Repriza

DIM

Trojica lovaca uočila su dim.

»Veliki Oče«, obratio mi se Gleb s naglašenim poštovanjem, sasvim svjestan da se podređene može najbolje poučiti takvom ponašanju primjerom, »ovo su trojica«, rekao je, »koja su primijetila neobičan dim, a ja sam odlučio« – potapšao se Gleb lagano vrhovima prstiju po prsima – »da će biti najbolje da sami opišu što su vidjeli i shvatili jer ono što sam ja zaključio iz njihova izvještaja dovoljno je neobično da se u nepromijenjenom obliku predstavi tvojoj mudrosti prije nego što mi, mi koji predstavljamo vodstvo plemena, procijenimo u čemu bi tu mogla biti stvar i donesemo odluku o daljnjoj akciji. Ovo su ta trojica«, pokazao je palcem preko ramena, »koje sam poslao do stijene za koju nam u sadašnjem taborištu zalazi sunce, poslao sam ih da odande pažljivo promotre predjele ispod stijene dokle im pogled dopire, pa ako dopustiš, neka sada kažu sve onako kako su meni iznijeli.«

Trojica lovaca stajala su tri koraka iza njega. U mojoj mladosti oni bi još bili dječaci, bilo im je četrnaest, petnaest i šesnaest godina, dobro sam ih znao, ne prvenstveno kao njihov posredan ili neposredan djed, odnosno pradjed, dobro sam znao da su zahvaljujući svojoj obuci i iskustvu pouzdani lovci i izviđači, sposobni uočiti sve što vrijedi uočiti, a i dovoljno sposobni zaključiti kakvo značenje može imati ono što su uočili. Gleb je zakoračio ustranu, a trojica su stupila na njegovo mjesto, ali najstariji Alek pogledom je provjeravao kada bi trebao progovoriti i učinio je to tek nakon što je Gleb kimnuo glavom: »Prvo smo vidjeli kako orlovi uznemireno kruže nad šumom, nad jednim dijelom, ono, kao kada se vukovi bore oko plijena...«

»Ili strvine«, umetnuo je četrnaestogodišnji Borut.

»... i onda smo«, nastavio je Alek, »primijetili, zapravo je to Gordon prvi primijetio, primijetio je stup dima...«

»Sasvim tanak stup dima«, kazao je Gordon.

»Tanak i ravan stup dima«, rekao je Alek, »onako ravan kakav smo do tada vidjeli samo u našem taboru, i pomislili smo da to mogu biti ljudi, neki čovjek možda koji je zapalio vatru.«

Gleb im je ispruženim dlanom dao znak, i lovci su znali da sada trebaju šutjeti i čekati te su se suspregnuli da još nešto kažu, ako su to namjeravali, ali su ostali na svojemu mjestu, premještajući težinu tijela s noge na nogu.

Januk sjedi kraj mene, na nešto nižem kamenu od onoga na kojem sjedim ja, i znam da čeka odobrenje da se i on javi; jer ako je stvar zaista toliko važna da je Gleb odlučio dovesti dječake pred Velikoga Oca, onda njega ne bi trebalo preskočiti u savjetovanju i odlučivanju, već i zato da se ne stvori dojam, posebno da Gleb ne stekne dojam da sve odluke koje su nedostojne nadležnosti Velikoga Oca može donositi sasvim sam; dajem mu dakle znak laganim kimanjem glave, i Januk spremno izgovara kako je Gleb i ovom prilikom pokazao mudrost Vođe i učinio pravu stvar: ovo je svakako dovoljno neobično da vodstvo plemena treba dobro razmotriti svojstvo i karakter uočene pojave, i svakako je najlogičnije da o tome prvo Veliki Otac iznese svoj sud. Ponosan sam na Januka, opet se pokazuje da mu nisam uzalud poklonio povjerenje mudraca, vođe u pozadini, ali odmah iza naslovnoga Vođe kojim je sposoban upravljati svojom diplomatskom vještinom. Ponovo kimam glavom i obraćam se Aleku: »Učio sam vas, a i uvjerili smo se u nekoliko navrata da Priroda zapali vatru u šumi ili grmlju, obično tako da se smolaste grane koje vjetar njiše trljaju jedna o drugu. Ti si u ovom slučaju zaključio da dim ne potječe od vatre koju je zapalila Priroda?«

Alek hitro potvrđuje glavom i dodaje: »Vatra koju pali Priroda putuje, polako ili se brzo odmiče od mjesta gdje smo je prvo zapazili. Ova vatra bila je stalno na istom mjestu, dim se uzdizao iz jedne točke među krošnjama i bio je jednolik, stalno ni veći ni slabiji, kao kada se na vatru dodaju grane, a pazi se da se ona ne proširi i da se ne ugasi«.

»Eto«, kaže Gleb, »na temelju ovoga sam opisa, a mladim lovcima vjerujem da dobro uočavaju stvari koje su u njihovoj nadležnosti, na temelju toga shvatio sam da ovo treba iznijeti pred tebe, Veliki Oče. Jer tko osim nas pali takvu vatru koja se održava jednolikom?«

Zatvaram oči, trljam dlanom čelo, i nakon pola stoljeća neke su mi riječi još uvijek svježe: Zapalili smo cijeli svijet, kaže doktor Mandelbaum i trepće iza naočala da iz svojih nordijsko svijetlih očiju, kakve ovdje imamo svi, jer to je za nas dio dijagnoze; trepće da izbriše suzu i kaže: Cijelu smo Zemlju pretvorili u kuglu vatre i dima... Nisam nikada bio religiozan, kaže, ali kada bih mogao birati, izabrao bih da umrem u Izraelu, ali tamo ničega više nema osim radioaktivnoga zgarišta pod otrovnim oblakom...

»Zamislio si se, Veliki Oče!« kaže Januk, a u glasu mu osjećam strah; boji se da podliježem staračkoj slabosti, da se ne mogu usredotočiti, da mi misli bježe.

»Naravno, naravno da sam se zamislio«, kažem, otvarajući oči i gledam trojicu lovaca koji bi nekada davno bili još dječaci. »To je svakako problem koji traži ozbiljno razmišljanje«, kažem i gledam ih kako premještaju težinu s noge na nogu pa pokazujem na oble stijene oko Januka i sebe i nastavljam: »Mogli bismo svi sjesti da opuštenije razmišljamo«.

Lovci čekaju da prvo sjedne Gleb i onda posjedaju malo udaljeniji od mene, nekako iza njega. – Sasvim vojna subordinacija, pomišljam – i pitam: »Možda ima još nešto, neka sitnica, neki detalj, nešto popratno što se ne treba nužno povezivati s tim stupom dima?«

»Možda sam zaboravio spomenuti u pravom trenutku, oprostite mi i ti, Veliki Oče i ti Vođo, ali nisam bio siguran u ono što je Gordon možda primijetio, možda i nije, jer nije bio siguran, a od nas se očekuje i traži da iznosimo činjenice, to jest ono za što smo sigurni da to jesu...«, kaže Alek.

»Neka onda«, izgovara Glebo drešito, »o tome dalje Gordon govori!«

»Da, Vođo, izvještavam, a ponovno moram reći da nisam bio siguran«, i Gordonov glas izražava sada nesigurnost, »ali radi se o tome da sam u jednom trenutku imao osjećaj da mogu namirisati... onako sasvim neznatno, jedva primjetan miris, naznaka mirisa možda, mirisa pečenoga mesa...«

»Žao mi je, Veliki Oče, što nisam tim podatkom raspolagao prije«, kaže Gleb strogo, ali strogost njegova tona nije upućena meni nego je prijekor Gordonu i još više Aleku što su mu prešutjeli detalj o kojemu nije njihovo da sude jer to je prije svega dužnost i privilegija Vođe...

»U pravu si, Vođo, sasvim u pravu«, kažem da primirim njegovu ljutnju prema podređenima, sasvim u pravu, ponavljam, ali lovcima nije dano iskustvo nas starijih pa onda ni takva mjera sigurnosti koja i jest dio tvojih ovlasti i mudrosti onoga tko vodi i odlučuje, a detalj koji je ovdje u pitanju možda je više samo mogućnost nečega što govori u prilog zaključka prema kojem nas cijeli opis onoga što su lovci vidjeli i na hvale vrijedan način prenijeli tebi kao Vođi... zaključku koji nas navodi da razmislimo o akciji, i to što pravovremenijoj, a to je nešto što pripada našoj odgovornosti...« Pokazujem prvo na Januka, zatim na Gleba i onda na sebe. »Pa možeš lovce otpustiti.«

Gleb ustaje i uzvikuje, sasvim vojnički Ooot-pust! Još uvijek se nisam navikao na taj militaristički stil komunikacije, ne znam ni odakle mu sve te tipično vojničke intonacije i žargon, nikada to nije imao prilike čuti ili doživjeti, valjda je to u prirodi te vrste hijerarhijskog odnosa koji smo morali, ili barem smatrali potrebnim uvesti. To je ona prastara istina da brod, makar i nije bitno veći od običnoga čamca, ne može sigurno ploviti ako nema kapetana, a kapetana treba bespogovorno slušati. Da, prihvaćam, valjda je to sve nužno, valjda zaista sve mora biti ovako, ali ipak se čudim koliko sve to podsjeća na obrasce koje sam ja koliko-toliko imao prilike doživjeti, a svi ovi rođeni poslije velike katastrofe nisu mogli sa svim tim nikako doći u dodir. Mladići ustaju, trenutak stoje uspravno, s rukama uz tijelo i pogleda usmjerena na Vođu, kao da mu odaju počast, a onda se okreću i odlaze.

»Januk i ja svjesni smo«, kažem, »da je tebi na umu prvo sigurnost i što hitnija akcija pa ćemo sa savjetovanjem pričekati.«

Gleb zadovoljno kima glavom i maše desetogodišnjaku koji stoji dvadesetak metara od nas i gleda prema nama. Dječak dotrči, a Gleb mu se obraća prije nego što se uspio i zaustaviti: »Neka odmah dođe Starija dežurna Sestra.«

Mlada žena koja nosi titulu Starije Sestre, odjevena u ogrtač od zečjih krzna dolazi hitro, pridržavajući lijevom rukom ispupčeni trbuh. »Na raspolaganju«, kaže ili pozdravlja vojničkim pozdravom, obraćajući se meni kao najstarijem i prvom po važnosti, ali njezin ton nije vojnički, a još manje je to ljupki osmijeh koji valjda izražava spremnost da nam zaista izađe ususret koliko god može.

»Pazi sad! Ovo se odnosi na Glavne Vatre. Dvije vatre«, kaže Gleb oštro, »neka se pažljivo ugase. Nije važno što će se priprema hrane usporiti. Dvije se vatre gase! Prema tome, sve osim one na ulazu u spilju. Zatim: obiteljska ognjišta! Obiteljska ognjišta imaju se sva ugasiti! Neka nigdje ne bude ni plamena!«

U sebi odobravam Glebovu didaktičku opširnost; upute ili naredbe moraju biti nedvojbene, i u svrhu efikasnosti i u svrhu poštivanja autoriteta, jer nadređenoga koji ne izdaje sasvim jasne zapovijedi teško je poštivati, njegov bi autoritet bio klimav.

»Neka se ugase«, nastavlja Gleb, »bez suvišnoga dima, samo razvlačenjem upaljenoga drveta, a ni ona Glavna Vatra pod stijenom, na ulazu u spilju neka se ne dimi – dakle, loži se samo suho drvo! Bez granja, bez lišća. Otpust!«

/.../

SPILJA

Već umorna od prebrza hodanja, kolona je ubrzala kada smo prolazili kroz pramenove magle koja je polijegala po razbacanom stijenju i pod krošnjama omorika. Odjednom nad nama nije više bilo izdignute tamnosive maglene naoblake. Visoko, visoko iznad nas bijelio se sloj oblaka za koje se činilo da prenose difuznu sunčanu svjetlost u prostor ispod sebe.

»Sada smo već sigurni«, povikao je doktor Mandelbaum, »ali uspet ćemo se još stotinjak metara... da povećamo marginu sigurnosti. Teške kondenzacione jezgre zadržat će sve gušću toksičnu naoblaku ispod nas, u obliku svojevrsnih stratusa. Ono su gore cirusi, oni nisu toksični. Oborine iz tih oblaka trebale bi s vremenom pročišćavati on što je ispod nas. Nažalost, to će biti dug proces. Tako reći, beskrajno dug! Predstoji nam preživljavanje između dva sloja oblaka. Ali, dragi Arijevci, mi to možemo! Sada je važno samo da smo spašeni!«

Nitko nije ništa rekao. Nije bilo znakova euforije u skupini. Većina je gledala dolje gdje su se pramenovi magle spojili u neprozirni pokrov.

»Idemo dalje. Ali više se ne moramo uspinjati. Još petnaestak minuta hoda prema zapadu«, rekao je doktor Mandelbaum. »Planinario sam ovuda, poznajem kraj. Tamo na zapadu čeka nas poveća gostoljubiva spilja. Spilja će nam pružiti zaštitu, bit će, barem na neko vrijeme, naš novi dom. U blizini je i izvor.«

I sada je njegove riječi popratila šutnja. Kretali smo se jedan za drugim, šutljivi i pognuti kao da smo pogrebna povorka.

»Eno je!« rekao je doktor Mandelbaum i pokazao prema mračnom otvoru pod stijenom.

Otvor je bio dovoljno širok da se čovjek provuče, ali se činio niskim. Valjat će se prilično sagnuti.

»Unutra je spilja znatno prostranija«, objasnio je doktor Mandelbaum i spustio ruksak na zemlju. Izvadio je sjekiricu i odsjekao suhu granu polegle crnogorice koja je rasla u kamenu pod klisurom. »Provjerit ću da nije unutra neki neugodan stanar. Planinski jazavac zna biti vrlo opasan.«

Čim se doktor Mandelbaum uvukao u otvor, mašući granom ispred sebe, začulo se brundanje, a onda bijesan urlik. Doktor Mandelbaum zakoračio je unazad i povikao drhtavim glasom: »Medvjed! Svi gore na stijenu!«

Spilja nas je dakle doista čekala, ali nije se pokazala gostoljubivom. Sada smo se držali za kamene izbočine priljubljeni uz klisuru poput priljepaka na morskom grebenu. Bio sam siguran da bi se medvjed popeo do nas, tih pet-šest metara, još lakše nego što smo to učinili mi, ali medvjed se nije pojavljivao. S klisure nije se vidio ulaz u spilju. Vidjeli su se samo razbacani ruksaci. Da je medvjed izašao, vjerojatno bi sada prekapao po njima.

»Miki«, oglasio se doktor Mandelbaum, »vi ste dosjetljiv čovjek. Pada li vam išta pametno na um?«

Pada mi napamet jedino da je jednako besmisleno poginuti od rata nuklearnim bombama i toksinima koliko i biti žrtva medvjeđih pandži i zuba. I to s dvadeset i četiri! Ili je to jednako besmisleno u svakom uzrastu?... Možda je razlika samo u tome što globalna kataklizma ne trči za čovjekom u doslovnom smislu... Doduše, ni medvjed se još uvijek nije pojavio...

»Ima li tko upaljač?« kažem, a nastojim da to ne bude preglasno. Svjestan sam da jedino anoreksična Lea puši, ali upaljač je možda dolje u ruksaku.

»Evo«, kaže Lea i pruža upaljač doktoru Mandelbaumu koji joj je najbliži.

»Spustit ću se«, kažem, »a vi budite tihi. Pokušat ću zapaliti onaj polegli bor, a onda napraviti nekakvu vatrenu branu iza koje se možemo braniti ako medvjed izađe. A možda možemo bacati i zapaljene komade drveta da ga istjeramo iz spilje. Spilja nam treba. Ali prvo se moram spustiti i zapaliti vatru.«

»Čuvaj se«, izgovara Martina, tiho kao da se moli u praznoj crkvi. »Neka te i Svevišnji čuva!« Vjernici smatraju da ih Bog uvijek može čuti.

»Ako mislimo preživjeti u ovoj divljini...« kažem, a ne znam kako bih dovršio rečenicu. Spuštam se polako. Ne želim skočiti, to bi se čulo.

Iglice borovine začas su prihvatile plamen s upaljača. Prihvatila ga je i smola na šišarki, i uskoro je plamen puzao po iskošenom crnogoričnom stablu koje je vjetar gotovo bio priljubio uz tlo, i dim se počeo valjati pod klisurom u obliku nepravilnih kugli, isprva malih, a onda sve većih.

Doktor Mandelbaum sišao je prvi. »Skupit ću što više granja!«

Jedan po jedan pridružili su nam se i ostali. Stajali smo iza polegla crnogoričnog stabalca u plamenu i bacali suho granje u pravcu spilje i sve što se činilo da nije previše trulo da može gorjeti. Doktor Mandelbaum oborio je sjekiricom stabalce mlade topole, posjekao je grančice sa strana, zašiljio vrh i napravio neku vrstu teškoga koplja.

»Tko ima najveći nož?« upitao sam.

Gotovo svi počeli su prekapati po ruksacima. Pojavilo se desetak noževa, ali se veliki kuharski nož koji je Fran očigledno posudio iz sanatorijske kuhinje i prije nego što su Brit i Kristi bile donijele posuđe i pribor, činio najprikladnijim. Doktor Mandelbaum odmah je shvatio što želim pa je izvadio kolut flastera. Učvrstili smo ručku noža na vrh koplja. Koplje je bilo teško u mojim rukama, na oštrici noža ljeskali su se odbljesci plamenova, i osjetio sam se odjednom dovoljno hrabrim i odlučnim da i sam napadnem medvjeda čim izađe iz spilje. Bili smo sve bliže spilji i bacali smo kroz otvor zapaljene grane, komade kore i komade raspadnutih stabala kakvi su se mogli pronaći u okolici.

Odjednom se kroz oblačiće dima vidjela tamna sjena pokraj otvora spilje. Uz veću sjenu kretala se i manja. Oblik manje sjene nalikovao je na tamni jastuk, onakav kakve stavljaju u kutove kauča. Veća je sjena zastala i zarikala, a ja sam čvršće stegnuo svoje koplje i stupio naprijed. Onda je je zvijer kliznula ustranu, a za njom je nizbrdo odskakutao i jastučasti oblik.

Netko je dreknuo Hura, nekolicina je zapljeskala. Spilja je bila naša.

Pričekali smo da se dim raziđe, a onda smo granama kao metlama čistili tlo u spilji. Trebalo je mesti i stijenke. Po njima je bila paučina, neki kuci nalik na poveće moljce ili sitne noćne leptire i kukuljice kojekakvih kukaca. Prvi je par meo sve ispred sebe i tjerao pometeno prema sljedećem paru. Taj je ponavljao postupak, hrpa smeća rasla je kako se približavala izlazu iz spilje, a rastao je i oblak prašine pa je s vremena na vrijeme trebalo zastati i pričekati da se taj oblak slegne. Na izlazu iz spilje granama su meli izmeteno prema strmini sa strane. Odjednom netko je kriknuo. Čula se psovka, a onda je uz guranje na izlazu osmero prašnih ljudi izašlo iz spilje i žurno se udaljilo od otvora.

»Što je?« uzvikuje nekolicina od nas.

Oni što su pobjegli čini se da ne znaju što ih je otjeralo. Sliježu ramenima. Šire ruke.

»Još jedan medvjed!« kaže Lea. »Ja sam bila naprijed. Medvjed je. Ali sasvim malen. Zapravo... možda nije ni opasan.«

Ponovno uzimam tešku batinu s kuharskim nožem na vrhu. Doktor Mandelbaum dodaje mi zapaljenu granu. Ulazim polako, podižem svoju baklju, pokušavam vidjeti što se skriva u tami ispred mene. Na koncu ugledam medvjeđe mladunče. Oči mu se krijese uplašeno, odražavaju svjetlost baklje, životinjica isprekidano frkće i cvili... Prednja noga medvjedića čudno je iskrivljena. Čini se da je slomljena. Pokušava se osoviti na sve četiri, ali jaukne i pada. Očito je da nije mogao pobjeći.

»O, jadničak!« kaže glas odnekud s ulaza u spilju. »Kako je samo sitan!«

Znam da je to Martina. Ona je dovoljno visoka da vidi mladunče preko svih koji stoje ispred nje.

»Ovo nije dobro«, kaže doktor Mandelbaum. »Medvjedica će se vratiti! One štite svoje mlade. Navodno su ratoborne majke.«

Doktor Mandelbaum izgovorio je to prilično tiho, ali svi su ga čuli i hitro su se povukli dublje u spilju. Stisnuli su se uza stjenke kao da žele medvjedici osloboditi pristup mladunčetu.

Improvizirano koplje držao sam još uvijek u ruci. Zakoračio sam prema ulazu u spilju s uperenim kopljem. Šanse nisu bile na mojoj strani, to sam znao. Ako se medvjedica zaleti na mene, zdrobit će me udarcem šape prije nego što joj nož na vrhu batine uspije probosti krzno. Trebalo ju je prisiliti da razjapi gubicu. »Ima li tko jabuku?«

Na licu debeloga Franka čitao sam tugu s kojom se rastaje od jabuke koju je izvukao iz ruksaka. Vjerojatno ga je i zaboljelo kada sam jabuku nabio na nož na vrhu koplja.

Nekoliko se minuta ništa nije događalo. Onda je medvjedić jauknuo. Okrenuo sam se i vidio kako mu je Kristi stala na povrijeđenu nogu. Namjerno ili slučajno? Brit ju je držala za ruku. Shvatio sam. Gubile su strpljenje. Nije bilo slučajno.

Medvjedica je riknula i već je bila ispred mene. Doktor Mandelbaum zaustavio ju je gorućom granom. Iskoračio sam prema njoj s ispruženim kopljem. Medvjedica se uspravila na stražnje noge i razjapila gubicu. Nekoliko puta gurnuo sam vrh koplja prema njoj i povukao ga. Shvaćala je na neki svoj način da je dražim i mahala je šapama oko njuške kao da tjera pčele, a onda je iznenada zubima ščepala jabuku. Svom snagom gurnuo sam koplje. Drhtaj medvjeđega tijela stresao je i koplje i mene. Medvjedica je pala na sve četiri. Nisam se uspio zadržati na mjestu od snage kojom me je gurala unatrag, ali sam i dalje očajničkim naporom držao koplje ispred sebe. Doktor Mandelbaum uhvatio me oko pasa i nastojao spriječiti da se odskližem unatrag. Još netko pokušao me podupirati s leđa. Medvjedica se svalila na bok i još je nekoliko puta zamahala nogama kao da pliva.

»Ne prilazite!« povikao je doktor Mandelbaum. »Kokoši odsijeku glavu, a ona poslije trči i bacaka se po seoskom dvorištu! Ova je zvijer mrtva, ali još nije bezopasna.«

Neobično je kako se skupina ljudi u nekim situacijama ponaša kao nešto jedinstveno, kao organizam. Čini se u takvim situacijama kao da je nevidljivi redatelj, prema skrivenom tekstualnom predlošku, naredio svim akterima na sceni da postanu dio komparserije u kojoj svaki pojedinac samo upotpunjava cjelinu, nepokretnu, a podređenu nekoj zajedničkoj emociji, suviše elementarnoj da bi se dala precizno artikulirati. Neki su stajali, neki čučali, tri djevojke sjedile su uz stijenku spilje, i kao da se nitko nije micao. Onda je doktor Mandelbaum skinuo naočale i počeo ih brisati, a bucmasta Suzana o kojoj smo svi znali da piše dnevnik u kojem sve nas detaljno opisuje, malčice se nakašljala kao da pročišćava grlo uoči važna govora i progovorila je muklo: »Moramo izvući ovo truplo i baciti ga niz brijeg. Inače bi nam strvina mogla zasmrditi spilju. A i kojekakvi kukci...«

»Izvući – svakako«, rekao je doktor Mandelbaum, »ali baciti nećemo ništa. Morate shvatiti da nismo ovamo došli na jednodnevni izlet. Nismo na pikniku, ljudi! Ovdje moramo pokušati preživjeti! Živjeti na duži rok! Znate li što to znači?«

Do navečer svi su to valjda shvatili. Bilo je spomena o tome kako ćemo možda biti sretni ako nađemo dovoljno mrava, ili čak crva, ili jestivih trava, ne baš dovoljno da se nasitimo, ali dovoljno da ne umremo od gladi. Bila je doza humora i u nasumičnom nabacivanju odbojnih stvari koje ćemo možda morati jesti, ili čak vjerojatno morati jesti, a humor ne samo što ublažava tjeskobu nego i olakšava fizički napor. Ipak nije bilo lako. Strvinu je bilo teško izvući pred spilju, ali se skidanje kože pokazalo još težim. Valjalo je postupno zarezivati između unutrašnjeg dijela medvjeđe kože i potkožnoga tkiva i vući kožu svom snagom. Podsjećalo je to pomalo na skidanje pretijesnih čarapa s oteklih nogu, ali je zahtijevalo više snage i duže je trajalo. I pri skidanju pretijesnih čarapa ne bi moglo biti krvava i sluzava tkiva. Brisao sam dlanove o glađu stijenu sa strane, a znoj sa čela podlakticom. Frank je brisao ruke prvo o nogavice hlača, a zatim i o gornje dijelove, i zajedno s ostalima smijao se masnom premazu koji je postajao sve sjajniji. »Impregnacija protiv kiše!« rekao je.

Bilo je jasno da medvjedicu ne možemo peći cijelu pa smo na improvizirani ražanj naboli šest povećih komada, nejednakih i nepravilnih jer se meso teško rezalo. Činilo se da će se prednje noge ispeći lakše od mesnatijeg buta, odnosno gornjeg dijela stražnjih nogu jer medvjedica nije imala izrazite šunke, ali su prednje noge bile tako žilave da ih je snažni Nik uz Frankovu pomoć s vidljivim otporom navukao na loše zašiljenu batinu koja je dobila ulogu ražnja.

Frank se i prvi prihvatio toga da zagrize medvjeđe meso, više opečeno i nadimljeno nego ispečeno na vatri. Pamtio je da su junaci romana Karla Maya uživali u medvjeđim šapama. Puhao je prilično dugo u pocrnjeli komad medvjedine prije nego što je pokušao zagristi, a onda je dugo, dugo žvakao i izgovorio vrlo nerazgovjetno nešto što se u kontekstu moglo prije shvatiti nego doista razumjeti kao Žilavo i fali sol. Za njim smo počeli jesti i svi ostali, jedan po jedan. Nije se činilo da itko uživa u okusu. Bilo je teško odgristi prikladan komadić od većega odrezanog komada pa smo se počeli služiti noževima i nožićima i odsijecati sitne komadiće koji su se lakše žvakali i gutali.

»Jedite, jedite«, govorio je doktor Mandelbaum. »Morate se uživjeti u ulogu Robinzona. Sada vam se ovo čini neukusnim, ali doći će možda na red i mišje meso, a možda čak i borove šiške i iglice...«

Alica se namrštila i ispljunula je nešto žilavo.

»Ne ovdje!« rekao je doktor Mandelbaum. »Ovo je sada naša nastamba. Nastojat ćemo da ovdje oko spilje i u njoj ne bude ostataka hrane. Inače bismo mogli privući neželjene goste.«

Nitko nije pitao na kakve goste misli. Valjda je svatko mogao zamisliti nešto ružno jer sva su se lica smrknula. Doduše, to je mogla biti i reakcija na žilavo polusirovo i poluprepečeno meso. Ali žvakali smo uporno, a onda s mukom gutali. Doktor Mandelbaum bio je ovdje neka vrsta zapovjednika kojem se za sada nitko nije usudio suprotstaviti. Njegov autoritet liječnika koji vodi brigu o našem ozdravljenju, autoritet koji je imao dolje, a koji se oslanjao i na njegovu hijerarhijsku poziciju u odnosu na osoblje, prenio se i ovamo. Zaključio sam da je to dobro. Brod bez kapetana ne može doseći nikakav cilj.

»Vrijeme za zasluženi odmor«, rekao je Nikola, namjestio ruksak da mu bude umjesto jastuka i izvalio se u podnožju stijene pokraj ulaza u spilju.

»U redu«, rekao je doktor Mandelbaum. »Dajem vam petnaest minuta odmora, a onda nastavljamo rezati meso.« Činilo se da govori sve ozbiljnije, sve odlučnije i strože. »Izrezat ćemo sve meso na uske trake, a onda ćemo ih nadimiti iznad vatre da se ne pokvare. Kosti ćemo koristiti kao mamac za ono što bismo mogli uloviti u zamke, ali zamke ćemo napraviti naknadno.«

Kristi i Brit uhvatile su se za ruke, i Kristi je rekla da uopće ne želi više dodirivati sirovo meso. »Nama se to gadi«, dodala je Brit. »Tjera nas na povraćanje«, rekla je Kristi.

Doktor Mandelbaum bio je dohvatio sjekiricu pokazujući time da ne namjerava iskoristiti petnaest minuta odmora koji je već bio odobrio ostalima; sada ju je stezao u ruci, ruka mu je zadrhtala od grča, a i usne su mu se stisnule. Bilo je neobično vidjeti inače uvijek opuštena doktora odjednom ovako zgrčena, reklo bi se spremna na neku eksplozivnu reakciju. Trenutak je šutio, a onda je muklo izgovorio: »Na neke ćete se stvari morati priviknuti ili poginuti. Od sada moramo djelovati kao zajednica. Tko se u to ne bude mogao uklopiti, bit će odbačen i prepušten svojoj sudbini. Odobravam da ne sudjelujete u rezanju mesa, ali odobravam to samo iznimno. Ali to ne znači da ste slobodne od obaveza prema zajednici. Vi ćete sada odmah, dakle, bez ponuđenih petnaest minuta odmora poći skupljati granje za vatru. Izbjegavajte crnogoricu, ona bi mesu davala terpentinski miris, a ionako to neće biti poslastica kakve serviraju u restoranima za gurmane.«

Zastao je. »Mi smo svi tijesno povezani«, progovorio je još muklijim glasom. Riječi su mu gotovo zapinjale u grlu. »Ali od sada ta veza mora biti sve tješnja. Morat ćemo djelovati kao jedinstven organizam ako mislimo preživjeti.« Bio je to neki drugi, zaključio sam, drugačiji, još ozbiljniji i svakako odlučniji doktor Mandelbaum od onoga koji nas je jutros poveo u spas. Znatno odlučniji, rekao sam u sebi, ali naglas nisam rekao ništa.

BUĐENJE

U spilju ulazi blijeda svjetlost skorašnjeg jutra, dim cigarete, ili samo miris, žamor i zveckanje neke limene posude koje podsjeća na doručak, baš kao i praznina u mome želucu. Dok se izvlačim iz vreće za spavanje pomišljam na to koliko moraju biti ukočeni dijelovi leptirova tijela dok se izvlači iz kukuljice u koju se bio upleo kao gusjenica. Iza mene su još četiri tijela u vrećama za spavanje, ali je očito da je većina već vani. Bucmasta Suzana i anoreksična Lea sjede jedna uz drugu na istom komadu stijene kao komičan par iz nijemog filma. Ispred njih je lonac namješten na dva kamena između kojih gori vatra.

»Stiže još jedan!« pozdravlja me Suzana. »Probudio te miris čaja. Znači, unutra su još četiri hot-doga!«

»Točno«, kažem, »pet iz matematike! Ali, bude se... Našli ste vodu?«

Doktor Mandelbaum smješka se i kima glavom.«Išao sam istražiti zašto je ono malo vode sasvim na dnu spilje tako bistro, nezamućeno. Nije bio ni izvorčić niti mlȁka, bio je znak da negdje nad spiljom ima vode. Izvor sam pronašao gore, iza stijene...« Doktor Mandelbaum zastao je; primijetio je kako se nervozno ogledavam. »Dolje u žbunje«, rekao je, »nikako iznad spilje jer bi nam to prva kiša mogla vratiti.«

Ustao sam i pošao prema dolje. Onih četvoro posljednjih spavača pojavilo se zajedno ispred spilje. Pokretom ruke pozvao sam ih da me slijede. »Dolje«, rekao sam. »Moramo dolje ako vas muče slični pritisci kao mene.«

Razišli smo se po žbunju. Čulo se kao da se kotrlja kamenje, šušti i krcka granje, a onda zvukovi pražnjenja. Netko se glasno nasmijao.

»Urbani čovjek nije navikao da ono što sada hvataju naši nosovi i uši doživljava u skupini«, uzviknuo je Frank.

Nitko se nije nasmijao, ili se barem zvuk tihog smijeha, ako ga je bilo, nije uspio probiti iz žbunja. Nismo ipak bili preblizu jedno drugome.

Ali dok sam se uspinjao do mene su dopirali sve glasnije dijelovi nečega što je moglo biti svađa, gore, ispred spilje.

Lea je sjedila na kamenu, pušila i plakala. »Moj želudac ne podnosi hranu i gotovo!« izgovorila je kroz jecaje i otpuhivanje dima.

»Ni ja nisam navikla doručkovati neku težu hranu«, rekla je Eva. »Nikako meso ujutro!«

»Dragi moji Arijevci«, izgovorio je doktor Mandelbaum i zašutio. Valjda je i on bio svjestan da je pokušaj da mu glas zvuči šaljivo i prijateljski – bio neuspješan.

»Recite samo, doktore!« uzviknula je Martina.

»Ma, htio sam samo ponoviti... Uozbiljimo se, ljudi! Ovo nije dječji vrtić i nije nikakva igra. Nije ni kratkotrajni izlet koji možemo proživjeti kao priliku za dotjerivanje linije. Moramo svi biti u punoj snazi, barem onoliko koliko to možemo postići. Pred nama je rad, i molim vas lijepo da to shvatite... Naporan rad, dragi moj Arijevci! Moramo napraviti dnevni raspored onoga što sve treba učini, a da bismo tome bili dorasli, moramo se sada najesti. Čega? Prvenstveno ovoga mesa koje ćemo dijelom pokušati sačuvati dimljenjem, a svakako ne smijemo dopustiti da se i gram te hrane pokvari. Dakle, ozbiljan doručak. Ma kako neukusan nekome bio! I odmah rad i rad!«

Nas petero koji smo se jedno za drugim uspeli na zaravan ispred spilje zastalo je, u nedoumici, valjda. Doručkovati treba, o tome nema istinske dvojbe. Što je tu zapravo sporno?Je li to umjesno i izgovoriti?

»Što je tu zapravo sporno?« kažem oklijevajući.

»Usklađivanje. Koordinacija, čini se«, kaže doktor Mandelbaum.

»Postavio si pravo pitanje«, kaže Martina. »Ali odgovor je samo načelan. Nije sporno što ćemo jesti, bez obzira na osobne preferencije. Jest ćemo ono do čega možemo doći!«

»I moramo se svojski potruditi da do toga dođemo«, rekao sam, gotovo nehotično. »Ali ne vidim kamo bi ikakav trud vodio bez usklađivanja.«

Hana je prestala žvakati grančicu nečega što je nalikovalo na divlju metvicu. »Što ćemo usklađivati, zaboga?«

»Moramo naprosto odrediti što je potrebno uraditi, kojim redom i... naravno, šta tko radi. Neke se stvari mogu uraditi pojedinačno, za neke je potrebno nekoliko ljudi... U tom smislu, pretpostavljam, doktor Mandelbaum govori o usklađivanju.«

Doktor Mandelbaum kima glavom, Suzana zapisuje nešto u svoju bilježnicu, Frank se naginje nad nju kao da želi pročitati što piše. »Morat ćeš čuvati tu tekicu kao oko u glavi. Ne možeš zamisliti kako je bolno brisanje stražnjice koprivom.«

»Ni pranje ruku borovim iglicama nije baš ugodno«, kaže Barbara i nesigurno se smiješi kao da je učinila nešto zabranjeno.

»I o tome se radi«, kaže doktor Mandelbaum. »Ispričavam se, ali u našoj situaciji gotovo nema vulgarnih izraza, sve elementarno prestaje biti vulgarno. Zamislite koliko je ugodnije oprati se i oprati ruke nakon nužde. Ona se ne da izbjeći pa stvar treba riješiti na prikladan način. Izvor smo pronašli, a sada bismo kao prvu stvar trebali napraviti nekakav vodovod u obliku potočića da ta voda teče oko spilje i ovamo ispod nje.«

Neki kimaju glavama, neki gledaju u zemlju, jasno je da su svi umorni od jučerašnjih poslova, od loše prospavane noći.

Vidim da se Martina mršti, nos joj se nabrao. »Dobro, doktore, prijedlog je sasvim u redu i mislim da ga moramo prihvatiti. To znači odmah na novi posao. Vi ste s pravom, ili s prave strane, iznijeli higijenski zadatak. To je u skladu s vašim znanjem, s vašom strukom. Slažem se da odmah prionemo na kopanje kanala. Ali, nadam se da shvaćate, uza sve poštovanje prema vašoj stručnosti i vašoj brizi, mi se moramo organizirati tako da nas netko vodi, da određuje što se radi, mislim dalje nakon ovoga kopanja, uostalom nije ni sasvim jasno kako ćemo i čime to napraviti... Hoću reći, treba nam vođa koji jasno procjenjuje situaciju, jasno ocjenjuje ljude, ima praktična znanja koja su ovdje potrebna, mnogo jednostavnija u svojoj biti od vaše struke, ali dijelom i bitnija za naše preživljavanje. Imam dojam da bi se neki seljak, ili čak neki divljak iz kakvog primitivnog plemena kakva su donedavno postojala na svijetu, mogao bolje snaći od akademskoga građanina. Shvaćate, ne osporavam vašu stručnost niti vaš dosadašnji autoritet, vjerojatno vam dugujemo život, ali sada slijedi i preživljavanje i mislim da prije kopanja kanala moramo izabrati vođu. Moramo imati autoritet, kormilara, da se ne pretvorimo u čamac koji bez vođenja nose valovi između stijena.«

»Vrlo slikovito si to prikazala«, kaže Suzana. »Moram to zapisati. Iznimno dobro rečeno! Ali... ne znam kako bih se izrazila... Izbor nam je... odnosno, mogućnost izbora zapravo nam je sužena...«

»Kako to misliš?« pita Martina, i čini mi se da je gleda prijekorno. Ili je to iznenađenje?

»Pa, evo... taj kormilar«, izgovara Suzana naglašavajući svaku riječ, kao da piše, »kormilar mora biti muškarac.«

Martina širi svoje dugačke ruke. »Zašto? Vraćamo se u srednji vijek?«

Barbara se smješka, možda to treba izgledati tajanstveno, kao da glumi Mona Lisu, podiže dva prsta. »U pravu je. Ti si spomenula autoritet. Momci ne bi intimno nikada prihvatili autoritet žene. Psihologija...«

Vidim da se sada i doktor Mandelbaum smješka. Ne sviđa mu se cijela rasprava, ali je dovoljno mudar, ili dovoljno iskusan; shvaća da treba pričekati da se napetost ispuše. Valjda je i moj red podmetnuti leđa.

Sjedio sam na izbočini stijene koja mi je bockala leđa, a sada sam ustao. Svi su utihnuli. Znači li to da uživam više povjerenja nego što sam pretpostavljao? »Ako biramo nekoga tko je najstariji i najiskusniji, onda je to i opet naš doktor«, izgovaram glasno. »Osim toga, nema dvojbe da mu je do nas itekako stalo, dokazao je to nebrojeno puta, a ono što je možda najvažnije – navikao je donositi odluke koje mogu imati presudne posljedice. Donositi odluke s punom odgovornošću, to nije mala stvar. Dakle...«

»Onda to barem formalizirajmo«, upada Martina, »time ćemo se obavezati na poštovanje autoriteta i u ovom kontekstu, hoću reći, i u ne-medicinskoj situaciji. Tko je za?« uzvikuje i odmah diže ruku.

Svi su ZA, naravno. Doktor Mandelbaum smije se i također ustaje sa svoga kamena. »Dobro, dobro je, dragi moji Arijevci! Nisam vas namjeravao ni podjarmiti, ali niti ostaviti na cjedilu. Dobro je da smo se na neki način učvrstili, kao kolektiv, kao grupa za preživljavanje. Dobro je i da usvajamo nekakav demokratski poredak. Nastojat ćemo se o svemu dogovoriti, a kada se dogovorimo, onda moramo i slijediti dogovor. Slažete se?«

Svi kimaju glavama, neki mrmljaju potvrdu svoga slaganja. Nikolas širi ruke kao da će poletjeti, zatim ih pruža pred sebe, spaja dlanove i opet širi ruke. »Jutarnje rastezanje! Ljudi, više imam sklonosti za krvave bifteke nego za demokraciju. Dok smo se ovdje dogovarali, mogao sam sâm iskopati taj kanal. Samo da imam poštenu motiku...«


____________________

1) Fragmenti iz istoimenog romana u nastajanju (op. ur.).