gore, u neku kavanu. Pričao je o svojoj Slovenki i o ratu. Pokazivao s vrha grad i crtao u zraku rukama granate, zvukom dočaravao pucnjeve. Emira više nema. Ostale su knjige poezije i pogled na grad u kojem odjednom možeš vidjeti sve slojeve i cjelinu. Čitavu povijest arhitekture.

Ezan

Svaku večer u isto vrijeme slušala sam, najčesće u stanu, ezan preko razglasa. Jednoličnu melodiju, poziv mujezinov na molitvu. Taj tren bez ikakvog je predumišljaja postao rez u danu, nakon kojeg vise nisam radila, pisala, kuhala ili prala. Povukla bih se u spavaću sobu, sama, s balkona je dopirala svjetlost uličnih lampi, a ja sam tih dvadesetak minuta bila u nekoj svojoj molitvi, koja je svaki dan bila drugačija. Ponavlja se samo vrijeme i mjesto, a riječi se mijenjaju: introspekcija se otvara prema biću koje svaku ili gotovo svaku večer otkriva neku ranu, grijeh ili upućuje molbu. Svjetlo izvana polako ulazi i obasjava sobu i tijelo u kojem su svi ti duhovni elementi, malo od vode, malo od mira, leži spokojno. Oko njega knjige i voće, darovi. I osamljenost u tuđem stanu nestaje, jer poziv se pretvorio u poniranje. I molitvu koja donosi mirnu noć. I jutro u kojem se čini da je svaki put novi Početak.