Rekognoscencije na temu TMB

Spram najužeg kruga kolega i suradnika Tomislava Marijana Bilosnića, mnogi čitatelji nikada neće doznati koliko je bila dragocjena odluka uprave i uredništva kuće Naklada Ljevak da tiska i objavi knjigu Sanje Knežević TEMA TMB, odabrane studije, članci i eseji o umjetničkom stvaralaštvu Tomislava Marijana Bilosnića (Zagreb, 2018.). To stoga jer možda poznaju i prate Bilosnićevo djelo, ali ne znaju »što se valja iza brda« kad je riječ o odnosu matične književnosti prema tom umjetniku. Naime, kad netko dosegne sam vrh umjetničke karijere, a netko drugi kompetitivan potpiše akronimski trojedino djelo, u prenesenom smislu, od berača pamuka do kapitala, delikatnim se čini upustiti se u raskuživanja crnačkog pitanja kojim se supstratno bavi autorica da bi dostigla svoj cilj kao uspostavu instituta pravičnosti, doslovno, rehabilitacije potlačenog i djela što za sobom vuče sudbinu istinskog umjetnika.

Već i arhitektura naslova pod arkadijskim licem Bilosnića sugerira kako će biti govora o bloku, što demonstrira i sam podnaslov, najmoćnijih, brižno probranih djela i fortificirano elokventne osnove obrane sa refleksijom na cjelinu autoreferencijalnosti njegova života. Žanrovski, izbor je zahvatio ključna književna polja (poezija, proza, povjesnice), s neizbježnim jedinicama (Tigar, Velebit, Ogrlica, Molitve, Kuća, Odisej, Vrt), te slikarstvo (Mali portreti i autoportreti, Pollockova svjetlost) kojim će kroz »filozofiju maske«, »korjenitim novim osjećanjem slobode« izreći apsolut kritike čovjeka i umjetnika, daleko od šoka »nekrologa« za obljetnicu 45. godina umjetničkog djelovanja (Spomenica 2012.). Metodološki, u totalnoj posvećenosti struci, knjiga promovira načelo komparativnosti kao temelj nosivosti s najeminentnijim imenima hrvatske i europske književnosti modernog i naročito postmodernog doba. S tim činjenicama ulazimo u slobodu eseja koja nam se daje na raspolaganje, a unaprijed ne nudi ništa. No, nešto mora do autorice, takav je esejist. Poput slijepe protežiranosti što opipava svoje neviđenje.

Kad sunce ispne svoju Himalayu

Iza umjetnikova »života na sudbini vulkana« mora stajati nešto očekivano. Zato ova knjiga nije samo najavljena postavljanjem vulkana u žarište fokusa, nego je kroatistički i polemički (Odisej – Penelopa – Itaka) dobrodošla. Naime, ako vam netko, usto što je postavio neprobojnu obranu, dadne i čvrsti alibi, ne postavlja se samo pitanje zašto je to učinio, već i u kojem smjeru »do pravog krivca« istraga ide dalje. Pritom, kritički, propitana je ženstvenost kakvu s divljenjem još možemo vidjeti u zapadnoj kulturi tek u nekoj retrogradnosti kad je alibi ključna riječ Itake (»svaka je žena na putu Odisejeva lutanja izgubila tijelo nudeći mu sliku Penelope, i svaka je od njih njegove stope približavala itačkoj ložnici«), a tigra rijetko ili nikada nećemo vidjeti u čoporu (»stavljajući na vlastito lice masku antičkoga Odiseja«).

Iščitavši Bilosnićevu liriku, postavljajući tezu da je »ključni problem njegova pjesništva dvojan odnos prema zbilji« (»postmodernistički bijeg od zbilje, spram postmodernističke ironizacije i problematizacije zbilje«), a po Hegelu su umnost i zbilja istovjetni, dakle, jedinstveni u svom temelju, pa stoga i inzistira »da se ono istinito shvati i izrazi ne samo kao supstancija, nego i kao subjekt«, autorica je otvorila vrata u »ideju kao ono zbiljsko«, siguran put u Bilosnića koji svoj opus i temelji na traganju za vječito svježom kreacijom, »ono umnim, mišlju kao osnovom, biti što se u svemu ostvaruje«. Time je odredila i smjer eseja. U njegovu dijalektičkom troskoku, »teza – antiteza – sinteza«, kao trijadi »postavljenost – negacija – negacija negacije«, na svakom od odmorišta ćemo zastati i promišljati njenu dubinski rezolutnu ekspertizu. Zabilježit ćemo tu ponajviše ono čašćenoga. No ponajprije o onomu što prethodi pisanju svake knjige.

* * *

Budući da odgovornost za kritiku traži i minimum pristojnosti, korektno bi bilo kazati kako i nije previše komoda u činu što svakodnevnu »izgubljenost među hrpom« nadvisuje svjesnim »pogubljenjem« kao mnogo sigurnijom smrti umjetnika i njegova djela od samog čina izvršenja kazne. Uči nas kako nema više tog egzistencijalizma koji će domjestiti koncentraciju umjetnika na bitno, na samu umjetnost, pa s pravom možemo kazati da smo u individualizmu anti-grupe ili»anti-škole« kroz Bilosnića odrastali u uvjetima ideološki raskoljenih nacionalnih biblioteka, poput slobodarske francuske i zarobljene ruske, na primjer. S tog motrišta postmodernizam i ne možemo definirati drugačije nego »vremenskim zahvatom« koji nam prelama živote i književno-povijesno ih promišlja atipizacijom zona.

Krenemo li s tom idejom u zaplet aktualne knjige, postratno doba druge polovice 20. stoljeća postat će bazen iz kojeg će talentirani pjesnik biti selektiran u novog umjetnika. Poviješću umjetnosti tako postaje povijest pojedinaca, nikako ne skupinā, što se recentno manifestira u galerijskim veličinama gdje nema potrebe ni tumačiti pjesme ili slike, u njima naprosto treba uživati. U raspletu dobit ćemo odgovore koji će književno-znanstveno definitivno razbistriti dva krucijalna volumena umjetničkog djelovanja: valuaciju samih djela te impostaciju njihova autora s motrišta političkog mišljenja. Sasvim kompetentno i bez predrasuda ovdje je to jasno kazano perom najviše stilske vrsnoće.

Zato je ova knjiga istodobno i slava i obrana junaka, i umjetnička vrijednost i istina kao ispovijed kvantuma (Tema). Ne rađa se krležijanstvo iz potrebe slabog pisca, već iz slabosti domovinstva. Jednako tako knjiga je mogla biti naslovljena i »Teza TMB«. Iznjedrila je jednu od najbolnijih istina – književnički raspoložena hrvatska zajednica i dalje nije u stanju sučeliti se sa svojim neraspoloženjem. Ono što jede svoje ljude ne može se nazvati ni nacionalnim niti elitističkim. To što ne pojede birokratska je književnost. Esejistički – lakše je na ovom svijetu udobnoj fotelji nego vrhu Velebita.

Čitav se problem svodi na naš odnos prema umjetnosti – nema političke, ideološki uvjetovane umjetnosti, univerzalnost u njoj nema alternative. Sve drugo nije umjetnost, a onda ne govorimo više ni o prepoznavanju ideje da se kroz integritet »teme« raspravi cjelovitost kao životni put odnedavno posložen tomovima Izabranih djela na police ne nacionalne, nažalost, već svoje, antiklijentelistički »okužene« biblioteke. Taj pojas književnosti proteže se od Ravnih kotara do Vrgoračkog polja, od Bilosnića do Šimića i Ujevića. Gdje nema budžetske potrošnje, tu je »samoniklost« pjesnika (»izdvojenog iz škola i generacija«) ontološka. I to moramo shvatiti, i poštivati, ako nam je do afirmacije nacionalnih kulturnih i umjetničkih vrednota raspravljeno u širim europskim i svjetskim okvirima.

Kad je nešto univerzalno, pripada svima – najteže je zatomiti sujetu križa. Fenomen metropole, koji od imena pravi znamenje, nije nikada razjašnjen do kraja. Valjda je to ona situacija kad o demokratizaciji društva govori hijerarhijski najmoćnija institucija. TMB je potpisao svoje Ogledalo, u njemu se može ogledati svatko. Ali svijet je interesan, i nemojmo se zavaravati. Jedno su »stranačja« centara moći, drugo domoljublje umjetnika snažno koliko ga idealizam pjesništva prostorno može udaljiti od rubnih područja domaje. U svojoj jedinstvenosti ljubavi, prostora i čovjeka takvi postaju Odiseji, vječno prokletstvo lutanja.

Teza (Tako)

Postavljajući tezu Sanja Knežević uvela je Bilosnića u povijest književnosti nudeći se utočištem riječi koja nakon ove knjige više nikada neće biti ista.Stoga bi krnja bila književna valorizacija njegova djela kad usto ne bismo doznali od koga i od čega se tako eklatantno brani TMB-a. Ali, za hrvatske prilike, bitnija je činjenica da je s ovim librom on sada puno bliže suncu, i onom u različitosti postanka kad na rubu polarnog kruga posljednji put u godini biva viđeno krajem studenog, a ponovno se javi novumom veljače, i onom u razlici mentaliteta (mediteranizam) kad ostavlja najdublji trag božanstva na čovjeku. Dobro je stoga da se knjiga pojavila i dala na čitanje u lipnju, kad sunce ispne svoju Himalayu, sam vrh Snježna boravišta, svoj najduži dan u godini, nužnost da se prirodnom svjetlošću osvijetli maksima polemičkih tonova što proizlaze iz ventrikulografski ispisanoga sadržaja. U drugim uvjetima, rezultati kritičkog propitivanja i njihova historiografskog uvjerodostojenja neće biti isti. Ili, kako reče Kneževićka u ogledu na Vrt (»Vrt tagorevskog smirenja«): »Vlati trave koliko god nalikovale jedna drugoj, zapravo su uvijek svježe i nove dok njihova slika ovisi o svjetlu dana i noći«.

Strukturno, kao »osamljeničko-intimističku autorefleksiju života«, tema TMB podvaja institut slobode kroz sudbinu autora kao društvenog bića i umjetnika, pa je lako zamijetiti kako se u uvjetima najrigidnijih ideoloških podjela pojedinac ne može nositi s klijentelizmom ni pod okriljem demokratskih društava. U njegovoj najosjetljivijoj točki po čovjeka ne stoji to više starovjeki metropolitski spor Nina i Splita, već vrlo žestoki sraz odmetnute ontološke kulturne poluge i centrističke fiškalske moći kulture narasle do iznemoglosti »u slobodnoj zemlji gdje je (TMB, op.a.) doživio novi, no sada perfidniji, politički progon«. Problem je mnogo složeniji od neljepljive strane etiketa.

Prije svega, nije jednostavno muški slušati iz ženske ruke, ovdje ne toliko ni feminizirane koliko sintonične, da pisaljka (risaljka) može biti bilo što, i crn može biti papir, ali će uvijek pronaći put do pjesnika između pangeične prijestolnice bogova i buntovništva, književno-povijesno najbliže zadovoljštini mita. Pandorin pitos nije rasključao samo lepezu zala koji su pjesnika nanijeli na velika djela, nego je i njega sama ogoljela u bespomoćnosti, od faze kad mitološke obrasce, pa čak i vjeru kao nadu u spas svijeta, odbacuje (Ispovijed isuvišna čovjeka), do one kad simbolikom i transcendencijom (Listopad) i sam postaje veduta između pritiska društvene jalovine i prokletstva čežnje kao stožerne točke kompleksa Teme. Jednostavno, ne-daleko je do ana-teme, drugog stupnja dijalektičkog hoda što od »proizvoljne određenosti pojma« izravno vodi do negacije kao razlikovanja, suprotstavljanja i sukoba.

Antiteza (Mora)

O prokletstvu čežnje u pjesništvu inače, a osobito kod TMB-a, autorica je podosta izrekla već na poliglotskom neosvojivom Tigru; međutim, premda je po Hegelu zakonitost po kojoj se odvija spoznavanje ujedno i zakonitost zbilje, antitezno, moramo li na poeziju uvijek gledati ‘zbiljski’? To će pitanje širom otvoriti lepezu slamnigovski smješkavih anti-elemenata, što će izazvati hipotezu – mora li umjetnost, bila ona poezija ili slikarstvo, uza svu ljepotu, uvijek biti problemski namrgođena? Što je tu s apsolutom idealizma, temeljem Hegelova panlogizma?Autorica će logiku naglasiti kao samu bit ontologije, po Hegelu, oni su jedno te isto. Što bismo sa svijetom fatalizma da u njemu nije i ljepote življenja? Ukrštavaju li se tu hedonistički stavovi pjesnika s idealizmom (moguće čak utopijskim) svijeta?

Jedno od značenjskih područja antiteznoga u aktualnoj knjizi je citatnost, namah navezana na komparativnost. To stoga jer se nužno nameće pitanje – koliko je u originalnosti djela pozivanja na drugoga? Ili još bolje, koliko smije biti? Ne uvećava li se time neutralizacija ideje koja ubija umjetnika u njegovu izvoru neovisno je li čak riječ o novumu? Takve luksuze rasprave otvara upravo ova knjiga postavljajući pitanje ‒ je li umjetniku učinjena medvjeđa usluga? Koliko god je, s druge strane, vješto postavljena obrana. Jer nije to isto što i susret dvaju naslova, TMB-ova Približavanja ptica iz 1980. i Mihalićeva Približavanja oluje iz 1996. u kojoj opisuje »borbu ljubavnika sa samima sobom jednom kada ljubavni sklad biva narušen i kada je pitanje treba li ostati ili nastaviti dalje, sam svojim putem«. Jednako kako u Ljubavnom slučaju pisca Bilosnićev pisac »proživljava i krizu pisanja, i krizu braka, i uopće krizu kanonskih društvenih vrijednosti«.

Antitezna Bilosnićeva potreba da se komparira, utrkuje i mjeri (»Sukladno kriznim stanjima čovjekove društvene uvjetovanosti umjetnost bježi od zbilje: u intertekstualno-citatni ludizam i parodiju...«) – stoji kao predznak jeziku autoanalize koji će samostalno uspostavljati granice novih odnosa. Citatnost, koju autorica s razlogom problematizira (»kao što avangarda citatnošću sintetizira cjelokupnu prethodnu zapadnu kulturu ujedno je rušeći, tako postmoderna preuzima avangardu i modernu kao predložak citatnosti i intertekstualnog dijaloga«), vezuje ga trajno na hrvanje s najjačima, time i na ponavljanja – Yes, I can, but...! Je li to ona situacija kad Fischer krene na Spaskoga, a potom se odrekne titule i naslova prvaka svijeta? Potkraj života će kazati: »Šah nije igra, to je traganje za istinom, dakle, ja tragam za istinom«.

Ingenioznost individue je ono što Bilosnića distancira ne samo od društva većine, nego i od njegova uzora, što je ljepota bunkera iz koje vidite sve, a ne vidi vas nitko. Svejedno, zašto bismo ga prepoznavali kao Odiseja po Homeru, a zatim kao »isuvišna« po Kamovu, a upravo u potonjem je odbacio mit kao prepoznatu suštinu, Hegelovu bit koja se ostvaruje u svemu? Zašto po Majakovskom, zašto po Picassu, Daliju, Pollocku...? Zašto s toliko ingenioznosti vjerovati u Millera, Cendrarsa, Haggarda, Whitmana, Senghora, Johna Lennona, pa čak i Boška Buhu? Makar svi oni bili i metafora. Mislim da se tema ove knjige, premda i fiktivno, vrti oko svoje osi trojedinosti kao critique a clef. Vjerojatno je toga svjesna i sama autorica tematizirajući sve raspučinsko od društva kojeg će pjesnik ljepotom doživjeti i proživjeti i kao »svijet kaljuže« i kao »molitvu u riječi«. Tematizirajući Borghesa zna da Bilosnić neće promijeniti svijet, ali će ukazati na njega.

Inzistirajući na ruhu »augustinovskih ispovjednih spoznaja i platonovskom promišljanju ljubavi kao čežnje za vječnim«, drugom po značenju antiteznom području, otvara nam dvojbu – koliko je augustinovska sama duhovnost, ili koliko se liričnost mjeri stupnjem društvene predanosti, a koliko stupnjem dovršenosti, ne djela, nego lika samog umjetnika. Koliko je sudbinski susret u njegovu životu, a koliko život u svojoj ustajalosti? Ta će šuma natjerati pitanja u bijeg u sintezu. Tek iz tog će stupnja sukoba i rađeni i rađenik izrasti u moćnu kompetenciju negacije negacije te ne samo poništiti sukob nego i asimilirati u sebe tezu kao opetovani početak tročlanog niza. Jer, »sinteza nije završetak, nego nova teza za novu antitezu k novoj sintezi«. Dakle, nije to bio sukob Bilosnića i Kamova, Bilosnića i Pollocka, i drugih, bio je to sudar divova, Bilosnića i Hegela. U tom kontekstu, da, suvremena filozofija može učiti od pjesništva!

Malo je, međutim, radova koji će iz tog rakursa prigovoriti samom sebi, tj. svom, muškom egu. Kneževićka će to samohrano pronaći u »anđeoskoj dimenziji pratiteljica i čuvarica« ‒ njegove majke, sestre, bake i drage, nakon čega ćemo uistinu shvatiti zašto »njegove žene u molitvama gube tjelesnost«. Dakle, antiteza je – ništa ne mora!

Sinteza (Biti)

Aktualna knjiga svojevrsna je »polica osiguranja« književno-povijesnog i nastavnog spektra, istodobno anathema sit koliko i tema, u kojoj se sudbina poigrava sa životom, a život drži za ruku sudbinu napućujući na dokumentarnost velikih ljubavi 20. stoljeća. Kad je s jedne strane more, s druge kontinent (»ako je Odisej svjetlo, a Penelopa slika mora«), u točki dodira moraju izrasti u nešto zajedničko (»oni postaju jedno tijelo jedinstvena potpunost – zajednički susret sa Svjetlom«), konkretno, u Velebit, sraslost u egzistencijalizam Simone de Bauvoir i Jean Paul Sartrea, kojemu je autorica knjigom posvećena u briljantnoj komparativnoj analizi Kamova i Bilosnića, odnosno Isušene kaljuže i Ispovijedi isuvišna čovjeka. Među ostalim će navesti: »I kao što je Janko Polić Kamov napisao prvi europski avangardni roman, kao krik vlastitoga vremena, tako ga je Bilosnić ‘citirao’ u svom romanu i njime potvrdio kako postmodernizam re-konstruira avangardu«. Izraslost u Velebit, međutim, može biti i nešto malo, sasvim sitno, a novostvoreno, što je lako shvatljivo prihvatimo li profesionalnost kao ključnu kariku koja svojim imenom i pojavom okiva sudionike na kaznu vječita promišljanja navlastitosti života. Ispisale su to analize brižljivo odabranih tekstova dok usmjeravaju na lik i djelo koliko i na obranu integriteta njihove intime unutar »kuće«. Dakle, knjiga nije sam, ni samo TMB, ona je za toliko listavija da će u jednom trenutku iz teme i sama prijeći u »kompleks TMB« koji će razotkriti i uzroke i posljedice zauzimanja za cjelovitost umjetnika.

Kao u svakoj dobroj obrani koja će »sumnjivca« osloboditi krivnje i ovdje se ključnim rješenjem dokaznog postupka nameće sam branitelj. Ne toliko strašću (Tin Lemac), koliko posvećenošću i zauzetošću, faktografski footnotom, između utilitarnosti umjetnosti i umjetnosti iskoristivoga, analitičnost pristupa temi razvija u dijakroničku i sinkroničnu tablicu završavajući pledoaje u riječi istine: »Igra maskama igra je života. Glumiti, pretvarati svoje jastvo u cijelo čovječanstvo, a opet biti jedinstven isto je kao i živjeti više različitih života s više osoba, i u svemu ostati dosljedan samome sebi i svojoj prvobitnosti. To je mnogo više od mimesisa oponašanja prirode, i samo zato dosiže vrhunac smisla umjetnosti. Monotipije Tomislava Marijana Bilosnića otkrivaju najtajnije predjele ljudskosti samog autora«. Ovakva ocjena na rubu je težnje za kroćenjem goropadnika, kako je i zapisano, »toplo, nježno, pažljivo, tiho poput molitve – TMB«. Što, dakako, odudara od Mićanovićeva »pomalo površna suda o odnosu autora i njegova simbola«, kad se upušta u »težnju za kroćenjem ili pripitomljavanjem tigra«.

Ako je već postavila tezu da se »pjesništvu valja prepustiti, snatralački duboko i kao čitatelj postati sukreator pjesnikova života«, Sanja Knežević je uspjela u naumu njezina vršenja, premda nesigurna da ćemo ikada do kraja prodrijeti u tajne pjesnikovih slikā, slutnji, života. Upravo ono što trojedino čini »strašću, užitkom, radošću i konačno – darom« čitanja. A kazali bismo na kraju, i pisanja eseja.