Novi zapisi iz Hrvatske

Veliki gradski park

Veliki gradski park, odmah iza crkve, pored starih nalazišta sačuvanih iz rimskoga doba – žicom izoliranih komada cigle, djelića zida neke građevine otkrivene ispod nekoliko slojeva zemljine kore koja je ovako progutala, uzela u sebe tko zna koliko civilizacija, i za koju i ova civilizacija o kojoj sada pišem ne predstavlja upit ili dvojbu, u vezi njenog skorog potonuća, vremena u kojem će se sva stabla iz gradskoga parka, građevina nekadašnjeg kina »Sloboda«, i sve druge građevine koje bi pisanjem trebalo zadržati u vremenu njihova postojanja, nalaziti već duboko ispod zemljine površine.

Veliki gradski park, sa svojim klupama, na kojima malo tko zapravo uistinu sjedi, pored kojih svi uglavnom prolaze, jer su djelatni i svrsishodni, jer osuđenost na klupu u gradskome parku predstavlja jednu vrst javno obznanjene slabosti, potvrdu pripadnosti nižim kategorijama ljudi, onima koji se nisu dovoljno dobro snašli, koji su, iz nekog razloga negdje zapeli, i sa kojima se više i ne računa... ukoliko to nisu zaljubljeni srednjoškolci koji na tim klupama obavljaju svoja prva tjelesna opipavanja i ljubakanja, a koja također nitko osim samih aktera ne uzima naročito ozbiljno, i za koja također ne postoji nekakva šire i dulje zamisliva perspektiva...

Veliki gradski park, sa svojim centralnim dijelom, na kojemu se nalazi paviljon kružnoga oblika, namijenjen gradskim proslavama uz limenu glazbu, mažoretkinje, sićušne zastavice nanizane na konopac, i malene cvjetne plohe na travnjaku koji taj park okružuje, na kojemu su zasađene, i na kojima u svako godišnje doba cvatu uglavnom maćuhice i magnolije, gdjekad i ponekad ruže...

Taj paviljon, čija je izvorna nakana okrenuta održanju kočopernih gradskih rituala, s ciljem učvršćivanja mjesnih vladara i političkih prezentanata, posve je neplanirano i krajnje nezvanično prenamijenjen u neku vrst vlastita antipoda, u mjesto noćnih opijanja rušilački raspoložene mladeži, koja ondje pjeva svoje dekadentne pjesme, aranžira kojekakva neukusna, posve sigurno teatralna i vratolomna uprizorenja, puna neke jezovite, nezdrave samoubilačke poezije, koja ta mlada tijela, koja kretanja hormona još uvijek nagone na uzajamne jurnjave, usmjerava samo ka jednom – ka propasti i propadanju.

Veliki gradski park, sa svojim starim gradskim kućama, monumentalnim četverokatnicama sa prostranim stanovima i plafonima visokim po četiri metra, sa visokim drvenim vratnicama, teškim kvakama od lijevanoga željeza, pritiskom na koje se ulazi u prostrane i hladne haustore kupolastih svodova, koji su nerijetko oslikani, kao u prostorima sakralnoga značenja...

Te kuće sa svojih prednjih strana nose dopadljive, tople blijedožućkaste fasade cimetnih i oker boja, a njihov je stražnji dio, njihova pozadina koju je iz velikoga gradskoga parka teško dohvatiti pogledom ostala neobojena – gola zjapeća površina, vlažni komad tamnosivog betona, po kojemu se hvataju bršljan i mahovina.

Veliki gradski park, taj metafizički prostor snova u kojega se ulazi mislima kao u vrst davno izgubljene, a zapravo sasvim nepostojeće pradomovine, koju je već zaposjela paučina, jedna vrst prozirne igličaste mrene, po kojoj se hvataju magla i inje, i koju se nitko ne usuđuje rastrgati, kao da bi time učinio neko svetogrđe, uništio iluziju o velikom gradskom parku kao mjestu konačnoga povratka, mitskoga utočišta, nijemoga zatvaranja kruga kojemu vrijeme ne može upravo ništa više.

Gradski korzo

Gradski korzo – pravocrtna linija koja se proteže od pročelja i ulaza u zgradu željezničkog kolodvora, žuto-bijele kićene građevine prosvjetiteljskog arhitektonskog stila, na koju se nadovezuje maleni park sa dva novinska kioska, poslije kojih – pompozno i veličanstveno, kako i pristoji, slijedi duga ulica gradskoga korza.

Na svome početku ova ulica ima kafeteriju naziva »Putnik«, nasuprot nje jedna je vrst gradskoga »podrum restorana«, kakvi se često nalaze u blizini kolodvora, u kakvima se nudi dnevno svježa hrana – girice sa žara, špek fileki, vinski gulaš, grah s kobasicama... Ovdje otpočinje gradski korzo, u toj slasnoj, toploj, udubljenoj utrobi, u koju se spušta uskim strmim stepenicama, i u kojoj vlada vječita zagušljivost i vječita polutmina, blaga zamračenost zbog suterenskog položaja restorana, koja zapravo u potpunosti odgovara posjetiocima – onima koji su već obnevidjeli, ili koji ne žele vidjeti, koji čine i poduzimaju sve što je u njihovoj moći da sami sebe spriječe u toj nevaljaloj, sumnjivoj djelatnosti, u nepomućenom, bistrom pogledu na ljudske pojave i stvari, prije svega – na vlastite živote i intime, od kojih su upravo i pobjegli, spustivši se u utrobu restorana u podrumu.

Ovaj gradski korzo s druge strane svoje amplitude, na mjestu na kojemu završava ili otpočinje – ovisno o tumaču i kutu njegova promatranja, ima također restoran, ovoga puta na pješačkoj razini, naziva »Lovački rog«. I ovo je mjesto osmišljeno za bjegove, za jednu vrst nijemog utapanja tuge kojemu je cilj dovesti do ubojstva određenih osjećaja, osjećaja koji se pojavljuju, odnekud iskrsavaju u čovjeku, i za koje on zaključuje kako ga samo smetaju, zbog kojih je osuđen na neprestano spoticanje na svom, inače sigurnom, samouvjerenom putu...

Ali da – gradski korzo – ta ulica traje i traje, podrazumijevajući sve one ugledne i lijepe, iako na žalost ponegdje trošne i zapuštene gradske kuće, sa svojim vlažnim haustorima, sa dvorišnim zidovima i balkonima, sa biciklima okrenutim naopako, postavljenim na upravljač i sjedište, koje upravo netko, sjedeći na malom stolčiću reparira, s foto-radnjama koje se nalaze negdje u prolazu i s imenima starih gradskih fotografa, imenima punim patine i mirisa izumrlog gospodstva, s foto-portretima sada već nepoznatih lica, tek rođenih beba, učenika i sretnih mladenaca, izloženih u izlogu foto-radnji kojih na gradskome korzu ima nekoliko.

Potom – gradski cvjećari, muzička škola, zgrada gradske uprave, takozvane »gradske vlasti«, restoran s vrtnim dijelom, u kojemu je, zaklonjen krošnjama lipa i kestenova, osobito lijepo ručati za vrijeme ljetnih poslijepodneva...

Gradska pošta sa svojim telefonskim kabinama ograđenim staklenim pregradama, u kojima galame, pjene se i dišu zajapureni govornici, koji telefoniraju u inozemstvo rješavajući važna obiteljska pitanja koja se, u boljim slučajevima, tiču novca i nasljeđa, u lošijima bolesti, umiranja i smrti, no najčešće su ova dva slučajeva povezana, osjećaji i strasti koje oni pobuđuju čudno su, sramno isprepleteni...

Zatim gradska slastičarnica, sa svojim mesinganim stolovima i stolicama, s najboljim sladoledima i uvijek svježim kolačima – krempite, šampite i šam role, pite mađarice, »breskvice« i suhi kolači, takozvani »išleri«.

Gradski odvjetnički uredi, sudski tumači. Vrlo važno mjesto – gradska gruntovnica, gdje stoji, upisano i ucrtano u papire, odakle i dokle traje nečija zemlja, nečiji privatan posjed i vlasništvo, gdje se nalazi međa i kamen međaš, preko kojega se ne može i ne smije širiti, u protivnom slijedi kazna – ljudska, sudska, državna i božja...

Gradski postolari i gradski zlatari, gradske apoteke i čaraparnice – prodavaonice specijalizirane za prodaju čarapa i moguće, donjega rublja. Gradski urari i šeširdžije, gradski kokičari – prodavači kokica i prženih suncokretavih sjemenki – čak i to u ovome gradu postoji, gradski dućani konfekcijske odjeće i prodavaonice cipela – sve, upravo sve ovo, i posve sigurno, još nešto povrh toga, na gradskome korzu, toj pravocrtnoj pruzi koja pri svome gornjem dijelu, tamo negdje bliže »Lovačkome rogu«, zadobiva svoju javnu puninu i značenje, svoju pokazivačku vrtoglavost sazdanu od frizura, odijela i potpetica koje udaraju manje ili više sigurno, nasilno, zapovjednički ili podjarmljeno.

Na ovome mjestu gradski glasovi i priče poprimaju svoje konačne forme, one se potom dalje prenose od uha do uha, poput jeke, nadograđujući se ponegdje unutar kakva četiri zida građanskoga stana, birokratskog ureda ili salona za uljepšavanje, putujući od usta do usta poput zajapurene, lažnim stidom omotane promenade koja još nikoga nije ostavila ravnodušnim, koja je u svakome uspjela zatitrati sakrivene žice koje odaju niskost, znatiželju i želju da se bavi tuđim poslovima i stvarima koje nisu predmetom naše osobne brige, no u koje je tako slatko zadjenuti nos, kao u kakvu šlag tortu, uz čiju pomoć se bježi od sebe jednako efikasno kao što to uspijeva onima u gradskome podrum restoranu ili u »Lovačkome rogu« koji, vjerojatno, još uvijek kolutaju očima i mlataraju odrvenjenim, nabreklim rukama i prstima, tjerajući uokolo sebe sve one dosadne, od nekuda stvorene vinske mušice, koje su ondje dospjele dabome zato da nešto ukradu, da se napiju i najedu na tuđi račun, na račun poštenih ljudi koji od drugih, pa čak i od samih vinskih mušica, te šušte sitnine, mogu očekivati samo krađu, pljačku, nepoštenje i zlouporabu...

Potrebno je odricati se svake moći koja nam može biti dana kako bi se uvijek bilo u carstvu nemoći, carstvu koje pripada svim ovim ljudima, ponekad nalik na spodobe i kreature, koje promiču gradskim korzom i zamiču iza njegovih uglova. I kakve koristi čovjek na koncu od toga ima? Baš nikakve, osim utjehe da se nije pretvorio u onu vrst ljudskih nemani zaslijepljenih moći, privučenih njenim sjajem, koji uvijek znači samo tlačenje, silu i nasilje, manipulaciju prikrivenu naučenim učtivim osmijehom i nizom naučenih slatkorječivosti.