Neobjašnjivi aspekti stvarnosti

Kao što to i naslov knjige Tijelo od snova sugerira, Denis Peričić u svim se pričama u toj novoj zbirci okupljenima bavi čudesnošću, neobjašnjivim aspektima stvarnosti, nadrealnim i fantastičnim pojavama ili bićima. Novu knjigu strukturirao je na isti način kao i svoju knjigu priča iz 2014. godine Ljubav, zlo i naopako, priče također rasporedivši kronološki. Tako knjigu otvara priča ambijentirana u 17. stoljeće, a nakon nje nižu se narativi što sukcesivno brode od 18. i 19. stoljeća preko u 20. stoljeće situiranih tekstova pa sve do priča lociranih u današnje vrijeme, da bi knjigu zaključile priče smještene u budućnost, u 22. i 31. stoljeće.

U pričama iz nove knjige Peričić ne napušta dobro nam poznat pripovjedački postupak poznat nam iz spomenute knjige iz 2014. godine, pa tako svoje narative kroji miješajući raznorodne sastojke; motivima i osobama iz hrvatske povijesti pridružuje stihovlje novovalnih rokera, fabule gradi baštineći dramaturgiju stripa i filma, a dodatnu slojevitost postiže vrlo bogatim referentnim, intermedijalnim i citatnim slojem, uz neprestano zadržavanje dinamičnosti i svježine. Kao rezultat dobivamo tekstove koji su uzbudljivošću, napetošću, maštovitošću i pop-referencijalnošću atraktivne tzv. običnoj čitateljskoj publici, a osobito poklonicima svih vrsta, podvrsta i žanrovskih izdanaka fantastike, dok autorova erudicija, odlično poznavanje povijesti hrvatske i svjetske književnosti i vješto inkorporiranje referencija, citata i asocijacija u rukopisno tkivo Peričićeve priče čini zanimljivima i osviještenoj, tzv. akademskoj publici. Pritom valja naglasiti da sve to referentno i citatno bogatstvo i intertekstualni sloj rijetko tekst opterećuju ili zagušuju, već se većinom radi o lepršavom i zabavnom pripovijedanju.

Izrazita sadržajnost očita je već u prvoj priči naslovljenoj Tajnoviti puti. U njoj Peričić osim što oživljava sjećanje na Ivana Belostenca, dužnosnika Pavlinskog reda koji je živio u 17. stoljeću, biblijske motive koristi na nesvakidašnji način i narativ obogaćuje citatima Wittgensteina i Rilkea ispisujući zapravo nadahnutu odu pisanoj riječi, da bi sve zaključio efektnom pjesmom na kajkavštini u kojoj Belostenca ponovno povezuje s isposnicima Sv. Pavlom i Sv. Antunom, izmaštavši rješenje dugo skrivane »tajne nad tajnama«. Nakon vizije Raja iz prve priče u sljedećoj priči Naš put je dug i njijme se teško stupa uslijedio je dolazak Lucifera na Zemlju, srećom kratkotrajan, uz autorovo poigravanje motivima iz Danteova Pakla, ali i mješavinu humora i horora.

U trećoj priči Peričić ponovno kao i u početnom tekstu knjige za junaka uzima stvarnu osobu iz hrvatske povijesti, i to ponovno duhovnika, misionara i pionira indiologije Ivana Filipa Vezdina. Poigravajući se pseudoznanstvenim diskursom ovdje Peričić uz mnoštvo fusnota donosi transkript Vezdinova rada pisanog na gradišćanskohrvatskom jeziku, s prijevodom na suvremeni hrvatski standard na kraju teksta. Radi se o Vezdinovu izvješću s putovanja u Tibet, gdje je išao pronaći grob misionara Nikole Ratkaja, da bi tijekom putovanja proživio nadnaravno iskustvo, kao i u prethodnim pričama također vezano za religiju i duhovnost. Pritom fabularno očuđenje ima analogiju u nesvakidašnjem jezičnom idiomu, čime Peričić ponovno pokazuje sposobnost baratanja različitim diskursima. Slijedi minijatura Đilkoš i Zoltan koja se nadaje viškom, ali sa svrhom premosnice kako bi se zadržalo kronološko nizanje narativa iz stoljeća u stoljeće. Ipak i u toj priči Peričić nastavlja s tematizacijom neobičnih, neobjašnjivih događaja ili pojava, što zapravo već postaje prepoznatljiv zajednički okvir svih zastupljenih priča.

Priča Kak je Nikola Tesla prišel vu Varaždin humorno je intonirana izmišljena anegdota o izumiteljevu kratkom boravku u Varaždinu gdje je pod utjecajem vinčeka Tesla iznebuha progovorio kajkavski, ali i iskusio nekoliko proročanskih vizija. Međutim, opterećen maliganima, do jutra ih, nažalost, zaboravlja. No, »svako zlo za neko dobro«, ipak se, kako čitajući spoznajemo, na koncu ispostavlja. U priči Graničar, kaotičnoj i nedovoljno uspjeloj, Peričić spaja Treći Reich s današnjicom gradeći narativ po uzoru na Brahmsov Requiem, u svaki od šest dijelova narativa nesklapno inkorporiravši pojedine biblijske citate. Kao i ta priča, i priča Übermensch: Čovjek od čelika locirana je u vrijeme Drugog svjetskog rata i donosi svojevrsnu alternativnu inačicu njegova svršetka. Bazirana na stripovskoj dramaturgiji priča balansira na rubu šunda i radi se o najmanje dojmljivom tekstu knjige.

No nakon nje slijedi jedna od najuspjelijih Peričićevih priča, naslova Odiseja Miljenka Stančića. U njoj autor nadrealizmom garnirani diskurs gradi prilagođavajući ga tjeskobnoj atmosferi Stančićevih slika, tematski se pritom fokusirajući na Stančićev opsesivni motiv u dječjoj dobi preminulog mu brata. Radi se o gustoj poetskoj prozi začinjenoj nadrealnošću i pisanoj u maniri modernizma, atmosferičnoj, somnabulnoj, vrlo dojmljivoj.

Na nedovoljno razrađenu priču dobre ideje Posljednji kolodvor, pisanu iz perspektive željezničkog vagona u kojem su 1918. Nijemci potpisali kapitulaciju, naslanja se još jedna s ratom i putovanjem u fokusu, onom hodočasničkom, i to žene koja ne može preboljeti mladića nestalog u Domovinskom ratu. No u priči se duhovnost doima nesklapno inkorporiranom. Niz manje dojmljivih tekstova nastavlja se humornom pričom U zdravom tijelu, koju međutim opterećuje neuspjelo poantiranje. No, taj niz manje uspjelih priča dokidaju dvije vrlo dobre doppelgaengerske štorije ‒ urnebesna naslovna priča o narkoleptičaru koji otkriva da je identičan dvojnik argentinskoga narkobossa te svojevrsna humorna inačica te priče (Klon a ne on) o razočaranome suicidalnom klonu, sa Štulićevim citatima kao dodatnom poveznicom između ta dva teksta.

Žanr horora zastupljen je vrlo dobrim pričama Izmaglica i Hell, objema nadahnutima filmom; prva je nastala na predlošku filma Magla što ga je režirao Frank Darabont prema prozi Stephena Kinga, a druga se naslanja na bogatu baštinu u zadnje vrijeme vrlo popularne filmske i televizijske zombijevštine, kao metaforičkog kritičkog upozorenja o civilizacijskom, moralnom i vrijednosnom rasapu društva. Knjigu zatvaraju tri solidne SF priče, od kojih Gradonačelnik 2200 satirizira aktualnog, dugovječnog zagrebačkog vlastodršca, Kralj Led spaja prošlost i budućnost kroz obradu priče o King Kongu, a 3001. : Odiseja u svemiru donosi optimističnu viziju novog svijeta sa svim religijama objedinjenima u jednoj Crkvi, ali u suglasju sa znanošću. Među njih ugurali su se Trajanovi memoari, priča fantasy žanra koja se doima sinopsisom još nenapisanog romanesknog djela u kojemu bi opširnije bila opisana uzbudljiva iskustva junaka kojih se u ovoj priči on kratko prisjeća.

Tekst započet analogijom s autorovom knjigom priča iz 2014. godine Ljubav, zlo i naopako možemo i zaključiti na isti način, te konstatirati da je nova knjiga ipak manje kompaktna u odnosu na spomenutu, koju je u svim pričama zastupljen motiv ljubavi koje se tragično skončavaju činio gotovo pa konceptualnim djelom. U knjizi Tijelo od snova takva zaokruženost ipak izostaje, unatoč zastupljenosti zajedničkih motiva čudesnosti, fantastičnosti i neobičnosti u svim pričama, a što priče žanrovski šire određuje ali ipak ne objedinjuje u čvrstu konceptualnu cjelinu. No i dalje se ipak radi o koherentnoj knjizi većinom vrlo dobrih priča, uz tek manji broj nedovoljno razrađenih i manje uspjelih tekstova; knjizi koju obilježava izrazita maštovitost i sadržajnost, te za autora već karakteristična diskurz ivna kombinatorika, intermedijalnost, popreferencijalnost i citatnost.