Nikola Andrić o hrvatskom narodnom pjesništvu

N. Andrić između V. S. Karadžića i T. Benfeya

Nikola Andrić (Vukovar, 1867. – Zagreb, 1942.) poznat je kao dugogodišnji urednik znamenitih izdanja hrvatskih narodnih pjesama, edicije koju je Matica hrvatska objavljivala od 1896. do 1942. Prvu knjigu uredili su Ivan Broz i Stjepan Bosanac, koji je uredio i drugu. Treću i četvrtu uredio je Luka Marijanović, dok je Nikola Andrić uredio daljnjih šest knjiga. Dugogodišnji je veoma plodan urednik Zabavne biblioteke. Znan je i kao suautor (s Isom Velikanovićem) prvoga (1938.) hrvatskoga slikovnoga stvarnog riječnika Šta je šta. I u povijesti hrvatskoga kazališta ostavio je znatan trag. Potom, Andrić je filolog, zapamćen po raspravama o hrvatskome jeziku, nastojanjima njegove zaštite i njegovanju jezične čistoće. Bio je gorljiv polemičar o jezikoslovnim i folklorističkim temama. Njegova knjiga Branič jezika hrvatskoga (1911.) najspominjanije je njegovo djelo. Temeljem te knjige i nekoliko drugih jezikoslovnih rasprava, suvremeni hrvatski jezikoslovci, drže1) da je Andrić zaslužio mjesto u povijesti hrvatske filologije.

Kao pripadnik drugoga naraštaja hrvatskih vukovaca, spadao je među one koji su, uz poštivanje zasluga jezičnih reformatora, uviđali i obrazlagali također i zaseban hrvatski jezični identitet i zagovarali otklon od nivelirajućeg jezikoslovnog pristupa Karadžićeve i Daničićeve škole u kojoj samostalnom hrvatskom jezičnom identitetu, pa i narodnosti, nije bilo mjesta ili je svođen tek na čakavske dijalektalne okvire i tek dio nacionalnog područja. Manje se, međutim, zna i piše o Andrićevima folklorističkim prilozima, primjerice o sabiračima i sabiranju hrvatskih narodnih pjesma, o njegovim raspravma pa i polemikama o izvornosti pojedinih hrvatskih narodnih pjesama za koje je tvrdio i dokazivao da su prepravljane pa nekritički objavljivane kao srpske narodne pjesme. Članke o tome uglavnom je objavljivao u listu Glas Matice hrvatske. Uostalom, malo se zna i o tom glasilu koje je Matica hrvatska, kao dvotjedne novine objavljivala u razdoblju od 1906. do 1909. List je donosio obavijesti o radu Matice, preglede Matičinih i drugih izdanja, komentare urednika i suradnika, kadšto i polemičke rasprave i osvrte na književna i druga izdanja.2)

Iako se o Andriću danas objavljuje relativno dosta, osobito o njegovu jezikoslovnome radu, neki se njegovi radovi s područja folkloristike ne objavljuju čak niti u bibliografijama njegovih radova. Kako se opirao beogradskome jezičnome unitarizmu, nekako je i logično da je ondje proglašen nacionalistom, pa da i kod djela zagrebačke kritike nije imao bolji status. Temeljem njegovih rasprava i polemika s područja folkloristike, onih o Karadžićevu preuzimanju i prepravljanju nekih ikavskih pjesama, za koje je dokazivao da nisu samo srpske nego da su i hrvatske, dopuštajući da mogu biti i srpske, već desetljećima u hrvatskoj folkloristici opstaje ocjena o njemu kao o pristranom3) tumaču hrvatskoga narodnog pjesništva. Na sreću priznaje se i pozitivno vrednuje njegov uzoran4) uređivački posao na tome polju. Dva njegova folkloristička priloga, onaj o motivu u pjesmi o Hasanaginici te o europski raširenoj bajci o Leonori i našim narodnim pjesmama o setri i mrtvom bratu, međutim, nisu dovoljno vrednovana, dapače ih se i ne spominje u nekim pregledima Andrićeva života i rada.

O motivu Hasanaginice Andrić je pisao, kada je već bio urednik Matičinih izdanja hrvatskih narodnih pjesma. Nakon što je hrvatsko-austrijska književnica Camilla Lucerna5) u Zagrebu objavila svoju raspravu Zur Asanaginica, čime je zaprvo proširila svoj raniji prilog o ovoj baladi, dodajući raspravi novoobjavljene inačice te pjesme,6) Andrić se javio prikazom još više inačica te pjesme iz Matičinih zbirki. Andrić je naime držao da je u narodnoj pjesmi osobito važan motiv za tipologizaciju pjesama i određivanja kulturnoga okvira njihova povijesnoga ishodišta. U Hasanaginici, navodi Andrić, stid je punctum saliens pokretnoga motiva. U svim poznatim inačicama Hasanaginice ponavlja se jedinstven motiv o ranjenom mužu kojega obilaze sestre i majka a supruga ne može od stida nego ostaje doma s nejakom djecom. Ishodište motiva, priznaje Andrić, bezuspješno je pokušavao tražiti u provancalskom narodnom shvaćanju, ali je došao na fakat, da su gotovo sve pjesme »Hasan-aginičina« motiva - muslimanskoga tipa. Zaključuje stoga da nije moguće da su samo, kako je pisao, hrvatski Muslimani primili motiv s te strane, nego da su ga morali donijeti odnekle s istoka… Bilo kako mu drago, motiv »Hasanaginice« nije naš, kao što redovito najtipičniji motivi ne pripadaju specijalno nijednome modernome narodu, nego izvode svoje pravo porijeklo daleko negdje iz indijske pradomovine. Sve poznate pjesme o Hasanaginici zapisane su u Dalmaciji i na jadranskim otocima, jedna je iz Mostara a najistočnija poznata je iz Bosne. Dalje prema istoku, a pogotovu u Srbiji ne nalazi joj se ni traga, zaključuje Andrić.7)

Osim rasprave o Hasanaginici, u kojoj se prepoznaje temeljna teza migracione teorije Theodora Benfeya, godinu dana ranije objavio je Andrić i trodjelnu studiju u kojoj uz prikaz Gajevih, ne osobito uspješnih putovanja u Rusiju, donosi i nove priloge Leonorinoj bajci iz naše tradicionalne poezije. Tu se Andrića još bolje i više prepoznaje kao pristalicu Benfeyeve teorije migracija motiva. Kao student Vatroslava Jagića, prvoga od naših koji se, iako ne u potpunosti, priklanjao tom teorijskom pristupu, Andrić je temu načeo još u Jagićevu bečkom seminaru. Kada je koju godinu poslije tema postala široko zastupljena u raspravama po Europi, Andrić je dodao i neke primjere iz naših tradicija, osobito nastojeći objasniti ishodište motiva (o Leonori tj. sestri i mrtvom bratu) u hrvatskim, kao i drugim pjesmama s područja europskog jugoistoka. Baladu o Leonori spjevao je njemački pjesnik G. A. Bürger i objavio 1773. Zaredali su prijevodi, pjesma je postala međunarodno poznata i prihvaćena. Postoje hrvatski8) i srpski prijevodi. Ubrzo se međutim ispostavilo, najprije u Engleskoj, pa onda diljem Europe i u Rusiji, da se zapravo radi o narodnoj pjesmi koja u sličnim inačicama postoji u tradicijama mnogih europskih naroda. Njemački je pjesnik morao priznati da je pjesmu spravio oduševljen i potaknut narodnom pjesmom iako je zapravo bilo očito da je prepisao englesku narodnu pjesmu. U Jagićevu Archivu 1882. objavljene su i brojne slavenske varijante (sjeverne: poljske, češke, ruske i s njima litavske, te južne: južno slavenke uz grčke i albanske) pjesme o mrtvom bratu koji dolazi k sestri. Iz ove skupine, Karadžićeva pjesma Braća i sestra, jer je objavljena prije od drugih, kao moguće ishodište bugarskih, grčkih i albanskih varijanti. Kasnije se međutim ispostavilo da se i među Srbima i među Hrvatima, a i kod Slovenaca, nalazi potpunijih varijanti. Jednu pjesmu s tim motivom objavio je 1842. i Nikola Tommaseo. Prikazujući osnovni motiv iz pjesama ili priča o bratu mrtvacu, mrtvom vjereniku, mrtvom bratu i sestri (ili sestrama odnosno sestri i majci) te ih uspoređujući s grčkim primjerima, Andrić je ustvrdio da im se nema tražiti izvor na našim poljanama. Tvrdio je da je zvor ovome motivu neosporivo grčki, pri čemu su hrvatske pjesme bliže izvoru od srpskih. U hrvatskim inačicama, naime, za razliku od srpskih, zadržala su se ista imena kao i u grčkim izvorima, pa objašnjava kako i u kojemu stilu narod obradjuje istu temu, pa i cijele pjesme: U duši pjevačevoj drijema neka harmonija, koja mora izbiti iz nje ili ovom ili onom najrazličnijom arijom, ali osnovna fabula ostaje redovno ista, a vrijednost i ljepota pjesme zavisi o individualnoj vrsnoći pjevačevoj. Baš onako kako je zastupao i Benfey (s kojim je Andrićev profesor Jagić surađivao) Andrić je bio uvjeren da bi se za mnogu lirsku pjesmicu, koju nalazimo u nekoliko krajeva, moralo naći jedno jedino vrelo, bilo ono sad na jugu ili na sjeveru, na zapadu ili na istoku. Što bi više odnosilo na migracionu teoriju uzaimanja ako ne ovakva poimanja!? Uostalom, kada govori o epskim pjesmama, također na Benfeyev način držao je Andrić da u većini najljepših naših starijih pjesama razabira se u slabijim ili jačim konturama ostatak indoevropske junačke skaske, koja nalazi razrješenje i najstarijoj pripovijesti. Kada se uzme u obzir ovakva Andrićeva stajališta onda biva mnogo jasnije zašto je o narodnom pjesništvu pisao onako kako je pisao.9)

Umjesto što mu se pripisivalo neznanje, omalovažavanje, nacionalizam i pristranost, trebalo je najprije reći da se svojim radovima, posebno ova dva prethodno spomenuta, Andrić pokazao kao folklorist koji je slijedio načela njemačkog filologa i jezičnog orijentalista, Theodora Benfeya, tvorca migracione teorije, u nas ponegdje zvane i teorijom uzaimanja (Wanderung, migration, borrowing) prema kojoj se motivi u tradicionalnim književnostima povijesno preuzimaju od naroda do naroda i različitim načinima - prijevodima i izdanjima, kulturnim i vjerskim utjecajima - prenose se od svojega izvora, često čak i u staroj indijskoj pismenosti, prema tradicionalnim književnostima europskih naroda. Priličan je broj primjera iz pučke, usmeno-književne baštine, kojima se izvor nalazi u starijim pismenim književnim djelima iz viših slojeva društva. Kao što su tradicije pučana, osobito kada se romantizam oduševio duhom naroda, preuzimane u pismenu književnost viših društvenih razina, tako su i motivi iz starijih europskih pismenosti, koji su stizali s različitih strana a osobito s istoka, preuzimani u pučke, usmeno-književne tradicije. Suvremene folkloristike te motive zatiču slabije ili više očuvanima, zapisuju ih urešene lokalnim i izvođačkim individualnim obilježjima, pa im prema određenim kriterijima, uključujući i povijesne izvore ili ono što će Andrić zvati spoljašnjim dokazima, utvrđuju proširenost, srodnost i izvornost odnosno ishodišta. U tomu je Nikola Andrić u svoje vrijeme bio prvi u hrvatskoj folkoristici i na europskoj razini. Kasnijim istraživačima nacionalne književne i folklorističke povijesti, međutim, atraktivnije su bile Andrićeve polemičke rasprave pa se, iako i o njima nedovoljno, ipak nešto više pisalo o njegovim prilozima o sabiračima i sabiranju hrvatskih narodnih pjesma, te napose o Andrićevim raspravama i polemikama o izvornosti pojedinih hrvatskih pjesama za koje je tvrdio i dokazivao da su prepravljane pa nekritički objavljivane kao srpske narodne pjesme. Članke o tome uglavnom je objavljivao u listu Glas Matice hrvatske, listu koji je Matica hrvatska, kao dvotjedne novine objavljivala u razdoblju od 1906. do 1909. a donosio je obavijesti o radu Matice, preglede Matičinih i drugih izdanja, komentare urednika i suradnika, kadšto i polemičke rasprave (Bazale, Hranilovića, Andrića) i osvrte na književna i druga izdanja.

Upravo temeljem skupine tih Andrićevih tekstova u Glasu Matice hrvatske, koji su bili osnova za njegove uvodne tekstove u knjigu Hrvatskih narodnih pjesama koju je je uredio, stvoren je o njemu sud kao o učenom i upućenom uredniku, ali i pristranom tumaču i polemičaru s jednako tako pristranim oponentima. Njegovi se prilozi odnose na biografske podatke, prikaz rada svih važnijih hrvatskih sabirača narodnih pjesama, kao i na neke važnije okolnosti u postupku sabiranja, karakterne i jezične osobitosti pojedinih kazivača i zbirki pjesama prikupljenih u Matici hrvatskoj. Tim prilozima Andrić se zapravo kvalificirao kao novi urednik edicije, u kojoj je od 1909. do 1942. uredio sedam knjiga od kojih je njih šest objavljeno. Temeljem svih tih priloga Andrića se s punim opravdanjem može uzeti kao jednoga od naših prvih, ako ne i kao prvoga, pisca povijesnoga pregleda sabirača, sabiranja i zbirki hrvatskog narodnog pjesništva. Druga važna skupina Andrićevih tekstova u Glasu Matice hrvatske, usko vezanih za temu narodnoga pjesništva, odnosi se na njegove raščlambe pojedinih pjesama i motiva koje je Vuk Stefanović Karadžić objavio kao srpske narodne pjesme, za koje Andrić međutim dokazuje da je riječ o preuzetim hrvatskim narodnim pjesmama te, s time u vezi, njegovi odgovori na polemičke kritike koje su tim povodom objavljivane u srpskoj a ponegdje i u hrvatskoj periodici.

Sabirači Matičinih hrvatskih narodnih pjesama

Spomenuti niz Andrićevih priloga objavljivan je pod naslovom Sabirači »Matičinih« hrvatskih narodnih pjesama. Uz pregled dotadašnjih glavnih sabirača i zbirki narodnoga pjesništva, glavnina Andrićevih tekstova odnosi se na Matičine prinosnike na sabiranju hrvatskih narodnih pjesama, velikom poduhvatu Matice hrvatske koja je u posljednjoj četvrtini XIX. stoljeća, nakon što je 1877. uputila javni Poziv za sabiranje hrvatskih narodnih pjesama, provela opsežno prikupljanje i zapisivanje naših narodnih pjesama diljem Bosne i Hercegovine i Hrvatske a potom ih, od konca istog stoljeća nadalje, u velikom izdavačkom poduhvatu i objavljivala. U tim prilozima Andić daje povijesni pregled sabiranja hrvatskog narodnog pjesništva, donosi prikaz rada pojedinih sabirača i njihovih zbornika, kao i napomene o bitnim obilježjima pojedinih kazivača odnosno pjevača pjesama te o jezičnim osobitostima pojedinih pjesama i zbornika.10)

Prethodno, još 1897. Andrić je objavio nešto kraći prilog, prikaz prve objavljene knjige iz Matičinog niza Hrvatske narodne pjesme, u kojemu donosi sažet pregled, svojevrstan nacrt za cjelovitiju povijest dotadašnjih nastojanja na prikupljanju hrvatskih narodnih pjesama, kratko prikazući glavne zbornike i sabirače od Kukuljevića do rada Matice hrvatske na prikupljanju narodnoga pjesništva i početka objavljivanja prikupljene građe.11) Već u tom prvom prikazu Andrić, uz svo uvažavanje Karadžića i njegova rada na sabiranju i objavljivanju narodnih pjesama, zapravo najavljuje otklon od Karadžićevog i ističe novi pristup sabiranju, razvrstavanju i tumačenju narodnoga pjesništva, na čemu će, desetak godina kasnije, raditi i pisati:

Kao uzor izdanje narodnih pjesama smatrale su se do sada i smatraju se još uviek Vukove narodne pjesme. Visokom umjetničkom vriednošću ističu se (ponaosob junačke pjesme njegovog drugog sveska) Vukova izdanja nad sva kasnija poduzeća tako, da se činilo kao da je ovaj veliki muž već odabrao i sakupio sve, što je najbolje i najljepše spjevao genij srpskoga i hrvatskoga naroda.... S Vukovim se izdanjem zadovoljavala do sada i beletristička i naučna literarna požuda. Ali naučna danas više traži.... Naše će nasljednike jamačno već za koji desetak godina zanimati sasvim druge osobitosti narodnih pjesama, nego što nas danas zanimaju.

Pa iako je držao da Vuk je bio i ostao jedini i najviši klasik svoje vrste, Andrić se kritički osvrnuo na Karadžićevo prilagođavanje narodnih pjesama njegovu jezičnom standardu, kadšto različitom od izvornoga teksta pjesama. U prilogu tako navodi da je poznato da je Karadžić redigirao svoje pjesme. ... Vuk je bio »urednik« svojih pjesama u onom smislu te rieči, gdje urednik ne smatra glavnom svojom zadaćom samo razrađivanje i razvrštavanje materijala po pojedinim uredničkim normama, nego je on taj materijal po potrebi znao po gdjekad i pogladiti svojim dotjeranim ukusom tako, da su pojedine narodne pjesme dobile izgled, kakav bi bilo liepo da im ga je dao sam narodni pjevač. Razumije se, da je Vuk pri tom poslu ipak ostao u granicama, koje mu je nauka dopuštala. On je znao, što smije, a što ne smije, jer se je po svoj prilici zadovoljavao samo sitnijim formalnostima. Danas ipak mislimo, da smijemo s nekom sigurnošću izreći, da nam se Vuk baš radi klasičnosti svojih pjesama ne čini uvijek pouzdan. Jer, kako bi moglo biti, da se baš nijedan potonji sabirač, koji je iza Vuka skupljao narodno blago u istim krajevima, u kojima ga je i Vuk skupljao, nije namjerio na onako dotjerane pjesme, kakvih nalazimo u drugoj knjizi Vukovih junačkih pjesama?  Zar da je Vuk, uzevši patent na najbolje pjesme, odmah izdao i zabranu za dalnje reproduciranje istih pjesama? Također iznosi stav o tome kako i zašto se dotične pjesme nazivaju hrvatskim a ne kojim drugim imenom kako je nerijetko bio slučaj da su se, zbog uplitanja političkih razloga nazivale srpskima ili hrvatskim i/ili srpskima ili još ranije ilirskima, slovinskima ili slavjanskima itd. O tome 1897. Andrić piše: Naslov je ovaj zabavljao neko vrieme našu javnost možda više nego sam pothvat. Da, hrvatski im treba da je naslov! - tako je odzvanjalo s naše strane. A Srbi su bili proti hrvatskoj firmi. I, malo je falilo, da pjesme nisu izašle pod zajedničkom prijateljskom firmom Narodnih pjesama. Glavnu su rieč - kao obično u naučnim pitanjima - htjeli da vode političari.

Kao potvrdu stava da se, naime, narodno pjesništvo, ne nominira svojim narodnim imenom temeljem političkih opredjeljenja i naloga, nego temeljem stručnih razloga i spoznaja, Andrić daje i kraći bibliografski pregled počevši od Miklošićeva12) izdanja (1870.) Narodne epike Hrvata. Ipak, iz njegovih rečenica strše navodi koji ukazuju na svu bremenitost pitanja o pripadnosti: Med istoplemenim narodom hrvatskim i srpskim ne mogu se odrediti ni jezične ni religiozne ni političke granice; mi smo se izmiešali kao što se atomi iste tekućine miešaju med sobom. Od inteligentnosti jednog i drugog plemena ovisi, da se pogubni šiljci podrežu, a uzajamne strasti ublaže na dobrobit i bratsko razumievanje jednog i drugog diela. Srbi se...ne smiju ljutiti, da mi i tu svojinu nazivljemo hrvatskom. Stojeći na jednopravnom našem međunarodnom stanovištu, dopuštamo, da oni sve te pjesme nazovu srpskima, ako hoće, u koliko ne bi možda pojedinci time htjeli reći: »srpske su, a nisu hrvatske«.13)

Prvi je prilog iz spomenutog niza članaka o glavnim sabiračima i prinosnicima zbornika narodnoga pjesništva, prikupljenoga u Matici hrvatskoj, Andrić je posvetio Mihovilu Pavlinoviću. Objašnjavajući kapitalnu, pokretačku ulogu ovoga makarskoga župnika u sabiranju hrvatskih narodnih pjesama, Andrić drži Pavlinovića prvim duševnim začetnikom i pokretačem Matičinih izdanja »Hrvatskih narodnih pjesama«. Kada je u veljači 1876. dalmatinski publicista, pjesnik i političar Mihovio Pavlinović tadašnjem predsjedniku Matice Ivanu Kukuljeviću dostavio svoju veliku zbirku, obratio se i tadašnjem Matičinom tajniku Ivanu Kostrenčiću, pišući: Ove su pjesme mnogobrojnije i reći ću zanimljivije i potpunije nego Vukove, tako da se uzdam, da će one postati monument za hrvatsko pjesničtvo. Pavlinović je na put u Bosnu i sabiranje narodnoga pjesništva krenuo 1874. ispunjajući tako dato obećanje tada već pokojnom prijatelju, pjesniku Luki Botiću koji ga je nagovarao na taj poduhvat. Za put ga je opremio biskup J. J. Strossmayer koji mu je dao brašenicu tj. novčanu potporu za troškove putovanja. Matica je već tada, navodi Andrić, posjedovala priličan broj zbirki poput Kukuljevićeve i Tommaseove, Ljubićeve, Marjanovićeve, Smičiklasove, Kuhačeve i niza drugih iz Istre, Primorja i Gornje Krajine. No, tek je s Pavlinovićem, navodi Andrić, nastalo doba sveopćeg skupljanja narodnih naših pjesama.14)

U daljnjem nastavku donosi Andrić pregled djelovanja na sabiranju narodnih pjesama Vinka Palunka, dubrovačkog biskupa i suvremenika Pavlinovićeva, koji je sabirao pjesme u istočnohercegovačkom Popovu polju gdje je služio kao župnik.15) Andrić u svom pregledu piše i o drugom dubrovačkom kleriku, sabiraču narodnih pjesama, kanoniku Baldu Melkovu Glaviću koji je na otoku Šipanu sabrao, kako Andrić kaže, jedan od najznačajnijih i najvećih zbornika naših narodnih pjesama, koji je u svemu brojao više od 100.000 stihova na ukupno 4561 ispisanoj stranici. Prikazujući sabirače i njihove zbornike, Andrić piše i o mjestima zapisivanja i mjesnome idiomu a također i o načinu prikupljanja, o kazivačima odnosno pjevačima zabilježenih pjesama i njihovim osobinama, što je osobito važno znati kod razvrstavanja i određivanja pripadnosti pojedinih pjesama. Na temelju primjera iz još jedne zbirke s otoka Šipana, one koju je Andru Muratu ispjevala njegova majka Kata Murat, sestra biskupa Palunka, ustvrdio je i pokazao Andrić da su kod nas od ženskih pjesama postajale junačke muške.

Uz prikaze pojedinih zbirki i njihovih sabirača Andrić donosi još čitav niz manjih priloga i dopuna s podatcima o gotovo svim16) hrvatskim zapisivačima narodnih pjesama druge polovice XIX. stoljeća. Prvi je dodatak bio onaj o već spomenutom Andru Muratu a slijedio je dokumentaran tekst o Anibalu Ivančiću, sabiraču narodnih pjesama po Hvaru. Na primjeru nekih Ivančićevih pjesama, koje mu je ispjevao guslar Anton Radić iz Bogomolja, Andrić pristaje uz ocjene srpskog slavista Jovana Tomića koji je 1904. u St. Peterburškoj akademiji izložio tezu da u našoj narodnoj pjesmi ne valja tražiti ni historije ni mitologije, jer tu nije glavno ličnost, o kojoj se govori, nego pripovjedajući motiv … te da je motiv osnov naše narodne epike, na kojemu se razvijalo naše tradicionalno predanje. Na nj je kao na gotov osnov nakalemljen po koji historički događaj ili nadovezan rad po koje historičke ličnosti. Stoga su i događaji i ličnosti i sve druge historičke činjenice kasnije primjese, koje su zbog sličnosti o pojedinim elementima u ranije postojalom narodnom predanju potisle one s pogodnog motiva i zamjenile ih, ali su pri tom i same doživjele kojekakve izmjene prije nego što su dobile svoj definitivan oblik.

Andrić navodi da je ovu tezu Tomić, kako kaže, utvrdio jednim izvrsnim primjerom, te da je, dakle, gotova stvar, da je motiv osnov naše narodne epike. S tom tezom Andrić se suglasio ne samo jer je bio uvjeren Tomićevim izvrsnim primjerom, nego i temeljem pjesama što ih je na Hvaru uz gusle pjevao težak Anton Radić iz Bogomolja a zapisao Anibal Ivančić. No, dodao je Andrić, ta teza nije Tomićeva, nego ju je petnaest godina prije, još 1889. utvrdio Tomo Maretić17) na predavanju održanom u Akademiji u Zagrebu u povodu petstogodišnjice Kosovske bitke.

Krajem 1908. i početkom 1909. nastavio je pisati priloge svojim člancima o Matičinim sabiračima narodnih pjesama, pa je u Glasu objavio tri priloga o Nikoli Tommaseu, za kojega navodi da je Tomašić-Tommaseo. Andrić navodi da je Šibenčanin Tommaseo, mnogo poznatiji među Talijanima, za čiju je kulturu i književnost veoma zaslužan ali također kaže da za cijeloga svoga talijanskoga književnikovanja imao je srca i dobrog osjećaja za svoj zapušteni hrvatski narod i negovu poeziju, te da je elegiju svojoj majci spjevao hrvatskim jezikom, a najglavnije djelo na materinskom jeziku da mu je zbirka hrvatskih narodnih pjesama u rukopisu, koji se nalazi u posjedu naše »Matice«. Imajući u vidu Tommaseov životni put koji ga je odveo iz kulture hrvatskoga u kulturu talijanskoga jezika, Andrić navodi: Vječna je šteta, da Kukuljević i Babukić … nisu mogli sabrati za izdanje Tommaseovih pjesama toliko pretplatnika, da bi djelo još za života njegova izašlo štampano.

Jedan je prilog Andrić objavio i o prerano preminulom Nikoli Tordincu (umro 1888.) Tordinac, kako kaže Andrić, proučavao je narodni život i običaje, sabirao pjesme i pripovijesti. Osobito je važnim isticao Tordinčevu prikupljenu građu – kaže da je suho zlato - o pretežito ikavskim Hrvatima iz Pečuha i okolice, koji sebe inače nazivaju Bošnjacima jer da poječu iz Bosne ali da im je jezik horvatski. U Rimu, kamo ga je na studij poslao biskup Strossmayer, sredio je prikupljenu građu Tordinac te ju je pod naslovom Hrvatski narodni običaji, pjesme i pripovijetke iz Pečuva i okolice, poslao Matici hrvatskoj.

Konačno, kao posljednji prilog svojim člancima o sabiračima Matičinih hrvatskih narodih pjesama, objavio je Andrić, 1909. u listopadskom broju Glasa iscrpan tekst Sedam »Matičinih« Zbornika. Najprije piše o Starograđaninu Šimi Ljubiću, koji je u prvoj polovici XIX. stoljeća sabirao pjesme na Hvaru, pretežito čakavske ali, kako kaže, u jeziku književne Dalmacije. Riječ je o dva zbornika, oba (tada kad Andrić piše) u posjedu Matice hrvatske, uglavnom ženskih pričalica i balada od kojih je prvi, s posvetom banu Jelačiću, trebao biti objavljen 1847. Kao i u Tommaseovu slučaju, iako je već postojao i imprimatur zadarskog cenzora Dinka Vitezića, ostala je Ljubićeva zbirka neobjavljena. Važnost je Ljubićeva zbornika među ostalim i u tome što se u njemu nalazi i jedna varijanta znamenite Hasanaginice. Andrić drži da je od svih pjesama ovoga kola, što ih je našao u rukopisnim zbornicima »Matičinim«, najbliža … klasičnoj Fortisovoj ona Alačevićeva (II.,397.) a da ova Ljubićeva inačica Hasanaginice ima štošta novo, odnosno da se u opisu radnje do neke mjere razlikuje od opisa u Fortisovoj klasičnoj varijanti. Daljnja Ljubićeva zasluga je, navodi Andrić, da su Volčićeve istarske narodne pjesme18) također predane Matici na čuvanje. Također, Andrić napominje Ljubićev biografski prinos o najstarijem sabiraču narodnih pjesama s otoka Hvara, također iz Staroga Grada, dominikanca Nikole Dominika Budrovića.19)

Jedan dio priloga odnosi se i na Petra Ruževića,20) koji je prikupljao čakavske pjesme iz Starog Grada, kao i Ljubić pola stoljeća prije. Osim mogućnosti da tako uz motivsku postojanost uspoređuje razlike u izričaju i načinu oblikovanja, ovisnu o sposobnosti pjevača (što je Andrić uzimao kao jednu od svojih glavnih postavki) zamijetio je da se kod Ruževića nalazi jedna pjesma za koju Andrić kaže da je sličnu pronašao među pjesmama Ivana Zovka (pod br. 176.) iz Bosne. Ta Ruževićeva kao i Zovkova pjesma sadrže neke slične motive bliske onima iz Hasanaginice.

Dalje je Andrić donio prilog o Đuri Deželiću (1838. – 1907.) i nastanku njegove, također neobjavljene zbirke Hrvatske narodne pjesme puka štokavskoga i kajkavskoga koja se tada čuvala u Matici hrvatskoj. Pjesme su uglavnom ženske i, kako Andrić navodi, legendarne. Sakupljene su u Posavini, Moslavini, Križevačkom kraju, Zagorju, Turopolju, Međimurju te među Hrvatima iz Somogyske županije u Madžarskoj. Zanimljivo je da se u Deželićevoj zbirci, kao jedinoj, nalazi devet – zagrebačkih narodnih pjesama. Zaključje Andrić: To je naime onaj nestali Zagreb, o kojemu danas ni u Novoj Vesi više nema spomena.

Četvrti dio Andrićevih priloga člancima o sabiračima Matičinih narodnih pjesama, odnosi se na Vatroslava Rožića,21) dijalektologa prigorskoga kajkavskog govora i etnografa, koji je u rodnom Jaskanskom prigorju sabirao narodne pjesme u kojima Andrić nije nalazio osobite ljepote. Nije u pjesmama, kaže Andrić, bilo jakog lirskog osjećaja a nije se nalazilo niti pjesama s junačkim motivima, ni ženskih pričalica. Stoga je Andrić zaključio da tu nema pjesme s pravim sadržajem. Osim čestoga spominjanja vina, zamijetio je Andrić ipak nešto zanimljivo u prigorskim pjesma Vatroslava Rožića, koji je i sam na to upozorio u popratnom pismu Matici navodeći da pojedini se oblici na brdima oko Plješevice čuju u ikavskom i ekavskom obliku (devojka i divojka), pri čemu ... se ikavštinom služe samo stariji ljudi. Rožiću je, navodi Andrić, zapelo za oko i to da se govorni jezik Prigoraca (govore: geri, deli, dešel, kesiti, šelji, tvega, edi) razlikuje od jezika pjesme (pjevaju: gori, doli, došal, kositi, šalji, tvoga, hodi) te da prejotacija i postjotacija ima više u pjevanju nego li u običnom govoru. Još jednu zanimljivost prigorskoga govora uočava Andrić: u pjesmi redovito u akuzativu i lokativu izostaje prijedlog »v« odnosno »u« iako, kaže Andrić, ne bi smetao stihu. Tako, primjerice, umjesto v selo zajdem, pjeva se selo zajdem. Također umjesto u jedni nas je kupelji kupala, pjeva se jedni nas je kupelji kupala.

Andrić piše o još trojici manje poznatih sabirača: Vjekoslavu Radici učitelju iz Splita, gimnazijalcu Josipu Klariću iz Karlovca te o zadarskom sjemeništarcu Ivi Rajiću iz okolice Metkovića.22) Radica je pjesme sabirao u splitskom Velikom Varošu. Andrić o njemu ne piše stoga što mu je za oko zapela jedna pjesma o Marku Kraljeviću u kojoj je bitan motiv, nego prvenstveno stoga da bi, slično kao i u slučaju prigorskih Rožićevih pjesama, naglasio neke mjesne jezične osobitosti, splitskoga velovaroškog govora. Kako na temelju Radičine splitske narodno-jezične građe ili one Rožićeve iz jaskanskog Prigorja, Andrić je također i na temelju građe drugih sabirača hrvatskih narodnih pjesama, raspravljao o jezičnim pojedinostima i posebnostima mjesnih govora. Stoga su njegova zapažanja značajan prilog našoj povjesnoj dijalektološkoj slici i njenoj mijeni u vremenu. Notirao je tako Andrić razlike u čakavskom izrazu hvarskih pjesama koje je sabrao Šime Ljubić (1845. i 1846.) a nakon njega u istom području (1878.-1881.) Petar Ružević. Razlike je notirao i u jeziku pjesama s otoka Šipana: one koje je ranije (oko 1780.) zapisao Vice Palunko od svoje sestre Kate su čakavske, dok je ista kazivačica Kata, sada (oko 1884.) kao udata Murat, svome sinu Andri pjesme ispjevala nešto drugačije – pretežito štokavicom. Andrić je siguran da to nije plod Muratovih popravljanja pjesama, ni njihova uređivanja prema jezičnom standardu. Dapače, temeljem popratnih pisama i objašnjenja jezičnih koje je sabirač slao Matici, posve je uvjeren, da je Murat bio jedan od najpreciznijih i dosljednijih zapisivača, a razlike su plod jezične mijene na otoku – od ranije čakavštine prema štokavštini. Ta jezična mijena koju je Andrić uočavao u pjesmama kod više Matičinih sabirača, dodatno je podupirala njegovo uvjerenje da je u narodnoj pjesmi važna izvedba, osobine izvođača i prilike izvođenja i da su ti elementi u narodnom pjesništvu promjenjivi dok prate manje ili više sačuvan motiv kojega različiti pjevači različito izvode.

Najavljući da će u budućim Matičinim knjigama hrvatskih narodnih pjesama objaviti i odabrane pjesame što ih je prikupio gimnazijalac Josip Klarić iz Karlovca u prigradskom naselju Vodostaju, Andrić piše da su neke izuzetne ljepote a posebnu važnost vidi u tome što je u Klarićevoj pjesmi Teško svomu bez svoga, koja je polukajkavska, našao kao rijetko kada, kako kaže, sadržajnu sličnost s čistom štokavskom pjesmom Dioba Jakšića Vuka Karadžića. Takvu je sličnost, navodi dalje, našao tek u jednoj pjesmi o Marku Kraljeviću iz Marjanovićeve rukopisne zbirke i Vukovoj pjesmi s istim motivom Markova osvećivanja oca. Na primjeru te Klarićeve pjesme Andrić opet odlučno dokazuje svoju tvrdnju, da narodnih junačkih pjesama kod nas nema nigdje jednakih, pa se sličnosti može naći - ali i to dosta rijetko - samo po sadržaju, a po obliku nigdje i nikada. Jer upravo u obliku se izražava osobitost naših narodnih pjevača, što oni mogu čuti jedanput ili dvaput najveću junačku pjesmu i odmah je pjevati. Ali kako? Doslovno nikada, nego svojim stihovima. Onaj, koji bi pjevao doslovno, dokazao bi doduše svoju rijetku memoriju, ali ne bi talent i samostalno stvaralaštvo, koje je ipak glavno obilježje dobrih naših pjevača. Zato i držim, da je onaj pjevač bolji, kojemu je frazeologija i pjesnički pribor bogatiji, da njima može fabulu ili motiv sjajnije opremiti. Gotovo isti stihovi u pjesmama istoga motiva javljaju se samo u izvjesnim momentima, gdje su se ti stihovi okamenili i postali stereotipni, jer nose na sebi glavnu misao pripovijedaćega gradiva.

Niz završava prikazom zbirke pjesma uz gusle iz Dračeva kod Metkovića koje je Matici hrvatskoj u svom rodnom mjestu prikupio i 1885. poslao zadarski sjemeništarac Ivo Rajić. Kroz Andrićeve tekstove o sabiračima hrvatskih narodnih pjesama koje je u zadnjoj četvrtini XIX. st. prikupljala Matica hrvatska, oblikuje se Andrićeva temeljna teza o narodnom pjesništvu – u narodnoj pjesmi jedno je motiv, temeljni sadržaj pjesme koji se može javljati na različitim stranama, a drugo je način izvedbe, različit od kraja do kraja, od izvođača do izvođača, pa čak i kod istih izvođača u različitim vremenima. Način izvođenja i oblikovanja pjesme prije je plod izvođačevih osobina i sposobnosti izvođenja nego dosljednog ponavljanja povijesnog teksta pjesme. O prilikama izvođenja, osobinama i sposobnostima izvođača da motiv – koji je osnov naše epike - na svoj način predstave slušatelju, ovisi kakva će biti vanjština, odnosno oblik narodne pjesme. Upravo zato Andriću je bilo izrazito sumnjivo da su se na različitim mjestima, u različito vrijeme i od različitih pjevača, mogle čuti podudarno identične pjesme.

Priloge o zbornicima i o sabiračima Matičinih hrvatskih narodnih pjesama, Andrić završava diveći se ljepoti hrvatskoga jezika, njegovoj izražajnosti i bogatstvu sakupljenom u narodnim pjesmama: Božanstven je taj divni hrvatski jezik, koji može da izrazi sve, čime ti duša zadršće. On je sjajan, bogat, vatren, duševan i vilinski. Pa završava riječima Turgenjeva: O veliki, moćni, istiniti i slobodni jeziče! Da nije tebe, kako da ne padnem u očaj, gledajući sve, što se zbiva na domu? No, nije moguće vjerovati, da takav jezik nije dat velikom narodu!

Osim jezičnih i povijesnih napomena o narodnom pjesništvu te etičkih i estetskih vrednovanja narodnoga pjesništva, Andrić, kao ni Maretić, na kojega se povremeno pozivao jer je i on bio zagovaratelj stava da u narodnim pjesmama nema ničega mitološkoga, nije se upuštao u pokušaje mitoloških objašnjenja pojedinih motiva i izričaja u narodnim pjesmama, premda je to u njegovo vrijeme još uvijek bila česta praksa (Nodilo, Gržetić i drugi). I jedan i drugi, kao uostalom i Jagić, koji je ipak priznavao da u narodnom pjesništvu ima i ostataka mitološkoga, Maretić a osobito Andrić, nije se priklanjao folklorističkoj školi (braće Grimm, G. Kreka i drugih) koja je upravo u narodnom pjesništvu tražila i nalazila građu za rekostrukciju starih vjerovanja i svjetonazora. Nasuprot njima, priklanjao se Andrić Benfeyevoj tzv. migracionoj teoriji, iako to nigdje izrijekom ne navodi. Njegovi iznijeti stavovi međutim to zorno pokazuju a studij kod Jagića ukazuje na mjesto gdje se oblikovao Andrićev pristup. Kao i profesor mu Jagić, Andrić je također priznavao da u narodnom pjesništvu ima i preživjelih ostataka mitologijskih. Oprezno to navodi na nekim primjerima Muratovih pjesama koje se zovu poskočice a pjevaju se uoči Vidova, Ivanjdana i Petrovdana, kada se u selo donosi mladi bor kod kojega se pali vatra koju se preskače. To se veselje, uz kolo i pjesme poskočice, u narodu zvalo radovanje, odnosno užeći radovanje. Andrić ne spominjući izravno ništa mitološkoga, tek kaže da budući je ovo prastar običaj slavenski, da se preskače oganj, tako su i pjesme koje se pjevaju tom prilikom, većinom prekaljene velikom starinom. Od Muratovih 32 pjesme, zanimljivo sve spjevane u osmercu a ne u desetercu, Andrić pobliže piše o nekoliko prvih a osobito prve dvije navodeći da su prastaroga tipa. Prva je pjesma o javoru i jeli kojoj se u stabru krije ljuti zmaj, a u granama udario sokol svoje gnijezdo, pa se prepire sa zmajem. Zmaj tjera sokola, pa ako ne ode s njegove jele, on će »puštit« modre plame; gnjezdo će mu opalit, ptiće će mu oprliti. U ovome motive danas se kao očito prepoznaje mitološka bojna opreka bogova suprotnika. Jednako i motiv iz druge pjesme ukazuje na isti pretkršćanski svjetonazorski okoliš. Jela zavidi boru koji je kraj vode, gdje djevojke igraju kolo, ljeti se uživa hladovina a zimi je sunčano, dok jeli iz stabra voda teče, u granama joj se biser rađa, kunica, koju lovi hrt, joj vodu pije, a djevojčica (kojoj dolazi junak) biser bere. Ni ovu sliku Andrić nije tumačio kao mitsku scenu, kao ostatak svetoga pjesništva slavenske starine, danas upravo tako prepoznatljivu, kako je upravo na primjerima ovih pjesama sa Šipana, protumačio Radoslav Katičić.23) Andrić, iako je bio na dobru tragu, tek zaključuje: Iz ovog sjajnog raspoloženja (Stimmunga) radja se onda sama sobom nježna lirika prastarih tonova24).

Zaključno, može se reći da se prilozima Nikole Andrića o narodnom pjesništvu (Hasanaginica, Leonora) te o sabiračima hrvatskih narodnih pjesma, objavljenim u Glasu Matice hrvatske, prvom cjelovitijem pegledu sabiranja hrvatskoga narodnoga pjesništva u drugoj polovici XIX. stoljeća, nalazi i dovoljno poveznica prema književno teorijskim pravcima, temeljem kojih je lakše razumjeti i prihvatiti i neke od tvrdnji koje je iznosio u svojim polemičkim raspravama.

Neka ranija sporenja o izvornosti, pripadnosti i preuzimanjima narodnih pjesama

Nikola Andrić nije ni prvi ni jedini koji je tvrdio da su pojedine hrvatske (ali i pjesme drugih južnoslavenskih naroda) narodne pjesme objavljene kao srpske narodne pjesme. Takva nekritička praksa predbacivana je nizu sabirača narodnoga pjesništva i tradicija pa i samome Vuku S. Karadžiću. Dapače, upravo je on označavan kao začetnik prakse, koju su nastavili i neki drugi sabirači, koji su u skladu sa svojim uvjerenjima, željama i integracijskim politikama, tradicijsko nasljeđe jedne etničke zajednice odnosno naroda, pripisivali samo svojemu narodu. Neke od tih tradicija, doista su u manje ili više sličnim ili različitim oblicima, postojali na raznim stranama – uostalom, narodi su živjeli i žive u neposrednim dodirima i pripadaju istoj, južnoslavenskoj grani šire slavenske skupine jezika i naroda. No, sličnostima se ne mogu ni sakriti ni opravdati preuzimanja građe koja pripada drugom narodu ali se uz nešto dotjerivanja i jezičnog preuređivanja, uz prešućivanje izvornosti, objavljuje kao tradiciju drugoga, odnosno svojega naroda. Još od samih početaka procvata prikupljanja i objavljivanja narodne književnosti, sredinom XIX. stoljeća, na to se, s hrvatske strane, upozoravalo češće uvijeno nego otvoreno, dok su pojedini autori i veoma žustro, upozoravali na krivotvorine. I sa srpske strane bilo je upozorenja na slična postupanja. Osobito se upozoravalo na Jukić – Martićevu zbirku bosansko-hercegovačkih narodnih pjesama jer da je, kako su navodili, osobito fra Grgo Martić bio sklon jezičnim prilagođavanjima i prepravljanjima građe. Osim jezičnog prilagođavanja, pa time do neke mjere i iskrivljavanja izvorne građe, te preuzimanja tuđe građe kao vlastite, pri čemu se, osim netočna narodnog svrstavanja, moglo raditi o autentičnoj građi, bilo je i mnogo grubljih falsifikata, posebno u slučajevima kada se kao autentično narodno stvaralaštvo objavljivalo u potpunosti izmišljene sadržaje. Takvih je slučajeva bilo po Europi možda i više i zvučnijih nego što je to slučaj u našemu okruženju.

Kada je s europskim romantizmom narodni duh, izražen u jeziku i tradicijama naroda, prihvaćen kao jedan od glavnih oslonaca i pokretača nacionalnih integracija širih slojeva naroda u moderne nacije, do izražaja su sve više dolazile i različite mistifikacije pa i falsificiranje i izmišljanje tobože narodnog stvaralaštva. Tom zovu tobožnjeg narodnog nisu mogli odoljeti ni povijesno važni autori poput braće Grimm, Prospera Merimea, Vuka S. Karadžića, ni mnogi drugi. Ipak raskrinkani su brojni falsifikati od kojih su u slavistici najpoznatije krivotvorine Vaclava Hanke, koji je 1817. sam napisao pa tobože i pronašao tzv. Kraledvorske rukopise s tobožnjim češkim epskim i lirskim pjesma, kao i godinu dana kasnija, također češka krivotvorina tzv. Zelenogorskih rukopisa Jozefa Linde. Veliku krivotvorinu objavio je i naš Stjepan (Stefan) Verković, koji je radeći kao agent srpske vlade po Makedoniji i Bugarskoj, sakupljao ali i kupovao izmišljene narodne pjesme da bi ih potom u dva sveska objavio u Begoradu pod naslovom Veda Slovena.25)

Za nas je osobito važno kako se prema narodnim tradicijama odnosio Vuk S. Karadžić jer je on svojim djelima i nasljeđem znatno utjecao na procese jezičnih standardizacija i nacionalnih integracija vjerskih odnosno etničkih skupina koje su se u XIX. stoljeću, temeljem narodnih jezičnih i (tradicijskih) kulturnih identiteta oblikovale u suvremene nacije. Narodno pjesništvo i jezik uzimalo se kao snažno sredstvo identifikacije pa se zbog viših ciljeva nacionalnih ideala pribjegavalo razičitim postupcima popravljanja, prepravljanja, svojatanja pa čak i krivotvorenja.

O krivotvorinama koje su pojedini autori nastojali unijeti u folkloru građu, recentno pisao je srpski etnolog Ljubinko Radenković26) osobito u slavenskim folkloristikama. Kao glavni uzrok navodi da su krivotvoritelji bili zadivljeni idejama romantizma za što navodi i neke paralele iz povijesti zapadnih romantičarskih folkloristika - braća Grimm, Prosper Mérimée (o čijim pretjerivanjima i mistifikacijama u opisu dalamtinskih guslara ističe kritiku V. M. Jovanovića27)) i niza drugih. Uz spomenute češke i čitav niz ruskih, ukrajinskih i bjeloruskih primjera krivotvorenja, Radenković navodi i Verkovićev slučaj lažnih slavenskih veda, te, u kontekstu mistifikacija općenito spominje Natka Nodila (doslovce u tri riječi - kod Hrvata Nodilo) iako baš nigdje ne navodeći u čemu bi bile te Nodilove mistifikacije a još manje krivotvorenje.

Oko Vuka S. Karadžića ne spominje Radenković nikakvih kontroverzi iako se uz sve Karadžićeve zasluge, već dulje od stoljeća kritički piše i o nekim njegovim neprimjerenim postupanjima s jezičnom i tradicijskom građom nesrpskih južnoslavenskih naroda. A upravo Karadžićeve jezično-narodne postavke bile su i temelj i poticaj daljnih prepravljanja i objavljivanja preuređenoga, tuđega narodnoga blaga kao svojega. To svoje načelo opisao je Karadžić u Kovčežiću za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona, a u sabiranju narodnoga jezika i pjesama primjenjivao i prije no što ga je 1849. u Beču objavio tvrdeći:

Svi pametni ljudi i od grčkijeh i od rimskijeh Srba priznaju, da su jedan narod ..., samo je onima rimskoga zakona još teško Srbima nazvati se, ali će se po prilici i tome malo po malo naviknuti, jer ako ne će da su Srbi, oni nemaju nikakvog narodnog imena... Da reku da su Hvati, ja bih rekao, da ovo ime po pravdi pripada samo čakavcima... Od onijeh pak turskoga zakona ne može se još ni iskati da misle što o ovom srodstvu, ali kako se među nima škole podignu... i oni će odmah doznati i priznati da nijesu Turci nego Srbi.... Iz svega ovoga što je ovdje kazano vidi se da se Južni Slaveni osim Bugara po jeziku dijele na troje: prvo su Srbi koji govore što ili šta... drugo su Hrvati koji mjesto što govore ča ... treće su Slovenci koji mjesto što govore kaj ... Među Slovence idu i današnji Hrvati u varmeđi Zagrepskoj, Varaždinskoj i Križevačkoj ... Što se tiče broja ... ja bih rekao da će štokavaca biti najmanje tri puta onoliko koliko kekavaca i čakavaca zjedno, a kekavaca opet biće mnogo više od čakavaca.

Srpski književnik Jovan Skerlić,28) zagovaratelj načela narodnog jedinstva Srba i Hrvata, bio je kritičan prema ovom Karadžićevom opredjeljenju, držeći ga svojevrsnim pretjerivanjem, o čemu je pisao: Kao što je i inače često radio, Karadžić je ovde odveć podupro svoje razloge i preterao u svome tvrđenju... Tome hotimičnom proizvoljnom proširivanju oblasti južnog narečja treba još dodati i namerno prećutkovanje širine oblasti istočnog i zapadnog, ekavskog i ikavskog narečja ... treba samo baciti pogled na dialektološku kartu Belića i opaziti odmah koliko je Karadžić netočno i hotimično proširio granice južnog narečja.

Ne bez osnovanosti, Radenković je pokazao do neke mjere razumjevanje prema povijesnom kontekstu prilagođavanja ili kako se u kritici, ne samo u ovoj njegovoj nego i kod nekih drugih autora, kaže:

U XIX veku je vladalo učenje da zapisivač može menjati folklorni tekst, može ga »arhaizovati« i približavati ga svom »prototekstu«. Tako je poznati ruski folklorist P.V. Kirojevski (1808-1856) prerađivao i dopunjavao legendarne pesme i tako ih činio »celovitijima« nego što su bile posvedočene. Također se smatralo da ne postoji bitna razlika između individualnog i folklornog stvaralaštva i da je pevač epskih ili drugih pesama neka vrsta »narodnog«, »divljeg« pesnika.

To, kako kaže srpski etnolog Radenković, učenje, zaista je bilo općenito rašireno u onovremenim folkloristikama pa, treba objektivno reći, također i kod nekih hrvatskih sabirača folklorne građe.

Od srpskih krivotvoritelja Radenković navodi Miloša S. Milojevića i njegove knjige Pesme i običaji ukupnog naroda srpskog, objavljene 1869. i 1870. u Beogradu. Kao osobitu među Milivojevićevim krivotvorinama, posebno ističe izmišljena imena bogova stare slavenske vjere, navodno sačuvana u srpskim folklornim tradicijama i narodnim pjesmama koje je Milojević tobože sabrao po jugu Srbije a zapravo ih je izmislio pa ih objavio kao izvorno narodne. Radenković kaže da je mistifikatorska delatnost na odgovarajući način prepoznata i ocijenjena i od strane istoričara i istraživača narodne književnosti, ali priznaje da je Milojevićeva knjiga greškom uvršćena u spisak građe za Rečnik srpskohrvatskog narodnog i književnog jezika koji izlazi u SANU, pa se u više svezaka ovog kapitalnog dela navode i njegovi nepostojeći bogovi i zbunjuju neupućene ljude. Moglo bi se toj Radenkovićevoj kritici dodati još nekih indikativnih detalja. Naime, Milojević, taj nesvršeni moskovski student i dragovoljac u srpsko-turskim ratovima, gorljivi propagator srpske nacionalne ideje okupljanja, u svojoj u prvoj knjizi (obredne pesme, 1869.) navodi i dvije tobožnje čisto ikavske pjesme te jednu u kojoj se miješaju ekavski i ikavski izrazi. Pjesme Razboli se Mare i Ivo gleda u selu divojku (br. 59. i 60.) toliko su »ikavizirane« da je već na prvi pogled jasno da Milojević uopće nije poznavao ikavicu, tek je u ekavskim ili ijekavskim rječima glas e obraćao u i, kako ondje gdje je to primjereno tako još i više tamo gdje tomu nema mjesta. Tako on piše sija umjesto seja, pa dalje umjesto da piše - teškim prokletstvom (ili proklećem), Milojević, dosljedno zamjenjujući e za i, piše tiškim prokljićem. A taj izraz, jasno je kao dan, s ikavicom nema nikakve veze. Nije to usamljen primjer niti kakva slučajna omaška, jer da jest onda on ne bi dalje navodio još čitav niz riječi koje bi, po negovu shvaćanju imale biti ikavske. Tako je naveo: krivit, krivita umjesto krevet, kreveta; odnisi a trebalo bi treba odnesi, što ne bi bilo ništa manje ikavski; prine – prene ili predne; šist – šest; divit – devet; opit – opet; vić – već; nesuđinje – nesuđenje; ljubljinje -ljubljenje; bisirnu – bisernu; plimenitog – plemenitog; glida – gleda; tiške – teške; klitve – kletve; odjikne – odjekne; nesuđino – nesuđeno; uklila – uklela; dovila – dovela; čilo – čelo, te niz drugih. Izvor svojih »ikavskih« pjesama pa i namjeru na koju je jezikom tih pjesama htio ukazati, Milojević, dakako svojom »ikavicom«, ovako obrazlaže: Ove su pisne pripisane od divojke Stane Birčanke iz Suvodonja u okr. valjev. srezu podgorskom. Mogu ovdi kazati, da baš nije sasvim čisti ovaj i baš ovaki govor, jer je pomišan sa govorom čistim srbskim, tvrdeći da se stari srpski jat, ne mjenja u e nego u čsti i… pa i ovdi di se uvik čuje e. Ja mitnu ove pisne i druge njene ovako nepriterujućij ni u čim samo radi toga da se vidi, da u nas naš jezik nije ni malo obrađen. Osim ovog, kao što ću rići na drugom mistu, ovo je stariji govor tog mista i njegove okoline, a sad ide mišovito i divojko i devojko, i lepo i lipo, i belo i bilo i t.d. Sve se mišovito upotribljava kako koja pivačica hoće. Dalje Milojević navodi da je stariji govor koji je govorio na i gdje je danas mješovito i i e, te da je staro-srbski ili crkveno-slav jat zamro kad su se u vrime austrijskih bojeva sa Turcima, dosilili ovdi Birčani i ostali, koji su govorili u misto divojka djevojka a i đevojka, u misto lipo, lepo a i lijepo i t.d.29) Milojević je očito imao stanovitih »jezikoslovnih« namjera s ikavicom koju nije znao više od toga da je mislio u ikavici svugdje tamo gdje je u ekvaici e treba staviti i, niti je poznavao ikavskoga rječnika. Na jednom mjestu za nadgrobni spomenik upotrijebio je riječ biljeg. Da mu je bio poznat čisti ikavski oblik - bilig, inače povijesno prisutan na nadgrobnicima, osobito stećcima, u Hercegovini, u svojoj namjeri dosljedne ikavice, vjerojatno bi ga upotrijebio umjesto ijekavskog oblika biljeg. Time je Milojević dodatno pokazao i svoje nepoznavanje područja ikavskoga dijalekta. Da je bio u ikavskim područjima, ne samo da bi Milojević čuo za pojam bilig, nego bi morao doznati i još ponešto o ikavici. Uvrštavanjem tobožnjih ikavskih pjesama, koje inače obiluju motivima i frazama koje se lako prepoznaju u narodnom pjesnišvu iz hrvatske i bošnjačke narodno-književne građe, on je zapravo htio stvoriti – inače povijesno nepostojeći - dokaz o postojanju ikavice u folklornoj tradiciji i jeziku svoga naroda, odnosno pokazati postojanje ikavskoga dijalekta u Srbiji.

Priličan je broj autora koji su negodovali i osporavali zbog takvih ili sličnih prepravljanja i preuzimanja, odnosno prešućivanja pripadnosti pojedinih pjesama. Kadšto su ta sporenja bila tiho negodovanje i rad na vlastitom nasljeđu bez posebne rasprave, osobito s Vukom S. Karadžićem koji je (nakon smrti) stekao autoritet, poštovanje i sljedbenike ne samo među Srbima nego i među Hrvatima. Često je, međutim, bilo i otvorenoga, pa i žučljivog protivljenja i osporavanja sabiračke prakse Vuka S. Karadžića i njegovih sljedbenika.

Pišući u svom časopisu Bosanski prijatelj 1850. o narodnim pripovjetkama iz Bosne, fra Ivan Franjo Jukić nije skrivao oduševljenja što Vuk S. Karadžić i njegovi sljedbenici objavljuju narodne pjesme i pripovijetke. Dapače, Jukić je za svoj rad nalazio poticaje i u Karadžićevim knjigama. No, kada spominje pripovijetke koje je objavio Atanasije Nikolić, za koje kaže da su gotovo sve i po Bosni poznate kod naroda,30) Jukić zapravo neizravno ukazuje na preuzimanje tradicijskoga stvaralaštva svoga naroda. Slično i Ivan Kukuljević Sakcinski, također ne upuštajući se u izravnu raspravu o tome što je čije, jasno se odredio o potrebi sabiranja i publiciranja hrvatskoga narodnog književnoga blaga. On je jednostavno objavio pjesme puka hrvatskoga, jasno navodeći hrvatsko ime jezika kojim su te pjesme kazivane ili pjevane i zapisivane. Pri tomu je obuhvaćao područja, koja je većim dijelom, od mila do nedraga i proputovao, mnogo šira no što je uskogrudna Karadžićeva »filologija« htjela po pravdi priznati31). Jasno je naznačio Kukuljević da se taj hrvatski jezik, tj. narječje hrvatsko u tri porjekla djeli, najmre: u štokavsko, čakavsko i kajkavsko. Slično je postupao i Franjo Rački pri čemu određivanje zasebnoga hrvatskoga nije značilo odricanje ili nijekanje južnoslavenske pripadnosti hrvatskoga jezičnoga i etničkog identiteta pa niti međusobnih jezičnih i drugih sličnosti, koji kao samostalan povijesni identitet može, a u slučaju F. Račkoga i niza drugih hrvatskih filologa, jezikoslovaca, folklorista i povijesničara, i treba biti u povezujućem odnosu spram drugih južnoslavenskih identiteta.32)

Na isti način, ne baveći se drugima nego radeći na svojemu, postupao je don Mihovil Pavlinović, možda i najplodniji naš sabirač narodnoga pjesništva po Bosni i Hercegovini i Dalmaciji. Nakon što se prikupio i zapisao ogroman broj narodnih pjesama po Bosni, Hercegovini i Dalmaciji, upravo on je nagovorio vodstvo Matice hrvatske, koja je 1874. prestala biti Matica ilirska i postala Matica hrvatska, da se ozbiljnije i organiziranije pozabavi sabiranjem i objavljivanjem hrvatskih narodnih pjesama iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Darovanjem svoje prikupljene građe Matici 1876. potaknuo je tadašnjeg predsjednika Ivana Kukuljevića Sakcinskog i njegova tajnika Ivana Kostrenčića, na pokretanje velikog poduhvata, jednoga od najvećih u povijesti Matice, na sustavno i opsežno sabiranje hrvatskih narodnih pjesama po Hrvatskoj i po Bosni i Hercegovini.33)

Već iduće, 1877. godine objavila je Matica hrvatska Poziv za sabiranje hrvatskih narodnih pjesama a prve knjige otpočela je objavljivati dvadeset godina kasnije u biblioteci Hrvatske narodne pjesme koja je izlazila od 1896. do 1942. ali zapravo do danas nije dovršena. Polustoljetnim radom kojega su zasnovali Kukuljević i Pavlinović, prvi sa kajkavskog ekavskog i štokavskog (i)jekavskog sjevera a drugi sa ikavskog štokavskog i čakavskog juga, hrvatska je narodno-književna baština identificirana kao hrvatska a ne kao bilo koja druga. Pa ipak i dalje je zbog ovih ili onih razloga, više političke nego stručne naravi, bilo kolebnja u zajedničkom i/ili atribuiranju, pa i potpunih negacija i otuđenja našega narodnoga pjesništva a kroz to i narodnog identiteta. Izazivalo je to negodovanja i kritiku.

Tako je Mostarac Mehmed Dželaludin Kurt, početkom XX. st. u predgovoru svojoj zbirci ženskih pjesama iz Mostara, veoma odrješito odgovorio srpskim preuzimateljima hrvatskih muslimanskih pjesama i njihovom objavljivanju kao srpskih narodnih pjesama. Glavni mu je argument osporavanja to što su, kako je pisao, mostarski Hrvati, bili katolici ili muslimani, uvijek ikavci, kako je i on, uglavnom u svojoj obitelji, njihove pjesme slušao i zapisao, dok su srpski autori te iste pjesme prepravljali na ijekavicu, čak ponekad unoseći i ekavske riječi ili su jednostavno, kako je pisao Kurt, muslimanska imena srpskim imenima zamjenjivali.34) Kurt vrlo odlučno piše: Baveći se vrlo mnogo proučavanjem narodnoga blaga, a osobito narodne poezije, uvidjeh, da su mnogi naši sabirači u svojim zbirkama iskrivljivali narodno blago, a osobito narodne ženske pjesme. Listajući te njihove zbirke, na prvom mi je mjestu udarilo u oči to, što su im zbirke pune naših - naših muslimanskih pjesama i to s malom preinakom, a zbirke nose naslov: »Srpske pesme«, neke iz Bosne, a neke iz Hercegovine. Ta gruba falzifikacija baš me je i nagnala, da se dadem na ovaj posao: da sabirem ženske pjesme i da ih iznesem pred svijet onako, kako sam ih čuo iz usta narodnih i da može svak, poregjujući ih sa ženskim pjesmama nekih »srpskih« sabirača, razabrati veliku pogrješku onih, koji pokradoše mnoge narodne pjesme iz islamskoga svijeta, što žive u ovim hrvatskim zemljama - u Bosni i Hercegovini i presadiše ih u svoj vrt pod slavno »srpsko« ime, da tako svijet prevare i oči mu zaslijepe. Nakon aluzije u stihovima narodnoga izričaja o vuku kao otimaču (Al’ pričekaj iza gore vuče, Za nedjelo odgovarat treba, Bilo ovog ili onog sv’jeta) Kurt se okomljuje na Vuka S. Karadžića, kao autora koji je najprije počeo i najviše operušao, tuđeg blaga, tvrdeći da su Vuk i drugi sabirači, koji njegovim tragom pogjoše, nebrojeno hrvatsko muslimansko blago pokrali i u svoj ga vrt presadili, pa ga pod isključivo imenom »srpskim« izdali. Kurt tvrdi da je Veliki Vuk ... najviše preokretao ...ne samo mjesto imena Meho ili Fata metnuti Jovo ili Mara, nego po svom planu i cijele naše narodne pjesme izvrtati, pa nastavlja da »Srbi« u svom zanesenom i intolerantnom »srpskom« fanatizmu, mrzeći i prezirući sve što je islamsko, ne samo da se našim blagom, koje s dana u dan falzificiraju, ne mogu zasititi, već imade i takvih zanesenjaka, koji htijući nanijeti ljagu Islamu, našoj svetoj vjeri, kažu, da su sve današnje pjesme, što se pjevaju, »stare srpske pesme« osuđujući takav pristup intolertantnog fanatizma, istovremno hvaleći pristup presvijetlog gosp. Koste Hormmanna i osobito narodne pjesme koje je okupila i objavila naša mila »Matica« za čija izdanja kaže da kroz te pjesme vije neki novi vjetrić. Stoga Kurt zaključuje da nije svejedno, ako mjesto Mehe metneš Jova, a mjesto Fate Mara. Pjesma izgubi ono svoje osobito, rogjeno, izvrgne se u šablonu. A tako je radio Vuk. Tim je mogao za čas da udovolji i posluži svojim »srpskim« idejama, da pred Evropu iznese »srpsko« narodno blago, da time promakne slavu »srpskom« imenu - ali istina opet izlazi na vidjelo. Da to više nijesu narodne pjesme, ne treba ni spomenuti. Kako se »Srbi« ljute i mahnitaju, kad se narodna pjesma ne okrsti njihovim imenom, jer misle, kao da je narodna pjesma bogodana samo »Srbima«, da je to samo njihov monopol. A nas kako da ne boli i ne peče, kada nam se to blago ne samo otimlje, nego iskrivljuje i nagrgjuje, kada se u njemu satire onaj rogjeni naš pečat, te se svim i svačim navlači na »srpski« kalup! Prste sebi - pa neka se svako kiti svojim perjem. Vazda se od vuka vučići legu, te tako i od tog »srpskog« vuka dogje nekoliko vučića, koji se njegovim tragom povukoše. Evo vam Grgjić-Bjelokosića, Davidovića, Mirkovića, Petranovića i Milanovića, koji su se povukli Vukovim tragom, te zasukali uz ruke rukave širom Herceg-Bosne i sabirali mnogo »srpsko« blago iz hrvatsko-muslimanskog perivoja, pa ga pod »srpskim« imenom u svojim zbirkama izdali. Još mi je spomenuti »Bosansku Vilu«, da se je i ona odavna Vukovim tragom povukla, jer neprestano iznosi nekakove »srpske umotvorine«, ali samo muslimanske pjesme, gdje nema ama baš ni jednog hrišćanskog imena. Pa nas čak i »Bos. Vila« hoće da posrbi!

Kolikogod međutim odlučan, primjetno je da Kurt u svojoj kritici, u spomenutom predgovoru, više iznosi načelne ocjene a manje navodi činjenične argumente. To što je za Kurta bilo bjelodano, postalo bi vidljivo i jasnije tek kada bi se pjesme iz njegove zbirke usporedile s onima objavljenima u srpskim zbirkama, tj. s pjesmama koje su objavili sabirači koji, kao je pisao, iskvariše i falzifikovaše narodno blago, što se svuda čuvahu ikavštine kao groma, jer znadu, da je ikavština glavni biljeg hrvatstva. Upravo ikavština, za koju tvrdi da je oduvijek bila biljeg hrvatskoga govora u Mostaru, bilo muslimana bilo katolika, koji ni jedni ni drugi nisu govorili niti ijekavicom a još manje ekavicom, Kurt osporava srpski karakter mostarskih pjesama u zbirci Grđića Bjelokosića, objavljenih na ijekavici, čak uz pokoji ekavizam o čemu, na istom mjestu piše: Gotovo sve pjesme, koje su mu u zbirci iz Mostara, muslimanske su, a on je samo imena izmijenio i prekrojio ih, kako se njemu bolje slaže. Ta i sami ga neki hrišćani ukoriše radi prekrajanja narodnoga blaga. Svako pozna, da u Mostaru od vajkada, a isto i sada katolici i muslimani ikavski govore, a moj je Grgjić Bjelokosić svoje pjesme jekavački pisao, a na nekim je mjestima bio toliko zanesen, da je čak i ekavski koji stih napisao, obrazlaže Kurt i kaže da pjesme daruje svome milom hrvatskom narodu. Znadem, da će mi mnogi prigovoriti sa »srpske« strane, osobito zbog toga, što sam svoje pjesme nazvao hrvatskim imenom. Kurt tvrdi da se zna da se do sada nije našao ni jedan »srpski« naučnjak, da je ikavsko narječje »srpsko«, a da bi porekao, da nije hrvatsko. Ovako mislim, da ne može ni otkuda biti prigovora imenu mojih pjesama : »Hrvatske narodne ženske pjesme (muslimanske)«, jer sam time označio, da su moje pjesme sabrane od islamskog svijeta, koji je i po nauci samih »Srba« u Mostaru samo hrvatski. A onima, koji svojataju sve, osim čakavaca uz more, za se i za svoje »srpske« ciljeve, ne velim ništa. Razbor se ne može, a i ne će boriti sa šovinizmom i fanatizmom.35)

Slično kao i M. Dž. Kurt, srbizaciji djelova hrvatskoga jezika i tradicija opirao se i filolog Marcel (Marćel) Kušar, Rabljanin najećim dijelom života službujući u Dubrovniku. Za razliku od Kurta, koji je prvenstveno koristio argument ikavice kao odlučno hrvatskoga govora za razliku od ijekavice i napose ekavice, Kušar se pozivao i na niz drugih argumenata u obrazlagnajima: povijesnih, jezičnih, filoloških, vjerskih pa i nekih političko-propagandnih. Kada mu je srpska propaganda, koju je u Dubrovniku potkraj XIX. st. provodila skupina omladine, sarkastično predbacila: Ta dokazano je da vi Hrvati nemate nikakvih narodnih pjesama, Kušar je bez okolišanja odgovorio: Jest, tu je bajku prosuo najprvi Vuk, koji je svoju zbirku pjesama objelodanio isključivo pod srpskom firmom, premda većina je njih porijetlom iz hrvatskih krajeva; pa je širi iza njega propaganda Srpska, koja je hrvatski narod svela na same čakavce, te pošto kod njih narodna pjesma s tuđega upliva slabo uspijeva razglasila je da Hrvati nemaju nikakve tradicionalne poezije.36)

Važno je uočititi da pri obrani hrvatskoga niti Kurt a niti Kušar nisu nijekali srpsko. Kurt je pisao o jednokrvnoj braći, kojima su tek posebne vjere udarile osobit pečat različitosti. I Kušar je isticao mnogostruku povijesnu srdonost i suvremenu sličnosti srpskoga i hrvatskoga pa stoga i potrebu međusobne suradnje ali ne na način da se u ime jednoga potire vlastitost i identitet onog drugoga. I Kurt i Kušar, slično kao i Nikola Andrić, uviđali su da problem nastaje tako što se narodna književnost objavljivala isključivo kao srpska, izostavljajući činjenicu postojanja iste ili slične hrvatske pjesme. Dapače, kadšto neke su hrvatske pjesme preinačavane, najčešće s izvorne ikavice na srpsku ijekavicu a nekad i na ekavicu pa objavljene kao srpske. Dokazujući hrvatski karakter pojedinih narodnih pjesama, kritičari zapravo nisu nijekali postojanje srpskoga narodnoga pjesništva, nego su dokazivali postojanje hrvatskoga, dio kojega je prepravljanjem neopravdano svrstan u srpsko.

Jedan od značajnih hrvatskih sabirača narodnih tradicija i pjesništva u Bosni i Hercegovini, Ivan Zovko, Mostarac kao i Kurt, također je upozorio na neprihvatljiva postupanja s nekim pjesmama koje su potonji sabirači držali za hrvatske narodne pjesame a Karadžić da ih je prethodno objavio kao srpske. Na primjeru pjesme Krešim – Kralj, koju je zabilježio u Gornjem Vakufu, Zovko je ustvrdio - da je sbilja Vuk patvorio, preinačivao i dotjerivao narodno blago - o tom čovjek zdravih moždana ne može ni sumnjati, samo mu treba, da neko vrijeme proboravi megju prostim narodom, te da su se za njim potom poveli i drugi srpski sabirači kao Petranović, a u novije vrijeme Luka Grgjić-Bjelokosić, Nikola T. Kašiković Sarajlija itd. Svima tijem u preinačavanju i patvorenju hrvatskoga narodnoga blaga Vuk je vogj i otac. Zovko stoga misli da je došlo vrijeme i poziva da se s hrvatske strane sve ovako izopačeno i falzifikovano narodno blago strogoj i nepristranoj kritici podvrgne, da se pred naš i strani svijet iznese prava istina, koja će biti od neprocjenjive koristi i za samu znanost, koja ušljed ovakovih drskih invazija, puno strada i veoma puno gubi i štetuje. – Mi rekosmo svoju u korist istine i znanosti. Kao što je bio kritičan prema Karadžiću Zovko je bio još više kritičan prema Bogoljubu Petranoviću: Pa što smo rekli o Vuku, to možemo mirne savjesti reči i o Petranoviću, o ovome kud i kamo više, nego li o Vuku. Još i danas priča se po Dalmaciji, po onijem mjestima u koja je Petranović dopirao, kako je izvadivši razne episode iz srpske povjesnice pojedinim narodnim pjevačima davao gotove teme, koji bi ih onda po narodnu izvijali i opjevali. A onda je to iznosio pred domaći i strani svijet, kao čisto staro srpsko narodno blago i tijem se učeni svijet, koji nas nije gotovo ni po imenu poznavao – zavagjao, čim je opet bila i sama istina i znanost nemalo žigosana. Također, od mlagijeh pak sabirača narodnog hrvatskog blaga, kao primjera radi, Zovko navodi Grđića Bjelokosića i Kašikovića. Oba ova, piše Ivan Zovko, kao da se nadmeću, ko će koga natkriliti. Ko želi, da se sam o tome osvjedoči, neka čita Kašikovićevu »Bosansku Vilu« i Grgjićeve sveske: »Iz naroda i o narodu«.37)

Rasprave i sporenja o tome čije su pojedine pjesme, jesu li zapisane onako kako su izvođene ili su prepravljane i prilagođavane, tko i gdje ih je izvodio a tko i kako zapisao, trajala su čitavu drugu polovicu XIX. st. Srpskim sabiračima i folkloristima glavni je uzor i poticaj bio rad Vuka Karadžića koji je, kao vodeća osoba kod Srba na području jezika, narodne književnosti, sabiranja narodnih pjesama i drugog usmeno-književnog narodnog stvaralaštva, objavljivao isključivo pod srpskim imenom. Hrvatski sabirači, koji su u narodnom stvaralaštvu također vidjeli jedan od temeljnih oslonaca narodnoga identiteta i nacionalne integracije, objavljivali su različito atribuirajući – od pokrajinskog do širih nad-narodnih, nacionalno integrativnih imena (od dalmatinskog i slavonskog do slovinskog i ilirskog, od hrvatskog i/ili srpskog do južnoslavenskog). U tim kolebanjima, koja su slijedila mijenu političkih nastojanja, konačno je u posljednjoj četvrtini XIX. st. prevagnuulo hrvatsko ime, iako su hrvatski vukovci zadržali hrvatsko-srpsko atribuiranje. Hrvatsko je ime prevagnulo je nakon što je najprije Matica ilirska svoje ime promjenila u Matica hrvatska a potom, na poticaj Mihovila Pavlinovića i pod vodstvom Ivana Kukuljevića, pokrenula temeljito sabiranje narodnoga pjesništva u svim područjima i svim narječjima u kojima žive i kojima govore Hrvati. Usporedno s tom prevagom hrvatskog na kulturnom polju, razvijalo se Starčevićevo političko hrvatstvo. Ovo dvoje ostalo je temelj nacionalnom identitetu i teritorijalnom entitetu i poslije, dok su čitvavo jedno stoljeće egzistirali u okvirima šire državne, višenacionalne zajednice jezika i naroda.

U drugoj polovici XIX. st. jedan od najistaknutijih srpskih aktivista u Bosni i Hercegovini bio je Bogoljub (Teofil) Petranović,38) svećenik Srpska prvoslavne crkve, nacionalni aktivist i povjerenik beogradske vlade. Zbog buđenja i širenja srpske nacionalne svijesti u BiH, u Sarajevu od šezdesetih godina, uz potporu srbijanske vlade djelovalo je Srpsko učeno društvo. Među ostalima zadaćama, prema Vladislavu Skariću, bilo je nastojanje da iskorjenjuje podrugljivo ime Vlah, a da uvodi ime Srbin. U društvu su aktivni bili učitelji i mladi građanski sloj u Sarajevu dok, kako tvrdi Skarić, duša svega toga, čini se, bio je učitelj Teofil (Bogoljub) Petranović.

O tome kako je radio Petranović, iz prve ruke svjedočio je Stojan Novaković, urednik Petranovićevih zbirki,39) koji je u uvodu pisao: Što se tiče jezika, u tome je sve vjerno naštampano po rukopisu osim nekih stvari za koje sam ja mislio da ih je bolje izjednačiti pa ovdje to kazati svijetu, nego u knjizi ostaviti, također napominjući da na ovom mjestu ne treba zaboraviti da je pokojni Vuk ponio sa sobom u grob želju, da radi kupljenja narodnijeh umotvorina i riječi prođe Bosnu i Hercegovinu, pa mu zle prilike nikada nijesu toga dopustile. Stoga u Vuka što ima pjesama iz Bosne, to je više slušao od Bošnjaka pjevača kao što je bio, na priliku, poznati Tešan Podrug. Dodaje i to kako su pojedine riječi izjednačene odnosno da su izvorno bile po zapadnom govoru ali se objavljuju tj. izjednačene su na južni govor, uz napomenu da su apostrofom označena kraćenja ije na ‘je. … Kad se u stihu ije gdje dolazi po južnom govoru skraćuje, ili se pjeva je: b’jelo, str’jela, gdje je svud zabilježeno apostrofom da je skraćenje, ili se uzme i: bilo, strila, ili e: belo, strela; ali i g. sakupilac napominje da pjevači vole na i, što je i Vuk zabilježio. Kao primjere riječi koje pripadaju zapadnom govoru Novaković navodi (očito ikavske) oblike ondi, ovdi, nigdi, vidio, doli, dok po južnom govoru te riječi glasile bi onde, ovde itd. tomu dodajući i malu zbrku s učestalim navođenjem riječi gospoja koju je jednačio na gospođa: riječ gospoja dolazi sa svijem često, mnogo češće nego gospođa. S početka sam na više mjesta jednačio prema ovom pošljednjem, a na kraju sam ostavljao gospoja.40) Iz navedenog lako je uočti da su pjesme jezično popravljane odnosno prepravljane kako to samouvjereno pojašnjava tadašnji mladi tajnik Srpskog učenog društva. On spominje još dvije zbirke iz Bosne i Hercegovine: Jukića i Martića te Luke Marjanovića41) ali ne da bi njima bilo što objasnio nego jednostavno da bi ih proglasio nevrijednima. Tako za Jukićevu i Martićevu zbirku narodnih pjesma iz Bosne i Hercegovine Novaković jednostavno navodi da s tom zbirkom nije zadovoljna kritika. Ne kaže, međutim, ni koja kritika niti razloge nezadovoljstva ali zato navodi, samom sebi protusloveći, da Marjanovićevu zbirku neće ni spominjati.42)

Ne samo da je urednik bio dosljedno nekritičan, nego, pokazalo se kasnije, i sam je sabirač odnosno zapisivač dotičnih pjesama zapravo bio i proizvođač većine pjesama, držeći ih najboljim sredstvom nacionalne propagande u svrhu ostvarenja srpskih nacionalno-integracijskih ideja i planova na čijim ostvarenjima je Petranović gorljivo radio. Sam je govorio da treba stati na kraj mađaronskoj hrvaštini i rimskom klerikalizmu i da srpski pokret u Dalmaciji ne može više nikakva sila zagušiti. S jednakim poletom i zamislima došao je raditi u Sarajevo. U tom smislu razumljive su ocjene Novaka Kilibarde, priređivača suvremenog izdanja Petranovićević pjesama u veoma uglednoj bibloteci Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine. Ovaj srpsko-crnogorski povijesničar usmene narodne književnosti, u predgovoru sarajevskom izdanju Petranovićevih43) pjesma, piše o načinu kako je Petranović pristupao narodnom pjesništvu: Bogoljub Petranović nije valjano razumio karakter narodne pjesme, niti je shvatio narodnog umjetnika kao pojedinca koji se od široke mase, kojoj socijalno i ideološki pripada, razlikuje samo talentom i moranjem da saopštava doživljeno. On je književnost mjerio aršinom svojih idejno-političkih ciljeva, pa je vjerovao da u narodnoj književnosti treba da bude projicirana samo slavna prošlost i veličanstvena srpska istorija, a u umjetničkoj poeziji tekući aktuelni nacionalno-politički problemi. Tražio je od poezije budilačku funkciju i zahtijevao da srpska književnost, narodna kao i pisana, bude zrak koji obasjava samo svijetle strane narodne prošlosti i sadašnjosti, i da pothranjuje nacionalni ponos naroda. … intenzivni politički rad i riskantni ustanički poduhvati u Bosni usmjerili su svaki njegov dodir sa seljacima u jednom pravcu - revolucionisanje probuđene srpske nacionalne svijesti i popularisanje srpske viteške prošlosti. On je u Bosni više agitovao, ubjeđivao i objašnjavao, nego što je osluškivao narodni život i oblike narodne umjetnosti. Pisac predgovora… Kilibarda dalje navodi da Petranović je obavijestio Srpsko učeno društvo da je tri puta išao kroz Bosnu da bilježi narodne pjesme. Međutim, njegova bolest dovodi u sumnju tu izjavu. Petranović je snabdijevao Iliju Divjanovića literaturom koju je trebalo prepjevati i zbirkama narodnih pjesama koje su mogle podsticajno djelovati na pjevača da ispjeva nove pjesme. Koristeći pjevačevu sposobnost brzog improvizovanja, naručilac je pričao priče koje su odgovarale nacionalno-političkom radu srpske propagande u Bosni, a pjevač Ilija ispričano je brzo vraćao kao napisane epske deseteračke pesme. Kilibarda zaključuje da je Petranović strogo pazio da ideja pjesme odgovara idejno-političkoj propagandi koju je on širio u Bosni i zato su izvjesne Divjanovićeve pjesme samo ustihovani program te propagande.44)

Odmah po objavljivanju Petranovićevu je zbirku u Akademijinom Radu45) kritički ocjenio Vatroslav Jagić. U veoma opširnom prikazu, na tridesetak stranica, Jagić najprije kaže da se veselio najavljenom izdanju jer se nadao da će se nastaviti s onime što je započeo Karadžić ali u Bosni i Hercegovini nije uspio obaviti. Jagić je pisao:

Svakoga je prijatelja narodne književnosti zacielo veoma obradovala viest, koju smo čitali, nije tomu davno, da će troškom srbskog učenog društva u Biogradu izaći obilat zbornik narodnih pjesama iz Bosne i Hercegovine. .... ovo tim prije jer je Karadžiću ostala neostvarena želja da po Bosni i Hercegovini škuplja narodno stvaralaštvo. O tome Jagić navodi Karadžićeve riječi koji je 1849. pisao: Od kako sam počeo kupiti naše narodnosti, jednako sam željeo, da obiđem jugoistočne krajeve naroda našega, i Bosnu i Hercegovinu, ali se do danas nikako ne dade i po svoj prilici ću ovu želju odnijeti sa sobom na oni svijet. Jagić, neskriveni poštovatelj Karadžićeva rada, nije krio da se živo nadao kako će Petranovićeva zbirka biti ispunjenje te Karadžićeve želje. No, nakon što je pregledao sve pjesme, od kojih je za 21 navedeno da su iz Hercegovine, za 10 da su iz Bosne, za 22 da su iz Sarajeva, dok je za 4 navedeno da su ispod Javorine, i uporedio ih s drugim već poznatim pjesmama, Jagić za Petanovićeve pjesme navodi da ne vidi skoro nikakvieh specijalnih pjesama, već mi se njegov zbornik čini kao neka parafraza druge knjige Vukovieh pjesama.46)

Osim Jagića, prema Petranovićevu načinu rada na narodnom pjesništvu, kritičan je bio i srpski književnik Milorad Popović (Šapčanin) čijim je zauzimanjem (1869.) Srpsko učeno društvo bilo obustavilo objavljivanje novih svezaka Petranovićeve zbirke. Iako za života Petranović nije uspio u potpunosti ostvariti svoj izdavački naum, a ono što je objavljeno bilo je ocjenjeno zapravo kao krivotvorina narodnih pjesama, pojedini su primjeri pjesama iz njegove zbirke i dalje bili navođeni kod nekih jezikoslovaca i osobito srpskih etnologa. Tako je hrvatski vukovac Tomo Maretić, uzimao kao sumnjive tek one pjesme koje su prikupljene od pismenih kazivača dok je ostale pjesme prihvatio kao narodnu epiku, držeći ih onako kako su i bile najavljivane - kao nastavak zbirki Vuka Karadžića. Ni Josip Milaković,  prvi sastavljač biblografije narodne epike47) pa tako i prve bibliografije Petanovićevih radova, nije podrobnije raspravljao o izvornosti Petranovićevih pjesama ali je ipak dao neke napomene koje upućuju na način Petranovićeva rada. Kilibarda navodi da je Milaković doznao od Petranovićevog nekadašnjeg učenika Save Manojlovića da prezviter Teofil nije išao po terenu radi sakupljanja narodnih pjesama, pa je zaključio da Petranovićeve epske pjesme nijesu postale nigdje drugdje nego »u sobi Petranovićevoj«. Međutim, primijetio je da u Petranovićevoj zbirci lirskih pjesama ima i »vrlo lijepih«, ali »i takovih na kojima se opaža da su dotjerivane, neke ko ocvjetale a neke pod silu skrpljene«.

Pripremajući za tisak u Glasniku Zemaljskog muzeja (1906.) narodne pjesme koje je Ludvik Kuba prikupio po Bosni i Hercegovini, Milaković je također jezično popravljao pojedine izraze u izvornom Kubinu zapisu,48) npr. tako što je u izraze lahko, veg, oćeš, bora ti i neke druge, mjenjao u lako, već, hoćeš, Boga ti itd.

Iako je, prikupljajući ove pjesme potkraj XIX. st., Kuba inzistirao da se svaka inačica pjesme, bilo ih puno ili malo, upiše, Milaković je redaktorskim intervencijama u izvornim zapisima, narušio jezičnu izvornost i ugrozio autentičnost ovih pjesama.

Osim Milakovića, Kilibarda navodi da je i srpski književnik, Vojislav M. Jovanović, također bio veoma kritičan prema Petranovićevim pjesma, navodeći da te pjesme imaju izrazitu političku tendenciju. Međutim, niz srpskih folklorista i etnologa, među kojima i oni najistaknutiji kao Veselin Čajkanović i Tihomir Đorđević, uzimali su pojedine navode iz Petranovićevih pjesama, kao ostatake starih mitoloških vjerovanja (Čajkanović) ili kao dokaze o starome načinu života i običajima Srba u prošlosti (Đorđević). Inozemni slavisti, kao i dio srpskih, uglavnom su se držali Jagićevih ocjena, no većina srpskih (V. Ćorović, B. Krstić) Petranovićeve je pjesme uzimala kao autentične, ili barem djelomično autentične, možda na sumnjiv način prikupljene ali s nizom izvornih, arhaičnih elemenata, uzimajući ih kao građu za srpski kosovski etos. Stvarao se tako novi kanon srpske narodne epike - Petranovićeve (narodne) pjesme iz Bosne i Hercegovine kao nastavak i dopunjavanje pola stoljeća starijih zbirki Vuka Karadžića.49)

Često i na različitim stranama, bilo je slučajeva prepravljanja i dorađivanja, krivotvorenja i svojatanja narodnoga pjesništva, nastalih pod utjecajima romantičarskih, nacionalnih i državno integrativnih težnji a kadšto i zbog običnijih interesa i koristoljublja. O tome su bila česta sporenja i rasprave. S hrvatske, a i bošnjačke strane, često se ukazivalo na neprimjerena postupanja sa srpske strane. No, treba reći da je i sa srpske strane bilo osporavanja postupaka nekih hrvatskih sabirača narodnoga pjesništva, primjerice u zbirkama Luke Marjanovića, Jukića i Martića itd. Isto tako treba naglasiti da je osim mistifikacija, falsifikata i žučljivih sporenja tko je što kome uzeo, postojalo i kritički utemeljeno raspravljanje o krivotvorenjima i mistificiranjima o čemu svjedoče i spomenuta neka srpska osporavanja postupaka Milojevića ili Petranovića. Već spomenuti Jovanović, nakon priloga J. Skerlića50) i Tome Matića51) o Mériméeovim pretjerivanjema u srpskim, odnosno hrvatskim narodnim pjesamama, objavio je svoju raspravu o pretjerivanjima i krivotvorinama u čuvenoj zbirci Gusle,52) Prospera Jovanovića Mériméea iz 1827. Također Jovanović se kritički osvrtao na Jukić-Martićevu zbirku kao nepouzdanu i sumnjivu ali je bio kritičan i prema nekim postupcima srpskih sabrirača. Uporaba tobože narodnog u svrhu postizanja »viših« nacionalnih, jezičnih ili kojekakvih drugih ciljeva, s manjim ili većim intenzitetom traje do danas ali također postoji i kritička percepcija mistificirane i krivotvorene narodne književnosti. Ipak, očito je, bilo je mnogo više krivotvorina nego kritičkog odnosa prema njima.53)

Andrićeva kritika Karadžićeva prepravljanja hrvatskih narodnih pjesama

Iz prethodnog, makar i letimična i nepoveznog prikaza, ipak se može uočiti da svoju povijest, gotovo paralelnu sa samom poviješću sakupljanja, imaju i rasprave i sporenja o prepravljanjima, preuzimanjima, mistifikacijama i krivotvorenjima narodnoga pjesništva. Pri tome su navođene različite činjenice kojima se dokazivala utemeljenost postavki, koje se, kao i kod same motivacije za prikupljanje i objavljivanje narodnih pjesama, mogu raspoznati u rasponu od stručnih argumentacija do, često, političkih deklamiranja.

Nije se, dakle, Nikola Andrić pojavio s novom i nepoznatom temom. Iako je svoju raspravu Otkud Vuku »Zidanje Skadra«? započeo znakovitom rečenicom - Znam, da će mnoge stručnjake ovaj natpis malko iznenaditi, čime zorno ukazuje da je svjestan kako je riječ o zahtjevnu i osjetljivu pitanju, no tema nije bila ni nova ni iznenađujuća. Imala je svoju već polustoljetnu povijest. Ipak, radilo se o Vuku Karadžiću, jezičnom reformatoru koji je svojim mnogim ostvarenjima i zaslugama postigao i uživao velik ugled i imao brojne i utjecajne sljedbenike ne samo među svojim Srbima nego i među Hrvatima i drugim narodima. Andrić nije skrivao poštivanje za Karadžićev rad, dapače, nazivao ga je klasikom ali mu, ipak, nije u svemu davao za pravo. Raščlanjujući nekoliko narodnih pjesama koje je objavio Karadžić, nastojao je Andrić pokazati i dokazati da je Karadžić prepravljao pojedine hrvatske narodne pjesme pa ih objavljivao kao srpske narodne pjesme. Svoje je tvrdnje dokazivao argumentima jezika, kako ih je zvao, unutrašnjim razlozima, sadržanim u samim pjesmama, podupirući ih spoljašnjim razlozima, povijesnim činjenicama koje ukazuju na okolnosti njihova prikupljanja i objavljivanja. Polazio je od tvrdnje da je u narodnom pjesništvu odlučujući motiv, koji na različitim stranama može biti isti ili vrlo sličan, no da je izvedba pjesme uvijek individualna, da ovisi o nizu čimbenika vezanih za okolnosti izvođenja, umjeće izvođača, mjesto i vrijeme izvođenja (kazivanja ili pjevanja) i zapisivanja i sl. Nakon uvida u ogromnu prikupljenu Matičinu zbirku, koju je i uređivao, zamijetio je da se na različitim stranama i kod različitih kazivača (ili pjevača) pjesme s istim ili vrlo sličnim motivom, izvode raznoliko i nikada istovjetno. Dapače, na primjerima pjesama koje je oko god. 1870. na Šipanu kazivala ili pjevala, gotovo sve pjesme čistim čakavskim narječjem, Kata Murat svome bratu Vici Palunku, uočio je Andrić da je ista kazivačica podrug decenija kasnije, dakle oko 1884. iste pjesme pjevala svojemu sinu Andru Muratu, no sada štokavskim i različito od ranijih izvedbi. O tome je pisao:

Pri tome otpada sumnja, da bi Andro Murat svoje pjesme dotjerivao na štokavsku, jer je on bio pouzdan sabirač kao i ujak njegov Palunko, a ono, što je u materinom stihu nalazio čakavskih ostataka, to je čakavski i zapisao. Pored toga su pogdjekoje pjesme Katine za to doba nešto opale i isušile se u svojoj pjesničkoj snazi kao što su i okračale, pa je ovaj fenomen sam po sebi od velikoga interesa.54) Dakle, isti kazivači ili pjevači istu pjesmu u različitim prilikama izvode do neke mjere različito. Pjesme koje su vanjštinom iste, kako je govorio od riječi do riječi, budile su kod Andrića sumnju da su prepisane, budući je vjerovao kako je teško i nemoguće da različiti ljudi na različitim mjestima u različita vremena doslovce ponavljaju istu pjesmu, kada već ni isti pjevač u različitim prilikama svoju pjesmu ne ponavalja istovjetno.

Andrić stoga zaključuje da ni Vuk Karadžić svoju pjesmu o Jakšićima nije mogao čuti u narodu onako istovetnu s Reljkovićevom, nego ju je uz neznatna jezična dotjerivanja prepisao iz »Satira«. Ne velim, da Vuk nije mogao sličnu pjesmu čuti i od onog bezimenog »momčeta« u Srbiji, ali upravo doslovnu s Rekovićevom slavonskom, kako ju je štampao, nije i još jedanput: nije! U tome je dakle Vuk najprije sebe, a onda i svu nauku – možda i nesvjesno – zaveo na stranputicu, te se preko pola vijeka pogrešno držalo na osnovu Reljkovićeve slavonske i Vukove tobože srbijanske pjesme (koje se u svemu, pa i u broju stihova pokrivaju), da kod nas u narodu, dapače u raznim krajevima postoje iste junačke pjesme, a kad tamo, ne postoje ni u istom kraju, šta više - ni kod istih pjevača u razno doba.55)

U raspravi Otkud Vuku »Zidanje Skadra«? kao i u odgovorima koji su uslijedili odmah nakon objave prvoga dijela rasprave, Andrić56) nastoji dokazati Karadžićevo preuzimanje i prepravljanje nekih hrvatskih narodnih pjesama. Najprije je ukazivao da Karadžić nije precizno navodio mjesta gdje je zapisao i odakle su i tko su kazivači pojedinih pjesama. Dapače i ono što je zapisao o nekima od njih nedovoljno je, kaže Andrić, prema današnjim zahtjevima nauke. Općenito je tvrdio da najljepše na hrvatskoj strani naše zajedničke hrvatske i srpske tradicionalne književnosti, leži u bogatstvu i unutrašnjoj etičkoj i estetičkoj snazi naše lirike i naših balada, Srbi su opet jači od nas u svojoj epici. Također navodi da je čuvena balada Hasanaginica prepravljana, odnosno da je neosnovano objavljena kao srpska narodna pjesma. Za tu tvrdnju, iznosi kao glavni dokaz čuvenu baladu o Hasanaginici. Nakon što je Alberto Fortis, 1774. baladu objavio u svome Putu po Dalmaciji (Viaggio in Dalmazia), Karadžićevom zaslugom pjesma je dospjela do najuglednijih europskih književnih imena. Prevedena je na vodeće europske jezike ali kao – srpska narodna pjesma za što Andrić ne nalazi opravdanja. Naprotiv, oslanjajući se na navode prvoga zapisivača pjesme, samoga talijanskoga opata koji je pjesmu objavio na ijekavici ali u bilješci upozorivši da postoje tri zapisa iste pjesme i to, Fortisovim riječima: nel glagolitico o geronimiano de’ libri Liturgiei; nel Cirilliano de documeniti antichi, e nel corsivo cirilliano de Morlachi, Andrić tvrdi da je Hasanaginica izvorno ikavska pjesma. Od te treće, kako kaže Andrić, kurzivne morlačke varijante, u kojoj se kaže Što se bili u gori zelenoj / Al su snizi, al su labutovi?  Fortis se, kako sam navodi, malo udaljio, iako priznaje da je Morlački kurziv slabijega pravopisa ali da sadrži više istine o njihovu izgovoru, kakav god on bio. Donoseći prva četiri stiha balade na sva tri spomenuta pisma, zanimljivo je primjetiti, Fortis ispod stihova napisanih na ćirilici starih dokumenata, navodi: Majuskula srbijanskih kaluđera i gotovo arabizirani kurziv kojim se služe u unutrašnjosti Bosne također su zanimljivi, ali bilo bi ih mučno prenijeti. U vezi s time, objašnjavajući neke kritike koje je Fortisu uputio Sinjanin Ivan Lovrić, vrijedno je dodati ocjenu Mihovila Kombola, koji je naveo: Razumljivo je, da Lovriću kao rođenu Hrvatu nije bilo teško da kod talijanskog pisca otkrije koju omašku, osobito jezičnu, premda je Fortis nastojao da nauči naš jezik i po vlastitom pripovijedanju često raspravljao upravo o jeziku s našim ljudima, navlastito s poznatim glagoljašem i prevodiocem gramatike Melentija Smotrickoga Matijom Sovićem. Pogotovo je Lovrić bolje osjećao stih narodne pjesme i lako pronašao u Fortisovu tekstu »Hasanaginice« neke ritmičke pogreške, pripisujući ih prepisivačima i primjećujući sasvim točno, da naši narodni pjevači, iako nepismeni, umiju vrlo dobro graditi pravilne deseterce.57)

Stoga Andrić zaključuje: Fortis dakle priznaje, da se je time, što je pjesmu štampao ijekavskim narječjem, odaljio od pravog izgovora, kojim mu je tekst kazivan. Al ga izdaje i njegov ‘je’, koji nigdje nije dvosložan (‘ije?), kako bi morao biti, (bijeli, snijezi) … Uz to, svoju tvrdnju da je Hasanaginica pjesma čista ikavska potkrijepljuje navođenjem niza tipičnih ikavskih riječi i naglašavanja, starih ikavskih nominativa, netipičnih za ijekavicu (kao npr. nominativ mn. labutove) i sl. U nizu zbirki, među kojima i u onoj Šime Ljubića, Andrić je nalazio manje ili više slične varijante pjesme o Hasanaginici ili samo neke dijelove drugih pjesama sličnih dijelovima Hasanaginice (kao npr. kod Mihovila Pavlinovića ili kod Ivana Zovka) pa time dodatno podupire svoju tvrdnju o ikavskoj izvornosti čuvene balade. Dodatno obrazlaže i krivo shvaćeni stih iz ijekavske varijante Njemu šalje uboške haljine, koji se učestalo upravo tako objavljuje pa je ta, navodi Andrić, Forisova redakcija … počinila čitav zulum. Ovdje nije riječ o siromaškim haljinama jednog ubogog djeteta, kako se to iz teksta može razumjeti, jer bi, u kontekstu prilika koje opisuje pjesma, svo troje Hasanaginičine djece imalo biti ubogo, a u Fortisovoj ijekavskoj verziji uboške haljine šalju se samo jednome. Tu se zapravo ne radi o prilogu uboški (od ubog, jadan, siromaški) nego o obliku priloga u bošku, koji se nalazi i u nizu drugih pjesmama. Dapače i Karadžić je, na drugom mjestu, riječ boška objanio kao njem. Wickeltuch (tj. omotač) tj. – šareni ubrusac. Stih dakle izvornone varijante ne govori o tome da majka nakon udaje, jedome od svoje djece šalje uboške haljine, kako je to krivo razumljeno, zapisano i dalje prenošeno, nego taj stih govori da majka svom sinu šalje odjeću umotanu u šarene (ili vezene) plahte. Dovoljno argumenata da Andrić ustvrdi da je izvrtanjem u ijekavicu iskvaren izvorni ikavski tekst balade Hasanaginica.58)

Za još tri pjesme, koje je Karadžić preuređene na ijekavicu objavio kao srpske narodne pjesme, Andrić tvrdi da su mnogo prije bile kao ikavske zapisane u zborniku Ante Alačevića59) iz Makarske. Andrić tvrdi da je Karadžić, bez navođenja izvora i prepravljenu s izvorne ikavice na ijekavicu, objavio pjesmu koja je prethodno zapisana u Alačevićevu zborniku kao Pisma od zidagna Kraglia Ukasina. Ta je pjesma identična objavljena i u Karadžićevoj zbirci srpskih narodnih pjesama ali ijekavicom i pod naslovom Zidanje Skadra. Na isti način objavio je Karadžić i pjesmu Smrt majke Jugovića koju je zapisao Alačević pod naslovom Pisma smarti Maicke Jugovicha. Treća sporna pjesma kod Karadžića je objavljena pod naslovom Bog nikomu ne ostaje dužan, dok je istu, ali ikavsku pjesmu Alačević naslovio Pisma od Pavla i gnegove gliube nevirnice i secje Jeline.

Pisma od zidagna Kraglia Ukasina, prva je pjesma za koju Andrić drži da je Karadžić preuzeo iz Alačevićeva zbornika. Ikavska pjesma prerađena je u ijekavsku. Sadržajno, ova i druge dvije pjesme su identične, kaže Andrić, gotovo od riječi do riječi. Razlika je u pravopisu i različitom navođenju imena i prezimena junaka koje je Alačević pisao svaki puta drugačije, dok je Karadžić uvijek pisao dosljedno isto. Prezime se kod Karadžića svih šest puta navodi dosljedno isto – Mrljavčević, dok se kod Alačevića svih šest puta navodi različito, od čega tek šesti puta, piše Andrić, talijanskom grafijom navodi upravo kao Vuk tj. Mergliavcevich. Andrić, stoga, logično zaključuje da sabiraču Alačeviću, a možda ni narodnom kazivaču nije to ime bilo zgodno ni poznato. Nikako se ne može zamisliti, da bi Alačević mogao prepisati svoju pjesmu iz Vuka, jer ako već prepisuje ili prepjevava gotovo svu pjesmu tačno i savjesno, zašto bi baš u glavnom imenu hotimice griješio i sam svoje stihove kvario? To je vrlo daleko od pameti, zaključuje Andrić i tvrdi da i to pokazuje da je Karadžić preuzeo pjesmu iz Alačevićeva zbornika i popravio navedeno prezime junaka u pjesmi, koje je Alačeviću a i njegovim pjevačima manje i slabije bilo poznato nego nego Karadžiću, pa je negovo prezime zapisivao onako kako je od svojih pjevača čuo.

Osim pjesme o zidanju Skadra, čijih je čak petnaest inačica objavljeno u Matičinim Hrvatskim narodnim pjesmama, u poglavlju Ćuprija na Drini, ista je Andrićeva argumentacija i za druge dvije navedene preuzete pjesme. Osim dijalektalne razlike, sve ostalo u Karadžićevoj Smrt majke Jugovića, za koju je sam naveo da je negdje iz Hrvatske, identično je od riječi do riječi kao i u Alačevićevoj Pisma smarti Maicke Jugovicha. I ta pjesma je, osim što više nije ikavska nego ijekavska, od riječi do riječi ista u Karadžića kao i u Alačevića. U Karadžićevoj inačici tek je Alačevićev Domjan popravljen u Damjan, njegov konj Zelenko kod Alačevića arxe (tj. rže) dok kod Karadžića vrišti žedan vode iz Zvečana (grad kod Mitrovice na Kosovu), a Alačević, ne znajući za taj grad, piše malim pismenom i kao pluralno ime ... zvec, anah. ...To mi je tim začudnije što je i u Makarskom Primorju postojao jedan Zvečan.

Isto vrijedi i za Karadžićevu pjesmu Bog nikomu ne ostaje dužan koja je u Alačevića naslovljena kao Pisma od Pavla i gnegove gliube nevirnice i secje Jeline. Nije vjerojatno da bi različiti pjevači u različita vremena i nas različitim stranama istovjetno ispjevali dugačke epske pjesme. Pjesme su preuzete a Andrić dokazuje da ih je Karadžić preuzeo od Alačevića60), od izvorne ikavice uredio na ijekavicu i objavio u svom zborniku srpskih narodnih pjesama. Nakon opsežnoga dokazivanja Andrić je zaključio:

Na osnovu svega kazanoga dolazim ja lično do dubokog uvjerenja, da je Vuku ili njegovim dopisnicima morao biti poznat stariji Alačevićev zbornik i da su se njime koristovali. Ali da se ova moja misao, koja je zaista osnovana samo na unutrašnjim razlozima, potpuno utvrdi, trebat će još s poljašnjih dokaza, a ti su u prvom redu, svestrano i neograničeno objelodanjivanje svih rukopisnih zapisa i prepiske ne samo Vukovih prijatelja nego njegove. Vuk Karadžić i njegova sabiračka reputacija dakako da ne će ništa štetovati, ako se i spoljašnjim dokazima zajamči, da je njemu bio poznat Alačević, jer je i tako dovoljno utvrdjeno, da on većinu svojih pjesama nije osobno sabirao u narodu, nego su mu ih slali prijatelji, a on ih je samo redigirao i udešavao za štampu. Priznajući mu ugled i ne umanjujući mu zasluge time što je ukazao na neke u to vrijeme uobičajen postupke, Andrić je ustvrdio da su neke od Karadžićevih pjesama bile hrvatske narodne pjesme, što je Karadžić u skladu sa svojim jezičnim i narodnosnim razumijevanjem i namjerama zanijekao, pri čemu Andrić nije tvrdio da te pjesme, s istim ili sličnim motivom, pa i povijesnim izvorom, nisu niti da ne mogu biti i srpske. Iako je dokazao da je tri pjesme Karadžić preuzeo od Alačevića, Andrić nije držao da je time napao na ugled i zasluge Karadžićeve. To što nije zapisivao tko je i gdje pjesme ispjevao i izvorno zapisao, prema Andriću, ne može se Karadžiću ubrojiti u grijeh, jer se nije niti tražilo, niti je kome u njegovo doba padalo na pamet (osim Mati Topaloviću u »Ilirskim tamburašima« od god 1842. i Luki Iliću Oriovčaninu u njegovim rukopisnim zbornicima). Dapače, kaže Andrić, to su zahtjevi tek novije nauke. Kako su se pojedini sabirači odnosili prema građi koju su sabirali, može se zaključiti iz pisma Mijata Stojanovića koje je 1846. pisao Ljudevitu Gaju, u kojem, navodi Maja Bošković-Stulli,61) prostodušno kaže: sabiram ih; izdĕlavam; izgladjivam; krojim; šijem; param, čupam, sadim, uredjujem ili ostavljam onako kako jest u ustih puka.

Dojam je da nakon tog zaključka Andrić nije namjeravao nastaviti s raspravom, no, kako su odmah sljedile polemičke kritike Jovana Skerlića i drugih iz Beograda, Sarajeva a bome i iz Zagreba, Andrić je nastavio62) svoju raspravu, djelom odgovarajući na prigovore a dijelom donoseći nove činjenice, ne baveći se argumentima koji bi proizlazili iz samih pjesama nego podatcima iz Karadžićeva života i navodima iz korespodencije Kopitara i Karadžića. Te podatke Andrić je nazivao spoljašnjim dokazima i njima je učvršćivao svoje ranije zaključke.

Polemika s Jovanom Skerlićem, Jovanom N. Tomićem i drugim kritičarima

Već i iz spomenutog Andrićevog prikaza (1897.) prve knjige iz edicije Hrvatske narodne pjesme vidjelo se da nisu svi s oduševljenjem dočekali Matičino izdanje. Jedan od prvih urednika, Stjepan Bosanac, nešto kasnije, ta će razilaženja prikazati još plastičnije. Andrić je sam naveo da je bilo i onih koji su, više zbog političkih nego stručnih razloga, htjeli da se ediciji ne daje (samo) hrvatsko ime nego da se treba naznačiti širi okvir. I Jagić je pozdravio izdanje ali zamjerio zašto se pjesme atribuiraju samo jednim, hrvatskim, narodnim imenom, na što je odgovoreno da takvu primjedbu nije iznosio kada su se narodne pjesme također objavljivale također pod samo jednim i to srpskim narodnim imenom. No, Andrić je, za razliku npr. od Maretića, s Jagićem bio u dijaloškom a ne u polemičkom odnosu. Napokon, Andrić je bio Jagićev student i s njim je i nakon studija zadržao vezu. Razilaženja oko narodnog (nacionalnog) određenja odnosno pripadnosti narodnoga pjesništva, dobro objašnjava Stjepan Bosanac, uz Ivana Broza i Luku Marjanovića, urednik prvih knjiga Hrvatskih narodnih pjesama, kada u prikazu i ocjeni prve četiri knjige Matičinih izdanja63) piše o nekim očekivanjima i dvojbama uz spomenuto izdanje. On priznaje da su postojala i takva očekivanja koja su u ovom izdanju željela neke nacionalne antagonizme pa piše da ne valja smetnuti s uma da je i malo vješt psiholog mogao opaziti, kako nestrpljivo očekivanje hrvatskih narodnih pjesama imade od velike česti hranu svoju i do manje plemenitih pobuda antagonizama izmedju Hrvata i Srba. Međutim, tvrdio je, oni koji su to očekivali nisu to mogli naći u Matičinim izdanjima: Posve je prirodno, da u naučno solidno zasnovanom izdanju Matčinih narodnih pjesama nijesu mogli naći ono, što su tražili, ni oni, koji su od pojave Matičina izdanja narodnih pjesama očekivali mistički neki ‘preporod’ cijele umjetne naše poezije, a ni oni, koji su mislili, da će Matičine hrvatske narodne pjesme dokazati svijetu, da su Hrvati nešto posve drugo od Srba. Piše Bosanac, da je s jedne strane bio Ante Tresić koji da je pobjesnio od ijeda, kad je vidio, da Matica ne prikraja narodnih pjesama, nego ih prema uglavljenim načelima naučne kritike izdaje, kakve jesu. S druge pak strane, piše Bosanac, Jagić, prvi sudija u ovakvim pitanjima, bio je u glavnom zadovoljan načinom izdavanja, ali je u nazivu ‘hrvatske narodne pjesme’ za čudo vidio tendenciju koju nije nikad vidio u tolikim izdanjima ‘srbskih’ narodnih pjesama. Bosanac navodi da javno je mnienje živo pratilo oko toga Matičina poduzeća, pa ocjenjujući kritike i kritičare, kojih je očito bilo različitih, tvrdi da od kritika je najbolje razabrao naše namjere dr. Nikola Andrić.

No Andrićevim pisanjem ni izbliza nisu bili zadovoljni neki drugi kritičari. Vrlo brzo iz Beograda u Srpskom književnom glasniku oglasili su se s polemičkim kritikama Jovan Skerlić, potom i Jovan Tomić. I u Sarajevu, u Kašikovićevoj Bosanskoj vili, pozivajući se na Skerlića, objavljen je prigovor Andrićevom prilogu. Skerlić, koji je bio uvjerenja da su Srbi i Hrvati zapravo jedan narod s jednim jezikom, u svojoj kritici branio je Karadžićeve zasluge i veličinu ali zapravo nije iznio ni jednu činjenicu kojom bi osporio Andrićeve tvrdnje. Iznio samo svoja uvjerenja. On priznaje, što u ostalom tvrdi i Andrić, da je Karadžić mogao činiti pozajmice ali od Dositeja Obradovića i njegova učenika Jovana Mušketirovića a ne od Alačevića. Ako je Vuk unosio pesme iz rukopisnih pesmarica, on je to mogao činiti iz srpskih pesmarica, koje je imao na raspoloženju, a nije se morao koristiti Alačevićevom zbirkom, od koje je veliki deo pisan pošto su njegove zbirke uveliko izišle. I, najzad, vrlo lako je moguće da su i Vuk ih Alačević samostalno beležili lepe i popularne pesme, koje su u savršenom obliku pevane u našim jugozapadnim krajevima, pisao je Skerlić. Njegovo političko uvjerenje, o jednistvenom narodu i jeziku zapravo je bio njegov glavni argument:

Povodom ovoga preuhitrenoga članka Nikole Andrića prilika je da se osvrne na jednu stvar, koju treba otvoreno i na vreme kazati. Za svakoga koji ume da misli i koji zna za poslednje i nesumnjive rezultate nauke, jasno je da su Srbi i Hrvati jedan isti narod, da je ono što je srpsko u isto vreme i hrvatsko, i obratno: što je hrvatsko to je i srpsko, i da je sva naša i narodna i književna budućnost u što bržem i potpunijem međusobnom prožimanju i sajedinjavanju. I ako igde bedna i neinteligentna nacionalistička samohvalisanja, isključivosti i inaćenja nemaju mesta, to je u jednoj tako čistoj, ozbiljnoj i visokoj stvari kao što je književnost. Ali, kod izvesnih hrvatskih pisaca to se shvata da je ono što je hrvatsko samo hrvatsko, a ono što je srpsko u isti mah hrvatsko.

Skerlić se stoga, uz Andrića, osvrće i na raspravu Tome Matića koji je, na sličan način kako je Andrić pisao o postupcima Karadžića, također pisao o načinu da je Prosper Mérimée pisao o narodnim pjesmapma iz Dalmacije, preuzimajući ih od Karadžića kao srpske narodne pjesme. Kaže Skerlić kako je Matić u Archiv für slavishe Philologie objavio opširnu i malo originalnu raspravu »Prosper Mérimée’s Mystification kroatischer Volkslieder«. U njoj se govori samo o hrvatskim narodnim pesmama, iako ih sam Merime smatra kao srpske, iako se tu peva knez Lazar, »roi de Servie«, iako Gete govori o njima kao isključivo srpskim. Tako isto Andrić o Smrti majke Jugovića veli da se »čuje samo na čistom hrvatskom teritoriju«, i nju i Zidanje Skadra, dve pesme čisto srpskog istorijskog kolorita, proglašuje za hrvatske!

Nakon Andrićeva odgovora64) Skerlić se više nije javljao ali je, u časopisu kojeg je uređivao, Jovanu N. Tomiću objavio tri nova nastavka polemičkog odgovora Andriću.65) No u toj raspravi zapravo i nema novih činjenica, Tomić je uvjeravo u Karadžićev autorit, znanje i veličinu s jedne i Andrićevo neznanje s druge strane, uglavnom je prepričavao Andrićeve navode i osporavao ih Skerlićevim navodima i svojim uvjeravanjima, neskriveno nastojeći diskreditirati Andrića. Ovaj se međutim nije dao uvući u tu vrstu raprave nego se držao činjeničnog dokazivanja svojih teza koje je temeljio na nizu spoljašnjih dokaza.

Osvrt na polemičke rasprave Skerlića i Tomića o Andrićevim prilozima, donosi i sarajevska Bosanska vila. Taj tekst zorno pokazuje, kako su se u dijelu publicistike, bez ikakve činjenične argumentcije, iznosile tvrdnje o tome što je točno a što lažno, tko je u pravu a tko nije, pa tu ocjenu, kao egzemplarnu, vrijedi prenijeti u cjelosti:

U pošljednje vrijeme počeli su se opet naši naučnici i književnici baviti ispitivanjem i proučavanjem narodnijeh pjesama, unoseći u svoj rad mnogo više nauke a suzbijajuci stari sistem osnovan na nekritičnom i nenaučnom domišljanju i nagađanju. Ali najnovija rasprava g. Nikole Andrica (»Otkud Vuku Zidanje Skadra«, Glas Matice Hrvatske br. 12.) pokazuje da se tragovi starog sistema još i danas povlače kroz nauku. Naime, g. Andrić u svojoj raspravi »dokazuje« da je Vuk pjesmu »Zidanje Skadra« prosto prepisao iz rukopisnog zbornika narodnijeh pjesama Anta Franjina Alačevića, da je ikavskoj pjesmi dao ijekavsku formu, pa je onda štampao kao srpsku. Da bi to dokazao, g. Andric se muči da dokaže da je Alacevic zapisivao svoje pjesme prije od Vuka. Kako za to nije imao nikakvijeh pozitivnijeh dokaza, g. Andrić se pušta u svojevoljno i skroz pogrješno ispitivanje starine Alačevićeva zbornika. Zatim, da bi svom sumnjičenju na Vuka dao što više izgled istine, navodi, razumije se pogrješno, da Vuk kod te, a i kod nekijeh drugijeh pjesama nije zabilježio, gdje ih je i od koga čuo; a zatim, bazirajuci na toj lažnoj pretpostavci, izvodi i ostale dokaze poglavito nategnutom i nesigurnom jezičkom analizom. Protiv te teške optužbe prvo je u jednoj manjoj bilješci u »Srp. Knjiž. Glasniku« ustao G. Jovan Skerlic a zatim u istom časopisu i g. Jovan Tomic u lijepo napisapoj i dokumentovanoj raspravi »Evo, otkud Vuku Zidanje Skadra«. Da bi što bolje pokazao neozbiljnost i nenaučnost g. Andrićeva članka g. Tomić je prvo podrobno analizovao pomenutu pjesmu i nekolike njene variante. I tom čisto naučničkom analizom on je došao do zaključka da je od svijeh pjesama na slovenskom jugu koje imaju za motiv uziđivanje živog čeljadeta zarad sretna zidanja, najstarija ona koju je Vuk zabilježio. A zatim, kad je tom analizom pokazao g. Andriću kojim se putem ide pri ispitivanju starine jedne pjesme, g. Tomic navodi mjesto iz Vukova predgovora jednoj svesci narodnijeh pjesama, gdje Vuk izrično kaže od koga je čuo tu pjesmu! I sad, ili je g. Andrić znao za to pa ipak prećutao iz prevelike želje da tu lijepu srpsku pjesmu učini hrvatskom, što bi u najmanju ruku bilo nekorektno; ili nije ni znao za to mjesto u Vuka, što opet ne bi lijepo karakterisalo njegovu naučnicku spremu i ozbiljnost. Mi bismo voljeli da je ovo drugo.66)

Nasuprot ovakvih osporavanja Andrić se držao dokumentiranih činjenica kojima je nastojao potkrijepiti svoje ranije tvdnje. Andrić žali što je Skerlić njegovu raspravu okarakterizirao kao nacionalističko inaćenje, osporavajući i Matićevu raspravu o Mériméeovoim mistifikacijama hrvatskih narodnih pjesama u Jagićevu Archivu. Iznosi Andrić i svoje (političko) opredjeljenje o jedinstvu i prožimanju naroda ali na čistim i ravnopravnim temeljima. O tome piše kako veli g. Skerlić da su Srbi i Hrvati jedan isti narod i da je ono, što je srpsko, u isto vrijeme i hrvatsko a obratno sve, što je hrvatsko, to je i srpsko. A sad zamjera Matiću, da Mérimée-ove pjesme nazivlje samo hrvatskima, premda na srpskoj strani nikad nitko ne daje zajedničkim našim narodnim pjesmama i hrvatski naziv pored srpskoga. Pa ako tko na srpskoj strani – onako iz milosti ili za ljubav mira – izrekne u pitanju narodnog blaga i naše narodno ime, on rijetko kada u to potpuno i vjeruje. To se eto mora medju nama još temeljito izvesti na čistac, a onda ćemo se još iskrenije zagrliti, citirajući Skerlića, »u što bržem i potpunijem medjusobnom prožimanju i sajedinjavanju«. Vuk je nama Hrvatima u tom pogledu učinio veliku nepravdu, pa smo se eto preko pola vijeka morali otimati od njegovih teških zagrljaja.

Dalje se Andrić pozabavio navođenjem dokumentarnih izvora, koje je, uz značajke pjesama tj. unutarnje dokaze, zvao spoljašnji dokazi, o nekim Karadžićevim djelima i pjesmama, kao i vremenu njihova nastanka. Navodi tako Karadžićevu prepisku s Kopitarom, od 14. siječnja i 19. ožujka 1816. iz koje se razabire da je Karadžić od Kopitara tražio rječnike hrvatskoga jezika odnosno, kako je pisao sve šokačke rječnike, od Mikalje, Jambrešića, Belosteca, Dellabelle i Stullia, koje mu je Kopitar i poslao. Dio njegovih nesporazuma iz ranijeg razdoblja i proizlazi iz otpora njegovu rječniku jer mu je srpsko ortodoksno općinstvo prigovaralo da su mu pomagali »šokački« Franjevci, Paulinci i Jezuite. Ta radi same »jote« napali su ga da želi Srbe »pošokčiti«, piše Andrić. Kako Karadžić prije 1823. kada je objavljena pjesma za koju je naveo da je iz Hrvatske, nije boravio u Dalmaciji, a Jadransko je more prvi puta ugledao tek 1834. pitanje je kako je došao do navedene pjesme. Odgovor na to Andrić opet nalazi u Kopitarovu pismu Karadžiću od 5. siječnja 1821. gdje je navedeno da je Kopitar za slanje narodnih pjesama platio Appendiniju67) Karadžićevim Riječnikom i Pjesnaricom odnosno, citira Andrić pismo – Er soll dort dafür sammeln (pjesme) – pa zaključuje da je Karadžić pjesme dobivao od Appendinija a Kopitar mu je za to plaćao Karadžićevim knjigama. Iduće godine, u pismu od 20. prosinca 1822. Kopitar je pisao Karadžiću da mu Appendini nudi 50 »šokačkih« pjesama: Er sagt, sie seien in der Herzegovina gesammelt. Also wieder ein Band für Sie, citira Andrić Kopitarovo pismo iz knjige Vukova prepiska.

Nakon što je u Beogradu objavljena, kritika o Andrićevu Zidanju Skadra, prenijeta je i u časopisu hrvatskih književnika Savremenik, koji su tada bili polarizirani s Maticom hrvatskom u poznatom sukobu starih i mladih. Anonimni kritičar, (Savremenikov x- pisac) na kojega se nadovezao i zagrebački list Pokret, stao je u obranu Karadžićeve savjesnosti i točnosti, dokazujući je nekim svojim, kaže Andrić, kronološkim kriterijima, pa svom anonimnom kritičaru postavlja pitanje gdje je bila ta savjsnost i točnost u Karadžićevu izdanju 1833. gdje je navedeno 18 kojekavih zemunskih, vukovarskih, somborskih, šidskih, i t. d. pisara, trgovaca, učitelja i paroha, a ni jednog hrvatskog? Nakon što je ustvrdio da je sporna pjesma Smrt majke Jugovića u Karadžića objavljena po prvi puta tek u izdanju 1845. Ante Alačević tada ima već 64 godine, uz to još je i osljepio i povukao se u miran starački život. Upravo tim kronološkim kriterijem ili onim što bi sam zvao spoljašnjim dokazom Andrić otklanja i zadnju mogućnost da bi Alačević prepisao pjesmu od Karadžića. Upravo obrnto, Alačevićeva pjesma, zapisana na na početcima zbornika pa, po Andrićevoj analizi mastila i hartije nema nijednog spoljašnjeg ni vanjskog znaka da bi pjesme mogle biti prepisane tek u petom deceniju. Danas više dakle nema kriterija, koji bi meni ili ikomu dokazao da Vuk nije ovu pjesmu – a s njom dakako onda i druge – dobio od Alačevića…

Andrić u nastavku rasprave iskreno priznaje da je proučavanje otpočeo sa skepsom prema – Alačeviću. Mnogo je naime bliže pameti, da nepoznatoga sakupljača učiniš ovisnim o poznatijem, pogotovo, ako je taj poznatiji jedan Vuk Stefanović Karadžić. Upravo nizom spoljašnjih dokaza došao je Andrić do obrnutoga zaključka. Nakon što je usporedba sadržaja pokazala visoku, gotovo potpunu podudarnost teksta, čime se potakla sumnja da je jedan od drugoga preuzeo pjesme, ostalo je pitanje tko je prepisao: Alačević ili Karadžić. Ako je ovaj prvi prepisao onda je morao imati njegove knjige i poznavati – ćirilicu. No, neovisno od ove rasprave, Andrić se oslonio na podatak iz jednog priloga Cherubina Šegvića koji je ustvrdio da u dotičnom razdoblju u Dalmaciji uopće nije bila proširena ćirilica i da je malo tko i poznavao ćirilicu. Na sve to nadovezala se Obavijest Miroslava Alačevića koji je pisao Adriću: Moj djed nije poznavao ćirilice, te je ignorisao Vukove zbirke i djela ... u svojoj knjižnici od 3.000 komada na pet i više jezika, nije ostavio nijedne knjige ćirilovicom tiskane. Prvu ćiriličnu knjigu u Alačevićevu kuću, svjedočio je Miroslav Alačević u pismu, donio je iz Kotora 1848. njegov stric Ivan. Pjesme je počeo zapisivati Ante Alačević, svjedoči njegov unuk Miroslav, u drugoj poli 18. vijeka, a dovršio je u prvoj poli 19. Većinu pjesama dobio je od svoje prve supruge Jele rođene Nonković. A ona je preminula još 1923. Ostario i slabovidan (od 1851. slijep) Alačević se već 1846. bio povukao u kuću. Sporne pjesme, u prvom su dijelu njegova velikog zbornika a prema svjedočenju unuka, zapisivane su odmah pošto bi ih sabirač doznao. Tako se zapravo zapisivanje pojedinih pjesama može datirati u 1801. ili 1816. i 1818. godinu. Iz toga je Andrić lako zaključio da su pjesme u njegov zbornk unijete mnogo prije nego je Karadžić uopće objavio svoje pjesme pa i na taj način otpada mogućnost da je Alačeviću netko dostavio Karadžićev zbornik i da bi ovaj iz njega preuzeo ijekavske pjesme, otisnute ćirilicom pa ih ikavizirane prepisao u svoj zbornik.68) Osim što su Alačevićeve pjesme zapisane prije nego su Karadžićeve objavljene, Alačević nije poznavao Karadžićeve knjige a ovaj je mogao znati za njegove. Alačevićev zbornik naime pregledavali su i M. Pavlinović i I. Kukuljević ali i Fr. Krauss i F. Miklošič, a Karadžić je u Beču poznavao i Alačevićeva kuma Stjepana Ivičevića i opata Augustina Grubišića, kapelana talijanske crkve u Beču, od kojih je mogao dobiti prepisane Alačevićeve pjesme.

Nakon Skerlića, u već spomenutim nastavcima, na Andrićeve priloge, okomio se i beogradski professor Jovan N. Tomić. Dijelom se oslanjao na Skerlićeve navode, a također i na nepotpisane kritičare iz Zagreba (Savremenika i Pokret) koje Andrić naziva srbijanskim metodičarima »Savremenikova« kova. O tome Andrić piše: Posljednji svoj nastavak u »Glasniku« ispunio je g. Tomić – frazama i prepisivanjem Savremenikovih »iznenađenja«. Upravo je dražesno ovo bratsko ulaženje jednoga članka u drugi. Beogradski profesor dobivao je novu gradju od svojih zagrebačkih povjerenika, što .. je i sam »Savremenikov« mejdandžija priznao. Andrić se činjenično oslanjao na Alačevićevo nepoznavanje i neimanje ćiriličnih knjiga, pa dakle ni Karadžićevih koji u svom popisu prenumeranata nije zabilježio ni jednoga iz Makarskog primorja. Također, tvrdio je da Alačević pisao najstarijom, mletačkom ortografijom, sporne pjesme zapisane su na početcima zbornika, pa to sve zajedno ne ostavlja mjesta sumnji da bi te pjesme mogle biti uvrštene u zbornik nakon 1845. A te godine Karadžić po prvi puta objavio Smrt majke Jugovića, sam navodeći da je pjesma negdje iz Hrvatske. Alačeviću, tada već gotovo slijepu i ostarjelom, prve su ćirilične knjige (iako ih nije bilo u njegovoj biblioteci) mogle doći pod ruku tek 1846. ili 1847. Zato nije moguće da je Alačević svoje pjesme prepisao iz Karadžićeve knjige. Obrnuto pak, bilo je više mogućnosti za koje Andrić vjeruje da ih je činjenicama i dokazao. Završavajući raspravu, kritičarima je odgovorio: Čitajte me hladno i bez ikakve primisli i bez obzira na politički zamašaj stvari, koji bi se mogao izroditi iz našega razgovora, pa ćete doći i sami do uvjerenja, da ovdje nema nikakva »izopačavanja istine« ni »falzifikovanja«, nego da je ovo utvrdjivanje istine ni po babu ni po stričevima, već po pravdi Boga istenoga.69)

Začudo njegov potpuniji i zreliji rad, iz iste te 1908. god. u kojemu se najvećim dijelom bavi narodnim pjesništvom, pa i Karadžićevim postupcima, njegovi kritičari niti ne spominju. Još više začuđuje da taj rad ne spominju niti suvremeni istraživači koji ga također ne navode niti u Andrićevim bibliografijama.

Je li Andrićeva kritika Karadžića nacionalističko inaćenje i pristrano tumačenje?

I prije polemika sa Skerlićem i Jovanom Tomićem, Andrić je polemički odgovarao kritičarima koji su napadali njegove rasprave. Nakon što je Andrić, kako to navodi Katica Čorkalo Jemrić70), zagrizao … u tu, kiselu jabuku, raspravlajnjem o nacionalnim pitanjima, odnosu hrvatskoga i srpskoga jezika, o Gajevu idealističkom nastojanju oko sloge sa Srbima, žučljivo je sa srpske strane napadnut i optuživan za politikantstvo. Odgovarajući Jovanu Živanoviću već tada je, 1899. postavio pitanje koje će kasnije šire obrazložiti u gore spminjanim raspravama- Je li ono blago, što ga je Vuk izdao pod imenom srpskim, zaista jedino srpsko? – pa ga je Radivoje Vrhovnik proglasio nasrtljivcem na srpsku književnost i tekovine. Andrić je u Matičinom Viencu71) objavio raspravu o srpskom odnosu prema hrvatskom ilirizmu u kojoj je ustvrdio da je ilirska ideja, koja je, po njemu u slavenskom svijetu bila neusporedivo najšira, među Srbima bila primljena tek sporadično. U Brankovom kolu žestoko su ga napali Jovan Subotić i Teodor Pavlović, odričući Hrvatima i jezik i narodnost, zagovarajući isključivo svesrpstvo. Andrić se nije ustručavao ustvrditi da takvo srpstvo nije moglo ili nije htjelo da pogleda na zajedničku stvar malo širim okom. Hrvatski nadnarodni integracijski pokret (ilirizam) sa srpske je strane odbijan. Suprotstavljen mu je koncept svesrpstva koje bi imao uključivati i sve štokavske Hrvate. To što se Andrić protivio nekim postupcima negiranja hrvatskoga i na njih ukazao, ne znači da je bio navijački raspoložen za hrvatskog Alačevića a protiv srpskoga Karadžića. Glavni je problem u ocjeni Andrićevih polemika u tome što je Andrić branio objektivno, činjenično stanje nasuprot proizvoljnih i neutemeljenih stavova. U tim polemikama nasuprot ponuđenih argumenata jedne strane, s druge je dolazila optužba političkom frazologijom, u čemu je Andrić vruće raspravljao ali je hladno razmišljao.

Da je problem promatrao hladne glave, baš onako kako je tražio od svojih kritičara, pokazuje njegov odnos prema Miroslavu Alačeviću koji mu je nakon otvaranja rasprave sa Skerlićem i drugima, dostavio životnu faktografiju svoga djeda Ante Alačevića, iz čega je Andrić crpio neke odlučne činjenice u raspravi, spoljašnje dokaze Karadžićevih preuzimanja. Uz to je Miroslav Alačević Matici hrvatskoj 1888. darovao veliku Alačevićevu zbirku narodnih pjesama. Ipak, pišući o Miroslavu Alačeviću, koji je također sakupljao narodne pjesme, Andrić je za jednu pjesmu koju je zapisao Miroslav Alačević, bez ikakva popusta napisao da mu je u drugoj zbirci najmlađeg Alačevića ... sumnjiv cijeli umetak od pedesetak stihova ...o čemu stari Alačević nema ni spomena, a koju da Vuk donosi pod crtom ... i to ekavsku! Mladji je dakle Alačević već morao imati Vukovo izdanje u rukama, te je svoju redakciju i dotjerivao prema Vuku.

Andrić je bio vrlo uspješan i plodan radnik na različim stranama djelovanja, kao pisac i kao urednik.72) Bio je, kratko, niti godinu dana, pomoćnik Stjepanu Radiću kada je on 1925. preuzeo mjesto ministra kulture u beogradskoj koalicijskoj vladi koja također nije potrajala mnogo duže. Njegov je politički iskorak mnogima je bio iznenađenje, kao što su, nakon što je bio jedan od najupornijih hrvatskih purista i zaštitnika hrvatskoga jezika, po uspostavi države Srba, Hrvata i Slovenaca, bili iznenađujući i neki njegovi prijedlozi o jednoj književnosti za jedan narod. Iznenađenju, međutim, nema mjesta, osim ako se Andrića, zbog bilo kojega razloga, s jedne ili druge strane uzima kao pristranog čovjeka, jednostranih uvjerenja. Polemizirao je na različitim stranama (s beogradskim ali i zagrebačkim autorima) kako o folklorističkim tako osobito o jezikoslovnim temama.73) Mnogo godina kasnije, kad rasprave o tome što je čije74) i nisu bile politički najpoželjnija tema, Andrićeve polemike, ocjenila je Maja Bošković-Stulli, kao pristrane,75) jednako kao i one njegovih oponenata.

Na žalost i neke bitne Andrićeve raprave, koje bi zasigurno doprinjele objektivnijoj ocjeni njegova rada, nisu uzimane u obzir (uz izuzetak rada K. Čorkalo Jemrić) pa čak se ne navode ni u recentnim Andrićevim bio-bibliografijama i prikazima njegova rada.

Iako njegov rad nije samo na jezikoslovnom polju, nego je znatan i na folklorističkom i teatrološkom području, činjenica je da su hrvatski jezikoslovci (Z. Vince, M. Samardžija) ponajviše pisali o Andriću76), dobro ga razumjevši u procjepima vremena, političkih i jezičnih kretanja. Nije međutim u našoj folkloristici ni izbliza vrednovan koliko u našemu jezikoslovlju, iako, treba naglasiti, da je o stogodišnjici objavljivanja prve knjige iz Matičine edicije Hrvatske narodne pjesme, njegov rad na tom području ocijenjen u nekim dijelovima pionirski inovativan, a kao cjelina, veoma uspješan.77)

Nakon svega, stoji objektivna ocjena Marka Samardžije o Jagićevu studentu Andriću, pripadniku drugog naraštaja hrvatskih vukovaca, tzv. »Maretićeve škole«, u kojoj se nije dijelio jedinstven stav prema uzorima Karadžiću i Daničiću. Iako će pohvale dvojici uzora i autoriteta biti nekom vrstom propusnice u hrvatsku filologiju na izmaku XIX. stoljeća, nekim pripadnicima novog naraštaja nije to bilo zaprekom da se bar djelomično odmaknu od Karadžića i da se u jezičnim pitanjima pokušaju izvući ispod tada čvrsta vukovskog haljinca. Upravo takva su nastojanja vidljiva u radovima Nikole Andrića (1867.-1942.) piše Samardžija i zaključuje da je svojim radom koji i danas nadilazi puku dokumentarnost, »Parižanin s Vuke« kako ga je zvao Iso Velikanović, bez obzira na sve njegove propuste, pogreške ili nedosljednosti, trajno osigurava mjesto i među hrvatskim filolozima.78) Treba ovdje, s istom ocjenom dodati i neistaknutu Andrićevu ulogu u povijesti hrvatske etnologije, pobliže u folkloristici, onako i onoliko koliko su s nacionalnom etnologijom povezana usmena narodna književnost i jezikoslovlje. Koliko i Samardžijina suvremena ocjena, toliko i danas vrijedi već navedena ocjena koju je početkom XX. stoljeća o Andriću napisao Stjepan Bosanac, jedan od njegovih uredničkih prethodnika79) o tome kako je zrelo i objektivno odgovorio stručnim i javnim očekivanjima koja su postavljana pred ediciju Matice hrvatske, a koja nisu uvijek bila jednoglasna niti sukladna s opredjeljenjima uredništva, odnosno s argumentima tadašnje struke.

Kako je Andrić gledao na hrvatske i srpske narodne pjesme, možda je najbolje objasnio u svom prilogu, koji je iste godine kada svoje priloge i polemike u Glasu, objavio u Matičinom Hrvatskom kolu. Taj njegov rad, na žalost, najčešće nije bio u fokusu interesa njegovih kritičara, čak ga se izostavljalo iz njegove bibliografije, kao uostalom i njegove priloge koje je u u časopisu Narodne novine objavio o baladi Hasanaginica. Da su ovi njegovi prilozi uzimani u obzir u pojedinim ocjenama njegovih tumačenja epskoga narodnoga pjesništva, Andrić bi mnogo teže bio predstavljen kao neznalica i nacionalistički inatžija, pa posljedično tomu i kao pristran polemičar s jednako tako pristranim oponentima. Izjednačavanje jednostavno nije objektivna mjera. U raspravi o Hasanaginici, iako to teorijsko opredjeljenje izrijekom ne spominje, Andrić se pokazuje kao dosljedan pristalica Benfeyeve migracione teorije, odnosno teorije migracionog uzaimanja motiva. Motiv, naime, neke od narodnih pjesama ili pripovijesti, nastaje negdje u konkretnom kulturološkom i povijesnom području a potom se, kao predložak seli i uzima od naroda do naroda i posebno oblikuje ovisno od različitih drugih utjecaja. Isti pristup Andrić ima i u istraživanju izvora starih kajkavskih drama koje su u mnogome satkane na motivima koje je širila portureformacijska propovjednička književnost, pa su tako u hrvatsku kajkavsku književnost XVIII. st. unijeti mnogi njemački predlošci. Slično tome držao je Andrić, kao uostalom i neki drugi, uključujući i profesora mu Jagića, da povijesni uzori mnogim motivima u našoj narodnoj književnosti, svoju pozadinu imaju u Indiji.80)

Drugačije i mnogo ozbiljnije bi ga se trebalo ocjeniti da su i ove Andrićeve rasprave uzimane u obzir, koliko i one polemičke o Karadžićevim pjesmama o zidanju Skadra, koje je Andrić uporno razgrađivao, kao što je i narodna vila obnoć razgrađivala što bi graditelji obdan sagradili. Andriću bi zapravo pripalo istaknutije mjesto u povijesti naše folkloristike i etnologije. Ovako, prihvaćen je samo kao teatrolog i naročito kao jezikoslovac a narodoslovlju je ostao na rubu, uz to i neobjektivno ocjenjen.

A o hrvatskom i srpskom narodnom pjesništvu pisao je na način da ga se objektivno gledano ne može ocjeniti kao nacionalističkoga pregaoca a još manje (samo) kao pristranog polemičara:

Što se tiče hrvatstva i srpstva naših narodnih pjesama, tu je nauka kao i u nazivanju književnog našeg jezika prilično jednodušna. Jedno i drugo plemensko ime daje se istim pravom i jeziku i pjesmama. U nauci: »hrvatsko-srpsko« ili »srpsko-hrvatsko«, a medju nama kad pišemo, nazivljemo mi jezik i pjesme »hrvatskima«, a Srbi »srpskima«, ne poričući ni mi njima ni oni nama prava, da nazivljemo jezik i pjesme onim imenom, koje nam je bliže. Pa ipak ima stranih pisaca i naučenjaka, koji radije našim narodnim pjesmama daju ime srpsko, nego li hrvatsko. Jezik gotovo svi nazivlju »srpsko-hrvatskim«, a pjesme samo srpskima. Mnogo je tome doprinijela edicija Vukova, koja je izlazila u jeku romantičkoga vremena, pa su i Grimm i Kopitar i Talvy-eva i mnogi drugi nazivali pjesme onako, kako ih je nazvao izdavač. Da ih je Vuk odmah nazvao onako, kako je trebalo: srpskim i hrvatskim, bila bi uštedjena silna vedra crnila, koja su se utrošila u razbistrivanje ovoga pitanja. Dosadašnje mnogobrojne edicije, pa i sama Vukova, dokazuju, da se prvobitna ljepota i izvornost tradicionalne naše književnosti i m a podijeliti podjednako na oba plemena. Šta više, najljepšim Vukovim pjesmama možeš naći u čistim hrvatskim krajevima i u pjesmama s jezičnim osobinama per excellentiam hrvatskim jasnije motive i originalnije provedenu logičnost osnovne misli nego u Vukovim primjercima, premda je Vuk i od Hrvata i od Srba kupio pjesme, nazivljući ih bez skrupule sve srpskima. Takovih slučajeva ima u hrvatskim krajevima upravo toliko, koliko opet u hrvatskim pjesmama nalazimo tragove čistih srpskih originala. Po gdjekojemu na oko čistom srpskom motivu nalaziš pravo razjašnjenje na Istri ili u Zagorju, a u »Jačkaru« Kurelčevom, negdje u šopronjskoj županiji, nailaziš opet na nejasan motiv, koji ti se objašnjava opet kakovom srpskom »inačicom« iz Ristićeve, Boškovićeve, Rajkovićeve ili Krasićeve zbirke. Pa onda: reci, čije je što. Mi smo cijelim bićem kao i narodnim blagom ušli jedni u druge toliko, da se ne zna, gdje prestaju Hrvati, a gdje počinju Srbi. Zato bi bilo i pogrešno nazvati tradicionalnu našu književnost i jedino srpskom i jedino hrvatskom81).

Istina, Andrić je pisao puristički Branič jezika hrvatskog, pisao je koje nam beogradske riječi ne trebaju, ali pisao je i o srpskom književniku Pavlu Solariću, kao i o prijevodnoj beletristici u Srba82). Nasuprot isticanja Karadžićeva autoriteta i zasluga, koje je i sam više puta naglašavao, Andrić ipak nije htio prešutjeti da je srpski jezični reformator također preuzeo i prepravio neke hrvatske narodne pjesme, prešućujući njihov izvor i prešućujući njihovu pripadnost. To što se potrudio to i dokazati nikako ga ne svrstava među onu vrstu ljudi koje bismo nazivali nacionalistima. Uostalom Andrićeva supruga bila je iz srpske plemenite obitelji, a sinovi su mu bili časnici jugoslavenske vojske. Jednome od njih, Aleksandru (Ivici) pisao je 16. ožujka 1939. iznoseći svoje viđenje dramatičnog odvijanja događaja uoči Drugoga svjetskog rata:

Čujemo, da su u Beogradu velike demonstracije proti Njemačkoj. Bojim se, da će i meni porazbijati prozore zbog Rossberga. Bojim se, da bi i samostalna Mačekova Hrvatska svršila kao Češka i kako će sigurno svršiti Slovačka. Sad bi trebalo strašno puno pameti i u Beogradu i u Zagrebu. Prekjučerašnji dan (misli na dan proglašenja neovisne Slovačke 1939. op. DZ) je najveća katastrofa Slavenstva u čitavoj historiji. Inferiorna rasa, koja ne zna niti je ikada znala sama sobom upravljati. Uvijek je jači Slaven tlačio slabijeg Slavena – Rusi Poljake, Poljaci Ukrajince, Česi Slovake, a Srbi Hrvate. Pa zar je onda čudo, da osjećaj hrvatske potištenosti hrli u zagrljaj neprijateljev? U ljudskoj naravi je utvrđena želja, da se rađe dade od neprijatelja prigušivati nego od brata.83)

Osim što je jezikoslovnim i folklorističkim raspravama prilozima, temeljem kojih je zaslužio svoje mjesto u povijesti naše filologije i etnologije, ovakvo Andrićevo promišljanje i držanje - u vremenima kada je bilo lakše biti pristran i podleći masovnim histerijama i porivima nego trezveno rasuđivati o (pred)ratnoj histeriji i ostati objektivan i svoj – pokazuje da Nikolu Andrića ne treba držati nimalo pristranom osobom a još manje nacionalistom. Dapače pripada mu viđeno mjesto u onoj časnoj skupini zaslužne hrvatske inteligencije filologa, jezikoslovaca, etnologa i folklorista kojoj je na čelo stao još Ivan Kukuljević Sakcinski, a koja je isticala hrvatsku narodnu, jezičnu i kulturnu posebnost: Jezik među jezicima, narod među narodima. Braneći hrvatsku jezičnu i kulturnu individualnost i opstojnost, pri čemu istovremeno nisu odricali hrvatsku objektivnu južnoslavensku pripadnost pa i povezanost, pa niti bježali od potrebe za uzajamnom suradnjom. Ali, međusobni odnosi, kao je pisao Andrić, imali su biti – stojeći na jednakopravnom našem međunarodnom stanovništu.

_____________________

1) MARKO SAMARDŽIJA (priredio) F. Iveković, I. Broz, T. Maretić, V. Rožić, M. Rešetar, A. Radić, N. Andrić, D. Boranić, Jezikoslovne rasprave i članci, Stoljeća hrvatske književnosti, Matica hrvatska, Zagreb 2001. Tu se nalazi i Andrićev životopis i bibliografija. Dobro dokumentiran prikaz života i rada, posebno s obzirom na jezikoslovni rad Nikole Andrića, napisala je VESNA VUJIĆ, Jezik i jezikoslovlje Nikole Andrića, doktorska dizertacija, Filozofski fakultet, Sveučilište J. J. Strossmayera, Osijek 2014.

2) Časopis Glas Matice hrvatske, dalje Glas Mh, uređivao je Albert Bazala a surađivali su, među ostalim, tadašnji Matičin predsjednik Gjuro Arnold, te autori A. G. Matoš, Vjekoslav Klaić, Nikola Andrić, Cherubin Šegvić, Fran Ilešić, Velimir Deželić, Milan Ogrizović, Jovan Hranilović, Stjepan Bosanac, Vinko Lozovina i drugi.

3) Usp. MAJA BOŠKOVIĆ-STULLI, Usmena književnost, u Povijest hrvatske književnosti, knj. 1, Liber – Mladost, Zagreb 1978. str. 315.

4) Vidi SIMONA DELIĆ, Matičine zbirke ženskih pjesama: sto godina nakon edicije Hrvatske narodne pjesme (1896.-1942.), Narodna umjetnost, 34, 2 1997) str. 79-94.

5) Camilla Lucerna, odnosno Kamila Lucrna, pseudonimom Camilla Leonhard, Camila Milović, rođ. je 1868. u talijanskoj Riva del Garda, umrla u Zagrebu 1960. Književnica, prevoditeljica, povijesničarka (književnosti) i filologinja. Germanistiku studirala u Beču, također i slavistiku kod V. Jagića, potom u Zagrebu kod Gj. Arnolda, F. Markovića i I. Kršnjavoga. Jezike predavala u Zagrebu i u Gospiću. Na njemački prevodila djela M. Marulića, P. Hektorovića, P. Preradovića, I. Mažuranića, A. Šenoe, I. Brlić-Mažuranić, I. Vojnovića, D. Šimunovića i drugih. Pisala (na hrvatskom i na njemačkom) drame, operni libreto, kritike, rasprave o narodnoj epici, među kojima: Die südslavische Ballade von Asan Agas Gattin und ihre Nachbildung durch Goethe, Munchen, 1905; Studienblätter zur kroatischen und serbischen Literatur, Zagreb, 1909-1911; Das Balladendrama der Südslaven, Leipzig, 1923; Balladen der »Unbekannten«, Studienblättchen zur kroatischen Volkspoesie, Zagreb, 1943.

6) Kod Lucerne riječ je o pjesmama o Hasanaginici, koje su zapisane i objavljene koncem XIX. i na početku XX. stoljeća (u Žrnovu na Korčuli, u Zadru u časopisu Iskra, te u Mostaru kod M. DŽ. Kurta) dok ja Andrić prikazao još i inačice pjesama o Hasanaginici i to iz zbornika Ante Alačevića iz Makarskog Primorja, od Šime Ljubića s Hvara, iz zbornika Nikole Tommasea, od Pera Markovića sa Šipana, iz zbirke Dželaludina Kurta iz Mostara te pjesmu o Hasanaginici koju je zapisao fra Mirko Šestić iz Vareša u Bosni. U jednoj od Alačevićvih pjesama muž (Aso) poručuje supruzi (Fatimi) da skoči u Dunaj-vodu. U hrvatskim narodnim pjemama prilično je čest i raširen motiv nesreće odnosno utapanja u vodi Dunaju, pa bi se time osnovni motiv Hasanaginice možda moglo povezivati sa motivikom pretkršćanske, stare slavenske vjere. O mitološkom značenju Dunaju, prvi je još 1876. upozorio Vatroslav Jagić u raspravi Dunav-Dunaj u slavenskim narodnim pjesmama. Vidi o tome DAMIR ZORIĆ, Hrvatsko bajoslovlje, pregled hrvatskih istraživanja stare slavenske vjere od XVIII. do XX. stoljeća, Kolo, XXVIII, 2 (2018) 114.

7) Usp. NIKOLA ANDRIĆ, Motiv »Hasan-aginice«, Narodne novine, 75 (1909) 126. Ovaj Andrićev prilog uvršten je u knjigu odabranih prijevoda i studija o Hasanaginici, koju je o dvjestogodišnjici prvoga izdanja pjesme objavio ALIJA ISAKOVIĆ, Hasanaginica, prepjevi, varijante, studije, bibliografija, Svjetlost, Sarajevo, 1975, 439-443.

8) Petar Preradović je u svojoj zbirci Prvenci, objavljenoj 1846. u Zadru, uz trideset svojih pjesama, objavio i šest prepjeva, koje on zove presadi, među kojima je i Bürgerova Leonora.

9) Usp. NIKOLA ANDRIĆ, Iz hrvatske književnosti (I. Putovanja Gajeva po Rusiji. – II. Novi prilozi Leonorinoj bajci iz naše tradicionalne poezije. – III. Kompletiranje narodnih pjesama.) Hrvatsko kolo, IV, 1908, 1- 31; I u ovoj raspravi (str. 24) Andrić se dotaknuo Karadžića koji je narodne pjesme objavio isključivo pod srpskim imenom pa su se za time poveli i brojni europski istraživači: Da ih je Vuk odmah nazvao onako, kako je trebalo: srpskim i hrvatskim, bila bi uštedjena silna vedra crnila, koja su se utrošila u razbistrivanje ovoga pitanja. Isticao je da je Karadžić sakupio … čudo božje ali i da ima zbirki koje dapače i natkriljuju Vuka.

Osim Andrića, u nas se i Tomo Maretić, iako ne u potpunosti, priklanjao migracionoj teoriji Theodora Benfeya (vidi ovdje bilj. 17) iako se on, za razliku od Andrića, nije otklanjao od Karadžića.

10) NIKOLA ANDRIĆ, Sabirači »Matičinih« hrvatskih narodnih pjesama, Glas Mh god. III. br. 13 (1908) 105 i dalje.

11) NIKOLA ANDRIĆ, Hrvatske narodne pjesme, Narodne novine, LXIII., br.76., Zagreb 1897. 12 str; navedeno prema SAMARDŽIJA, N. dj. str. 427-435.

12) Die Volksepik der Kroaten, slovenski je filolog F. Miklošić (1813.-1891) objavio je kao prvi dio šire zamišljene knjige priloga za poznavanje slavenskoga narodnog pjesništva. Objavio je Miklošić 1863. također i Die Serbische Epik. Pisao je o Goetheovu prijevodu Hasanaginice 1883., te se bavio i drugim temama našeg narodnoga pjesništva.

13) Prema SAMARDŽIJA, N. dj. 430 – 433.

14) Glas Mh, III, 13, 107.

15) Ćuprija na Drini (koji je uzet i kao naslov poglavlja jedne knjige Hrvatskih narodnih pjesama) zanimljiv je naslov pjesme koju je Palunko zapisao u Popovu polju u ist. Hercegovini, koji je možda mogao poslužiti kao predložak za naslov znamenitog romana jednoga drugog Andrića.

16) Iste (1876.) godine kada Pavlinović kod Kukuljevića i Kostrenčića u Matici hrvatskoj pokreće novi sabirački pristup narodnom pjesništvu, objavljene su tri knjige narodnih pjesma: S. Mažuranića, Hrvatske narodne pjesme, čakavske, objavljena u Senju, F. Mikuličića, Narodne pripovijetke i pjesme iz Hrvatskoga Primorja, objavljena u Kraljevici, te u Zagrebu objavljena Antologiju pjesničtva hrvatskoga i srpskoga, umjetnoga i narodnog, A. Šenoe, koje međutim Andrić, držeći se sabirača i zbirki koje su u posjedu Matice hrvatske, ne prikazuje u svojim pregledima.

17) Tu je svoju, kako je pisao, tesu, TOMO MARETIĆ, Književna obznana, Rad JA, Knj. 132 (1897) str. 2 – 47, obrazlagao u prikazu djela M. Halanskij o južnoslavenim pripovjedanjima o Marku Kraljeviću i vezama ruskih bylina i južnoslavenskog eposa, što ga je u Varšavi objavljivao (1892.-1895.) Russkij filologičeskij vjestnik. Tvrdio je, pozivajući se na svoj govor, a potom i objavljenu raspravu, u povodu Akademijina obilježavanja petstote obljetnice Kosovsoga boja (Kosovski junaci i događaji u narodnoj episci, Rad JA, Knj. 97 (1889) str. 69 – 181, da u našoj epici ne treba tražiti ni mitologiju ni istoriju, već pripovjedajući material, koji nikako nije u onolikoj mjeri originalan, kako se obično misli nego da se u narodnoj epici mogu naći internacionalni motivi tj motive koji nisu nastali u narodu našem već ih je primio oda drugih. U prikazu rasprave VATROSLAV JAGIĆ, Archiv für slavishe Philologie XII (1890) str. 609 – 615, nije bio osobito sklon tezi o postanku srpske narodne epike, dok tezu o izvornosti i međunarodnim preuzimanjima motiva nije osporavao. Jagić je naime priznavao, za razliku od Maretića koji je to u potpunosti odbacivao, da pojedine narodne pjesme u sebi čuvaju i ostatke starih mitoloških motiva. Maretić je polemički odgovorio da je njegovu tezu prihvatio i praški slavist Jiri Polivka koji da je napisao kako je Maretićeva teza obrat u studiju južnoslavenskog epskog pjesništva. Vidi, MARETIĆ, Odgovor na recensije g. prof. dr. V. Jagića, Rad JA, knj. 101 (1890) str. 221–225, nakon čega se Jagić više nije oglašavao kritikama Maretićevih djela, iako ga je u privatnoj korespodenciji branio od nekih nestručnih napada. O Jagićevim kritikama Maretića vidi više kod MIRKO PETI, Jagić o Maretiću, Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, knj. 34 (2008.), str. 305–321.

18) Jakov Volčić (Jakob Volčič) slovenski je ilirac, rođen 1815. u Gorenjskoj, kao svećenik djelovao uglavnom među Hrvatima u Istri. Umro u Zarečju kod Pazina 1888. Školovao se u Karlovcu, Ljubljani i Gorici i kao svećenik službovao u Istri (Pazin, Volosko, Veprinac, kastav, Zarečje i drugdje). Sakupljao glagoljske tekstove i natpise, folklornu građu i narodne pjesme. Uređivao slovenska i hrvatska preporodna glasila (Naša sloga, Slovenske besede itd). Dopisivao se i surađivao, među ostalima, s C. De Franceschijem, G. Koblerom, A. Kalcem, J. Bleiweisom, Š. Ljubićem, B. Šulekom, F. Kurelcem, I. Kukuljevićem, V. Spinčićem. Dio narodnih pjesama koje je sakupio, objavljen je potporom Matice hrvatske u Trstu 1880. u knjizi Hrvatske narodne pjesme što se pjevaju u Istri i na Kvarnerskih otocih, ponovno ovjavljeno 1924. u Opatiji. Tanja Perić-Polonijo priredila i predgovorom o Volčiću i pjesmama u njegovoj knjizi, popratila ponovljeno izdanje što ga je objavilo Istarsko književno društvo »Juraj Dobrila«, 1997. u Pazinu.

O Volčićevu životu i djelovanju vidi opširnij u: JURIJ FIKFAK (uredio), Jakob Volčič in njegovo delo: Zbornik prispevkov in gradiva / Jakov Volčić i njegovo djelo: Zbornik priloga i građe, Istarsko književno društvo »Juraj Dobrila«, Pazin–Ljubljana 1988.; sažet prikaz Volčićeva života i djelovanja vidi kod: VJEKOSLAVA JURDANA, Lovran u Volčićevim zapisima usmenih pjesama, Zbornik Lovranšćine, knj. 2 (2012) str. 215-238.

19) Nikola Dominik Budrović (1773.-1847.) dominikanac iz Starog Grada na Hvaru. Djelovao je u Zadru, gdje je dolaskom francuske uprave morao napustiti redovnički život pa se posvetio pisanju i prevođenju na, kako je pisao, arvatski jerzik. Osim sabiranja narodnoga pjesništva, drži se da je Budrović bio prvim hrvatskim novinarom i urednikom prvih hrvatskih novina Kraljski Dalmatin.

20) Petar Ružević (1859.-1926.) odvjetnik i višekratni gradonačelnik u Starom Gradu, pravaški zastupnik u Dalmatinskom saboru u Zadru. Osnovne podatke o Ruževiću vidi kod MLADENKO DOMAZET, Odbačen među svojima – mikrolokalizmi kao destrukcija, Prilog povijesti Staroga Grada na otoku Hvaru u doba Prvog svjetskog rata, Historijski zbornik, God LXX, br. 1 (2017) 90 i dalje.

21) VATROSLAV ROŽIĆ (1857. - 1937.) pisac je etnografske monografije Prigorje, narodni život i običaji, jedne od niza nastalih prema Radićevoj Osnovi za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu, objavljene u Akademijinom Zborniku za narodni život i običaje, Knj. XII (1907) 161 – 297, i knj. XIII (1908) 16 -112. U hrvatskoj filologiji poznat je po djelu Barbarizmi u hrvatskom jeziku, prvi put objavljeno u Zagrebu 1904. pa ponovno 1908. i 1913. te reprintirano 1998. u izdanju naklade Slap, Jastrebarsko. S Andrićem, koji se nije osobito pohvalno izrazio o prigorskim pjesmama koje je prikupio Rožić, priznajući im međutim dijalektološku vrijednost ali ne i etičnost, Rožić se razišao na pitanjima jezičnoga purizma o čemu su i polemizirali. O Vatroslavu Rožiću vidi kod SAMARDŽIJA, N. dj. ovdje u bilješci 1.

22) O svoj trojici se rijetko i malo pisalo pa o njihovu djelovanju nema mnogo rapsoloživih biografskih podataka.

23) RADOSLAV KATIČIĆ, Zeleni lug, Tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine, Ibis grafika, Katedra Čakavskoga sabora Općine Mošćenička draga, Matica hrvatska, Zagreb – Mošćenička draga 2010. Str 293, 294 i dalje.

24) Glas Mh, IV, 16-17, 119.

25) Stjepan (Stipan, Stipo, Ilija, Stefan) Verković, rodom iz Ugljara (Orašje) u bosanskoj Posavini, franjevački student u Zagrebu, isprva pobornik Gajeva ilirizma, potom 1848. pristupio u službu srpske vlade, izišao iz katoličkog reda i prešao na pravoslavlje, suradnik Ilije Garašanina po čijoj preporuci od 1850. do 1869. radi kao agent srpske vlade, sabiratelj arheoloških starina i narodnog pjesništva u Bugarskoj i Makedoniji. Objavio 1860. Narodne pesme makedonskih Bugara. Od učitelja Jovana Popiliev Golganova kupovao je izmišljene narodne pjesme tobožnje vedske starine i objavio u Beogradu u dvije knjige 1874. i 1881. pod naslovom Vede Slovena. Nakon što je u ruskim slavističkim krugovima izražena sumnja i dokazano da su Vede Slovena krivotvorene, Verkoviće nastoji dokazati im autentičnost u knjizi Topografičesko-êtnografičeskij očerk Makedonii, 1889. O životu i djelovanju te pregled negdašne i suvremne znanstvene kritike Verkovićevih njegovih knjiga i krivotvorina, vidi: LJUBIŠA DOKLESTIĆ, Stjepan Verković, 1821 – 1894, život i djelo, Srednja Europa, Zagreb 2007.

26) LJUBINKO RADENKOVIĆ, Krivotvorenje folklora i mitologije, Neki slovenski primeri, Zbornik Matice srpske za književnost i jezik, Knj. 53, 1-3 (2005) 29- 44.

27) Radenković se poziva na kritike Vojislava M. Jovanovića (1884.-1968.) o Merimeovim mistifikacijama u zbirci La Guzla (vidi ovdje bilješku 51) i prema postupcima nekih srpskih sabirača narodnih pjesmama poput Bogoljuba Petranovića.

28) JOVAN SKERLIĆ, Eseji o srpsko-hrvatskom pitanju, (priredio V. Ćorović) Beograd 1918. str. 13.

29) Usp. M.S. MILOJEVIĆ, sakupio i izdao, Pesme i običai ukupnog naroda srpskog, Prva knjiga obredne pesme, U Beogradu, u državnoj štampariji 1869, str 41-46. Kontraverznu Milojevićevu knjigu osporavao je (pišući pod pseudonimom V. Trpić) njegov suvremenik, srpski književnik i crkveni povijesničar Petar Kostić, Miloš S. Milojević u Prizrenu i njegovoj okolici, Beograd 1880. Prethodno je i V. Jagić, 1876. u Archiv für Slav. Phil., kritizirao Milojevićevu zbirku a još prije, 1873. u knj. 115. Letopisa Matice srpske, Milojevićev postupak također je kritizirao i Ilarion Ruvarac.

30) Pripoviedke naše jesu mnoge mitologičke: od divah, vilah, i t.d. Koje se sad istina rad zabave pripoviedaju, al u stara vriemena to se je sve vierovalo. Tu njihovu važnost, navodi Jukić, uočili su naši književnici pa da su mnoge stoga već priopćene. Spominje i Vuka S. Karadžića koji da njekoliko jih je izdao, a obećaje još izdati. Jukić iako zadivljen poduhvatima onih koji su objavljivali narodno pjesništvo, spomenike i knjige općenito, ipak odmah nakon spomena na Kardžićeve najave, spominje izdanja Atanasia Nikolića, Narodne Serbske Pripovedke, Biograd 1842. i 1843., za koje kaže da su gotovo sve i po Bosni poznate kod naroda. Navedeno prema IVAN FRANJO JUKIĆ, Izabrani spisi, priredio IVAN LOVRENOVIĆ, Synopsis, Sarajevo-Zagreb, 2015. str. 125.

31) Mlađi češki historičar MAROŠ MELICHÁREK, Vuk S. Karadžić: Srbi všetci a všade. Od juhoslovanstva k myšlienke »Veľkého Srbska«. (Vuk S. Karadžić: Serbi svi svuda. Od južnoslavenskog identiteta od »Velike Srbije«) Theatrum historiae, 8 (2011) 227-244, temeljem češke recepcije Karadžićeva načela, analizirao je razvitak i posljedice ove Karadžićeve postavke. Zaključak bi se mogao svesti od obrambenog do hegemonističkog i agresivnog odnosa prema bošnjačkim muslimanima (koji su u cjelosti) i Hrvatima (velikim dijelom) također štokavcima.

32) O Kukuljevićevom radu na sabiranju i objavljivanju hrvatskih narodnih pjesama, te o udjelu F. Račkoga u izgradnji samosvojnoga hrvatskoga narodnoga identiteta između drugih slavenskih narodnih identiteta, vidi DAMIR ZORIĆ, Hrvatsko bajoslovlje, Pregled hrvatskih istraživanja stare slavenske vjere od VIII. do XX. stoljeća, Kolo, časopis Matice hrvatske za književnost, umjetnost i kulturu, God. XXVIII, br. 2 (2018) 123-132

33) O Pavlinovićevu radu na sabiranju hrvatskog narodnog pjesništva vidi prilog Stipe Botice, Miho Pavlinović - Sakupljač i komentator hrvatskih usmenih pjesama, u BOTICA STIPE, uredio, Hrvatske narodne pjesme. Knj. I, Književni krug Split, biblioteka Antologija, Split 2007., 9-39.

34) MEHMED DŽELALUDIN KURT (HAFIZ MOSTARI) sabrao i uredio, Hrvatske narodne ženske pjesme (muslimanske). Svezak prvi. Hrvatska dioničarska tiskara, Mostar 1902, str. 6 i dalje.

35) M. Dž. Kurt, rođen 1876. Školovao se u islamskim vjerskim i pravnim školama u Mostaru i Sarajevu a potom na pravnom fakultetu u Zagrebu. Pripadao je starčevićanskoj skupini muslimanske hrvatske inteligencije kao i Safvet Beg Bašagić, Osman Nuri Hadžić i drugi. Bio je (od 1902.) povjerenik Hrvatskog kulturnog društva Napredak u Zagrebu. Kao odvjetnik radio u Zagrebu, Mostaru i Sarajevu. Umro je 1944.

36) Navedeno prema: LADA BADURINA (priredila), Marcel Kušar, Izabrani radovi i pisma, Stoljeća hrvatske književnosti, Matica hrvatska, Zagreb MMXVII, str. 288

37) IVAN ZOVKO, Hrvatstvo u narodnim predajama i običajima po Herceg Bosni, Hrvatska dionička tiskara. Mostar 1899., navedeno prema izdanju IVAN ALILOVIĆ, Hrvatsko ime u narodnoj predaji i običajima Bosne i Hercegovine, HKD Sv. Ćirila i Metoda, Zagreb 1990., 58-61.

38) Rođen 1830. u Drnišu a umro 1887. u Šibeniku.

39) Prva, sarajevska knjiga iz 1877. je Ženske pjesme, mitologičke i pobožne, druge dvije, za koje je naznačeno da se objavljuju u Biogradu, su Epske pjesme starijeg vremena, te Junačke pjesme starijeg vremena.

40) Prema STOJAN NOVAKOVIĆ, O ovijem pjesmama, uvod u Petranovićeu zbirku, 1887. str. XXIII – XXV.

41) Novaković misli na zbirku fratara Ivana Franje Jukića i Grge Martića te zbirku Luke Marijanovića: Narodne piesme Bosanske i Hercegovačke, skupio Ivan Franjo Jukić banjolučanin i Ljubomir Hercegovac (Fr. Gr. Martić) Izdao O. Filip Kunić kupriješanin, sv. I. piesme junačke, U Osieku, Tiskom C. K. Povl. Tiskarne Drag. Lehmanna i drugara, 1858.; Hrvatske narodne pjesme, što se pjevaju u Gornjoj hrvatskoj Krajini i u turskoj Hrvatskoj, sabrao Luka Marjanović, sv. I., U Zagrebu 1864, troškom i tiskom A. Jakića.

42) NOVAKOVIĆ, n. dj. str. V i VI.

43) NOVAK KILIBARDA (priredio) Srpske narodne pjesme iz Bosne i Hercegovine, I-III, sakupio Bogoljub Petranović, Biblioteka Kulturno nasljeđe BiH, Svjetlost, Sarajevo, 1989.

44) Isti autor objavio je opširniju raspravu o Petranoviću, doktorsku dizertaciju sa Sveučilišta u Beogradu. KILIBARDA, Bogoljub Petranović kao sakupljač narodnih pjesama, Srpska akademija nauka i umenosti, Beograd 1974.

45) Rad Jugoslaveske Akademije, knj. 2 (1868) str. 204 – 231.

46) JAGIĆ, n. dj. str. 208.

47) Josip Milaković rođen je 1861. u Samoboru gdje je i umro 1921. Zagrebački sjemeništarac pa novinar lista Obzor, na poziv S. S. Kranjčevića odlazi u Bosnu gdje je najprije učitelj u Derventi potom i u nekoliko drugih mjesta i škola. Pisao je pjesme i igrokaze. Osobito mnogo je pisao za djecu i mlade a bavio se i slavenskim književnostima, prevodio s češkog i ližičko-srpskog itd. Sakupljao narodne pjesme. Objavio u Sarajevu 1896. raspravu Majka u našoj narodnoj pjesmi, za koju u autobiografiji (1930. objavljena u Napretkovu kalendaru) kaže da ju je pohvalio i Jagić. Također u Sarajevu, 1907. objavio Bibliografiju hrvatske i srpske narodne pjesme, Građa, ponovno objavljeno 1919.

48) Usp LJUBA SIMIĆ, Napomene o redigovanju tekstova, u LUDVIK KUBA, Pjesme i napjevi iz Bosne i Hercegovine, priredio Cvjetko Rihtman, Biblioteka Kultuno nasljeđe BiH, Svjetlost, Sarajevo 1984., 17, 20

49) Petranović je po Bosni osnivao oružane ustaničke skupine. Suprotstavljao se svećenicima carigradske (grčke) patrijaršije (fanariotima) za koje je smatrao da u dogovoru s otomaskom vlašću rade na štetu pravoslavlja i Srba kod kojih je nastojao buditi oduševljenje za Rusiju. Osim u turskoj vlasti i grčkoj pravoslavnoj hijerarhiji, u djelovanju bosanskih franjevaca također je nalazio opasnost po ostvarenje svojih nacionalnih ciljeva. Stoga mu je Obrenovićeva vanjska politika savjetovala da za srpsku stvar nastoji pridobiti neke od franjevaca. Njegov sarajevski suvremenik fra Grga Martić, u svojim uspomenama, koje je diktirao četrdesetak godina kasnije u dubokoj starosti, pa su mu se pomiješali učitelj Stevo Petranović i kaluđer Teofil, govori: Tada su bili u sarajevskoj školi neki učitelj Stevo Petranović i kaludjer Teofil. Potpazio bio Topal paša, da su Teofil i taj drugi glavni agitatori srpstva u Bosni, pa s toga ukloni Teofila iz sarajevske škole. Taj Teofil mnogo sabirao narodne pjesme i bio dosta učen čovjek. Stevo Petranović pak upane u podozrenje, da organizira njekakav ustanak u narodu, te bude pozvan iz Tešnja u Banjaluku na odgovornost i ispitivanje… Fra GRGA MARTIĆ, Zapamćenja (1829.-1878.) po kazivanju autorovom zabilježio Janko Koharić. U Zagrebu nakladom Gjure Trpinca, Knjižara Jugoslavenske akademije, 1906. Reprint izdanje ogranaka Matice hrvatske u Čitluku i Posušju, 2015., 44.

50) JOVAN SKERLIĆ, Prosper Merime i njegova mistifikacija srpskih narodnih pesama, Srpski književni glasnik, knj. 4 (1901) 355-366; ISTI, Još jednom o »Guslama« Prospera Merimea, Srpski književni glasnik, knj. 12 (1904) 981-987.

51) TOMO MATIĆ, Prosper Mérimée’s Mystifikation Kroatischer Voklslieder, Archiv für slavische Philologie, 28, (1906) 321-350; 29 (1907) 49-96.

52) VOYSLAV YOVANOVICH, La Guzla de Prosper Mérimée, étude d’histoire romantique, Hachette, Paris 2011. Riječ je o doktorskoj raspravi V. M. Jovanovića na Sveučilištu u Grenoblu. Baveći se krivotvornima u narodnim predajama, 1953. objavio je prilog Falsifikati na kosovskom spomeniku ali je njegova glavna rasprava o lažnoj narodnoj poeziji objavljena tek nedavno, trideset godina nakon njegove smrti: V. M. JOVANOVIĆ, O lažnoj narodnoj poeziji, Književna istorija, 9, 102 (1997) 193-240. iako vrlo kritičan prema mistifikacijama i prerađivanju, sam je u predgovoru jedne od antologija srpskih narodnih pjesama, objavljenoj 1922. u Beogradu, nekritički uključio i neke hrvatske narodne pjesme.

53) O novijim isticanjima Srba kao najstarijeg naroda pravde i žrtve, vidi: ZOJA KARANOVIĆ, Arhetip smaka sveta i priče o budućnosti (jedno mitsko iskustvo sveta u krizi), Književna reč, br. 495 (1995) I-II; a o ideji izabranog naroda u balkanskom kontekstu: IVETA TODOROVA-PIRGOVA, Bogoizbranijat narod na Balkanite, B’lgarski folklor, Sofija, 25, 4 (1999) 44-53.

54) ANDRIĆ, Glas Mh, IV, 12-15, 112.

55) ANDRIĆ, Glas Mh, III, 20, 164.

56) ANDRIĆ, Glas Mh, III, 12, 96 i dalje.

57) Fortis doslovno piše: il corsivo de’ Morlacchi e men bene ortografato, ma mantiene piu la verita della loro qalunque siasi pronunzia, io mi sono un po alontanato. Usp. JOSIP BRATULIĆ (priredio) Put po Dalmaciji, Globus, Zagreb 1984., str 64. O tome kako je Hasanaginica iz Fortisove knjige Viaggio in Dalmazia, u Goetheovu prijevodu, uz neke Kačićeve pjesme, uvrštena u Herderove Volkslieder (1778.)  potom (1827.) u francuskom prijevodu i u zbirku Prospera Merimeea, La Guzla ou le choix de poésies illyriques recueillies dans la Dalmatie, la Bosnie, la Croatie et l’Hertzegowine, kao i o nekim opravdanim razlozima Lovrićeve kritike Fortisova zapisivanja, vidi MIHOVIL KOMBOL, Pogovor knjizi Ivana Lovrića, Bilješke o Putu po Dalmaciji, Izdavački zavod Jugoslavenske akademije, MCMXLVIII, 222 -224.

58) Tumačeći Hasanaginicu, stih a malomu u kiloevci sinku, njemu šalje ubožke haljine, tumačio je F. Marković upravo tako - kao sirotanu bez majke. Usp. FRANJO MARKOVIĆ, Prilog estetičkoj nauci o baladi i romanici, Rad JA, knj. 138 (1899) 118- 121; Usp i kod ISAKOVIĆ, N. dj. 437

59)58 Ante Franjin Alačević (različit od Antuna Alačevića, rođ 1851. u Drašnicama) rođen je 1781. u Drveniku kod Makarske u kojoj je umro 1856. Pjesme s biokovskog i neretvanskog područja i zaleđa, odakle su na rad kod njegove obitelji dolazili težaci najamnici, zapisivao je od konca XVIII. i prvih desetljeća XIX. stoljeća. Posljednjih desetak godina bio je slijep pa nije vjerojatno da je u starosti zapisivao narodne pjesme. I njegovi sinovi Frane (1805.-1858.) i Jerko (1834.-1861.) kao i unuk, Franin sin Miroslav Alačević (1843.-1927.) zapisivali su narodne pjesme. Miroslav je bio student slavistike i romanistike u Beču kod F. Miklošića, gimnazijski profesor u Dubrovniku, Kotoru i Splitu. Uz sabiranje narodnih pjesama, bavio se poviješću Splita, Makarske i Poljica te odnosima papa i Slavena. Prikupljao je etnografsku građu makarskoga područja koja je ostala kod Jovana Cvijića, neobjavljena. Objavio je 1884. u Dubrovniku djelo svog oca Franje, Memorie della famiglia Alačević. Matici hrvatskoj 1888. poklonio je zbirku narodnih pjesama koje su sakupili njegov djed, otac, stric i on.

60) U Alačevića ima još jedna pjesma (Majstor Cvilić) s istim motivom ali te pjesme u Karadžića nema. Andrić drži da je to plod Alačevićeva sabiranja svega što mu je došlo pod ruku, pa u njega ima i slabijih pjesama, dok je iskusniji Karadžić, probirao i uređivao za objavljivanje samo one pjesme za koje je držao da su najbolje.

Temeljem istih činjeničnih argumenata Andrić sumnja da su u Karadžićevoj zbirci još dvije pjesme preuzete od Alačevića, jedna pjesma o smrti Karaljevića Marka i jedna o Musi Kesedžiji.

61) MAJA BOŠKOVIĆ-STULLI, Usmene pripovijetke i pedaje, Stoljeća hrvatske književnosti, Matica hrvatska, Zagreb 1997., 28

62) ANDRIĆ, I opet Vukovo »Zidanje Skadra«, Odgovor »Srpskom Književnom Glasniku« i »Savremeniku«, Glas Mh, III, 14-15 (1908) 116 i dalje

63) STJEPAN BOSANAC, Izdanje hrvatskih narodnih pjeama, Glas Mh, II, 13-16, 102-104.

64) ANDRIĆ, I opet Vukovo »Zidanje Skadra«, Glas Mh, III, 14-15 (1908) 16 – 121; ISTI, Alačević i Karadžić, Glas Mh, III, 16-17 (1908) 134-136; III, 18 (1908) 145-148.

65) JOVAN TOMIĆ, Evo, odakle Vuku »Zidanje Skadra«, Srpski književni glasnik, XXI, 3 (1908) 222- 230; XXI, 4 (1908) 303 - 311; XXI, 5 (1908) 381 – 387.

66) Bosanska vila, XXIII, 25 (1908) 398-399.

Časopis Bosanska vila, List za zabavu, pouku i književnost. pokrenuli su 1885. učitelji Srpske škole u Sarajevu. Narodnom književnošću u prvom razdoblju časopisa bavio se Nikola Kašiković, glavni urednik od 1887. do 1914. Tu su objavljivali Petar Kočić, Luka Grđić Bjelokosić, Vladimir Ćorović, Jovan Dučić, Aleksa Šantić, Stevan Sremac, J. Jovanović Zmaj, Isidora Sekulić i drugi srpski pisci, kao i Safvet beg Bašagić, Musa Ćazim Ćatić i Osman Đikić, te Milan Prelog, Ivo Andrić, Tin Ujević i Milan Rešetar. Prenošeni su i neki tekstovi Vatroslava Jagića.

67) Francesco Maria (Franjo Marija) Appendini (1768.-1837.) talijanski i hrvatski povjeničar i jezikoslovac, djelovao u Dubrovnikui i u Zadru. Pisac djela Notizie istorico-critiche sulle antichita, storia e letteratura de’ Ragusei, I-II, 1803. i 1803; Gramatica della lingua ilirica, 1808. i De presentatia et vetustate lingae illiricae, 1806. što je zapravo uvodna studija u Rječosložje, J. Stullia iznosi uvjerenje da je ilirski jezik preteča svih europskih jezika a uz ruski, poljski i češki, jedan je od četiri glavna narječja jednog slavenskog jezika.

68) Usp. ANDRIĆ, Alačević i Karadžić, Glas Mh, III, 16-17 (1908) 134 -136.

69) Usp. ANDRIĆ, Alačević i Karadžić II, Glas Mh, III, 18 (1908) 145 – 148.

70) KATICA ČORKALO JEMRIĆ, Svestrani naš Vukovarac Nikola Andrić, Kolo, 4 (2011) 111-125

71) NIKOLA ANDRIĆ, Hrvatski ilirizam i srpstvo, Vienac, XXVI, 1, 2, 3 (1894) 4, 30-31, 47; Usp. kod ČORKALO JEMRIĆ, N.dj. 114

72) Od 1913. do 1941. uredio je Andrić 603 broja u 441 sveska Zabavne biblioteke.

73) Osim već spomenutih, Andrićev rad osporavali su i JOSIP PASARIĆ, Andrićevo »iznenađenje«, Savremenik, III, 8 (1908) 487–489; i Zvonimir Vukelić, nepotpisan u Pokretu i Hrvatskom pravu (vidi: VUJIĆ, N.dj, 199). Zagrebačke krtičare Andrić je nazivao beogradskim povjerenicima. Njegove jezikoslovne oglede, među ostalima osporavali su i Vatroslav Rožić, Stjepan Ivšić, Milivoj Dežman, Ivan Nevistić, Mato Lisičar i drugi s kojima je također (polemički) raspravljao.

74) Rasprave o tome što je čije traju i danas. Usp. npr. natuknicu o Hasanginici i odgovarajuće druge u: MILIVOJ SOLAR, Književni leksikon, pisci, djela, pojmovi, Matica hrvatska, Zagreb 2007, 5, 25, 48.

75) Usp. BOŠKOVIĆ-STULLI, N. dj. 315.

76) Pregled priloga o Andrićevu jezikolsovnom rspravljanju vidi kod VUJIĆ, N. dj. 68-154.

77) Vidi SIMONA DELIĆ, N. dj. 79-94.

78) SAMARDŽIJA, N.dj. 409, 420.

79) Glas Mh, II, 13-16, 102-104.

80) NIKOLA ANDRIĆ, Izvori starih kajkavskih drama, Rad JA, 146 (1901).

81) ANDRIĆ, Iz hrvatske književnosti, Hrvatsko kolo, IV, 1908, 24.

82) NIKOLA ANDRIĆ, Život i književni rad Pavla Solarića, Rad JA, Knj. CL, 150 (1902) 103-194: ISTI, Prijevodna beletristika u Srba od god. 1777. - 1847. Književna studija, Knjižara Dioničke tiskare - Knjižara Jugoslavenske akademije, Zagreb 1892.

83) Navedeno prema VUJIĆ, N. dj. 55.