Petar Šegedin, odgovoran pred sudbinom

1.

Od Priče objavljene 1939. s legitimitetom Krležina Pečata pa do naših dana stvaralaštvo Petra Šegedina privlači pozornost čitalačke javnosti i književne znanosti. Osim kompleksima temā kojima se bavio, razloge postojanom interesu valja tražiti i u izazovnosti spisateljskih postupaka kojima je cijeloga ljudskoga i književnoga vijeka legitimirao poziciju pisca kojemu je pisanje/umjetnost najdublji izraz slobode i društvene odgovornosti. Uvijek i do kraja svjestan obveza koje pisanje i pisac imaju pred sudbinom, kako svojom osobnom tako i onom kolektiva kojemu pripada, književnom riječju – uvijek sa snagom estetičke i etičke kategorije – Šegedin je ustrajno branio pravo na slobodu i na izbor, a protiv svih ograničenja što ih je vrijeme svojim ideološkim praksama nametalo. I kada je na Ljubljanskom kongresu 1949. govorio o slobodi stvaranja, i kada je hrvatskih sedamdesetih branio pravo naroda na svoj izbor i put ili pak devedesetih i uoči domovinskoga rata, Šegedinov je glas bio izraz duboke i iskrene moralne i ljudske odgovornosti. I po cijenu vlastite isključenosti, ustrajan i uspravan u svojemu ljudskom i spisateljskom odabiru, nije htio niti je mogao pristati na diktate ‘nakaradnih ideologija’ pa je s etiketom ‘trajno opasnog pisca’ bio prisiljen na šutnju. To je umnogome utjecalo i na njegovu osobnu i na sudbinu njegove književnosti, čije su se stranice s vremenom nametnule ne samo kao trajna tema, već i kao obveza hrvatske književnosti i njezine znanosti.

Iako je u književnost ušao pripovjednim i putopisnim prozama, pravo Šegedinovo književno krštenje bila je pojava dvaju u kratkom vremenu objavljenih romana, Djece božje (1946.) i Osamljenika (1947.). Plodnu književnu avanturu koju su svojom pripovjedačkom kulturom romani najavili, ubrzo će zamijeniti orkestrirana ideološka paljba koja će u njima vidjeti ideološko nazadnjaštvo, tako nespojivo s optimističkom ideologijom prvih poratnih godina u društvenom životu bivše države, pa tako i u književnosti kao njezinu zrcalu. Gotovo se natječući u ideološkoj odanosti i pravovjerju, književni su se dogmatici ‒ među kojima i imena ne bez književnog kredibiliteta ‒ gotovo natjecali tko će više naškoditi piscu kojemu će pomanjkanje optimizma i društvene perspektive biti neoprostiv ideološki grijeh koji će ga pratiti cijeloga života. Za razliku od junaka što ih je piscima propisala politička narudžba, u Šegedinovoj književnosti progovorio je uznemireni svijet njegovih junaka razapetih u svojim unutarnjim dvojbama i strahovima, k tome i ostvaren sredstvima moderne introspekcije i gustih monologa tako nespojivih s ideološki naglašenim deskripcijama njegovih književnih suvremenika. Ogriješivši se o neupitnost društvenih istina, Šegedin je svoju književnost stavio pod sitnozor književnih cenzora koji će i u godinama koje dolaze budno pratiti da njegov antidogmatski i buntovnički glas ne bi narušio idilu socijalističkog raja kakvim su ga držali dušobrižnici njegovih istina. A tom križu, kako mi je kazivao prigodom nagrade Slobodne Dalmacije, on nije imao suprotstaviti ništa drugo do li svoju književnu riječ u kojoj odgovornost za sudbinu i pred sudbinom ima i estetsko i moralno opravdanje.

Da književnost i umjetnost ne podliježu diktatu osim onome kreativne stvaralačke osobnosti, što je bila provodna misao njegova govora na ljubljanskom književnom kongresu, Šegedin verificira već u romanu Djeca božja (1946.). Odbacivši tada obvezujući model socrealističke književne dogmatike, roman je – čija se radnja događa u rodnome Žrnovu na Korčuli – što romanu priskrbljuje bitne interpretacijske mogućnosti – gradio na analizi psiholoških stanja svojih junaka uhvaćenih u zamkama vlastitih tjeskoba, nemira, unutarnjih strahova i osamljenosti. Svaki od likova, bilo da je riječ o dječaku Stakanu, bilo pak o liku Antunice ili seoskog učitelja, proživljava svoju unutarnju dramu. Stakanovi nemiri i strepnje izvorište imaju u osjećajima krivice i straha uvjetovanih njegovim probuđenim nagonima, suprotnima s moralnim obzirima koje propisuje crkva. Na kraju će ga to dovesti do psihičkog izobličenja i traženja utočišta u mistici i likovima kršćanskih mučenika, odakle i pokušaj da se raspne na križu. Ništa manja nije ni drama Antunice, koji izlaz za svoje nemire nalazi u pisanju kao istinskom utočištu, a kao dokaz su i stranice romana u kojima promišlja o odnosu čovjekove egzistencije i samoga pisanja. Treći pak u romanu pamtljivo ostvaren lik jest onaj učitelja; za razliku od spomenutih likova koji tragaju za srećom i nalaze je ili u svetosti mučenika ili pak u pisanju, on izlaz ne nalazi ni u odlasku u grad ni u književnosti te mu ne preostaje do li vlastito samoubojstvo.

Književna historiografija ističe da je ovakvim rasporedom narativnih činjenica Šegedin svoj pripovjedački naglasak usmjerio na propitivanje ljudske egzistencije. Konkretni socijalni i životni odnosi pri tome su, na što je s pravom upozoreno, »tek okvir u kojem se ostvaruje pojedinčev doživljaj svijeta«, odnosno prate se »ponajprije odgovori (likova) na njihove egzistencijalne izazove s kojima su suočeni«. U kontekstu hrvatske književnosti navedenog vremena i junaka što ih je propisala ‘poetika optimizma’, svojim egzistencijalnim tjeskobama, strahovima, nemirima i samoćama Šegedinovi odveć senzibilizirani junaci nisu ni mogli biti nositelji (poželjne) slike vremena. Osim što su ideološkoj kritici bili ‘negativni uzori’, s kojima je i obračun bio primjeren, roman je otvorio novu književnu stranicu, onu psihološkog egzistencijalizma, iz koje će idućih godina nicati ponajbolje stranice hrvatske književnosti 20. stoljeća.

Trima navedenim likovima pridružit će se netom i junaci romana Osamljenici (1947.). I u njima se Šegedin bavi problemom čovjekova straha (od života), a tematizira ga životnim filozofijama triju likova ‒ Silvija koji u osvajanju sudbine eksperimentira s ljudima, Srećka koji poput Antunice izlaz vidi u bijegu u književnost, dok se Arturo okreće mitu.

Roman Crni smiješak s navedenim romanima tvori svojevrsnu trilogiju; napisan gotovo dvadesetak godina kasnije (1969.), na temelju novela objavljenih u zbirkama Orfej u maloj bašti i Sveti vrag, građen je od fiktivnih pisama što ih glavni lik (Charles) piše svojemu prijatelju. Istovremeno pisac pisama i književni lik, u pismima prijatelju (dragomu G.) on pripovijeda o dogodovštinama sa svojih putovanja. U romanu odveć labave strukture, a gotovo su svi Šegedinovi romani takvi, svako pismo zapravo je priča o određenoj sudbini. Pri tome, a to je vezivno tkivo koje priče povezuje u cjelinu, pripovjedačev interes nije na pojedinačnim sudbinama o kojima pripovijeda, koliko potreba da govoreći o drugima kazuje o sebi. Pred čitateljem se tako raz/otkriva svijet pripovjedača, njegov svjetonazor i sve što ga oblikuje, a riječ je o iskustvima straha, tjeskobe i samoće. Sličan postupak gradnje romana od otprije objavljenih cjelina koristio je Šegedin i u romanu Gestsemanski vrtovi (1981.). Riječ je o prozama Frankfurtski dan (što će kasnije biti podloga knjizi Frankfurtski dnevnik), Alfonso i Opasno poslijepodne, koje povezuje lik samoga pripovjedača, bjegunca i apatrida koji razmišlja o vlastitom položaju, životu u kojem se zatekao, smislu postojanja općenito. Njegova mjestimice odveć zamorna razmišljanja, koja se nerijetko iscrpljuju u potrošenoj intelektualnosti, na dnevni su red postavili i pitanje žanrovskog statusa same knjige, ali i drugih knjigā. Igor Mandić je istaknuo da se u tematiziranju otprije naznačenih pitanja Šegedin zapleo u praznine pripovjedačke nečitkosti s »potpunim utrnućem romansijerskih pretpostavki«. Riječju, pretjerana intelektualnost i naglašena meditacija ‘pojeli’ su do kraja naraciju, odakle i atribucija filozofske esejistike kao primjerena žanrovska odrednica, protegljiva i na druge autorove proze.

2.

Književna kritika je s pravom isticala kako se Šegedinove proze ‘nastavljaju’ jedna na drugu, bilo da je riječ o tematici, kompleksima likova ili pak narativnim praksama. Njegovi likovi, u čijim je svjetonazorima nerijetko prepoznati djeliće samog Šegedinova iskustva, nerijetko su dvojnici, duhovni srodnici i životni blizanci. Sve ih, kako je istaknuto, karakterizira ista životna neizvjesnost, pa se prepuštaju svojim unutarnjim demonima i samomučenjima, a na kraju kao rješenje izabiru i smrt. Takav je lik njegova Kazimira Barača iz romana Vjetar (1986.). Kao jedan od brojnih Šegedinovih ‘opustošenih egzistencija’, kako ga karakterizira Krešimir Nemec, u romanu do zamora (pre)opterećenom monolozima i (nerijetko ispraznim, pa i suvišnim, samo sebi svrhovitim) dijalozima, izlaz iz svijeta ‘ljudskoga izmeta’, kao metonimije okružujuće suvremenosti, nalazi u dobrovoljno izabranoj smrti! Književna je kritika ustvrdila da je u ovom romanu djelić sadržaja piščevoj naraciji osigurala konkretna hrvatska politička zbilja, što će još vidljivije do izražaja doći u romanu Krug koji skamenjuje (1988.). I dok je u postupcima Jakasa zvanog Barbaro (lako) prepoznati sadržaje svijesti samog pripovjedača/Šegedina, djelić pitanja kojima je opsesioniran dodatnu verifikaciju dobiva i u romanu Izdajnik, a još više u rasutosti obilne filozofske esejistike i publicistike.

Roman Izdajnik Petra Šegedina napisan je bio l964., a objelodanjen pet godina kasnije, u Kolu. Svoje oknjiženje dočekao je tek tridesetak godina kasnije, ne ostavljajući dvojbe da pravi razlog odbijanju tiskanja valja tražiti u kompleksu pitanjā što ih postavlja, a ne u tobože prijepornoj literarnoj vrijednosti, unatoč nekim rješenjima koja možda i nisu na razini Šegedinovih ponajboljih stranica. Zapravo, politički ključ bio je presudan kriterij vrijednosti knjige kroz čiji se govor ideja/likova razotkrivaju pitanja individualne i kolektivne sudbine u vremenu svemoći ideologije. Premda taj ključ i može biti od koristi u promišljanju slojeva knjige, nedostatan je i neprimjeren u razumijevanju njezina cjelovita smisla i poruka. Naime, Šegedinova je knjiga pokušaj da se kroz priču o sudbini lika u ideologiziranom vremenu  progovori o odgovornosti inteligencije.

Priču o izdajniku Šegedin je utemeljio na priči o profesoru Urbanu, čiji se život mijenja kada (narativno neuvjerljivim slučajem) umjesto matematike i fizike počinje predavati filozofiju. Jednolični život s bolesnom suprugom, psihički poremećenom nakon gubitka četrnaestogodišnje djevojčice, dramatizi­ra nekoliko pisama prijetećeg sadržaja, u kojemu mu nepoz­nati pošiljalac spočitava pomanjkanje nacionalne svijesti. Navodeći da predavanje filozofije obvezuje i moralno, pošiljatelj (hrvatski opservateur) ‒ više rječit kao protagonist ideja nego razvijen i artikuliran književni lik ‒ postaje pokretač proze kroz koju progovara iskustvo nedavne prošlosti. U predvidljivoj dramaturgiji romana, koji se preobražava u roman idejā, nosiva je misao da čovjek-mimikrija, uvjeren u svoju ispravnost, prestrašen za kruh i za egzisten­ciju, stalnim bjegovima od odgovornosti (i) pred onima kojima je trebao biti kriterij čovjeka, na kraju postaje izdajnikom! Jer, reći će pisac, u takvome vremenu se i nije moglo drukčije živjeti ako nisi izdajnik.

Nema nikakve sumnje da kolorit ovog romana svoje izvorište ima u aktualnoj društvenoj zbilji i političkim praksama koje su je oblikovale. Iako je obrana dostojanstva čovjeka pred silama straha i mraka zacijelo najdublja dimenzija Šegedinove književnosti i njegova ljudskog, spisateljskog i intelektualnog angažmana, dramatičnost hrvatskog nacionalnog pitanja sedamdesetih godina svoj je izraz dobila i na stranicama romana Krug što skamenjuje (1988.). Riječ je o opsežnom romanu u kojem je kritika vidjela obračun pisca kako s ideologijama socijalizma i komunizma, tako i s obmanama kojima je i sâm tijekom života prinosio žrtvu. Glavni junak Šegedinova romana također je jedna od njegovih ‘nesretnih sudbina’; znanstvenik Barbaro Jakas, duhovni srodnik otprije poznatih junaka, naime, povlači se u primorski gradić kako bi dovršio rukopis simboličnog naslova Obračun. Njegovo pisanje i sam rukopis s vremenom se pretvaraju u radikalan obračun sa svime, ali i u priznanje vlastite krivice i odgovornosti za svijet u kojem žive.

U strukturi Šegedinova djela navedena misao je izvorište poznatog eseja Svi smo mi odgovorni (1995.). Riječ je o knjizi koja je nastala od napisa na kulturne i političke teme pisanih od 1961. do 1971. godine. U njoj ima i novinskih članaka i eseja, ali i lucidnih dijagnozā i političkih komentara te pisama brojnim adresatima, u kojima glasno razmišlja o aktualnim pitanjima nacionalne sudbine. Ne odričući se nijednog djelića razgranate i bogate kulturne, književne i političke djelatnosti, ne skrivajući nimalo ni vlastite zablude i obmane, Šegedin – dosljedno svojim humanističkim i moralnim načelima – ispovijeda slike svoga života; od ranih dana i NOB-a, kriza i frustracija socijalizma, otrježnjenja sedamdesetih, kao i godina prisilne šutnje, sve do naših dana i neovisne nacionalne države. Knjiga, iz čije svake rečenice izbija moralni i duboko humanistički stav autora, izrasta na tekstovima o kulturi i socijalizmu, o pripadnosti i odgovornosti intelektualaca malog naroda, na pitanjima o književnom jeziku, o smislu borbe malih naroda za ugroženu egzistenciju, francuskoj slici o Hrvatima, analizi hrvatskog položaja u bivšoj zajednici i sl. Svaki od tih tekstova na svoj način osvjetljava djelić hrvatske sudbine 20. stoljeća i pokazuje kako se branilo nacionalno ime u vrijeme kada je svaki njegov spomen izazivao orkestriranu harangu ideoloških dušobrižnika. Šegedin u knjizi otkriva i razotkriva okolnosti i aktere te protunarodne i nečasne rabote, napose pojedince iz redova hrvatskoga naroda, koji su, dodvoravajući se svojim beogradskim gospodarima, pokazivali neviđenu svirepost i licemjerje.

Premda napisan prije više od dvadeset godina, tekst knjige Svi smo mi odgovorni do danas nije nimalo izgubio na aktualnosti. Štoviše, primjerom pokazujući kako se i u odsudnim povijesnim okolnostima čuvalo i branilo pravo naroda na postojanje, legitimira svojeg autora piscem čvrste intelektualne, moralne i humanističke vertikale koji svoju pripadnost narodu potvrđuje odgovornošću pred njezinom poviješću i sudbinom.

Ideje Šegedinova teksta, kao što je poznato, otprije su tematizirani i u knjizi U carstvu ponesenih duša (1993.). Riječ je o knjizi (intimnih) pisama, ispovijedi, polemičkih komentara i dijagnoza što ih je pisao (ali nije otposlao) na adresu svojeg pariškog prijatelja, književnika Pierra Emmanuela, s nakanom da mu pojasni sudbinu i povijest naroda bivše jugoslavenske države. Također da mu razjasni razloge kolektivnoga grijeha hrvatskog naroda, s kojom se hipotekom mora suočiti Hrvat koji dođe u Europu, posebno u njezin francuski dio.

Poznato je da je Šegedin bio članom diplomatskog zbora u pariškoj jugoslavenskoj ambasadi od l956. do l960. godine. Tom je prigodom upoznao šaroliki svijet diplomacije; neugodno iznenađenje bilo mu je totalno nepoznavanje kulturâ i odnosa među narodima jugoslavenske zajednice, a posebno odbojnost prema Hrvatima. Štoviše, slika o Hrvatima bila je toliko iskrivljena (i ružna) da smo smatrani fašistima, pa je traženje odgovora i razloga tome držao dijelom moralnog i intelektualnog duga i prema istini i prema vlastitu narodu. Objasnivši u uvodu razloge pisanja, Šegedin svojeg prijatelja poučava povijesti bivše jugozajednice; navodi da je nakon drugog rata, po uzoru na velikog vođu, KPJ dodijelila vlast najbrojnijem narodu, stavivši u podređeni položaj sve ostale. Na takvu ulogu hrvatski narod nije mogao pristati niti je prihvatiti (niti se srpski narod mogao odreći vodeće uloge!), pa je to rađalo krizama, od kojih je ona 1971. bila najveća.

U pismima Emmanuelu odgovara Šegedin i na medijski eksploatirani hrvatski zločin; zatim govori o razlozima francuskih simpatija prema Srbima; pojašnjava etničko čišćenje; razmišlja nad sudbinom jugoslavenstva (Meštrović, sinonim hrvatske prevarenosti i prezrenosti volje za zajedničkim životom!); komentira odnos prema Bosni, kojemu je ponaj­bolji tumač generalisimus Mladić. Ukazujući na zablude i prijevare, Šegedin demistificira sredstva/načine na koje je to Srbija radila, uspomagana diplomacijom i blagonaklonošću velikih europskih moćnika. Razotkrivajući simptome velikosrpske ideologije i mita, on pokazuje kako je i zašto bilo teško biti pripadnikom malog naroda u velikoj Europi. Upozoravajući na brojne obmane, laži i propagandu kojom je hrvatski narod sotaniziran, Šegedin obilnom argumentacijom navodi kako je bezočno i pomisliti da bi jedan Francuz mogao sebe vidjeti kao Hrvata, čime gorko-sarkastičnim i ciničnim tonom svojem prijatelju spočitava sve zablude i obmane kojima je nasjeo.

Pisana beskompromisno i autoritativno, Šegedinova je knjiga odgovor moralnog humanističkog mislioca i pisca na aktualne izazove vremena. Pred poviješću (su)odgovoran za sudbinu naroda i svoje mjesto u njoj, Šegedin lucidno, emotivno, polemički strasno ali i povjesničarski argumentirano, pisanjem brani i vlastiti intelektualni (moralni) dignitet i nacionalno dostojanstvo. Istovremeno, pokazuje da se ne smije pristati na šutnju, ukoliko se ne želi da ona postane mjera vlastite intelektualne pozicije i povijesnoga traga.

3.

Upravo je bijeg od šutnje i strah od kazne predtekst intrigantne proze Frankfurtski dnevnik (1994.). Kao i neke druge Šegedinove knjige, zanimljive je prethistorije, a vezana je za autorovu emigrantsku sudbinu 1972. godine u Frankfurtu, kamo je pobjegao iz idile jugoslavenske zajednice i ostao u egzilu sve do devedesetih godina. Rukopis dnevničkih zapisa Šegedin je, vrijedi podsjetiti, ostavio kod svećenika Ivana Vitezice, koji ga je potom pohranio u Zavodu sv. Jeronima u Rimu odakle je, posredstvom biskupa R. Perića i I. Goluba, došao do autora, a potom i do čitalačke i književne javnosti. Premda naslovljena dnevnikom, Šegedinova knjiga to nije u klasičnom smislu; više je posrijedi konfesionalna proza u kojoj se iznova, iz druge perspektive i spisateljske/ljudske situacije razrađuju otprije poznate teme, kojima je dnevna politika i emigrantska zbilja osigurala unutarnju dramaturgiju.

Našavši se naime u tuđini poput ‘stabla ogoljela od svog mrmora’, Šegedin u ritmu životnih slika nalazi povode strasnom intelektualnom razgovoru o bitnim pitanjima vremena, politike, ideologije, vlasti, morala, ljubavi, povijesti, humanizma, tuđinstva. I to na duboko intiman način, prepun izdašnih refleksija i aluzija, čime iznova posvjedočuje trajnost i uspravnost svoje pozicije. A podjednako ljudska i spisateljska, ta autorska pozicija izrasta iz svijesti o vlastitoj moralnoj odgovornosti i na spoznaji čovjekova života kao ‘tragične i bijedne pustolovine’. Spoznaji o čovjeku kao žrtvi naime Šegedin uzvraća snagom moralne ‘pravedničke strasti’, ali i svojim pisanjem. U filozofiji samoga Šegedina pisanje nije nikakva neobvezujuća dosjetka nego način otkrivanja ljudskosti čovjekova bića, spas pred ništavilom i (posvemašnjim) razočaranjem. Uz obilnu esejističku argumentaciju (Riječi, riječi...), Nemec ističe da je to »ponajprije prostor spoznaje i mjesto za postavljanje pitanja o čovjekovoj biti; zato ga i ne zanima gradnja zapleta, razvoj priče ili stvarane fabularne napetosti«. Upravo se zato i ne može govoriti o klasičnom dnevniku, već o solilokviju čovjeka/humanističkog intelektualca koji pisanjem uzvraća na izazove tragične zbilje koju živi i u kojoj se zatekao. Stoga knjigu svjesno i podnaslovljuje »pričom o pobožnom pustolovu«.

Vlastiti život u emigraciji u Šegedinovoj priči povod je grozničavih intelektualnih i moralnih preispitivanja pa se i bilješke i zapisi, unatoč vanjskim oznakama, snagom njegove geste i dubinom uvida preobražavaju u filozofske dispute i komentare, eseje i traktate o smislu, o temeljnim pitanjima i opsesijama čovjekova svijeta i postojanja. Stoga i računaju na čitatelja koji se ne zanosi vanjskim pojavnostima, nego na onoga kojemu su slike vanjskog vremena odjeci i rezonancije dubljih odnosa, pozivaju i traže dijalog, napose svojom rezignirajućom spoznajom o proživljenome životu »koji se baš i nije morao živjeti« i kojemu, kako navodi, »neki ozbiljni časni mislioci rekoše odlučno ne«. Svojim disparatnim sadržajem Šegedinova knjiga najrječitija je kao dokument jednog teškoga i mučnoga vremena i sudbine njezina autora; ona je istodobno, kako sam bio napisao, i argument jedne spisateljske i moralne avanture koja se ništavilu vremena suprotstavila pisanjem kao istinskim izborom i spasom, pisanjem svjesnim odgovornosti riječi u humaniziranju čovjekova svijeta.

Navedenim opsesivnim pitanjima vratio se Šegedin i u knjizi Nema spasa od života (1997.). Koloritom korespondentna knjizi Svi smo odgovorni, ona bjelodani da njezin autor nije bio samo usputnik/svjedok povijesnih događanja, nego i aktivni sudionik vremena koje je prijetilo zatiranjem i uništenjem nacionalnog imena i identiteta. Već u prvom, veoma opsežnom razgovoru s Vlatkom Pavletićem, vođenom još 1970. godine, Šegedin otkriva svoju poziciju; on ne govori samo o estetskim i umjetničkim pitanjima. Štoviše, govoreći o književnosti i umjetnosti on dodiruje etička i politička pitanja kojima je bio obuzet. Iz tog razgovora, kao i iz drugih, njemu komplementarnih, nastalih različitim povodima i u različitim vremenima, Šegedin se ispovijeda o nadanjima i zabludama, gorkim razočarenjima i porazima. Osvrće se na dane boravka u Francuskoj šezdesetih godina kada spoznaje svu težinu hrvatskog nacionalnog udesa. Svjestan nepravdi i laži kojima je jugo-diplomacija ocrnila hrvatski narod u francuskoj i svjetskoj javnosti, legitimirajući se piscem naroda bez države ‒ on svojim francuskim prijateljima osvjetljava brojne činjenice bivše državne zajednice u kojoj su Hrvatima pripisani atributi kolektivnoga grijeha i genocidnog naroda. Takvim mislima izazivajući čuvare državnih svetinja i istina, Šegedin pada u nemilost. Prisiljen na umirovljenički život šutnje, kako naglašava, nije (za)šutio; štoviše, očituje se glasno i u svezi s Deklaracijom, piše Otvoreno pismo Stipi Šuvaru i upozorava ga na zatiranje hrvatskoga imena i identiteta, a sedamdesetih je zbog takvih stavova prisiljen otići u njemački egzil.

Bilo u formi razgovora, bilo pak pisama/polemikā, dnevničkih zabilješki, škrtih refleksija, Šegedin pojašnjava mnoge pojedinosti vlastita (književna) života i sudbine, reminiscira o lektiri, Krleži i Dostojevskom, moralu, pariškim danima, o svojim djelima i njihovom predtekstu, o Titu, nagradama, političkim moćnicima, barbarogeniju (koji nije umjetnička fikcija nego je iznikao iz čitavog jednog duha i sveta) i srpskim mitomanskim apetitima; razmišlja o Matici hrvatskoj, PEN-ovcima i Gotovcu, dotiče se Praške deklaracije i naših dana, razmišlja o odgovornosti intelektualca, što svjedoči kako je riječ o trajnim opsesijama i dubokoj zauzetosti pitanjima u kojima se odigravala i njegova i nacionalna sudbina posljednjeg stoljeća.

Zajedničko iskustvo knjige Nema spasa od života (1997.) ogleda se i u naslovnoj sintagmi da od života nema spasa; u interpretaciji samoga Šegedina to podrazumijeva da je nemoguće pobjeći od života i od pitanja što ih on nameće kako pojedincu tako i kolektivu. Pobjeći od njih, znači pobjeći od sebe i od svoje odgovornosti, a time i pristati na šutnju kao mjeru povijesnog postojanja. U tim je riječima sadržana i priroda njegova političkog angažmana, od kojega, argumentirajući to primjerom Dostojevskoga, istinski pisac ne može pobjeći. Jer, bijeg od politike, zapravo je bijeg od stvarnosti svijeta kao zajedničke obveze, što prijepornim čini i ljudsku i književnu avanturu.

Svojom književnošću i svojim primjerom Šegedin očituje mnoge dubine povijesne egzistencije; živeći, griješio je, prilagođavao se okolnostima i mijenjao, pa priznanje zabluda i poraza valja čitati kao moralan čin čovjeka, intelektualca i pisca koji ne bježi od svoje odgovornosti za izgradnju humanijeg svijeta. Za ovu Šegedinovu knjigu je napisano da predstavlja svojevrsnu inventuru prijeđena puta; ona je autorov ispit savjesti, a čitljiva je i kao autobiografija ljudskog i umjetničkog trajanja u vremenu velikih nada i zabluda, gorkih kriza i razočaranja našega 20. stoljeća. Također, ne manje i kao roman sudbine, s njezinim autorom u prvom licu, no ponajprije, ona je (završna) stranica jedne prebogate književne i ljudske avanture oblikovane od otvorenih pitanja i dilema, nada i razočarenja što ih je ovaj pisac živio tijekom (pre)zaduženog života.

4.

Petar Šegedin, hrvatski pisac i pripovjedač, jedno je od najcjenjenijih imena hrvatske književnosti. Svestrani je pisac i kulturni djelatnik izrazito plodna stvaralačkog puta. Od najranijih dana svojom je književnošću, neovisno o žanrovskom statusu i književnoj recepciji – unatoč primjedbama književnih dogmata i ideoloških cenzora – zagovarao ljudsku i estetsku slobodu i nesputanu književnu viziju, argumentirajući svoje književne i intelektualne stavove cijelim nizom stranica svoje izdašne literature.

Cjelinom svoga djela i djelovanja Šegedin je bio jedan od rijetkih naših pisca i intelektualaca okrenutih dubokim moralnim i filozofskim nemirima u svijetu; gotovo je opsesioniran čovjekovim položajem u svijetu gongorskih zakonitosti. U svim svojim djelima on prodire duboko u psihološki svijet svojih likova/lica, raščlanjuje njihova proživljavanja i u dubokim i gustim asocijacijama otkriva smisao trajanja i postojanja. Pri tome se potvrđuje piscem zrelih književnih rješenja i modernih pripovjedačkih tehnikâ, ali i piscem intelektualne geste koji svoju sudbinu ne dijeli od sudbine naroda kojemu pripada. Kao pisac pred poviješću su-odgovoran za sudbinu vlastita naroda i svoje mjesto u njoj, Šegedin je pisanjem branio i vlastiti intelektualni i moralni dignitet i nacionalno dostojanstvo. Istovremeno, svojom je književnošću ustrajno svjedočio da ne pristaje na šutnju niti da mu šutnja bude mjera pamćenja, svjedočeći uspravnost i čvrstinu svoje ljudske i moralne spisateljske vertikale.

Ne odričući se nijednog dijela svoje razgranate i bogate sudbine, ne skrivajući ni vlastite zablude i obmane, Šegedin je ‒ dosljedan u svojim humanističkim i moralnim opredjeljenjima – cijeloga života ispovijedao svoj život, potvrđujući primjerom i angažmanom da su i u godinama ideologijom nametnute šutnje postojala imena i pisci koji su bili u prvim linijama obrane nacionalnoga ponosa, ljudskog i civilizacijskog dostojanstva.

Nema nikakve sumnje da je Šegedinovo djelo, plodno, bogato i raznovrsno, izuzetno reljefna stranica hrvatske književnosti; nasta(ja)lo tijekom dugog i prezaduženog života, ono je zrcalo svojeg pisca i svih pitanja, brojnih, teških i sudbonosnih, kojima je bio obuzet. Braneći čovjekovo pravo na slobodu izbora i slobodu kao najveću ljudsku i moralnu kategoriju, Šegedin je autentičnom književnom riječju, u kojoj se prožimlju etičko i estetsko, progovarao o težini i dubini čovjekove pustolovine u vremenu, ostavivši nam svoje djelo kao putokaz i obvezu!

O tomu sam, nadam se da nije odveć preuzetno, i sâm svjedočio mnogim svojim napisima čije misli grade i ovaj prigodan zapis.